REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-5617/2025-34
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja VĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnik Hrvoje Kalauz iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojeg zastupa odvjetnik Andrej Šooš Maceljski iz Zagreba, nakon održane glavne i javne rasprave 5. veljače 2026. godine, u nazočnosti zamjenika opunomoćenika stranaka dana 27. veljače 2026. godine,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba iz čl. 6. Ugovora o deviznom nenamjenskom kreditu broj 59-001-00184-6 od dana 18. lipnja 2006.godine, sklopljenog između tužitelja VĐ kao korisnika kredita, i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. (ranije Međimurska banka d.d.),kao Kreditora, u dijelu kojim se navodi ”Korisnik kredita dužan je platiti jednokratnu naknadu u visini od 2% (slovima:dva posto) od traženog iznosa kredita, a koja se obračunava i naplaćuje istovremeno sa plasmanom kredita, u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju Banke za CHF važećem na dan puštanja kredita u tečaj”.
II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužitelju VĐ plati iznos od 182,36 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 19. srpnja 2006.g. do isplate, sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužitelju VĐ naknadi trošak parničnog postupka u svoti od 2.576,55 eur s zateznim kamatama tekućim od dana 5. veljače 2026. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 16. ožujka 2023. godine tvrdi da je s tuženikovim prednikom Međimurskom bankom d.d. 18. lipnja 2006. godine sklopio ugovor o deviznom nenamjenskom kreditu, koji prednik je pripojen tuženiku na osnovi ugovora o pripajanju od 22. veljače 2012. godine, sve na 15.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom kupovnom tečaju na dan puštanja kredita u tečaj tj. isplate kredita s rokom otplate od 120 mjeseci i koji se otplaćuje u mjesečnim anuitetima od 175,71 CHF s tim što je dodatkom broj 1 od 12. travnja 2012. godine promijenjen iznos glavnice na 5.991,27 CHF s rokom otplate od 52 mjeseca i mjesečnim obrokom otplate od 140,14 CHF, te se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 smatrajući valutnu klauzulu u CHF-u ništetnom, a nadalje navodi da je ugovorena i jednokratna naknada za obradu kredita u visini od 2% vrijednosti od traženog iznosa kredita te je tužitelj platio 182,36 eur 18. srpnja 2007. godine na ime te naknade koju opet smatra ništetnom pozivom na odredbe čl.95. i čl.96. Zakona o zaštiti potrošača te zahtijeva kao u podnesku do 2. svibnja 2024. godine tj.
"I Utvrđuju se ništetnim dijelovi odredbe iz čl. 7. Ugovora o deviznom nenamjenskom kreditu broj 59-001-00184-6 od dana 18. lipnja 2006.g. i čl.3. i čl.5. Aneksa I Ugovora o deviznom nenamjenskom kreditu broj 59-001-00184-6 od dana 12. travnja 2012.g., sklopljeni između tužitelja VĐ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. (OIB:02535697732) Zagreb, Radnička cesta 50, kao Kreditora, kojima je kao ugovorenu valuta uz koju je vezana glavnica naveden švicarski franak.
II/ Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d. (OIB:02535697732) Zagreb, Radnička cesta 50, da tužitelju VĐ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], na ime preplaćenih mjesečnih rata zbog promjene tečaja CHF isplati iznos od 2.855,53 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana uplate na slijedeće iznose u eurima:
od dana 19/8/2006 iznos od 0,31 €
od dana 19/9/2006 iznos od 0,14 €
od dana 19/10/2006 iznos od 0,39 €
od dana 19/10/2008 iznos od 1,56 €
od dana 19/11/2008 iznos od 2,14 €
od dana 21/01/2009 iznos od 8,40 €
od dana 25/01/2009 iznos od 7,80 €
od dana 19/02/2009 iznos od 10,09 €
od dana 19/03/2009 iznos od 5,39 €
od dana 19/04/2009 iznos od 5,50 €
od dana 19/05/2009 iznos od 6,87 €
od dana 20/06/2009 iznos od 5,40 €
od dana 19/07/2009 iznos od 4,89 €
od dana 13/09/2009 iznos od 5,21 €
od dana 1/11/2009 iznos od 4,03 €
od dana 1/11/2009 iznos od 4,03 €
od dana 26/02/2010 iznos od 8,69 €
od dana 26/02/2010 iznos od 8,69 €
od dana 26/02/2010 iznos od 8,69 €
od dana 26/02/2010 iznos od 8,69 €
od dana 19/03/2010 iznos od 9,21 €
od dana 05/05/2010 iznos od 10,88 €
od dana 29/05/2010 iznos od 12,62 €
od dana 30/06/2010 iznos od 18,36 €
od dana 31/07/2010 iznos od 17,05 €
od dana 27/08/2010 iznos od 23,68 €
od dana 30/09/2010 iznos od 21,54 €
od dana 29/10/2010 iznos od 18,81 €
od dana 27/11/2010 iznos od 23,19 €
od dana 30/12/2010 iznos od 31,40 €
od dana 28/01/2011 iznos od 27,31 €
od dana 29/02/2011 iznos od 29,25 €
od dana 30/03/2011 iznos od 27,24 €
od dana 29/04/2011 iznos od 27,16 €
od dana 31/05/2011 iznos od 36,67 €
od dana 28/07/2011 iznos od 44,40 €
od dana 28/07/2011 iznos od 44,40 €
od dana 19/08/2011 iznos od 47,54 €
od dana 19/09/2011 iznos od 39,64 €
od dana 19/10/2011 iznos od 35,22 €
od dana 19/11/2011 iznos od 35,15 €
od dana 29/12/2011 iznos od 38,09 €
od dana 11/04/2012 iznos od 39,89 €
od dana 11/04/2012 iznos od 39,89 €
od dana 11/04/2012 iznos od 39,89 €
od dana 19/04/2012 iznos od 39,98 €
od dana 24/04/2012 iznos od 467,08 €
od dana 19/10/2012 iznos od 29,47 €
od dana 19/11/2012 iznos od 30,26 €
od dana 22/01/2013 iznos od 26,83 €
od dana 22/01/2013 iznos od 26,83 €
od dana 20/03/2013 iznos od 29,16 €
od dana 20/03/2013 iznos od 29,16 €
od dana 23/04/2013 iznos od 29,88 €
od dana 19/05/2013 iznos od 27,13 €
od dana 31/08/2013 iznos od 28,13 €
od dana 03/10/2013 iznos od 29,39 €
od dana 1/11/2013 iznos od 28,75 €
od dana 30/11/2013 iznos od 29,16 €
od dana 22/12/2013 iznos od 29,64 €
od dana 1/02/2014 iznos od 30,24 €
od dana 1/03/2014 iznos od 30,95 €
od dana 1/04/2014 iznos od 30,74 €
od dana 1/05/2014 iznos od 29,91 €
od dana 27/05/2014 iznos od 29,61 €
od dana 03/07/2014 iznos od 29,89 €
od dana 29/07/2014 iznos od 30,50 €
od dana 30/08/2014 iznos od 31,43 €
od dana 03/10/2014 iznos od 31,53 €
od dana 11/10/2014 iznos od 31,18 €
od dana 11/10/2014 iznos od 31,17 €
od dana 14/10/2014 iznos od 791,84 €,
pa do isplate svakog pojedinog iznosa, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
III/ Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba iz čl. 6. Ugovora o deviznom nenamjenskom kreditu broj 59-001-00184-6 od dana 18. lipnja 2006.g. sklopljenog između tužitelja VĐ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. (OIB:2535697732) Zagreb, Radnička cesta 50 (ranije Međimurska banka d.d., OIB: 48744996512, Čakovec, V. Morandija 37),kao Kreditora, u dijelu kojim se navodi ”Korisnik kredita dužan je platiti jednokratnu naknadu u visini od 2% (slovima:dva posto) od traženog iznosa kredita, a koja se obračunava i naplaćuje istovremeno sa plasmanom kredita, u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju Banke za CHF važećem na dan puštanja kredita u tečaj”.
IV/ Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d. (OIB:02535697732) Zagreb, Radnička cesta 50, da tužitelju VĐ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], s osnova ništetne odredbe iz točke III ove presude isplati iznos od 182,36 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 19. srpnja 2006.g. pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
V/ Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d. (OIB:02535697732) Zagreb, Radnička cesta 50, da tužitelju VĐ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], naknadi troškove ovog parničnog postupka, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."
Nakon što je viši sud svojim rješenjem poslovni broj Gž-1294/2024-2 od 8. srpnja 2025. godine ukinuo presudu ovog suda poslovni broj P-1830/2023-25 od 31. listopada 2024. godine pod stavcima III, IV i V izrjeke, ostalo je odlučiti samo o dijelu tužbenog zahtjeva po istim stavcima.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 2. svibnja 2023. godine prigovara promašenoj pasivnoj legitimaciji, smatra da se navedena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske ne primjenjuje na ovaj predmet, o valutnoj klauzuli u CHF-u je pojedinačno pregovarano i tužitelj je imao mogućnost izbora, uvjeti na tržištu su promjenjivi, valutna klauzula je dopuštena, prigovara zastari, jednokratna naknada za obradu kredita je dopuštena i za nju ističe prigovor zastare, prigovara visini tužbenog zahtjeva, poriče osnovu tužbenog zahtjeva te predlaže odbiti isti uz naknadu troška parničnog postupka.
3. Sud je proveo dokaz uvidom u ugovor o deviznom nenamjenskom kreditu od 18. lipnja 2006. godine s dodatkom do 12. travnja 2012., otplatni plan i plan otplate te knjigovodstvenu karticu, pregled uplata po kreditu, opće uvjete poslovanja s građanima tuženikovim, obavijest Hrvatske narodne banke, potvrdu o plasmanu kredita od 18. srpnja 2006, preslušao tužitelja i odredio računovodstveno vještačenje, koji vještak je opet za potrebno vještačenje pribavio knjigovodstvenu karticu.
4. Tužbeni zahtjev jest osnovan.
5. Nije prijeporno da su tužitelj i tuženikov prednik 18. lipnja 2006. godine sklopio ugovor o deviznom nenamjenskom kreditu, koji prednik je pripojen tuženiku na osnovi ugovora o pripajanju od 22. veljače 2012. godine, sve na 15.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom kupovnom tečaju na dan puštanja kredita u tečaj tj. isplate kredita s rokom otplate od 120 mjeseci i koji se otplaćuje u mjesečnim anuitetima od 175,71 CHF s tim što je dodatkom broj 1 od 12. travnja 2012. godine promijenjen iznos glavnice na 5.991,27 CHF s rokom otplate od 52 mjeseca i mjesečnim obrokom otplate od 140,14 CHF, te da je ugovorena i jednokratna naknada za obradu kredita u visini od 2% vrijednosti od traženog iznosa kredita te je tužitelj platio 182,36 eur 18. srpnja 2007. godine na ime te naknade, što je utvrđeno uvidom u čl.1,2,3, 6. i 7. Osnovnog ugovora te čl.3. i 5. Dodatka ugovoru.
6. Prigovor promašene pasivne legitimacije nije osnovan. naime, tuženik je univerzalni pravni sljednik Međimurske banke d.d. od 22. veljače 2012. godine, što je neprijeporno utvrđeno na ročištu 1. prosinca 2023. godine te tako tuženik preuzima sva njegova prava i obveze, neovisno što njegov prednik nije bio stranka u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, a nije ni mogao biti, jer je prije početka tog postotka bio pripojen tuženiku.
7. Prijeporni su ugovorne odredbe o naknadi za sklapanje ugovora o kreditu, osnova i visina tužbenog zahtjeva te zastara.
8. Ovdje treba primijeniti odredbe čl.81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.
9. Glede dijela tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 6. istog ugovora, pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. godine jest da je ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl.49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo a presudom Europskog suda za ljudska prava u spojenim predmetima C-229/19 i C-289/19 je utvrđeno da odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da odredba sadržana u aleatornom ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe i pružatelja usluga i potrošača, kao što se to ugovori o leasingu dionica, mora smatrati nepoštenom ako se s obzirom na okolnosti sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir datum njegova sklapanja tom odredbom može tijekom njegova ispunjavanja prouzročiti znatnija neravnoteža u pravima i obvezama stranaka, i to čak i u slučaju ako bi ta neravnoteža nastupila samo ako bi se ostvarile određene okolnosti ili ako bi navedena odredba u drugim okolnostima mogla čak koristiti potrošaču te u tim okolnostima je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li odredba kojom se unaprijed utvrđuje prednost koju prodavatelj robe ili pružatelj usluga ostvaruje u slučaju prijevremenog raskida ugovora o kreditu mogla prouzročiti takvu neravnotežu od trenutka sklapanja navedenog ugovora, uzimajući u obzir okolnosti sklapanja ugovora, kao i da odredbe ove Direktive treba tumačiti na način da se prodavatelj robe ili pružatelj usluga, koji je kao prodavatelj potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koju je nacionalni sud, kada se ugovor može održati na snazi bez te ugovorne odredbe proglasio nepoštenom i posljedično ništetnom ne može pozivati na zakonsku naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji navedena ugovorna odredba.
10. Po ocjeni ovoga suda isto stajalište vrijedi i za ugovornu odredbu o naknadi za sklapanje kredita, prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv da s njim tuženik nije pregovarao o ovoj naknadi već je dobio unaprijed pripremljen ugovor s tuženikove strane, uzevši u obzir njegovo zanimanje radnika u to vrijeme sklapanja ugovora i to s završenom osnovnom školom te je tako utvrđeno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor , što i nije prijeporno te se o njemu nije pregovaralo posebice o ovima ugovornim odredbama o ovoj naknadi te tužitelju te odredbe nisu bile ni protumačene.
11. Odredbom čl.6. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Čl.10. st.3. istog Zakona je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan se suzdržati od postupka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika , u ostvarivanju svog prava.
12. Ocjenom provedenih dokaza skupa i pojedinačno, sud ocjenjuje da je predmetna ugovorna odredba suprotna navedenim načelima obveznog prava, jer je tužitelj potrošač po odredbi čl.3.st.1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača budući mu je trebao kredit za obnovu obiteljske kuće, kako iskazuje, koji iskaz sud prihvaća kao životan i uvjerljiv, a tuženik, na kojemu je dokazni teret ne dokazuje suprotno te dakle sud ocjenjuje da je tužitelj u tom položaju doveden u neravnopravan položaj prema tuženiku kao trgovcu od samog početka ugovornog odnosa, budući je ova ugovorna odredba čl.6. ugovora bila takva da u potpunosti ovisi o tuženikovoj samovoljnoj odluci koja mu nije protumačena niti je o njoj morao pregovarati te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka kao potrošača i trgovca, usuprot navedenim načelima obveznog prava, a sama ta naknada je ugovorena bez mogućnosti pregovora.
13. Slijedom toga je navedena ugovorna odredba utvrđena ništetnom u dijelu koji se odnosi na naknadu za sklapanje ugovora o kreditu, primjenom odredbe čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena naknada nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl.326. st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl.87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača. Primjenom odredbe čl.327.st.1. Zakona o obveznim odnosima, neovisno o tomu što je tužitelj otplatio kredit prije podnošenja tužbe ne utječe na njegovo pravo da zahtijeva ništetnost ovakve ugovorne odredbe.
14. Prigovor zastare u odnosu na ovu naknadu nije osnovan primjenom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine. Naime, kako je ova odredba utvrđena ništetnom, sukladno odredbi čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima to primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona je tuženik dužan vratiti isto što je naplatio na ime te naknade. Stoga se na ovo vraćanje primjenjuje opći zastarni rok od pet godina po odredbi čl.225. st.1. Zakona o obveznim odnosima te počinje teći od pravomoćnosti ove presude.
15. Nadalje, ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest svota koju je platio na ime te naknade te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja
16. Računovodstvenim vještačenjem od 23. siječnja 2024. godine je utvrđeno da je plaćena naknada za sklapanje ugovora o kreditu od 182,97 eura, koji nalaz sud prihvaća kao stručan i obrazložen, zasnovan na bitnim ispravama u spisu, a tuženikovi prigovori iz podneska pod 6. veljače 2024. godine su pravne naravi, kako iskazuje na ročištu 11. travnja 2024. godine, zbog čega sud nije pozivao vještaka na očitovanje, dočim te tuženikove prigovore ocjenjuje neosnovanima, upravo zbog razloga tj. načina na koji je određeno vještačenje.
17. Sud ocjenjuje da je tužitelj bio potrošač u vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, jer prihvaća njegov iskaz kao životan i uvjerljiv, budući je u to vrijeme bio radnik s završenom osnovnom školom, kredit mu je trebao radi obnove obiteljske kuće te je potrošač po odredbi čl. 3, st. 1, t. 1. Zakona o zaštiti potrošača, dočim tuženik nije dokazao suprotno, premda je teret dokaza a njemu.
18. Slijedom toga je prihvaćen tužbeni zahtjev, s zateznim kamatama na glavnicu od prvog idućeg dana nakon uplate 18. srpnja 2006. godine sukladno potvrdi o plasmanu kredita kao dana dospjelosti, po stopi propisanoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata i čl. 29, st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, uz uvećanje od pet tj. tri postotna boda, jer nije riječ o trgovačkom ugovoru, a na parbeni trošak teku po odredbi čl. 151, st. 3. Zakona o parničnom postupku. To što je tužitelj zahtijevao 182,36 eura na ime naknade za sklapanje kredita, a ne 182,97 eura, kako je utvrđeno vještačenjem jest stvar njegove raspoložbe svojim pravima.
19. Na osnovi odredbe čl.154. st.5. Zakona o parničnom postupku , primjenom tbr 7, 8. i 9. OT je sud tužitelju dosudio trošak odvjetničkog zastupanja u cijelosti s obzirom na uspjeh po ovoj presudi i onoj poslovni broj P-1830/2023 u pretežitom dijelu i to za tužbu, podnesak 16.5.2023., ročište 1.12.2023., podnesak 6.2.2024. i 19.2.2024., ročište 11.4.2024., podnesak 2.5.2024. i ročište 3.10.2024. te 5. 2. 2026.. po 200,00 eur što je ukupno 1.800,00 eur uz PDV od 450,00 eur, što je 2.250,00 eur uz trošak vještačenja od 250,00 eur uvećano za sudsku pristojbu za tužbu od 76,55 eur što je 2.576,55 eur , a oslobođen je plaćanja sudskih pristojba u daljnjem tijeku postupka primjenom odredbe čl.11.st.1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama.
U Zagrebu, dana 27. veljače 2026.
Sudac
Nikola Raguz
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.
DNA:
- opunomoćenicima stranaka
