Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-503/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆRE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Darku Gojaku, odvjetniku u Karlovcu, protiv tuženika A1 HRVATSKA d.o.o. iz Zagreba, Vrtni put 1, OIB: 29524210204, zastupanog po punomoćniku Toš Hrvoju, odvjetniku iz OD Borić & Toš d.o.o. iz Zagreba, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 15. siječnja 2026. godine u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnice tužitelja ĆR, odvjetničke vježbenice u odvjetničkom uredu Darka Gojaka, odvjetnika iz Karlovca, a u nenazočnosti uredno pozvanog tuženika, po objavi 27. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi;

"I Pljenidba i prijenos novčanih sredstava po zahtjevu za izravnu naplatu tuženika A1 Hrvatska d.o.o. iz Zagreba, Vrtni put 1, OIB: 29524210204, protiv tužiteljice ĆRE iz [adresa], Ć [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi javnog bilježnika Ivana Malekovića iz Velike Gorice, Trg Kralja Tomislava 7, posl. broj Ovrv-2927/10 od 20.4.2010.g., proglašava se nedopuštenom u cijelosti.

II Nalaže se tuženom A1 Hrvatska d.o.o. iz Zagreba, Vrtni put 1, OIB: 29524210204, naknaditi tužiteljici ĆRE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove ovog parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 625,00 eura u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je Zaključkom Općinskog suda u Karlovcu, posl. broj Ovr-539/2024 od 13. kolovoza 2024. godine upućena u roku od 15 dana od dostave zaključka, pokrenuti parnicu protiv ovrhovoditelja, radi proglašenja postupka izravne naplate nedopuštenim zbog razloga navedenih u članku 50.st.1. t. 11. Ovršnog zakona. Dodaje da je citirani zaključak zaprimila dana 30.8.2024.g., a u nastavku obrazlaže da se zahtjev za izravnu naplatu ovrhovoditelja, ovdje tuženika, temelji na pravomoćnom i ovršnom rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ivana Malekovića iz Velike Gorice broj Ovrv-2927/10 od 20.4.2010.godine, koje je doneseno temeljem prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave ovrhovoditelja A1 Hrvatska d.o.o., protiv tužiteljice ORE, radi naplate tražbine ovrhovoditelja u iznosu od ukupno 13.106,39 kn / 1.739,51 EUR s osnova duga za telekomunikacije usluge, te iznosa od 2.103,30 kn / 279,15 EUR s osnova troškova ovrhe. Tužiteljica međutim smatra da je ostvaren žalbeni razlog iz članka 50. stavka 1. točke 11. Ovršnog zakona i da je ovrha nedopuštena iz razloga što je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom. U tom smislu iznosi da je iz priloženog zahtjeva za izravnu naplatu vidljivo kako je ovršna odluka, na kojoj se temelji zahtjev za izravnu naplatu, postala ovršna dana 26.7.2012. godine, dok je zahtjev za izravnu naplatu predan Financijskoj agenciji dana 19.7.2021.godine. Također ističe da je rješenje o ovrsi doneseno 20.4.2010.g. i da je na prijedlogu za ovrhu vidljiv datum zaprimanja u javnobilježničkom uredu 22.4.2010.g., pa zaključuje da je id. rješenje doneseno prije nego što je prijedlog uopće zaprimljen. Napominje da se samim time u pitanje dovodi i datum pravomoćnosti / ovršnosti predmetnog rješenja. S tim u vezi nastavno ističe da je odredbama članka 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) određeno kako sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon predviđa kraći rok zastare. Kako je od donošenja rješenja do pokretanja ovršnog postupka proteklo više od 10 godina, te pitanje pravomoćnosti/ovršnosti rješenja nije jasno određeno, tužiteljica drži da je nastupila zastara predmetne tražbine tuženika. Stoga, slijedom navedenog predlaže sudu po provedenom postupku donijeti odluku kao u odbijajućem dijelu izreke ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu protivi se navodima iz tužbe kao neosnovanima i predlaže tužbu odbiti. Nastavno iznosi da se tužba u suštini svodi na prigovor zastare, koji je po tuženiku neosnovan i neutemeljen. Obrazlaže; „Člankom 233. stavak 1. ZOO-a određen zastarni rok od 10 godina za sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom. Međutim, člankom 241. ZOO-a utvrđeno je kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Rješenje o ovrsi Javnog bilježnika Ivana Malekovića pos.br.: Ovrv-2927/10 od 20.04.2010. postalo je pravomoćno i ovršno dana 26.07.2012. Navedeno rješenje dostavljeno je prvi put FINI na provedbu dana 15.10.2012. čime je zastara prekinuta, a koji prekid je trajao skroz do isknjižavanja rješenja iz očevidnika, odnosno stupanja na snagu čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima 04.08.2018 godine. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-1027/2021 od 03.05.2022. jasno je izrazio stav da zastara za vrijeme dok se osnova za plaćanje nalazi u Očevidniku niti ne počinje teći te jasno navodi:

16. Budući da prema utvrđenju sudova nije došlo do izvršenja osnove za plaćanje, niti je zadužnica povučena, prekid zastarijevanja nastao podnošenjem zadužnice na naplatu (čl. 241. ZOO), nije prestao, dakle, i dalje traje, odnosno je eventualno trajao do stupanja na snagu Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ 68/18) 14. srpnja 2018. (koja okolnost nije bila predmet raspravljanja u postupku koji je prethodio reviziji). Zastarijevanje koje se nastavilo tek 04.08.2018. iznova je prekinuto novom tuženikovom radnjom, a to je novo slanje rješenja o ovrsi FINI na provedbu dana 19.07.2021. Čak i da odluka Vrhovnog suda nije primjenjiva na konkretan predmet, tuženikovo slanje osnove na izravnu naplatu 20.07.2021. unutar je roka od 10 godina od dana pravomoćnosti rješenja o ovrsi 26.07.2012. Nadalje, datum primitka prijedloga za ovrhu kod javnog bilježnika očigledna je omaška i ne dokazuje apsolutno ništa obzirom da je rješenje postalo pravomoćno i ovršno i uredno je dostavljeno ovršenici.“

2.1. Slijedom naprijed navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i naložiti tužiteljici podmirenje troškova parničnog postupka tuženiku.

3. Radi utvrđenja činjenica i pravilne ocijene činjeničnog stanja sud je izvršio uvid Zaključak ovog suda od 13.08.2024. kojim je tužiteljica tada u svojstvu ovršenice upućena pokrenuti ovu parnicu, u zahtjev za naplatu od 19.07. 2021. upućen Fina-i na listu 7-8 spisa, u u Specifikaciju naplate po osnovi Ovrv-2927/2010 od 02.07.2021., u prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave i rješenje o ovrsi br. Ovrv-2927/2010) javnog bilježnika Ivana Malekovića od 20.travnja 2010., u Rješenje Karlovačke županije kojim joj se odobrava sekundarna pravna pomoć u na listu 45 - 49 spisa, uvid u Troškovnik tužitelja i u uvid u podneske i dokaze iz spisa Stalne službe u Ogulinu broj Ovr-539/2024. Pored toga je pročitao odgovor na tužbu tuženika s prilozima u privitku i to punomoći, Specifikacijom izvršenja osnove za plaćanje i odlukom iz sudske prakse br. Rev-1027/21-2 od 03.05.2022., sve na listu 14-24 spisa, nadalje pročitao je podnesak tužitelja od 07.03.2025. s odlukom iz sudske prakse, podnesak tuženika od 31.03.2025. s prilozima u privitku kao ranije, podnesak tuženika od 16.09.2025., podnesak tuženika od 14.01.2026. s prilozima u privitku i iskaz tužiteljice dan na završnom ročištu od 15.01.2026.godine.

4. U predmetu postupka prvenstveno je sporno je li nastupila zastara za potraživanje koje je tuženik u svojstvu ovrhovoditelja predložio prisilno naplatiti od tužiteljice kao ovršenice, te je li zbog toga nedopuštena ovrha pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava po Zahtjevu za izravnu naplatu tuženika A1 Hrvatska d.o.o. temeljem pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi javnog bilježnika Ivana Malekovića broj Ovrv-2927/2010 od 20.travnja 2010.godine, kako već pobliže navodi u točki I tužbenoga zahtjeva u tužbi, odnosno kako je navedeno u točki I odbijajućeg dijela izreke ove presude.

5. S jedne strane tuženik u odgovoru na tužbu osporava da bi nastupila zastara za navedeno potraživanje dajući dakle obrazloženje da je Rješenje o ovrsi Javnog bilježnika Ivana Malekovića pos.br.: Ovrv-2927/10 od 20.04.2010., koje je postalo pravomoćno i ovršno dana 26.07.2012., prvi puta dostavljeno na provedbu FINI dana 15.10.2012. pa je tada prekinuta zastara, a prekid je trajao do isknjižavanja rješenja iz očevidnika odnosno do stupanja na snagu čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima 04.08.2018 godine, dok je drugi puta tuženik poslao osnovu na izravnu naplatu dana 20.07.2021. t.j. unutar roka od 10 godina od dana pravomoćnosti rješenja o ovrsi (26.07.2012.), te tvrdi da nema zastarae za predmetno dugovanje tužiteljice i predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan. Nasuprot tome, tužiteljica tvrdi da je zastara nastupila i da je predmetna ovrha nedopuštena, pri čemu iznosi samo da je ovršna odluka na kojoj se temelji zahtjev za izravnu naplatu postala ovršna 26.07.2012. i da je zahtjev za izravnu naplatu predan Financijskoj agenciji tek 19.07.2021., s time da je rješenje o ovrsi doneseno 20.4.2010.g. a na prijedlogu za ovrhu je vidljiv samo datum zaprimanja u javnobilježnički ured 20.04.2010.. Stoga je po tužiteljici svakako nastupila zastara i u tom smislu se kasnije poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev- 943/17 od 10.05.2017.godine, kao i odluku Županijskog suda u Puli, poslovni broj Gž-1160/2021 od 25.10.2021.godine, u prilog da je za ovu novčanu tražbinu protekao zastarni rok od tri godine. Za potonju oduku navodi da se radi o identičnoj pravnoj stvari u kojoj se između ostalog iznosi da je u odnosu na povremena potraživanja (zakonske zatezne kamate i troškove postupka) nastupila zastara na temelju odredbe čl. 379. st. 2. u vezi odredbe čl. 372. ZOO jer je od pravomoćnosti i ovršnosti navedenog rješenja o ovrsi do podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu Financijskoj agenciji 19.7.2021., odnosno od 26.7.2012.godine protekao zastarni rok od tri godine u kojem roku zastarijevaju ove novčane tražbine.

6. Iz priloženih dokaza uz tužbu, kao i uz odgovor na tužbu, razvidno je da je po prijedlogu za ovrhu tuženika kao ovrhovoditelja, na temelju vjerodostojne isprave od 16.travnja 2010. javni bilježnik Ivan Malenica iz Velike Gorice, Trg Kralja Tomislava 7, izdao 20.travnja 2010. rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. br. Ovrv-2927/10 kojim je naloženo ovršeniku i tužitelju u ovom predmetu, da u roku 8 dana od dostave id. rješenja namiri tražbinu ovrhovoditelja t.j. tuženika u ovom predmetu, zajedno s odmjerenim troškovima. Ovrha je određena radi prisilne naplate tražbina ovrhovoditelja t.j. tuženika zbog neplaćenih telekomunikacijskih usluga, te su odmjereni troškovi ovršnog postupka u iznosu od 2.103,30 kn. U id. ovršnoj ispravi koja je izdana na temelju prijedloga za ovrhu ovrhovoditelja i tuženika u ovom predmetu, tuženik je potraživao od tužitelja isplatu ukupnog iznosa od 13.106,39 kn na ime neplaćenih računa u razdoblju 2009.godine kako je već pobliže navedeno u id. ispravi, uz troškove ovršnog postupka i zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedini mjesečni iznos neisplaćene naknade navedene dakle u točki I. id. ovršnog prijedloga i rješenja od dospijeća do isplate (list 10-11 spisa, identično na listu 17-18 i 56-57 spisa), uz troškove ovršnog postupka. Id. rješenje o ovrsi postalo je pravomoćno i ovršno dana 26.07.2012., a obzirom na navode stranaka neosporno je da je isto dostavljeno na provedbu Financijskoj agenciji dana 19.07.2021.gosine. Naime, tog je dana Financijska agencija zaprimila zahtjev tuženika za izravnu naplatu novčane tražbine po rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Ivana Malenice br. Ovrv-2927/2010, koje je postalo pravomoćno i ovršno dana 26. srpnja 2012. godine . Za navedeno uostalom prileži dokaz kao na listu 7 spisa, koji je tuženik dostavio uz tužbu. Sporno je međutim je li tada Financijska agencija prvi puta postupala po zahtjevu za naplatu novčane tražbine iz cit. rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave br. Ovrv-2927/10 izdanog od javnog bilježnika Ivana Malenice koje je dakle postalo pravomoćno i ovršno 26.07. 2012., ili je već ranije postupala po zahtjevu tuženika i ovrhovoditelja za izravnu naplatu istog potraživanja.

7. Tuženik naime u smislu potonjeg tvrdi i uz odgovor na tužbu pridonosi Specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje br. Ovrv-2927/2010 koja je FINA-i podnesena 15.10.2012. (list 19 spisa i kasnije list 42), a koji dokaz potvrđuje ono što tvrdi da je već ranije podnosio Financijskoj agenciji zahtjev za izravnu naplatu zbodgg dugovanja tužiteljice temeljem iste ovršne isprave. No, isto dugovanje nije moglo biti namireno zbog nemogućnosti izvršenja i naplate potraživanja tuženika na novčanim sredstvima tužiteljice i ovršenice u tom postupku. Naime, u id. Specifikaciji od 15.10. 2012. sadržana je „Primjedba“ o nemogućnosti izvršenja naplate dugovanja od ovršenika temeljem čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, list 19 spisa, a što potvrđuje da je zahtjev za izravnu naplatu u cilju prisilne naplate potraživanja po predmetnom rješenju o ovrsi već ranije podnošen Financijskoj agenciji, i to u vremenu nakon što je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave postalo pravomoćno i ovršno, a to ujedno znači da je podnošenjem tog prvog zahtjeva za izravnu naplatu u listopadu 2012. došlo do prekida zastare za navedeno potraživanje, te je zastarni rok od podnošenja tog zahtjeva počeo iznova teći. Potom je evidentno ponovni zahtjev za naplatu id. potraživanja podnesen i u Fina-i zaprimljen 19.07. 2021.g., o čemu svjedoči Specifikacije izvršenja osnove za plaćanje kao na listu 20, 43, 58 i 59 spisa.

8. Slijedom tako utvrđenih činjenica neosporno je dakle da je prvo podnošenje zahtjeva tuženika za izravnu naplatu potraživanja od tužitelja bilo već nakon što je donesena ovršna isprava t.j. rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Ivana Malekovića br. Ovrv-2927/10 od 20.04.2010., odnosno s određenim odmakom od vremena donošenja (od svega par mjeseci od pravomoćnosti i ovršnosti id. isprave), ali je takva naplata dugovanja ostala bezuspješna. O tome svjedoči Specifikacija izvršenja osnove za plaćanje s datum primitka u Financijsku agenciju dana 15.10.2012. kao na listu 19 i 42 spisa pa iz takvih dokaza i slijeda postupanja tuženika i ovrhohoditelja ne proizlazi da se ne može uvažiti kao točna tvrdnja tužitelja o proteku 10-to godišnjeg roka zastare, a niti se može prihvatiti tvrdnja da bi se u ovom slučaju radilo o kraćem zastarnom roku od tri godine koji se primjenjuje za povremena potraživanja. Odnosno, ne može se kao osnovana prihvatiti tvrdnja tužiteljice da je za predmetno potraživanje tuženika nastupila zastara.

9. Odredbom čl. 233. stavak 1 ZOO-a iz 2005., ranije čl. 379. st. 1. ZOO-a koji je vrijedio do ZOO-a 2005., propisano je da sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnoga organa, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i za ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

10. Id. članak 233. u stavku 2. ZOO-a propisao je također da sva povremena potraživanja koja proistječu iz takvih odluka ili nagodbe i dospijevaju ubuduće, zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih potraživanja, a povremena potraživanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja, kako je to određeno člankom 226., ranije čl. 372. ZOO-a.

11. Nadalje, člankom 241., ranije čl. 388. ZOO-a propisano je da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.

12. Nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245., ranije 392. st. 1. ZOO). Kad je prekid zastarijevanja nastao zahtjevom prinudnog izvršenja ili osiguranja, zastarijevanje počinje teći iznova kad je predmet okončan ili svršen na neki drugi način (st. 5., u vezi sa st. 3. istog čl. ZOO).

13. Prema čl. 245., ranije 392. st. 6. ZOO-a, zastarijevanje koje počinje teći iznova poslije prekida navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastarijevanje koje je prekinuto.

14. Slijedom citiranih odredbi, a kako je ovrha određena temeljem pravomoćnog rješenja o ovrsi javnog bilježnika, primjenjuje se u odnosu na glavnicu duga i utvrđene troškove postupka tim rješenjem rok zastare od deset godina, u skladu s čl. 233. st. 1. ZOO-a.

15. Slijedom navedenog, a budući je predmetno rješenje o ovrsi javnog bilježnika Ivana Malekovića od 20. travnja 2010. godine poslovni broj Ovrv-2927/10, postalo pravomoćno i ovršno dana 26. srpnja 2012. godine, te je Financijska agencija (bezuspješno) postupala po istom još od listopada 2012. godine, a onda je po članku 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima iz 2018. ustanovljena nemogućnost izvršenja naplate u korist tuženika i ovrhovoditelja, jer se evidentno nije mogla izvršiti naplata potraživanja tuženika na računu tužiteljice kao ovršenice, bilo zbog ne pronalaska podataka o transakcijskim računima ovršenika ili zbog toga što na računima ovršenika nije bilo novčanih sredstava temeljem kojih bi se ovrhovoditelj mogao namiriti. Pri tom je dakle već kog prvog podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu FINA-i u listopadu 2012. prekinut tijek zastare te je zastarni rok od 10 godina počeo ponovno teći. Nakon toga je ponovni zahtjev za izravnu naplatu podnesen FINA-i dana 19. srpnja 2021. godine, a u međuvremenu je 2018. utvrđena nemogućnost naplate te je i zastara bila u prekidu, pa se ne nalazi da bi u ovom slučaju nastupila zastara za predmetno potraživanje tuženika utvrđeno pravomoćnim rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Ivana Malekovića od 20. travnja 2010. godine, poslovni broj Ovrv-2927/10, koje je postalo pravomoćno i ovršno 26.07.2012.godine. Stoga je utvrđeno da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan i donesena je odluka kao u točki I. izreke ove presude.

16. To unatoč iskazu tužiteljice koja je tvrdila da je uredno plaćala sve račune i da nije mogao nastati dug koji tuženik potražuje. No, tužiteljica ipak potvrđuje da je u ranijem vremenu (koje se očito poklapa s vremenom prve izravne naplate putem FINA-e) doista postojalo izraženo potraživanje tuženika radi naplate nekakvog njenog dugovanja prema tuženiku. Tužiteljica naime u iskazu navodi da je „problem nastao kada joj je A1 počeo putem naplaćivati kompletno utuženje iz ovrhe, te joj je takvo utuženje naplaćeno u cijelosti“. Osobno pak tvrdi da je „isto utuženje već jedan put platila“, a to zaključuje po tome jer joj nikada nije bila prekinuta i onemogućena komunikacija putem A1, odnosno nikada joj nije onemogućeno korištenje usluge telefoniranja, što bi kako smatra zasigurno dogodilo i bila bi u blokadi „da nije platila račune“. tužiteljica nastavno prethodnom iznosi da je potom zvala A1 (kada je vidjela da se "u 2010. g." vrši naplata) i tražila je od tuženika da joj dostavi račune na temelju kojih se vrši naplata s njenog „zaštićenog bankovnog računa na kojemu prima samo mirovinu“, kako doslovno navodi. No, tuženik nije udovoljio njenoj zamolbi niti dostavio „te račune“, a ona je imala t.j. „ima ispis iz FINE o kojim računima se radi“. Međutim, tužiteljica te račune iz spomenutog vremena naplate u "2010.godini“ nije mogla dostaviti tijekom vođenja ovog postupka iz razloga o kojima kasnije govori, a nastavno je iIznijela kako je smatrala „kada već tuženik nije udovoljio njenoj zamolbi“ (da joj dostavi račune) „da je ipak primio na znanje to što je rekla da su isti računi plaćeni. Također opetovano tvrdi kako njezin telefon „nije bio u blokadi“, pa je dakle smatrala „da je sve to uredno riješeno, a onda su joj tek 2024. g. blokirali račun“. Dodatno potvrđuje kao naprijed da su „svi računi koji su dolazili u kritično vrijeme za koje ju se tereti bili uredno plaćeni“ i pobliže ističe da se radi o računima za telefonski broj iz dućana koji je trenutno zatvoren. U tom smislu ne može dokazati ovo što govori, obzirom su svi računi ostali u dućanu i trenutno ne može doći do njih jer postoji neki drugi spor koji se vodi vezano uz taj prostor. Tužiteljica pri tom još dodaje kako je njeno poslovanje „uvijek bilo profesionalno i pošteno“ i opetovano ističe prigovor zastare za predmetno potraživanje tuženika. Najzad još navodi kako ne može točno reći kada je dobila izvješće o naplaćivanju putem ovrhe, ali načelno može reći samo da joj je tek 2024.g. blokiran račun kao što je već ,ranije,, navela.

17. Obzirom na ovakve navode tužiteljice ,,za istaknuti je da se takvi njezini navodi zasada ne mogu prihvatiti kao vjerodostojni i meritorni, te će tužiteljica tako nešto moći dokazivati kada se steknu uvjeti za to t.j. kada se steknu uvjeti da upotrijebi dokaze o kojima govori. Zza sada to nije moguće i tako nešto se ne utvrđuje, već se naprotiv temeljem provedenih dokaza utvrđuje vjerodostojnim i meritornim ono što tuženik tvrdi u postupku, kada navodi da ne postoje razlozi da se postupak pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava po zahtjevu za izravnu naplatu tuženika, temeljem pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi javnog bilježnika Ivana Malekovića broj Ovrv-2927/10 od 20.4.2010.g., proglasi nedopuštenom.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a, pa su troškovi su dosuđeni tuženiku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Troškovniku na listu 63 spisa predanom na završnom ročištu. Tuženiku je kao opravdan priznat trošak za sastav odgovora na tužbu i za sastav podnesak od 31.03.2025. u iznosu od po 250,00 eura. Za ostala dva podneska od 16.09.2025. i 14.01.2026. priznata mu je 25%-tna naknada sukladno Tbr.8 točka 4 Odvjetničke tarife u iznosu od po 62,5 eura. Ukupno je za navedene radnje tužitelju priznat trošak postupka u iznosu od 625,00 eura kao u točki II izreke ove odluke.

U Karlovcu 27. veljače 2026.

Sudac

Vesna Gračan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka putem ovoga suda.

Dna:

1. Tužitelju po pun. Darku Gojaku, odvjetniku u Karlovcu.

2. Tuženiku po pun. po punomoćniku Toš Hrvoju, odvjetniku iz OD Borić & Toš d.o.o. iz Zagreba.