REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4165/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja BL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa odvjetnik Igor Metelko iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, koje zastupa odvjetnica Mateja Vidaković iz Zagreba, poradi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave 5. veljače 2026. godine, u nazočnosti opunomoćenika stranaka, dana 27. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja BL, koji glasi:

" I. Utvrđuje se da su Ugovor o kreditu br. 028-50-4074951 od 2.5.2007. sklopljen između tuženoga kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, Dodatak ugovoru o kreditu broj Konv-01/2016. od 28.1.2016. ništetni te kao takvi ne proizvode pravne učinke među strankama.

II. Nalaže se tuženome naknaditi tužitelju troškove postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počevši od presuđenja do isplate, u roku od 15 dana."

II Prihvaća se dio podrednog zahtjeva te se nalaže tuženiku Raiffeisenbank Austriji d.d. platiti tužitelju BL iznos od EUR 9,461.15 eur s zateznom kamatom od 30. rujna 2015. godine kao i iznos od 2.074,40 eur s zateznom kamatom od 30.rujna 2015. godine do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka od 2.025,00 eur s zateznom kamatom od 27. veljače 2026. godine do isplate,i to do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio podrednog zahtjeva tužitelja BL, koji glasi: "Nalaže se tuženome isplatiti tužitelju iznos od 5.243,71 Eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30.rujna 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

IV. Utvrđuje se neosnovanim prigovor radi prebijanja tuženika Raiffeisenbank Austrije d.d, kojim predlaže utvrđenje postojanje tražbine tuženika prema tužitelju BL u iznosu od 29.166,62 EUR uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1.listopada 2015. do 31.12.2022. u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. u visini stope određene čl. 29. ZOO koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 15. svibnja 2023. godine tvrdi da je sa tuženim sklopio Ugovor o kreditu broj 028-50-4074951 od 2.5.2007. prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 113.810,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita. Ugovorne strane su dana 28.1.2016. sklopile Aneks gore navedenom Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su kredit konvertirali na način da je otplata obveza vezana uz valutnu klauzulu u EUR, umjesto uz dosadašnji CHF. Izračunom konverzije utvrđena je nedospjela glavnica na dan 30.9.2015. u iznosu od 96,183.54 CHF, odnosno 671,435.36 kn.

Konverzijom kredita u Euro, nakon izvršenog otpisa u iznosu od 27,561.63 Eur, odnosno 210,352.53 kn, utvrđena je nedospjela glavnica na dan 30.9.2015. u iznosu od 60,413.80 Eur, odnosno 461,082.83 kn. Međutim, stvarna preostala neotplaćena glavnica u kunama prema početnom tečaju, uslijed ništetnost valutne klauzule, iznosila je 421,574.09 kn , dakle bila je niža od one kako ju je utvrdio tuženi izračunom konverzije, pri čemu nastaje razlika u navedenim glavnicama od 39,508.74 kn, odnosno 5,243.71 Eur.

Aneks ugovora o kreditu U predmetnom ugovoru ugovorena je valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez mogućnosti tužitelja da pojedinačno pregovara o navedenoj odredbi, te bez upozorenja o specifičnostima valute CHF, odnosno da se radi o valuti u odnosu na koju HNB ne štiti tečaj kune kao što to čini u odnosu na tečaj Eura, niti da se radi o tzv. valuti utočišta u koju se investira u kriznim/recesijskim gospodarskom periodima, što posljedično dovodi do enormnog povećanja vrijednosti navedene valute I njezine kunske protuvrijednosti koja je tužitelju obračunavana prilikom dospijeća mjesečnih anuiteta.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/17 od 14.6.2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. kojom se utvrđuje da je, između ostalih, ovdje tuženi, u razdoblju od 01.travnja.2005. god. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Presuda Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Rev-2221/18 od 3.9.2019. kojom je odbijena revizija ovdje tužene kao neosnovana.

Obzirom na to da su predmetne odluke iz ove točke tužbe javno objavljene, a u tim postupcima je sudjelovao i sam tuženik te je sadržaj tih sudskih odluka praktično notorna činjenica u Republici Hrvatskoj, ovdje ih tužitelj ne prilaže već samo upućuje na njihove oznake i sadržaj. S obzirom da je pravomoćnom presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004.-31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a.

Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 70/19) propisano je:

„Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“

Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača… obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15).

U kontekstu gore navedenog kolektivnog spora i presuda, tuženi je u predmetnom ugovoru uglavio niz nepoštenih ugovornih odredbi, prije svega kao bitne sastojke ugovora o kreditu, nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu kojom se ugovorna obveza povrata danog iznosa kredita vezuje uz valutu švicarski franak, povezano sa drugom nepoštenom i ništetnom ugovornom odredbom- jednostranom promjenom kamatne stope koja ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci banke, bez navođenja ikakvih potrošaču razumljivih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, te bez ikakve mogućnosti kontrole te odluke, kako druge ugovorne strane, tako niti neke treće nepristrane strane. Mehanizam otplate kredita koji je razradio, sastavio i plasirao tuženi temeljen na gore navedenim nepoštenim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio je na štetu tužitelja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama do te mjere da je plaćajući anuitete koji su bili višestruko uvećani u odnosu na početno ugovorene, njegova ukupna obveza po kreditu, umjesto da se smanjuje, ona je rasla. Povrh nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženi je ugovorio i anuitetnu otplatu kredita koja pojednostavljeno znači da potrošač u početku dominantno otplaćuje kamate, a tek nakon toga glavnicu. Takva otplata omogućila je tuženome da jednostranim izmjenama i nezakonitim povisivanjem kamatne stope tužitelja drži u poziciji da svojim uplatama višestruko uvećanih mjesečnih anuiteta i dalje pretežito otplaćuje kamate, uz znatno usporenje otplate glavnice, što je u konačnici dovelo do apsurdne situacije u kojoj je tužitelj, unatoč višegodišnjoj otplati kredita bio dužan više nego što je bio kada je kredit stavljen u otplatu. Dakle, u mjesečnom anuitetu koji se sastoji od glavnice i kamate, glavnica je rasla kao posljedica porasta tečaja švicarskog franka, što je posljedično povećavalo i iznos kamate koja se obračunava na glavnicu, tako da je kamata rasla po dvije osnove- jednostranom povećanju kamatne stope i porastu glavnice, uzrokujući, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu ovdje tužitelja. U komunikaciji s tuženikom, kako prije, tako i tijekom zaključenja ugovora, tužitelj nije dobio nikakve informacije i pojašnjenja vezana uz valutu švicarski franak, odnosno da se radi o visoko rizičnoj valuti u odnosu na koju HNB ne štiti tečaj kune kao što to čini u odnosu na tečaj Eura, niti da se radi o tzv. valuti utočišta u koju se investira u kriznim/recesijskih gospodarskim periodima, što posljedično dovodi do enormnog povećanja vrijednosti navedene valute i njezine kunske protuvrijednosti u koja je tužitelju obračunavana prilikom dospijeća mjesečnih anuiteta. Štoviše, tužitelju je izričito rečeno da je kredit siguran jer je švicarska valuta stabilna te da će se kroz kamatnu stopu amortizirati bilo kakve eventualne promjene u tečaju. Povrh toga, tužitelj je od strane tuženoga ocijenjen kao kreditno nesposoban za kredit u kunama ili sa valutnom klauzulom vezanom uz Euro, na taj način usmjeravajući ga na predmetni kredit sa valutnom klauzulom vezanom uz CHF, a koji je tuženi predstavio kao jeftiniji, dostupniji i jedini moguć, pritom tvrdeći kako je taj kredit „ista stvar“ kao i bilo koji drugi jer će tužitelju ionako biti isplaćene kune koje mu trebaju. Kako bi zornije prikazao ciljano postupanje tuženoga, tužitelj ističe da je kamatna stopa ujedno i odraz rizičnosti klijenta u smislu povrata kredita.

Ukoliko je tužitelj ocijenjen kao rizičan u smislu povrata kredita, obzirom da je označen kao kreditno nesposoban za nisko rizične kredite poput kunskog ili indeksiranog u Euru, tada je kamatna stopa na kredite poput predmetnog inicijalno morala biti puno veća, a kako bi amortizirala rizik banke koja se izlaže prema potrošaču upitne kreditne sposobnosti. Međutim, postupajući na upravo suprotan način od očekivanoga, tuženi je svjesno kreirao kreditni paket sa najnižom kamatnom stopom koju je vezao uz visoko rizičan proizvod poput valute CHF, lažno prikazujući rizik i sam proizvod kao siguran i stabilan, kako bi potrošača privukao u isti, a potom vrlo brzo nakon puštanja kredita u otplatu počeo jednostrano povisivati kamatnu stopu u mjesečnom anuitetu, praktički onemogućivši otplatu glavnice kredita. Tužitelj nadalje ističe da se u slučaju predmetnog ugovora radi o podvrsti formularnog ugovora, odnosno općih uvjeta ugovora poznatih pod pojmom tzv. adhezijskog ugovora u kojem ponuditelj, ujedno sastavljač svih odredaba u ugovoru, veže sklapanje ugovora uz prihvat svih uvjeta sadržanih u obrascu i ne pristaje ni na kakvu promjenu. Dakle, druga strana ima samo načelan izbor- prihvatiti ili odbiti u cijelosti (take it or leave it). Pa je tako tuženi kao nesporno jača i ekonomski dominantnija ugovorna strana masovno sklapala ugovor ovakve vrste, zlorabeći svoj položaj da u ugovore unese gore navedene klauzule koje su za njega povoljne, bez stvarne mogućnosti pojedinačnog pregovaranja i utjecaja na sadržaj odredaba, a na štetu tužitelja koji je ostao prepušten samovolji tuženoga prilikom izmjene kamatne stope, odnosno tržišnim fluktuacijama tečaja CHF naspram kune, a koji nije bio zaštićen intervencijom HNB-a.

Takva pozicija kreirana od strane tuženoga prouzročila je očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja te posljedično ništetnost takvih odredaba, sukladno odredbi čl. 296. ZOO-a u svezi s odredbom čl. 295. istog Zakona. Ovakvo stanje, prouzrokovano prvenstveno nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj svakako nije imao na umu prilikom sklapanja predmetnog ugovora, niti bi isti sklopio da je bio od strane tuženoga valjano informiran o specifičnostima valute CHF i parametrima kojima se tuženi koristi prilikom donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, uzročnoposljedičnoj vezi kretanja tih parametara i njihovom utjecaju na visinu stope, te razdobljima primjene korekcije stope. S druge strane, tuženi je svoje potraživanje zaštitio valutnom klauzulom, promjenjivom kamatnom stopom, založnim pravom na nekretnini založnog dužnika, ovršnim izjavama na plaću tužitelja, u korist tuženoga zasnivanjem založnog prava i prijenosom tražbine koje ima po svojim računima ili depozitima otvorenima kod tuženoga, zadužnicom, te policom životnog osiguranja za slučaj smrti tužitelja, vinkuliranom u korist tuženoga. Takvim načinom ugovaranja tuženi je maksimalno zaštitio svoje interese, a sav rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužitelja, čime je grubo narušio jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa- načelo ravnopravnosti i jednake vrijednosti činidaba, te ravnoteže prava i obveza ugovornih strana.Na okolnost da se u slučaju valutne klauzule radi o bitnom sastojku ugovora bez kojeg predmetni ugovor ne može pravno egzistirati, tužitelj upire na presude suda Europske unije (dalje: suda EU) C-118/17 od 14.3.2019, u predmetu NL protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, te presudu istoga Suda C-260/18 od 3.10.2019. u predmetu SL i HL protiv Raiffeisen Bank International AG. Naime, presude Suda EU obvezujuće su za sve nacionalne sudove država članica Europske unije, odnosno djeluju erga omnes, pa tako i za naslovni sud.

U toč. 52 presude C-118/17 zauzet je stav da ugovorna odredba koja se odnosi na tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora, te da se bez postojanja valutne klauzule održavanje valjanosti ugovora ne čini pravno moguće.

Toč. 44 presude C-260/18 nadalje je utvrđeno i ponovno potvrđeno da odredbe koje se odnose na rizik promjene tečaja definiraju glavni predmet ugovora o kreditu, slijedom čega objektivna mogućnost održavanja na snazi ugovora o kreditu iz glavnog postupka nije sigurna.

Toč. 45 iste presude zauzet stav da takav ugovor ne može postojati bez tih odredaba iz razloga što bi njihovo uklanjanje za posljedicu imalo izmjenu prirode glavnog predmeta tog ugovora.

Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavljaju cijenu ugovora kao drugog bitnog sastojka ugovora o kreditu, uz valutnu klauzulu CHF. Da se radi o dva bitna sastojka ugovora o kreditu, jasno proizlazi i iz odredbe čl. 1021 ZOO-a kojom je definiran pojam istoga - ugovorni odnos gdje se banka obvezuje staviti na raspolaganje korisniku kredita određeni novčani iznos, a korisnik se zauzvrat obvezuje plaćati ugovorene kamate na isplaćeni iznos, te isti vratiti na vrijeme i način kako je to ugovoreno. Visoki trgovački sud RH, na str. 58 presude posl.br. Pž- 7129/13 od 13.6.2014., zauzima istovjetno stajalište i navodi : »predmet i cijena bitni su sastojci ugovora, a putem ove odredbe (o promjenjivoj kamatnoj stopi) tuženici su u potpunosti izbjegli utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi članka 26. ZOO/91 odnosno članka 247. ZOO-a koje propisuju da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora o kreditu su svakako predmet i cijena, kamate su cijena.« Dakle, navedene dvije činjenice, valutna klauzula CHF i promjenjiva kamatna stopa kao predmet i cijena, nesumnjivo predstavljaju uvjete i odlučujuće pobude radi kojih je predmetni ugovor sklopljen, a na koje upućuje odredba čl.324 st.1 ZOO-a, uslijed čijeg nepostojanja ugovor ne može pravno egzistirati. Naime, tuženi je tužitelju za predmetni kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima nudio najnižu ugovornu kamatu od svih valuta, pri čemu mu je prilikom pregovora prezentirao da je CHF sigurna i stabilna valuta, te da je kreditno sposoban samo za kredit sa takvom valutnom klauzulom, na taj način stvarajući kod njega klimu i odlučujuću pobudu za sklapanje ugovora sa tom klauzulom. U suprotnome, da je tužitelj bio valjano upozoren na specifičnosti valute CHF- da se radi o valuti utočišta (u bankarskom žargonu poznata kao safe haven) u odnosu na koju HNB ne štiti tečaj kune kao što štiti u odnosu na Euro, isti nikada ne bi sklopio predmetni ugovor.

Dakle, radi se o odlučujućim pobudama u smislu valute CHF i kamatne stope, a radi kojih su ugovorne strane, prvenstveno tužitelj, pristupile sklapanju ugovora. Uslijed njihove ništetnosti, kao i prešućivanja odlučnih činjenica rizičnosti valute CHF i jasnih parametara po kojima bi se u budućnosti mijenjala kamatna stopa, narušeno je načelo ravnopravnosti te savjesnosti i poštenja kao stožernih načela ugovornih odnosa, slijedom čega je notorno da takav ugovor ne može egzistirati i proizvoditi pravne učinke Ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je već gore istaknuo tužitelj, predstavlja cijenu predmetnog ugovora, te ujedno činidbu koju je tužitelj kao korisnik kredita dužan izvršiti plaćajući istu prilikom dospijeća mjesečnih anuiteta. Odredbe čl. 269. i čl. 270. ZOO-a reguliraju kakva činidba mora biti, te koja je posljedica nedopuštene ili neodređene činidbe - ništetnost ugovora. Obzirom na ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope iz gore cit. kolektivnog spora, jasno je da je glavna činidba predmetnog ugovora nedopuštena, pa i neodrediva jer ne postoji više jednostrano određivanje kamatne stope kakvo su stranke inicijalno ugovorile, a i dalje je na snazi promjenjiva kamatna stopa koja je neodređena i neodrediva - ta okolnost već sama za sebe čini ugovor ništetnim u cjelini. Ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kao predmetu i cijeni, odnosno bitnim sastojcima ugovora o kreditu, nužno uzrokuje njegovu ništetnost u cjelini, jer je intencija i glavna pobuda ugovornih strana, posebice tužitelja, bila sklapanje ugovora sa valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom, ugovorenima na zakonit i pošten način, međutim koje su naknadno utvrđene kao nepoštene i ništetne, ne krivnjom tužitelja, već isključivo tuženoga kao jače ugovorne strane koja je sastavljala predmetni ugovor. Samo iznimno, ugovor može opstati i ako sadrži pojedine odredbe koje su ništetne, međutim ne i ako se radi o odredbama koje su predstavljale odlučujuću pobudu za sklapanje ugovora, kao što je to ovdje slučaj. Jasno je da namjeru sklapanja takvog ugovora, sa kunskim iznosom kredita i fiksnom, početnom kamatnom stopom, niti tužitelj niti tuženi nisu imali na umu kada su vodili pregovore i pristupili sklapanju ugovora, pa bi bilo kakva druga odluka Suda osim ništetnosti ugovora u cijelosti predstavljala nedopušteno zadiranje u ugovorni odnos stranaka i mijenjanje istoga suprotno njihovoj stvarnoj volji u trenutku sklapanja ugovora.

Zaključno, tuženi kao institucija koja se bavi kreditiranjem, posljedično svjesna je ili barem bi morala biti svjesna izuzetne riskantnosti ugovora sa valutnom klauzulom CHF, što je uostalom kao nesporno i utvrđeno kolektivnom presudom. Usprkos tako visokom riziku, tuženi je takve kredite nudio potrošačima, pa tako i tužitelju koji se po znanju i sposobnosti predviđanja rizika niti na koji način ne može uspoređivati s tuženim kao financijskom institucijom koja se bavi kreditiranjem potrošača. Taj nedostatak jednakosti u pregovaračkoj poziciji s jedne strane, te dalekosežnost ekonomskih, socijalnih i političkih posljedica do kojih takva poslovna praksa može dovesti u slučaju da se rizik realizira s druge strane, kod tuženoga stvara izuzetno visok stupanj pravne odgovornosti. Ta odgovornost se u predmetnom slučaju ima očitovati ništetnošću ugovorenog kredita te povratom svega što je po osnovi takvog ugovornog odnosa primio, uključujući i zakonske zatezne kamate na svaki mjesečni iznos plaćenog anuiteta. Odredbom čl.19. e. st.1 Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) tuženome je dana mogućnost da tužitelju prilikom provođenja konverzije ponudi novi ugovor ili izmjeni postojeći putem aneksa/dodataka. Aneks kojim je provođena konverzija predstavlja, dakle, izmjenu postojećeg ugovornog odnosa, a ne novi ugovorni odnos uslijed kojeg je prijašnji prestao postojati. Da bismo mogli govoriti o prestanku prijašnjeg ugovornog odnosa, bilo bi potrebno da se potrošač, na prijedlog kreditora, usuglasi o raskidu prijašnjeg ugovora i sklapanju novog. Čak niti tada ne bi bio doveden u pitanje potrošačev pravni interes za utvrđenje ništetnosti prijašnjeg ugovornog odnosa obzirom da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno odredbi čl.328 Zakona o obveznim odnosima. Dakle, radi se o neodrecivom pravu koje ne može biti uskraćeno nikakvim aneksima, raskidima ili retroaktivnošću zakona.

Konverzija je rađena po principu dodatka ili aneksa postojećem ugovoru, na način da su vršene izmjene zaštitne klauzule I kamatne stope, uz ostanak na snazi svih ostalih ugovornih odredaba osnovnog ugovora. To znači da osnovni ugovori u svojoj cjelini nisu stavljeni van snage već su zamijenjene pojedine odredbe pa ništetnost osnovnog ugovora koji još uvijek postoji, nužno povlači za sobom I ništetnost aneksa o konverziji kao dodatka koji slijedi njegovu pravnu sudbinu. U slučaju da Sud ocijeni da prvotno postavljeni tužbeni zahtjev nije osnovan, tužitelj postavlja alternativni tužbeni zahtjev na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i restituciji s osnova iste. Naime, utvrđenjem ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, dolazi do anuliranja mjesečnih anuiteta po osnovi povećanja tečaja, što znači da se prilikom izračuna mjesečnog anuiteta ima primijeniti početno ugovoreni tečaj, dok svaki mjesečni anuitet koji je premašio navedeni iznos, predstavlja razliku koju je tužitelj preplatio, odnosno tuženi stekao bez osnove. Stoga je isti navedeno dužan i vratiti zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana uplate svakog mjesečnog anuiteta do isplate, obzirom da je nepošten stjecatelj.

Provedenom konverzijom, obzirom da to nije bila niti njezina svrha, niti je u tom trenutku valutna klauzula CHF bila suđena kao ništetna, nije postignuta ugovorna ravnoteža u smislu povrata svih do tada nepripadno i nepošteno stečenih koristi kreditora / tuženoga koje je generirala valuta CHF, a kako je na to već ukazao Sud EU u toč.43. i 44. presude C- 118/17. Odredba koja je proglašena nepoštenom i ništetnom, ima se smatrati kao da nikada nije niti postojala, sa učinkom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužitelj nalazio da takva odredba ne postoji, niti je postojala, sa naglaskom na povrat svih nepripadno stečenih koristi koje je generirala takve nepoštena odredba. Naime, konverzijom i odredbama ZID ZPK izrijekom se ne spominje način rješavanja ništetnih ugovornih odredaba kojima je regulirana valutna klauzula CHF i jednostrano promjenjiva kamatna stopa. Aneksima / sporazumima / dodacima kojima je konverzija provođena regulira se samo ugovorni odnos za period nakon konverzije, a njima se ne rješava pitanje preplaćenih tečajnih razlika i pripadajućih zateznih kamata za period do konverzije, što je predmet ovog tužbenog zahtjeva. Zaključno, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne odnose koji su proizašli iz predmetnog kredita, a niti jedna odredba ZID ZPK-a ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose, poput stjecanja bez osnove, o čemu je ovdje nesumnjivo riječ. Tužitelj je temeljem prometa po kreditu napravio izračun preplaćenih mjesečnih anuiteta s osnova tečaja, na okolnost:

- pozitivne razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog stvarno obračunatog i plaćenog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, uz primjenu kamatne stope u visini od 3,23% za stambene kredite od 1.1.2014 zaključno sa danom 30.9.2015.

- manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku provođenja konverzije, na način da potražuje razliku između preostale neotplaćene, konvertirane glavnice, te one po početnom tečaju, uz primjenu kamatne stope u visini od 3,23% za stambene kredite od 1.1.2014., sve sa danom 30.9.2015. Pod toč.I tužbenog zahtjeva potražuje preplatu s osnova tečajnih razlika, a pod toč. II razliku između preostale, neotplaćene konvertirane glavnice I one po početnom otplatnom planu., odnosno manje priznata glavnica. Alternativno postavljenim tužbenim zahtjevom, ukoliko Sud smatra da prvotno postavljeni zahtjev nije osnovan, tužitelj potražuje zatezne kamate na preplaćene tečajne razlike, tj. na više plaćene iznose s osnova tečajnih razlika koje je tužitelju tuženi uračunao prilikom izračuna konverzije kredita, počevši od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do dana izvršene konverzije. Navedene zatezne kamate na tečajne razlike iz konverzije, u ovom slučaju predstavljaju novu glavnicu na koju ponovno teku zatezne kamate od dana podnošenja tužbe, sve sukladno odredbi čl. 31. st.2. Zakona o obveznim odnosima.

Slijedom iznesenog predlaže donijeti presudu, tj:

„I. Utvrđuje se da su Ugovor o kreditu br. 028-50-4074951 od 2.5.2007. sklopljen između tuženoga kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, Dodatak ugovoru o kreditu broj Konv-01/2016. od 28.1.2016. ništetni te kao takvi ne proizvode pravne učinke među strankama.

II.Nalaže se tuženome naknaditi tužitelju troškove postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počev od presuđenja do isplate, u roku od 15 dana.

Ukoliko Sud smatra da gore navedeni tužbeni zahtjev nije osnovan, predlaže donijeti presudu, tj:

"Nalaže se tuženome isplatiti tužitelju iznos od EUR 9,464.06 sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od:

EUR 5.44 počev od 31/08/2007 do isplate

EUR 0.42 počev od 30/09/2007 do isplate

EUR 3.99 počev od 30/11/2007 do isplate

EUR 2.24 počev od 31/12/2007 do isplate

EUR 8.34 počev od 31/01/2008 do isplate

EUR 11.70 počev od 29/02/2008 do isplate

EUR 17.44 počev od 31/03/2008 do isplate

EUR 8.80 počev od 30/04/2008 do isplate

EUR 6.03 počev od 31/05/2008 do isplate

EUR 10.73 počev od 30/06/2008 do isplate

EUR 3.82 počev od 31/07/2008 do isplate

EUR 4.17 počev od 31/08/2008 do isplate

EUR 8.26 počev od 30/09/2008 do isplate

EUR 39.30 počev od 31/10/2008 do isplate

EUR 18.51 počev od 30/11/2008 do isplate

EUR 44.93 počev od 31/12/2008 do isplate

EUR 48.99 počev od 31/01/2009 do isplate

EUR 50.83 počev od 28/02/2009 do isplate

EUR 45.77 počev od 31/03/2009 do isplate

EUR 46.74 počev od 30/04/2009 do isplate

EUR 39.00 počev od 31/05/2009 do isplate

EUR 33.31 počev od 30/06/2009 do isplate

EUR 34.82 počev od 31/07/2009 do isplate

EUR 37.82 počev od 31/08/2009 do isplate

EUR 37.56 počev od 30/09/2009 do isplate

EUR 34.53 počev od 31/10/2009 do isplate

EUR 40.22 počev od 30/11/2009 do isplate

EUR 44.79 počev od 31/12/2009 do isplate

EUR 51.29 počev od 31/01/2010 do isplate

EUR 49.79 počev od 28/02/2010 do isplate

EUR 58.61 počev od 31/03/2010 do isplate

EUR 56.94 počev od 30/04/2010 do isplate

EUR 60.20 počev od 31/05/2010 do isplate

EUR 88.41 počev od 30/06/2010 do isplate

EUR 82.60 počev od 31/07/2010 do isplate

EUR 95.74 počev od 31/08/2010 do isplate

EUR 89.90 počev od 30/09/2010 do isplate

EUR 80.49 počev od 31/10/2010 do isplate

EUR 100.34 počev od 30/11/2010 do isplate

EUR 125.59 počev od 31/12/2010 do isplate

EUR 107.71 počev od 31/01/2011 do isplate

EUR 113.98 počev od 28/02/2011 do isplate

EUR 106.00 počev od 31/03/2011 do isplate

EUR 107.44 počev od 30/04/2011 do isplate

EUR 141.29 počev od 31/05/2011 do isplate

EUR 140.89 počev od 30/06/2011 do isplate

EUR 168.44 počev od 31/07/2011 do isplate

EUR 154.29 počev od 31/08/2011 do isplate

EUR 138.79 počev od 30/09/2011 do isplate

EUR 137.13 počev od 31/10/2011 do isplate

EUR 135.93 počev od 30/11/2011 do isplate

EUR 143.33 počev od 31/12/2011 do isplate

EUR 149.77 počev od 31/01/2012 do isplate

EUR 150.63 počev od 29/02/2012 do isplate

EUR 146.18 počev od 31/03/2012 do isplate

EUR 149.18 počev od 30/04/2012 do isplate

EUR 151.24 počev od 31/05/2012 do isplate

EUR 147.78 počev od 30/06/2012 do isplate

EUR 148.69 počev od 31/07/2012 do isplate

EUR 146.09 počev od 31/08/2012 do isplate

EUR 140.48 počev od 30/09/2012 do isplate

EUR 146.46 počev od 31/10/2012 do isplate

EUR 149.34 počev od 30/11/2012 do isplate

EUR 147.32 počev od 31/12/2012 do isplate

EUR 136.04 počev od 31/01/2013 do isplate

EUR 145.62 počev od 28/02/2013 do isplate

EUR 146.46 počev od 31/03/2013 do isplate

EUR 142.70 počev od 30/04/2013 do isplate

EUR 131.01 počev od 31/05/2013 do isplate

EUR 130.72 počev od 30/06/2013 do isplate

EUR 133.59 počev od 31/07/2013 do isplate

EUR 138.19 počev od 31/08/2013 do isplate

EUR 144.57 počev od 30/09/2013 do isplate

EUR 141.28 počev od 31/10/2013 do isplate

EUR 143.61 počev od 30/11/2013 do isplate

EUR 146.25 počev od 31/12/2013 do isplate

EUR 127.07 počev od 31/01/2014 do isplate

EUR 130.05 počev od 28/02/2014 do isplate

EUR 129.07 počev od 31/03/2014 do isplate

EUR 125.77 počev od 30/04/2014 do isplate

EUR 124.72 počev od 31/05/2014 do isplate

EUR 125.19 počev od 30/06/2014 do isplate

EUR 128.94 počev od 31/07/2014 do isplate

EUR 132.09 počev od 31/08/2014 do isplate

EUR 131.44 počev od 30/09/2014 do isplate

EUR 134.17 počev od 31/10/2014 do isplate

EUR 136.02 počev od 30/11/2014 do isplate

EUR 134.93 počev od 31/12/2014 do isplate

EUR 136.42 počev od 31/01/2015 do isplate

EUR 136.42 počev od 28/02/2015 do isplate

EUR 136.42 počev od 31/03/2015 do isplate

EUR 136.42 počev od 30/04/2015 do isplate

EUR 136.42 počev od 31/05/2015 do isplate

EUR 136.42 počev od 30/06/2015 do isplate

EUR 136.42 počev od 31/07/2015 do isplate

EUR 136.42 počev od 31/08/2015 do isplate

EUR 136.42 počev od 30/09/2015 do isplate

i to do 31.12.2007. po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženome da tužitelju isplati iznos od EUR 5,243.71 sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30.9.2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženome naknaditi tužitelju troškove postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, počev od presuđenja do isplate, u roku od 15 dana."

Ukoliko Sud smatra da ovaj tužbeni zahtjev nije osnovan, predlaže donijeti presudu tj: "I. Nalaže se tuženome isplatiti tužitelju iznos od 3,311.73 Eur sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženome naknaditi tužitelju troškove postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, počev od presuđenja do isplate, u roku od 15 dana."

Zatim, podneskom od 7. travnja 2024. godine tužitelj zahtijeva:

"I. Utvrđuje se da su Ugovor o kreditu br. 028-50-4074951 od 2.5.2007. sklopljen između tuženoga kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, Dodatak ugovoru o kreditu broj Konv-01/2016. od 28.1.2016. ništetni te kao takvi ne proizvode pravne učinke među strankama.

II. Nalaže se tuženome naknaditi tužitelju troškove postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počevši od presuđenja do isplate, u roku od 15 dana."

Ukoliko Sud smatra da gore navedeni tužbeni zahtjev nije osnovan, predlaže donijeti presudu, tj:

"I. Nalaže se tuženome isplatiti tužitelju iznos od EUR 9,461.15 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30.9.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženome isplatiti tužitelju iznos od 2.074,40 Eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30.9.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženome isplatiti tužitelju iznos od 5.243,71 Eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30.9.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženome naknaditi tužitelju troškove postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, počevši od presuđenja do isplate, u roku od 15 dana."

Ukoliko Sud smatra da ovaj zahtjev nije osnovan, predlaže donijeti presudu, tj: "I. Nalaže se tuženome isplatiti tužitelju iznos od 3.306,50 Eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15dana.

II. Nalaže se tuženome naknaditi tužitelju troškove postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište,uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, počevši od presuđenja do isplate, u roku od 15 dana."

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 2. listopada 2023. godine navodi da su stranke sklopile dodatak ugovoru radi konverzije te razmatra posljedice konverzije sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju pa ne postoji više ni ništetnost ugovornih odredaba po ugovoru o kreditu, ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu po otplatnom planu u CHF, smatra da se odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-2868/18 ne primjenjuje u ovom postupku, poziva se na rješenje istog suda poslovni broj Gos-1/19 pa navodi da su stranke ugovorni odnos obnovile s retroaktivnim učinkom kao da je od početka vezan uz valutnu klauzulu u eurima, smatra da je valutna klauzula u CHF bila ugovorena jasno, uočljivo i razumljivo te objašnjena tužitelju, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nema neravnoteže u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja na tuženikovoj strani, u odnosu na razliku glavnice navodi da je konverziju proveo sukladno prisilnim zakonskim odredbama u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev navodi da je neosnovan jer da je tužitelj zasnovao na istim činjeničnim navodima kao i tužbeni, prigovara visini tužbenog zahtjeva i zastari, te navodi da je konverzijom tužiteljeva neotplaćena glavnica smanjena za 55.849,83 eura, a preplata od 27.008,45 kn je korištena za otplatu preostalog kredita te prigovara radi prebijanja kao u podnesku od 18. travnja 2025. konačno za svotu od 29.166,62 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. godine do isplate te predlaže odbiti tužbene zahtjeve uz naknadu troška parničnog postupka s zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

3. Tužitelj u podnesku od 15. srpnja 2025. poriče osnovanost prigovora radi prebijanja i prigovara zastari.

4. Sud je proveo dokaz uvidom u promet po kreditu, dodatak ugovoru o kreditu od 28. siječnja 2016., prijepis knjigovodstvene kartice, otplatni plan, ugovor o kreditu od 2. svibnja 2007. godine s izvatkom za zemljišnu knjigu br. 4010 k. o. [katastarska općina] i potvrdu o prebivalištu za ČL, tuženikov dopis od 15. siječnja 2016. s otplatnim planom kredita s valutnom klauzulom u CHF i novi otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u eurima, pregled izvršenih uplata, izjavu o prihvatu izračuna konverzije od 19. siječnja 2016., tuženikov dopis bez nadnevka na listu 89 spisa, otplatni plan, izvještaj ovlaštenog revizora LeitnerLeitner od 13. siječnja 2016., zahtjev za kredit, promotivne uvjete odobravanja tuženikovih kredita s tablicama anuiteta, priložene presude i rješenja drugih sudova sud nije posebno navodio kao neodlučne, a isto tako nije ocjenjivao ni stručne radove jer ne predstavljaju dokaz u postupku, tuženikov dopis od 13. prosinca 2013. s otplatnim planom, priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke od 16. ožujka 2015. i Ministarstva financija od 14. siječnja 2014., preslušao tužitelja i odredio računovodstveno vještačenje, tuženik je podneskom od 20. svibnja 2024. odustao od prijedloga za preslušanje svjedoka JL, a svjedok RL - javni bilježnik tj. u vrijeme sklapanja ugovora sklapanja o kreditu kao prisjednik nije preslušan kao nebitan svjedok, jer kao pravnik po zvanju ne može tumačiti visoko specijalizirane ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kako će biti potonje obrazloženo.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan, prvi podredni zahtjev je djelomice osnovan, prigovor radi prebijanja nije.

6. U odnosu na preinaku tužbe povećanjem podrednih zahtjeva podneskom od 7. travnja 2025. godine u odnosu na one u tužbi, čemu se je tuženik protivio podneskom od 18. travnja 2025. godine, sud ocjenjuje da u ovoj pravnoj stvari nedopuštanjem preinake tužbe bi tužitelju bila nametnuta ograničenja prava na pristup sudu i pravičnog suđenja zajamčenoga odredbom čl.6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN-MU-18/97-13/17). Naime u svakom pojedinom slučaju primjenom ispitivanja razmjernosti je potrebno utvrditi je li ovakvim ograničenjem preinake tužbe do zaključenja glavne rasprave narušena sama bit toga prava tj. dolazili do kršenja prava na pristup sudu. Tako u slučaju kad tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svima odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnoga tužbenog zahtjeva, s obzirom da je to objektivno nemoguće bez pribave potrebnih isprava za računovodstveno vještačenje i samog vještačenja, već je istom tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu tužbenog zahtjeva kojeg tuženik osporava, pa slijedom toga nedopuštenje preinake tužbe koje je uslijedilo odmah nakon pribave potrebnih isprava i vještačenja ne bi bilo razmjerno tom legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.2. Zakona o parničnom postupku i dovelo bi do kršenja prava na pristup sudu. To stoga jer je legitiman cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka ako ima njegove krivnje zapravo onemogućavanje zloporabe postupovnih prava radi ubrzanja parničnog postupka, a postavljanje tužbenog zahtjeva u novčanom dijelu odmah nakon pribave potrebnih isprava i provedenog vještačenja , koje je zasnovano na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ne utječe na dužinu trajanja postupka, dočim nedopuštanjem preinake tužbe može tužitelj podnijeti samo novu tužbu za preostali dio zahtjeva naznačene vrijednosti predmeta spora u tužbi, što nepotrebno uzrokuje nove troškove te se izlaže prigovoru presuđene stvari li možebitne zastare što opet dovodi u pitanje ostvarenja tužiteljeva prava to je za njega prekomjeran teret (ESLJP, zahtjev br. 14692/18).

7. Nije prijeporno da su stranke sklopile ugovor o kreditu 2. svibnja 2007. na 113.810,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan korištenja s početnom redovnom kamatom od 3,95% promjenjivom u skladu s tuženikovom Odlukom o kamatnim stopama s rokom otplate od 360 mjeseci, stambeni kredit, koji se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju za CHF na dan dospjelosti, da bi 28. siječnja 2016. godine sklopili dodatak tom ugovoru radi konverzije kojim su utvrdili da preostala neotplaćena glavnica iznosi 96.183,54 CHF što 30. rujna 2015. prije provedbe iznosi 87.975,43 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženikovom na dan dospjelosti, ukupno plaćeni iznos utvrđen u valutnoj klauzuli u eurima tog dana iznosi 43.580,06 eura, te tražbina tužiteljeva temeljem konverzije bez preplate iznosi 1.232,10 eura, a preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u eurima nakon provedbe konverzije tog dana iznosila bi 64.413,80 eura u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom tečaju na dan dosjelosti, te je razlika između obračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije konverzije i nakon konverzije 27.561,63 eura koja nakon provedbe konverzije prestaje, a tužitelj duguje tuženiku istog dan a još 60.413,80 eura u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan dosjelosti, a preplata se koristi za buduće otplate kredita, što je utvrđeno i uvidom u navedene isprave.

8. Glede tužbenog zahtjeva, tužitelj ga zapravo zasniva na primjeni odredbe čl.296.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23).

9. No ovdje je sud vezan pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske u postupku poslovni broj Rev-2221/18-11 i Revt-249/14-2 u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača započetom na Trgovačkom sudu u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te o kojoj presudi je odlučivao Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudama poslovni broj Pž-7129/13-4 i Pž-6632/17-10 primjenom odredbe čl.502 C Zakona o parničnom postupku te je tuženikov prigovor u tom dijelu neosnovan.

10. Na osnovi odredbe čl.1021. Zakona o obveznim odnosima, ugovorom o kreditu se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, uza neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema stajalištu ovog suda pobuda za sklapanje ugovora o kreditu na tužiteljevoj strani jest dobivanje određene novčane svote a na tuženikovoj strani jest dobivanje naknade za korištenje tog novca tj. kamate budući je na osnovi ove zakonske odredbe ugovor o kreditu naplatan pravni posao te u odnosu na utvrđenja ništetnosti cijelog ugovora treba reći da je tužitelj dobio na raspolaganje ugovorenu svotu, a tuženik dobiva otplatom glavnicu i kamate te se sukladno odredbi čl.9. Zakona o obveznim odnosima je svaki sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njeno ispunjenje, što je i učinjeno s obje ugovorne strane isplatom i otplatom kredita. Uz to i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/17-10 izražava stajalište da primjenom odredaba čl.1021. Zakona o obveznim odnosima bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenoga novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata te eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna valutna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa s obzirom da to nisu bitni elementu ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih ne povlači ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Također i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom rješenju Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a pozivom na presudu Suda Europske unije C- 118/17 od 14. ožujka 2019. te primjenom čl.6.st.1. Direktive 93/13/EEZ navodi da se želi ponovno uspostaviti ravnoteža između stranaka odnosno trgovca i potrošača a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe. Neovisno o tomu što se ova presuda Suda Europske unije odnosi na zakonsku konverziju, bitno je njeno tumačenje navedenog čl.6. st.1. navedene Direktive, tj. da unatoč nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF- u ugovor obvezuje nadalje parnične stranke do otplate, ako je u stanju nastaviti važiti i bez ovih nepoštenih odredaba, što je ovdje slučaj, jer je ugovor ispunjen u cijelosti s obje strane do konverzije tj do sklapanja dodatka ugovor o kreditu, na štos e odnosi i ovaj tužbeni zahtjev i podredni zahtjevi. Ovaj sud ocjenjuje da predmetni ugovor o kreditu može važiti i bez ovih nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF-u, nepoštenost tj. ništetnost kojih će biti obrazložena potonje glede podrednoga zahtjeva, jer je ugovor ispunjen od strane obje ugovorne strane do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu i upravo utvrđenje ništetnosti takvih nepoštenih ugovornih odredaba moguće je uspostaviti ravnotežu između parničnih stranaka tako što će zbog utvrđenih ništetnosti navedenih ugovornih odredaba posljedica te ništetnosti biti vraćanje onoga što je stečeno bez osnove s tuženikove strane i tako će ugovorne strane biti dovedene u jednak položaj. Konačno, odredba čl.296. Zakona o obveznim odnosima odnosi se na ništetnost pojedinačnih odredaba a ne svih općih uvjeta ugovora te sama po sebi ne može biti osnova za ništetnost cijeloga ugovora o kreditu.

11. Slijedom toga je sud odbio tužbeni zahtjev, jer ugovor može opstati unatoč ništetnosti pojedinih odredaba, posebice o valutnoj klauzuli u CHF- u i promjenjivoj kamatnoj stopi, što će biti obrazloženo nastavno.

12. Glede prvoga podrednog zahtjeva, prijeporni su ponajprije ništetnost valutne klauzule u CHF- u, osnova i visina tužbenog zahtjeva u tom dijelu zahtjeva te zastara.

13. Ovdje treba primijeniti odredbe čl.81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

14. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudu poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu a po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama , a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da s u potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja is vijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula iz čl.1. i 7. Ugovora o kreditu utvrđena ništetnom, o čemu je odlučeno kao o prethodnom pitanju, a ugovor o kreditu može opstati bez ovih ugovornih odredaba, sve primjenom odredbe čl.87.st.1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23), pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena valutna klauzula nije bila uvjet ugovora, a niti ima dokaza da je bila odlučna pobuda na tužiteljevoj strani, već je kupovao nekretninu, kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

15. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Vrhovnog suda, vrijedi odredba čl.502. C Zakona o parničnom postupku te taj prigovor sud ocjenjuje neosnovanim.

16. Sada je prijeporno pitanje zastare za taj dio tužbenog zahtjeva glede ništetnosti valutne klauzule u CHF-u. .

17. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl.241. Zakona o obveznim odnosima te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno za valutnu klauzulu presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine gdje Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbio tuženikovu reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke tj. tim je presudama je utvrđeno da je valutna klauzula u CHF nepoštena i ništetna zbog kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u odnosu na valutnu klauzulu u CHF-u je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 to sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl.241. i čl.225. Zakona o obveznim odnosima budući je tužba 25. svibnja 2023.godine.

18. Utvrđeno je tužiteljevim iskazom da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu po i zanimanju bio administrator kao zaposlenik privatnoga trgovačkog društva, bez prijavljenog obrta ili trgovačkog društva na svoje ime te mu je kredit trebao radi kupnje stana, što odgovara i namjeni kredita iz čl. 6. istoga, a u kojem prebiva i ne obavlja nikakvu poslovnu djelatnost, koji iskaz sud prihvaća kao životan i uvjerljiv i sukladan namjeni samog ugovora i izvatku iz zemljišne knjige za zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] zbog čega se primjenjuje odredba čl.3.st.1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača u odnosu na njega, a tuženik nije dokazao suprotno, premda je dokazni teret na njemu. Točno je da je tužitelj od 2010-2013. godine živio u inozemstvu s obitelji, prateći supružnika, časnika Hrvatske vojske, koji je bio tamo upućen službeno te je za to vrijeme iznajmljivao nekretninu kupljenu ovim kreditom. No, bitno je da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tužitelj nije imao namjeru iznajmljivati takvu nekretninu, već mu je trebala za stanovanje obitelji, a to što su se tijekom otplate kredita promijenile životne prilike na koje nije ni mogao utjecati, budući vojska odlučuje koga će svog pripadnika gdje rasporedit, dočim je prirodno da obitelj živi skupa i u vrijeme takvoga privrjemenog rasporeda, a to što je tužitelj za to vrijeme iznajmljivao istu nekretninu ne utječe na njegovo svojstvo potrošača u vrijeme sklapanja samog ugovora, već samo ukazuje na način gospodarenja tj. korištenja uživanja i raspolaganja svojim pravom vlasništva pomnjom dobroga domaćina.

19. Zatim je prijeporno kakav učinak ima ništetnost valutne klauzule u CHF-u po ugovoru o namjenskom kreditu s obzirom da su stranke sklopile dodatak tom ugovoru, kojim su ispravile taj nedostatak, provevši konverziju u valutnu klauzulu u eurima, a u svezi s odredbama čl 323, st. 1. i . i 328. Zakona o obveznim odnosima.

20. Odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZID ZPK) propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

21. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je ništetna, niti je to utvrđeno njegovim iskazom, kojim dokazuje da ga je potpisao na tuženikov poziv, sukladno obavijesti o prihvatu izračuna konverzije od 19. siječnja 2016. godine, a nije imao izbora zbog povećane mjesečne otplate. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

22. Nadalje rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zaprjeke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

23. Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

24. U ovoj pravnoj stvari sud ističe kako je imao u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj 637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine.

25. U odnosu na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/19, . prema stajalištu ovog suda je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

26. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda za ljudska prava i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022 ovaj sud ocjenjuje da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti valutne klauzule u CHF-u. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljem o načinu korištenja iznosa koji je uplatio temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi, prihvaćajući tužiteljev iskaz kao životan i uvjerljiv u tom dijelu.

27. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda Europske unije u predmetu C- 186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi, a prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv.

28. Prijeporno pitanje visine ovog dijela tužbenog zahtjeva će biti obrazloženo potonje.

29. Nadalje je prijeporna osnova i visina tužbenog zahtjeva za tzv. razliku glavnice te zastara za isti.

30. Tužitelj navodi da u trenutku konverzije iz valute CHF u valutu EUR došlo je do značajne razlike u iznosu glavnice.

31. Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem zahtijeva isplatu razlike glavnice.

32. Nije prijeporno da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužitelj nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice . U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako su tužitelju dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Nadalje sud ističe da je tuženik primijenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

33. Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu, a ostali prigovori nisu obrazlagani kao nepotrebni.

34. Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZID ZPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZID ZPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

35. Samim tim, kad se uzme u obzir što obuhvaća ova tzv. razlika glavnice, kako je prethodno obrazloženo tj. u biti je to valutna razlika, nije osnovan prigovor zastare za taj dio zahtjeva, sve kako je obrazloženo za neosnovan prigovor zastare za samu valutnu klauzulu u CHF-u.

36. Sada je prijeporna osnova i visina tužbenog zahtjeva te zastara za tzv. uglavničene zatezne kamate tj one na pojedinačne iznose preplate zbog ništenosti valutne klauzule u CHF-u, računajući od dana plaćanja istih pojedinačnih iznosa do dana konverzije ugovora o kreditu.

37. Zatezne kamate kao sporedna tražbina može se samostalno utužiti tek po prestanku glavne tražbine što bi proizlazilo iz odredbe čl. 31. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje da na dospjelu, a neisplaćenu kamatu ne teče zatezna kamata te da se na iznos neisplaćene kamate može zahtijevati zatezna kamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu. U smislu citirane ili bilo koje druge zakonske odredbe nema zaprjeke da se zatezne kamate utuže u apsolutnom iznosu uz glavni dug, time da na njih ne teku procesne kamate već zatezna kamata i dalje teče na glavno potraživanje. Tužitelj ovdje zahtijeva zatezne kamate koje je obračunao a više plaćene iznose razlike anuiteta s osnove promjene tečaja CHF-a do 27. siječnja 2016. godine i to u svoti od 2.698,52 eur s zateznim kamatama od 9. siječnja 2025. godine te je stoga u tom dijelu ovaj dio tužbenog zahtjeva osnovan.

38. Osim toga, neosnovan je prigovor zastare tzv. uglavničene zatezne kamate. Ovdje se primjenjuje odredba čl. 225. Zakona o obveznim odnosima tj petogodišnji zastarni rok. Kako su isti nastali dne 28. siječnja 2016. godine, kada je sklopljen dodatak ugovoru o kreditu, a tužba je podnesena 25. svibnja 2023. godine, to je ovaj rok istekao 28. siječnja 2021. godine. No, ovaj dio zahtjeva je poredan, jer je glavna tražbina nastala zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF-u te kako nije zastarjela glavna tražbina, tako nije ni sporedna, a sve kako je obrazloženo u odnosu na neosnovanost prigovora zastare za ništetnost te valutne klauzule.

39. Također je neosnovan prigovor zastare za povećani tužbeni zahtjev naveden u tuženikovu podnesku od 18.travnja 2025. godine .Naime, budući je tužba podnesena tijekom zastarnog roka kako je obrazloženo prethodno, to se primjenom odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima prekida zastara, a primjenom odredbe čl. 245, st 1. i 3. istog Zakona počinje teći iznovice od dana kada je spor okončan, a to još nije, već će biti učinjeno kada ova presuda postane pravomoćna te tužitelj ima pravo raspolagati tužbenim zahtjevom tijekom postupka, a suprotno bi bilo protivno čl. 6. navedene Konvencije.

40. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika u valuti između iznosa utvrđenih početnim oplatnim planom po tečaju CHF na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćao zbog rasta tečaja te valute te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svoga nepoštenog i nesavjesnog postupanja, kao što zahtijeva i razliku preostale glavnice prema obračunu tuženikovu primjenom tečaja na do plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita, umanjeno za razliku glavnice iz dodatka ugovoru o kreditu glede konverzije te još zahtijeva i zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja do dana sklapanja dodatka ugovoru o kreditu.

41. Računovodstvenim vještačenjem od 20. ožujka 2025. je utvrđeno da je razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je utvrđen više plaćen iznos 9.461,15 eura kao u toč. 1. mišljenja, a manje plaćen iznos je -0,20 eura kao u toč. 2. mišljenja, zatezne kamate na više plaćene razlike s osnove valutne klauzule iznose 3.306,50 eura kao u toč. 3. mišljenja, razlika glavnice iznosi 5.243,71 euro kao u toč. 7. mišljenja, koji nalaz i mišljenje sud prihvaća kao stručno i obrazloženo zasnovano na mjerodavnim ispravama u spisu.

42. Nadalje, točno je da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, kao što je utvrđeno nalazom i mišljenjem računovodstvenog vještaka u tablici 2. nalaza i u svoti od -0,20 eur.

43. No, uzevši u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine, sud ocjenjuje da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo. K tomu je tuženik svjesno pristao na takav dobitak u vidu tzv negativne razlike tečaja CHF-a , znajući i morajući znati da će biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Tako dalje sud ocjenjuje da tužitelj u tom razdoblju kad je ostvarena tzv negativna razlika tečaja zapravo nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za tečajne razlike CHF-a za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te ne može biti nesavjestan a da bi trebao vraćati bilo što tj. smanjivati tzv pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF-a, uračunavši u takvo postupanje i tzv negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ništetna , sud ocjenjuje da nema ni tužiteljeve obveze za tzv pozitivnu razliku tečaja CHF-a tijekom otplate kredita umanji za tzv negativnu, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pomnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, dočim je jedino tuženik ostvario korist usuprot svima ovima načelima obveznog prava, koja koristi zapravo tužiteljeva imovina. Kad bi se tužiteljev zahtjev umanjio za tzv negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97).

44. Zatim, uzevši u obzir i odredbu čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima sud ocjenjuje da plaćanjem tj. otplatom ugovora o kreditu tužitelj nije zapravo ništa primio ili stekao bez osnove jer je te obroke uplaćivao u cijelosti tuženiku pa tužitelj nije u obvezi niti vratiti ono što nije primio, a samim tim ne postoji niti tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kada je tečaj CHF-a bio snižen u odnosu na početno ugovoreni, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženiku te nije ništa ni primio u odnosu na to. K tomu, tužitelj s ove tuženikove osnove tj. manje plaćenog ne potražuje ništa pa ne postoje istovrsne i dospjele tražbine koje se mogu sresti., sve to uzimajući u obzir presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine, a niti je tuženik postavio protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja u toj svoti.

45. Slijedom toga je odbijen tužbeni zahtjev, prvi podredni zahtjev je prihvaćen za preplatu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF-u u svoti od 9.461,15 eur, kao u točki 1. mišljenja, kao i za uglavničene zatezne kamate koje su iznosile 3.306,50 eur kao u točki 3. mišljenja, a tužitelj je tu svotu umanjio priznatu preplatu od 1.232,10 eur po čl. 4, st. 1, t. 4. dodatka ugovoru o kreditu pa zahtijeva 2.074,40 eur , dočim je odbio dio tog zahtjeva za tzv. razliku glavnice u svoti od 5.243,71 eur kao u točki 4.1. mišljenja.

46. Zatezne kamate teku od 30. rujna 2015. godine kao dana konverzije po stopi propisanoj odredbom čl. 29, st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima uz uvećanje od tri postotna boda jer nije riječ o trgovačkom ugovoru, a na parbeni trošak po odredbi čl. 151, st. 3. Zakona o parničnom postupku.

47. U odnosu na prigovor radi prebijanja, sud ocjenjuje da je osnovan prigovor zastare, jer se ti rokovi ne računaju na način kako je obrazloženo za tužitelja, budući je on potrošač, a tuženik je kreditna institucija. Naime, smanjenje glavnice od 27.561,63 eur i preplata od 9.403,45 kn tj 1.248,05 eur, sukladno čl. 4. i 5. dodatka ugovoru o kreditu utvrđeni su upravo tim dodatkom od 28. siječnja 2016. godine, sve na dan 30. rujna 2015. godine, ili kako tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je smanjenje bilo 55.849,83 eura, a preplata 27.008,45 kn te opći zastarni rok od pet godina istječe 28. siječnja 2021, na osnovi odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, a tužba je podnesena nakon toga tj. 25. svibnja 2023. godine, a odgovor na tužbu s ovim prigovorom je podnesen 2. listopada 2023. godine.

48. Na osnovi odredbe čl. 154, st. 2. Zakona o parničnom postupku, primjenom tbr. 7,8. i 9. Ot je sud utvrdio da je tužitelj uspio s 69%, tuženik s 31%, razlika je 38% , a uspješno je tuženik osporio osnovu dijela zahtjeva za 5.243,71 eur te je sud tužitelju priznao trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu, podneske 7.4.2025. i 5.2.2025. te ročišta 3.5.2024, 9.1.2025. i 5.2.2026. po 500,00 eur, ukupno. 3.000,00 eur, uz PDV od 750,00 eur ili 3.750,00 eur, sudsku pristojbu ne plaća po čl. 11, st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN118/18-51/23), a 38% toga je 1.425,00 eur, uvećano za trošak vještačenja od 600,00 eur u cijelosti kao nuždan za uspjeh u postupku, što je 2.025,00 eur, podnesak od 6. 5.2024. i 10.6.2024. te 13.12.2024. nisu priloženi, a podneske od 3.5.2024, 7.6.2024. i 12.12.2024. na koje tužitelj zacijelo upire nisu priznati primjenom odredbe čl. 2992a Zakona o parničnom postupku, jer su predani bez odobrenja, dočim je podnesak od 5.2.2026. sud priznao unatoč tomu, jer je tuženik prethodnim podneskom raspolagao prigovorom radi prebijanja pa je bilo potrebno da se tužitelj očituje. Trošak ročišta za objavu nije priznat, primjenom odredbe čl. 155, st. 1. Zakona o parničnom postupku kao potpunoma nepotreban za uspjeh u postupku.

U Zagrebu, dana 27. veljače 2026. godine

Sudac

Nikola Raguz

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja

- opunomoćeniku tuženika