REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5282/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Neri Kristini Tuđman, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 12. siječnja 2026., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 27. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe sadržane u članku 2., stavku 14. i 16., Ugovora o međufinanciranju i stambenom kreditu broj 7130083382, od 24. lipnja 2008., sklopljenog između tužitelja GČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita, i društva PRVA STAMBENA ŠTEDIONICA d.d., pravnog prednika tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, RH, kao kreditora, a koje glase:

Članak 2. stavak 14.: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi naknada Kreditora.“. Članak 2. stavak 16: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno važećim Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi naknada Kreditora.“.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 2., stavku 4., Dodatka Ugovoru o međufinanciranju i stambenom kreditu broj 7130083382, od 22. prosinca 2014., sklopljenog između tužitelja GČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita, i društva PRVA STAMBENA ŠTEDIONICA d.d., pravnog prednika tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, RH, kao kreditora, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno važećim Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi naknada Kreditora.“.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, RH, da tužitelju EČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos s osnove naknade za obradu kreditnog zahtjeva, u visini od 683,00 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. srpnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate, po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, RH, da tužitelju EČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos s osnove naknade za produljenje roka otplate kredita, u visini od 199,08 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 30. prosinca 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate, po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, RH, da tužitelju EČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak parničnog postupka 752,81 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 27. veljače 2026. do isplate, po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 24. lipnja 2008. sklopio s pravnim prednikom tuženika, društvom PRVA STAMBENA ŠTEDIONICA d. d., Ugovor o međufinanciranju i stambenom kreditu broj 7130083382 (u daljnjem tekstu: Ugovor ili Ugovor o kreditu). Navedenim kreditom tužitelju je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 71.310,00 EUR. Dodatak navedenom Ugovoru o kreditu sklopljen je 22. prosinca 2014. godine. (u daljnjem tekstu: „Dodatak“).

2. Tužitelj je 13. lipnja 2025. uputio zahtjev tuženiku za dostavu cjelokupne dokumentacije vezane uz navedeni kredit, a tuženik je predmetnu dokumentaciju dostavio tužitelju dana 8. srpnja 2025. Radi pribavljanja navedene dokumentacije, tužitelj je bio primoran ovjeriti punomoć za zastupanje kod javnog bilježnika.

3. Tužitelj ističe kako su odredbe članka 2., stavak 14. i 16. predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Naime, navedenim odredbama tužitelju je obračunata i naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 5.146,10 HRK, odnosno 683,00 EUR, a koja naknada je naplaćena prilikom isplate kredita, odnosno 29. srpnja 2008.

4. Nadalje, tužitelj ističe kako je odredba članka 2., stavka 4. predmetnog Dodatka navedenom Ugovoru o kreditu, sklopljenog 22. prosinca 2014. godine, nepoštena i ništetna ugovorna odredba. Naime, navedenom odredbom tužitelju je obračunata i naplaćena naknada za produljenje roka otplate kredita u iznosu 1.500,00 HRK, odnosno, 199,08 EUR, a koja naknada je naplaćena prilikom sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu, odnosno dana 30. prosinca 2014. godine.

5. Tužitelj predmetne naknade, odnosno odredbe Ugovora o kreditu i Dodatka istom prema kojima su iste naplaćene i obračunate, smatra ništetnim iz sljedećih razloga.

6. Navedenim odredbama povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Odnosno, radi se o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, tužitelj nije bio informiran o obvezi plaćanja predmetnih naknada, niti je bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje tih naknada, te bi također neprihvaćanjem takvih odredbi tužitelj bio ograničen u ostvarivanju svog prava jer osoba koja ne bi prihvatila takve odredbe ne bi mogla dobiti kredit od banke niti bi mu rok otplate mogao biti produljen.

7. Nadalje, tuženik ne može opravdati osnovanost iznosa predmetnih naknada, odnosno da su se plaćanjem istih u ugovorenom postotku od iznosa kredita podmirivali stvarni troškovi, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, a iz čega proizlazi zaključak da predmetnim naknadama nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobrenja kredita te produljenja roka otplate. Također, takve naknade određuju se i naplaćuju isključivo jednostranom odlukom banke.

8. Uzimajući u obzir okolnosti da se radi o tipskom ugovoru, da se radi o odredbama koje su unaprijed formulirane, da se o istima nije pojedinačno pregovaralo, te da tuženik nije tužitelju prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja, pa su takve ugovorne odredbe ništetne u smislu odredaba članka 1021. Zakona o obveznim odnosima, te članka 74., 96., 98., i 102. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača.

9. Jasno je kako svi sudionici obveznog odnosa moraju postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a što jednostranim uvođenjem predmetne naknade za obradu kredita i naknade za produljenje roka otplate izostaje jer potrošač odnosno korisnik kredita ima slabiji položaj jer o navedenom ne može pregovarati niti na iste utjecati što stvara očiglednu neravnotežu.

10. Takve naknade ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama i troškovima te naplaćivanje takvih naknada utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu, što je i, između ostalog, u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

11. Tužitelj nadalje posebno napominje da nije niti jasno koje je troškove tuženik imao prilikom obrade kredita i prilikom produljenja roka otplate kredita te što te naknade predstavljaju.

12. Odredba članka 1021. Zakona o obveznim odnosima navodi da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

13. Navedenom odredbom definirano je što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem Ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Upravo iz navedene odredbe razvidno je da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za produljenje roka otplate, a što znači da je tuženik u predmetni Ugovor o kreditu i Dodatak istome uvrstio odredbe koje su suprotne članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, odnosno prisilnim propisima Republike, a zbog čega su predmetne odredbe ništetne.

14. Prema članku 74. Zakona o zaštiti potrošača (2007), ugovor mora sadržavati i odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Članak 96. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako ju je unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako je riječ o odredbi standardnog ugovora trgovca. Ako se pregovaralo samo o dijelu odredbe ili pojedinim aspektima, a ugovor je u cijelosti unaprijed formuliran, to ne sprječava da se ostale odredbe ocijene nepoštenima. Teret dokaza da se o odredbi pregovaralo nosi trgovac. Nadalje, u članku 98. navodi se da treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe, te narav proizvoda ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

15. Unatoč navedenim propisima, tužitelj je zbog navedenih ništetnih odredaba sadržanih u članku 2., stavku 14. i 16. Ugovora o kreditu, tuženiku uplatio iznos od 683,00 EUR, dana 29. srpnja 2008., te je također tužitelj zbog navedene ništetne odredbe sadržane u članku 2., stavku 4. Dodatka Ugovoru, tuženiku uplatio iznos od 199,08 EUR, dana 30. prosinca 2014., stoga tužitelj navedene iznose zajedno sa zakonskim zateznim kamatama potražuje po utvrđenju ništetnosti navedenih odredaba.

16. Tužitelj naglašava kako s tuženikom nikada nije pojedinačno pregovarao o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, niti je to mogao, a što je još jedan razlog ništetnosti predmetnih odredaba.

17. Tužitelj stoga ukazuje na presudu Europskog suda pravde, broj C-26/13, od 30. travnja 2014. u kojoj se navodi:

18. „(…) propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti (…)“.

19. Posebno se skreće pozornost na to da potraživanje povrata predmetnih naknada zajedno sa zakonskim zateznim kamatama nije u zastari, a to iz razloga što zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno njegove odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a to sukladno Zaključku Građanskog odjela VSRH-a, br. Su-IV-47/2020-2, od 30. siječnja 2020.

20. Nadalje, tijek zakonske zatezne kamate se utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i naknada za produljenje roka otplate kredita, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj, a zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja predmetnih naknada.

21. Zaključno, tužitelj napominje kako su već u brojnim predmetima navedene odredbe utvrđene ništetnima, stoga je tužitelj podnio ovu tužbu i tužbeni zahtjev.

22. Tuženik u odgovoru na tužbu tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi od 04. kolovoza 2025. godine. Naime, tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 2.209,31 EUR dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 882,08 EUR slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka.

23. Shvaćanje da se u slučaju postavljanja deklaratornog i kondemnatornog tužbenih zahtjeva treba cijeniti isključivo gledati kao mjerodavna za određivanje vrijednosti predmeta spora visina kondemantornog zahtjeva, zauzeo je Vrhovno sud Republike Hrvatske u odluci Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008. godine, kako slijedi: „Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koja treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se tada samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu“

24. Tuženik ovdje upućuje i na odluku Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž- 286/2024-2 od dana 15. svibnja 2024. godine: “30. Ovakav stav prvostupanjskog suda nije pravilan. Naime, deklaratorni zahtjev koji je u ovom predmetu istaknut uz zahtjev za činidbu služi za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu i ne uzima se u vrijednost prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu, koja u ovome predmetu iznosi 240,35 EUR/1.810,95 kn (upućuje se na pravni stav iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1625/01-2 od 6. veljače 2002., te Rev-1264/07-2 od 29. listopada 2008.). Stoga je zbog pogrešne primjene odredbe iz članka 37. ZPP-a, na temelju odredbe iz članka 373. u vezi sa odredbom iz članka 380. ZPP-a valjalo pobijano rješenje usvajanjem žalbe tuženika preinačiti te utvrditi vrijednost predmeta spora u iznosu od 240,35 EUR/1.810,95 kn.”

25. Također, isto potvrđuje i odluka Županijskog suda Zagrebu posl. br. Gž- 4623/2023-2 od dana 16. travnja 2024.: “28. Međutim, opravdano tuženik tvrdi da je po prvostupanjskom sudu na ročištu održanom 10. srpnja 2023., a nakon što je prigovorio, utvrđena vrijednost predmeta spora sa iznosom od 1.347,14 eura, koju je tužiteljica naznačila u tužbi. To iz razloga, što je deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti točke 20. F članka 20. Ugovora o kreditu poslužio samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu 19,91 eura / 150,00 kuna, i ne uzima se obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora mjerodavne za odluku o naknadi troškova na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku, već se vrijednost predmeta spora u tom slučaju određuje samo prema novčanom potraživanju iz zahtjeva za isplatu (Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017., Rev-x-155/2010-2 od 30. lipnja 2010. Rev-214/2002-2 od 11. ožujka 2003. i druge), a što je u konkretnom slučaju iznos od 19,91 eura / 150,00 kuna.”

26. Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka. 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu.

27. Odgovor na tužbu

28. Budući da je na to pozvan ovosudnim pozivom od dana 08. rujna 2025. godine, tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu tužitelja od 04. kolovoza 2025.godine.

29. Tužitelj predmetnom tužbom pod toč. I. zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe čl. 2. st. 14. i 16. Ugovora o međufinanciranju i stambenom kreditu broj: 7130083382 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 24. lipnja 2008. godine te s prethodno navedene osnove pod toč III. zahtijeva isplatu iznosa od 683,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 29. srpnja 2008. godine pa do isplate.

30. Pod toč. II. zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe čl. 2. st. 4. Dodatka Ugovoru o međufinanciranju i stambenom kreditu broj: 7130083382 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 22. prosinca 2014. godine te s prethodno navedene osnove pod toč. IV. zahtijeva isplatu iznosa od 199,08 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 30. prosinca 2014. godine pa do isplate.

31. Odredbom čl. 2. st. 14. i 16. Ugovora o kreditu i čl. 2. st. 4. Dodatka Ugovora o kreditu propisano je da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladni važećim Općim uvjetima poslovanja i Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

32. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga.

33. Status tužitelja kao potrošača

34. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

35. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.

36. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

37. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

O naknadi za obradu kredita

38. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga.

39. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva

40. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva.

41. Naime, sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

42. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo.

43. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

44. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe.

45. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

46. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

47. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe.

48. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita.

49. Tuženik u privitku dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava.

50. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade.

51. Dakle, ugovor o kreditu je propisivao pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade za obradu kredita sukladno odlukama tuženika, a Odluka o Tarifi naknada propisivala je visinu te naknade.

52. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

53. Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (ĆČ protiv CIB Bank Zrt.).

54. Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu.

55. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge.

56. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran.

57. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5.

Direktive 93/13.

58. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinčani pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?”

59. Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

60. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

61. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju.

62. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž- 2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem: „8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje VČ prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“

63. S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

64. Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama

65. Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?”

66. Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

67. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača.

68. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

69. Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito:

- odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita,

- nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa,

- sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o

kreditu.

70. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

O naknadi za produljenje roka otplate kredita

71. Također, tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za produljenje roka otplate kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom iz svih razloga navedenih pod t.2. odgovora na tužbu, te kao i iz sljedećih razloga.

72. Metodologija promjena naknada u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama

73. Dodatno tuženik ističe i ukazuje na Metodologiju promjena naknada u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama (dalje u tekstu: Metodologija) koja je bila na snazi u vrijeme naplate naknade u odnosu na Dodatak Ugovora o kreditu iz 2014. godine.

74. Navedena Metodologija je propisivala i uređivala parametre na temelju kojih se određivala visina naknade kao i opis troškova na koje se ista odnosila.

75. Upravo tako odredbom čl. 2. Metodologije jasno je vidljivo na temelju kojih parametara je tuženik određivao visinu naplaćene ulazne naknade. Pa tako određeno je da se ista utvrđuje na temelju promjene sljedećih parametara: 1. troškova rada (TR); 2. ostalih administrativnih troškova i amortizacije (OAT); 3. troškova provizija i naknada (TP); 4. troškova poreza i drugih administrativnih davanja (PAD).

76. Nadalje su jasno definirani i parametri pa tako TR su troškovi rada kao što su troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi (npr. doprinosi, porezi, prirezi i sl)., OAT su ostali administrativni troškovi i amortizacija koji obuhvaćaju materijalne troškove i troškove za ne bankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine te TP su troškovi provizija i naknada kao ne kamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba.

77. Dok PAD (troškova poreza i drugih administrativnih davanja) su porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge.

78. Dok odredba čl. 4. cit. Metodologije predviđa i formulu koja će se primijeniti prilikom promjene navedenih parametara i to kao Visina promjene Naknada (PN) utvrđuje se primjenom sljedećeg izračuna: ΔPN = (min 0%,max 100%)*(ΔTR+ΔOAT)+(min 0%, max 100%)*(ΔTP)+(min 0%, max 100%)*(ΔPAD).

79. Dodatno cit. Metodologijom jasno je uređeno pitanje promjene visine naknade, a koja može padati i rasti sukladno padu ili rastu poreza odnosno svakom regulatornom trošku (PAD) i padu ili rastu troškova provizija i naknada (TP) na datum različit od Dana redovitog usklađenja, što posljedično isključuje mogućnost usklađenja naknade za istu izmjenu parametra na sljedeći Dan redovnog usklađenja.

80. Slijedom čega se ne može smatrati da ista nije bila utvrđena i unaprijed određena, kao i pitanje troškova na koje se ista odnosi. Pa se sama odredba ne može niti smatrati nepoštenom, a posljedično ništetnom.

81. Prigovor zastare

82. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 29.07.2008. godine i 30.12.2014. godine.

83. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 29.07.2008. godine i 30.12.2014. godine, od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 10 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari.

84. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 29.07.2008. godine i od 30.12.2014. godine , tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.

85. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

86. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

87. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

88. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

89. Tužitelj navodi kako se na ovaj pojedinačni postupak treba primijeniti i presuda VSRH poslovnog broja Rev 673/2023 od 13. veljače 2024. godine, a kojom je povodom prijedloga za dopuštenje revizije potvrđena ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita.

90. Međutim, tuženik ističe kako se predmetna odluka VSRH uopće ne može primijeniti na ovaj pojedinačni postupak te da su tumačenja tužitelja u cijelosti samoinicijativna i neosnovana, kao i da se predmetnom odlukom VSRH krše ustavna prava tuženika u tom postupku i to iz sljedećih razloga.

91. Presudom poslovnog broja Rev 673/2023 od 13. veljače 2024. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske odbija reviziju tuženika u bitnome navodeći:

- da je u postupku utvrđeno da se o spornoj odredbi o naknadi za obradu kredita nije pregovaralo (toč. 14. obrazloženja);

- da vijeće revizijskog suda prihvaća zaključak drugostupanjskog suda da tužitelju kao potrošaču nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje troškovi banke koji se podmiruju iz naknade za obradu kredita (konkretne usluge, troškovi i dr. – toč. 18. obrazloženja);

- da u smislu odluke Suda EU broj C-621/17 (pogrešno se navodi C- 620/17), koja se primjenjuje ne izravno, ali u svjetlu prava EU, zahtjev transparentnosti iz čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003 – dalje u tekstu: ZZP) ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita, ali da se kod provođenja nepoštenosti mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost odredbe, među ostalim, odnosa iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (toč. 19., 19.1., 19.2., 20. i 20.1. obrazloženja);

- da iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade, a da je s druge strane tužitelj pristupio u poslovnicu imajući informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je razumno mogao izvesti zaključak o njezinoj visini, ali ne krajnjoj svrsi (toč. 20.2. obrazloženja presude);

- da kod ocjene zahtjeva dobre vjere, treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već Posebnom ponudom bilo obuhvaćena i sporna odredba, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, a da se iz okolnosti konkretnog slučaja, tj. da se radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati (iskaz djelatnice tuženice), može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa (toč. 21. i 21.1. obrazloženja);

- da ocjena o tome uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne ovisi samo o kvantitativnoj ocjeni odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) (toč. 22. obrazloženja);

- da su prema ocjeni revizijskog suda, pozivajući se na kolektivni spor i odluku Rev 112/2018, ništetne i druge odredbe ugovora o kreditu (promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula u CHF-u i naknada za prijevremenu otplatu kredita), a što da ukazuje da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko sporne odredbe, pa je to sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (toč. 23., 23.1., 23.2., 23.3. i 24. obrazloženja);

- te da je konačno odredba o naknadi za obradu kredita nepoštena i ništetna zbog što se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita) (toč. 26. i 26.1 obrazloženja).

92. Iz obrazloženja citirane presude proizlazi da revizijski sud polazi od odluke Suda EU u predmetu C-621/17 od 3. listopada 2019. godine te da utvrđenja Suda EU iz te odluke, na pogrešan način i uz različiti pristup u tumačenju određenog pravnih mjerila i standarda, primjenjuje na konkretni predmet, a ne iznosi razloge zbog kojih postupa na takav drugačiji način odnosno ne iznosi dostatne i relevantne razloge zbog koji utvrđenja Suda EU iz te odluke ocjenjuje na drugačiji način.

93. Uspoređujući mjerila i pravne standarde koje Sud EU utvrđuje odlukom C- 621/17 i ona mjerila i pravne standarde koje je revizijski sud u obrazloženju pobijane presude iznio, razvidno je da se samo nominalno radi o istim mjerilima, ali tumačenje tih mjerila od strane revizijskog suda odstupaju od onih koja proizlaze iz odluke C-621/17, dok revizijski sud ne iznosi razloge zbog čega od njih odstupa.

94. U odluci C-621/17 Sud EU je u postupku u kojem se odlučivalo o pojedinim naknadama iznio stajališta da zahtjev transparentnosti (zahtjev prema kojem odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena) ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose te da takva odredba načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama proizašlih iz ugovora.

95. U pogledu zahtjeva transparentnosti iz odluke Suda EU (para. 30. -45.) proizlazi da je smisao istoga da su u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacija temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe te da je važno da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

96. U toč. 20. obrazloženja citirane presude VSRH upravo i navodi ovo pravno mjerilo, međutim u nastavku obrazloženja daje ocjenu drugih okolnosti, tj. okolnosti koje nisu dio pravnog mjerila Suda EU.

97. Prvenstveno VSRH navodi da ovo mjerilo ne traži da se u ugovoru o kreditu navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita, da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja naknade, njezinoj visini, ali da nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) te o njezinoj krajnjoj svrsi.

98. Iz navedenog dijela obrazloženja proizlazi stav revizijskog suda da je tužitelj kao potrošač u smislu zadovoljenja zahtjeva transparentnosti morao biti obaviješten o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade – točno navesti koje usluge i troškovi ulaze i u kojoj visini svaki – kao i o krajnjoj svrsi te naknade, iako je pravni standard ustanovljen od strane Suda EU da je isključivo relevantno utvrditi je li potrošač bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja takve odredbe (to revizijski sud niti ne spori) te da je važno za ocjenu da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora, a što je ovdje također nesporno, jer i sam naziv „naknada za obradu kredita“ upućuje na usluge kojih se tiče, kao i činjenica da je tužitelj tu naknadu plaćao u trenutku odobrenja kredita i to u točno određenom iznosu.

99. Nadalje, a vezano za zahtjev dobre vjere (postupanje suprotno načelu savjesnosti i poštenja) revizijski sud navodi da je za ocjenu bitno ispitati bi li podnositeljici kao banci bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno je li banka uzela u obzir zakonite interese potrošača, pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, a da se iz činjenice da se radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

100. Pored toga, revizijski sud navodi da ocjenu o tome uzrokuje li ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba ocjenjivati na način da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svojih prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). 101. Sud EU u odluci C-621/17 navodi da kod ocjenjivanja nepoštenosti neke odredbe prvenstveno valja poći od zahtjev transparentnosti, a zatim utvrđivati zahtjev dobre vjere, a nakon toga postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača.

102. Kod zahtjeva dobre vjere Sud EU navodi da nacionalni sud mora provjeriti je li prodavatelj robe odnosno pružatelj usluga, mogao razumno očekivati da će potrošač prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora.

103. Stoga tuženik ističe da u predmetnoj presudi nije jasno temeljem čega revizijski sud zaključuje da je u tom predmetu banka nije mogla razumno očekivati da će potrošač prihvatiti takvu odredbu, jer se to u tom postupku nije niti utvrđivalo, a osim toga činjenica da se radi o tipskom ugovori i da se o odredbi nije pregovaralo ne može opravdati zaključak da banka nije mogla razumno očekivati da će potrošač prihvatiti takvu odredbu, jer bi to značilo da je svaki ugovor, koji je tipski i o kojem se nije pregovaralo, sam po sebi takav da ne ispunjava zahtjeve dobre vjere, a što sigurno nije bio smisao i cilj stajališta Suda EU da nacionalni sud mora provjeriti je li prodavatelj robe odnosno pružatelj usluga, mogao razumno očekivati da će potrošač prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora.

104. Kod znatnije neravnoteže Sud EU navodi da ista može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima, pri čemu isto tako sud mora uzeti u obzir prirodu robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.

105. Revizijski sud zaključuje da je potrošač neprihvaćanjem odredbe o naknadi za obradu kredita bio ograničen u ostvarivanju svojih prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), bez da konkretizira na koji način je to utvrđeno i u prethodno provedenom sudskom postupku i koje su to okolnosti koje ukazuju na to da bi tužitelj kao potrošač bio ograničen na bilo koji način. Ovo osobito kad se uzme u obzir da podizanje i odobrenje kredita, te posljedično sklapanja ugovora o kreditu, nije pravo kao takvo, već ovisi o komercijalnom dogovoru i suglasnom očitovanju volja između dviju privatnih stranaka (korisnika kredita i banke), pri čemu revizijski sud svjesno zanemaruje činjenicu da je Sud EU u postupku C-621/17, upravo po pitanju o naknada, zauzeo stav da se njemu ne čini da te odredbe nepovoljno utječu na pravni položaj potrošača, osim ako usluge koje se pružaju u zamjenu za naknade nije moguće razumno uključiti u upravljanje zajmom ili u njegovu isplatu odnosno ako su iznosi navedenih naknada stavljenih na teret potrošača nerazmjerni u odnosu na iznos zajma, a što revizijski sud niti ne tvrdi, niti ocjenjuje na bilo koji način.

106. Iz svega navedenog proizlazi da revizijski sud, iako nominalno navodi da primjenjuje određena pravna mjerila i pravne standarde Suda EU, odstupa od tih mjerila i standarda te na drugačiji način ocjenjuje okolnosti relevantne za donošenje odluke, pri čemu ne daje valjane razloge zbog čega odstupa od prakse Suda EU, na koju se sam i poziva.

107. Sve sudske odluke moraju poštovati zahtjeve razumljivosti, pri čemu se načela koja je sud utvrdio u tim odlukama, a posebice revizijski sud čija je zadaća osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih, moraju moći primijeniti na neke buduće slučajeve. Iz citirane presude revizijskog suda nije jasno koja se točno mjerila i pravni standardi moraju uzeti u obzir prilikom ocjene nepoštenosti odredbe o naknadi za obradu kredita, jer je odluka na više mjesta proturječna sama sebi, osobito u dijelu gdje revizijski sud zauzima stav da objektivno nastali konkretni troškovi, koji se podmiruju iz naknade, nisu relevantni za ocjenu transparentnosti i nepoštenosti navedene odredbe, a s druge strane u samom konačnom zaključku navodi da su navedena okolnosti relevantne.

108. Stoga, tuženik smatra da presuda VSRH posl. broja Rev 673/2023 od 13. veljače 2024. uopće nije primjenjiva na ovaj predmet i tuženika, dok se ujedno u toj presudi revizijskog suda Rev 673/2023 uopće ne navode niti relevantni niti dostatni razlozi zbog čega revizijski sud odstupa od pravnih mjerila i standarda Suda EU, za koje navodi da ih primjenjuje.

109. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

110. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, izvršen je uvid u spis, saslušana je tužiteljica.

111. Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.

112. U ovom postupku sporna je aktivna legitimacija tužiteljice, osnovanost tužbenog zahtjeva i zastara potraživanja.

113. Sporna je visina vrijednosti predmeta spora.

114. Nesporna je visina tužbenog zahtjeva.

115. Glede prigovora visine vrijednosti predmeta spora sud smatra da je visina vrijednosti predmeta spora u iznosu 2.209,31 EUR postavljena sukladno Zakonu o parničnom postupku i čl. 37. navedenog Zakona, obzirom je tužiteljica u ovom postupku podnijela kondemnatorni i deklaratorni tužbeni zahtjev, stoga je prigovor visine VPS-a neosnovan.

116. Na okolnost aktivne legitimacije i osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je saslušavao tužiteljicu.

117. Tužiteljica je iskazala da je ugovor o kreditu sa tuženom sklopila u svrhu adaptacije stana i adaptacija je vršena isključivo radi stanovanja i povećanja životnog prostora. Nakon što su prikupili potrebnu dokumentaciju, ugovor je sastavljen od strane djelatnika banke, i otišli su na potpisivanje ugovora kod javnog bilježnika. Ugovor nažalost nije detaljno pročitala. NIje dobila od banke potrebna pojašnjenja o ugovornim odredbama, radilo se o tipskom ugovoru već unaprijed pripremljenom, kojeg je potpisala jer im je novac bio neophodno potreban za proširenje stana. Od strane djelatnika banke spomenuta je obveza plaćanja naknade po ostvarenju kredita, ali od djelatnika banke nije dobila potrebna pojašnjenja radi čega plaća naknadu i što konkretno ulazi u naknadu. Naknada je plaćena kroz iznos koji je dodijeljen od strane banke iz kredita. Tužiteljica je sklapala i aneks ugovora o kreditu jer joj je bilo potrebno dodatno vrijeme za otplatu kredita i za produljenje roka otplate i također joj je naplaćena i za to naknada, ali joj ponovno banka nije objasnila zašto ponovno mora platiti naknadu zbog produljenja otplate roka kredita.

118. Nakon saslušanja tužiteljice sud je utvrdio da je tužiteljica nedvojbeno sklopila ugovor o kreditu radi adaptacije stana i to isključivo radi potrebe stanovanja i povećanja životnog prostora. Ugovor je sastavljen od strane djelatnika banke već unaprijed pripremljen i faktično radi se o tipskom ugovoru. Iako ugovor nije detaljno pročitala, djelatnik banke bio joj je dužan pojasniti sve odredbe ugovora o kreditu, pa tako i odredbe ugovora o naknadi koju je obvezna platiti kako bi ostvarila kredit. Međutim, tužiteljica od banke nije dobila potrebna pojašnjenja o ugovornim odredbama niti za što je obvezna platiti naknadu, kao niti što konkretno ulazi u naknadu koju joj banka naplaćuje kako za obradu kredita, tako i za produljenje kredita koju je također bila obvezna platiti. Pri tome nikakva pojašnjenja o toj obvezi plaćanja naknada od banke nije dobila. Shodno navedenom, potpuno je razvidno da se sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo o odredbama ugovora o kreditu niti su joj one detaljno pojašnjene, kao niti obveza plaćanja naknada, a niti što ulazi u te naknade koje je obvezna platiti kako bi ostvarila kredit. Na taj način tužiteljica je kao osoba koja nema dovoljno znanja iz financijskog poslovanja dovedena u neravnopravni položaj sa bankom kao financijskom institucijom, a banka je pri tome iskoristila položaj jače ugovorne strane. Na taj način banka je prilikom sklapanja ugovora postupila protivno načelu savjesnosti i poštenja koje načelo je jedno od najvažnijih načela obveznog prava (čl. 4. ZOO-a). Kako iz iskaza tužiteljice nedvojbeno proizlazi da je ugovor podignut isključivo radi adaptacije stana i povećanja životnog prostora u stanu koji je koristila isključivo za stanovanje. Na taj način tužiteljica je nedvojbeno dokazala svoju aktivnu legitimaciju u ovom postupku.

119. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ukazuje se na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.g., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su stekle temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno o slučaju iz čl. 323 st. 1 ZOO/05. Kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, rok za zastaru počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost odredbe. Stoga je nedvojbeno kako zastara još nije ni počela teći, a kamoli da je već nastupila. 120. Radi navedenog sud smatra prigovor zastare neosnovanim. 121. Glede osnovanosti tužbenog zahtjeva valja napomenuti da u predmetu C-224/19 Sud EU tumači Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. 122. Iako je prethodni postupak vezan uz konkretni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje relevantna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem. Tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala.

123. Pri tome valja naglasiti da u pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

124. Sud smatra da nije točan navod tuženika da je za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva potrebno ispunjenje uvjeta da je ta odredba i/ ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva. Naime, člankom 84. ZPP/03 je propisano da: "Nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive." Naime, stajalište je Suda EU, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, upravo u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da: članak 2., članak 4. st. 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. 125. Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila postotkom propisana ugovorom o kreditu ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo.

126. Tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Tužiteljica je, naime, nesporno bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak, a niti je objasnio tužiteljici kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita.

127. Ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u konkretnom slučaju ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik tužiteljici uopće nije niti pokušao razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužiteljica nije imala pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu. Tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade. Naravno, razlog je taj što (ekonomskog) opravdanja nema! Dakle, banke su morale na taksativan način navesti što čini troškove obrade kredita, a ne samo naplatiti to u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit. 128. Tužiteljica je podmirila administrativne troškove za posao obrade kredita, koji posao spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke. 129. U konačnici, sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu tužiteljica se tuženiku obvezala platiti ugovorene kamate, a troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužiteljice. Naime, tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti tu uslugu i eventualni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužiteljica plaća. Dodatno, s obzirom na potpuno nepostojanje transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tužiteljici pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, tužiteljica izražava sumnju da joj je tuženik postupajući na opisani način dvaput obračunao jednu te istu uslugu, prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta kroz ugovorenu kamatu. 130. Posebno, nakon saslušanja tužiteljice sud je zaključio da tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Tužiteljica je, naime, nesporno bla u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak, a niti je objasnio tužiteljici kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita.

131. Jasno je iz provedenog saslušanja, da tuženik tužiteljici uopće nije niti pokušao razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužiteljica nije imala pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu. Tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade.

132. Banka je bila dužna na taksativan način navesti što čini troškove obrade kredita, a ne samo naplatiti to u postotnom iznosu, čime je zapravo korisnik dovela u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit.

133. U odnosu na navod tuženika kako je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva, ističe se kako je iz ugovora i početnog otplatnog plana vidljivo da je sve troškove snosila tužiteljica, međutim tužiteljica niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, a s obzirom da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike koji su zaposleni u tu svrhu, nije jasno koje troškove je tužena mogla imati vezano uz obradu konkretnog ugovora, a koje je bila dužna snositi tužiteljica pa prema tome navedena odredba nije niti jasna niti određena.

134. Tužiteljica je platila ugovorenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, ali to ne znači da nije imao prigovora na istu.

135. Činjenica je da tužiteljica ne bi ni mogla ugovoriti kredit sa tuženikom ukoliko ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi. Ona je ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“ i potrošač nije mogao utjecati na istu. 136. Dakle, sukladno članku 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno st. 2. istog članka, smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

137. Sukladno odredbi čl. 295. ZOO ocijenio predmetne ugovore formularnim (tipskim) jer sadržavaju opće uvjete ugovora ili se na njih pozivaju a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

138. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kao i odredba prema kojoj se tužiteljica obvezala platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita utvrđenu odlukom o naknadama koje važe na taj neodređeni dan s time da je visina naknade za prijevremeni povrat promjenjiva sukladno Odluci banke o naknadama.“

139. Ponovno valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C- 84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

140. Osnovano tužiteljica smatra da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formulirani standardni ugovor trgovca. Između ostaloga, u članku 2.C) predmetnog ugovora stoji da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno važećim Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi naknade Kreditora. Dakle, radi se o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik. Opće je poznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, stoga se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi. Pored toga osnovano tužiteljica navodi da tuženik nije dokazao da bi tužiteljici dao na uvid Opće uvjete poslovanja niti da se o njima razgovaralo, a posljedično niti o spornoj odredbi.“ 141. Dakle, tuženik, a u smislu odredbe stavka 4. članka 96. ZZP-a, nije dokazao da se o spornoj odredbi, sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo. Nesporno je da tužiteljica nije imala utjecaja na sadržaj sporne odredbe, stoga se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 96. ZZP-a, a posljedica koje je ništetnost. Stoga je tužena banka dužna tužiteljici vratiti plaćeni iznos za obradu kredita u visini 683,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 29. srpnja 2008. g. do isplate po čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

142. Sve navedeno i obrazloženo odnosi se i na naknadu za produljenje roka za otplatu kredita, stoga sud smatra da je banka u obvezi vratiti i taj iznos plaćen od strane tužiteljice u visini od 199,08 EUR sa kamatama tekućim od 30. prosinca 2014.g. do isplate po čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

143. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

144. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 2.209,31 EUR, i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 EUR, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 12.1.2026., 27.2.2026. /Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 250,00 EUR, trošak sastava podneska /Tbr. 8. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 EUR, što sveukupno iznosi 650,00 EUR, pristojba na tužbu 34,27 EUR, i na presudu 68,54 EUR, tako da ukupni trošak iznosi 752,81 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.

U Zagrebu 27. veljače 2026.

Sudac

Sanja Krovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja uz rješenje o pristojbi na presudu u iznosu od 68,54 EUR

2. Punomoćniku tuženika