REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2100/2024-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja JG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 4. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Ivana Adžića, te zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice NG, dana 27. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba t. 11.1. Ugovora o kreditu broj 600776 od 10. srpnja 2008., zaključenog između pravnog prednika tuženika Volksbank d.d., kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, kojom je ugovorena obveza tužitelja platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, odnosno kojom je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo isplatiti tužitelju JG iznos od 517,36 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. srpnja 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 815,59 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 4. travnja 2023. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je, kao korisnik kredita, s prednikom tuženika, kao kreditorom, 10. srpnja 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 600776, a kojim mu je prednik tuženika odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.205,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan isplate, a ugovorena namjena kredita bila je kupnja vozila za osobne potrebe tužitelja. Nadalje je naveo da je u odredbi t. 11.1. Ugovora određeno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora. Također je naveo da je kredit prijevremeno u cijelosti otplatio 19. srpnja 2010., za što je tuženiku platio naknadu u iznosu od 3.898,03 kn. Tužitelj je isto tako naveo da su stranke Ugovor sklopile u okolnostima u kojima je prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu prasku i to kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, te je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kreditu, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora. Tužitelj je dodao da prednik tuženika prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti je Ugovorom utvrdio egzaktne parametre temeljem kojih bi tužitelj mogao znati kolika će biti njegova obveza ako prijevremeno otplati kredit. Istaknuo je da sporna ugovorna odredba iz t. 11.1. Ugovora u slučaju prijevremenog vraćanja kredita govori samo o uvjetima dogovorenim s kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, te smatra da je prednik tuženika tom ugovornom odredbom sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Pored toga tužitelj je naveo da je ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetna i radi toga što je neodrediva pa je i cijena neodrediva. Tužitelj je nastavno naveo da je odredba koje se odnosila na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita bila sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojoj odredbi se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njezin sadržaj, a kojom odredbom je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora, pa stoga tužitelj smatra da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca, kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava.

2. Slijedom navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi i u podnesku od 8. studenoga 2024. traži da se utvrdi ništetnom t. 11.1. Ugovora o kreditu broj 600776 od 10. srpnja 2008., zaključenog između pravnog prednika tuženika Volksbank d.d., kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, kojom je ugovorena obveza tužitelja platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, odnosno kojom je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora (t. I. tužbenog zahtjeva). Navedenim tužbenim zahtjevom tužitelj, nadalje, od tuženika potražuje isplatu iznosa od 517,36 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. srpnja 2010. pa do isplate (t. II. tužbenog zahtjeva), uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (t. III. tužbenog zahtjeva).

3. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu u cijelosti. Nadalje je naveo da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 2023., te da je nastupila zastara tužiteljevog potraživanja o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo. Isto tako tuženik je naveo da nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da bi ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita predstavljala nepoštenu ugovornu odredbu, a s obzirom na to da propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takvih naknada. Tuženik je, također, naveo da tužitelj nema pravni temelj za utvrđenje ništetnom odredbe sadržane u t. 11.1. Ugovora kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. Pojasnio je da je obveza banke iz ovakvog Ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu), te da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja, dok je obveza tužitelja plaćati ugovorene kamate, te iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, a ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete sukladno odredbama čl. 342.-350. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je još naveo da je točno da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, u skladu s odredbom čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima, ali je istaknuo i da takva zabrana nipošto ne znači da banka ne bi imala pravo potraživati naknadu štete koja bi joj nastala. Isto tako tuženik je naveo da je on financijska institucija zbog čega podliježe specifičnom pravnom režimu, ta da se trenutkom prijevremene otplate kredita narušava likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika, a s obzirom na to da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tuženik još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran. Pored toga tuženik je naveo da on u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za kreditnu liniju iz koje je financiran plasman koji je bio potreban za kreditiranje tužitelja, dok istovremeno gubi kamatne prihode tužiteljevom prijevremenom otplatom, te zbog toga tuženikova imovina i obveze postaju ročno neusklađene, a upravo je ovakvo stanje bilance zabranjeno te se sankcionira na temelju Zakona o kreditnim institucijama kojeg tuženik mora poštivati. Stoga je tuženik naveo i da će morati na otvorenom tržištu pokušati reinvestirati navedeni prijevremeno vraćeni iznos, kako bi bilancu vratio u početno stanje sklada i izbjegao zakonske sankcije, a što će tuženiku uzrokovati štetu. Tuženik je nastavno naveo da 2008., kada je Ugovor sklapan, nije mogao znati hoće li se prijevremena otplata dogoditi, niti kakvi će uvjeti biti na tržištu, ako se ona dogodi, te da se stoga nije mogao isključivo osloniti na to da će tužitelj u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu poštujući ugovoreni otplatni plan, a kao sredstvo svoje zaštite definirao je naknadu u postotku od preostalog nedospjelog iznosa glavnice, koji iznos predstavlja mehanizam za brzo određenje naknade štete koja će mu u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom, a sve sukladno odredbi iz čl. 345. st. 3. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je još naveo da je sukladno Tarifi iznos naknade za prijevremenu otplatu precizno određen, te smatra neosnovanom tvrdnju tužitelja da je predmetna odredba Ugovora neodređena i neodrediva. Konačno, tuženik je u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva naveo da tužitelj nije dokazao osnovu svog tužbenog zahtjeva, te da nema mjesta raspravljanju o visini, dok je na ročištu održanom 6. ožujka 2024. osporio i visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

4. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u presliku prometne kartice po kreditu (str. 5- 7 spisa), presliku Ugovora o kreditu broj 600776 od 10. srpnja 2008. (str. 8-13 spisa), , provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec., iz Darfin d.o.o. (str. 39-41 spisa), saslušan je tužitelj (str. 34-35 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

5. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 4. veljače 2026. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

6. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP), ovaj sud tužbeni zahtjev tužitelja nalazi osnovanim.

7. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o kreditu broj 600776 od 10. srpnja 2008. (str. 8-13 spisa; dalje: Ugovor o kreditu), da je tužitelj kao korisnik kredita isti sklopio s kreditorom, prednikom tuženika, Volksbank d.d. (koji je kasnije poslovao i pod tvrtkama Sberbank d.d., Sberbank d.d. - u sanaciji, Nova hrvatska banka d.d - promjena tvrtke upisana u sudski registar rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-22/9164-2 od 2. ožujka 2022., rješenjem poslovni broj Tt- 13/1253/2 od 18. siječnja 2013. i rješenjem poslovni broj Tt-22/18434-2 od 14. travnja 2022., a kako to proizlazi iz javno dostupnog sudskog registra). Nadalje je utvrđeno da je prednik tuženika tim Ugovorom o kreditu odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit za kupnju vozila u iznosu od 24.205,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećim na dan isplate (t. 1. i t. 3. Ugovora o kreditu), uz redovnu kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama prednika tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,90% godišnje (t. 2. Ugovora o kreditu), te s rokom otplate kredita od 84 mjeseca (t. 5. Ugovora o kreditu.). Isto tako nije sporno da su stranke u Ugovoru o kreditu navele da se kredit ugovara u valuti, a da se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti (t. 4. Ugovora o kreditu), te da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 352,44 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan dospijeća (t. 8. Ugovora o kreditu). Nastavno je utvrđeno i da stranke u odredbi t. 11.1. Ugovora ugovorile da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora.

8. Među strankama je sporno je li ništetna odredba t. 11.1. Ugovor o kreditu kojom je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora. S tim u vezi je, također, sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, kao i je li nastupila zastara predmetnog potraživanja tužitelja.

9. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je iskazao da je s prednikom tuženika Volksbank d.d. zaključio predmetni Ugovor o kreditu 2008., te je podigao kredit u valuti CHF, a u protuvrijednosti iznosa oko 100.000,00 kn, i to na rok od 7 godina. Međutim, rate kredita su mu počele rasti i s početnih oko 1.200,00 kn, rata je iznosila oko 2.200,00 do 2.500,00 kn, te se odlučio kredit otplatiti prijevremeno i to je i učinio nakon 2,5 do 3 godine. Podigao je kredit u drugoj banci da bi otplatio predmetni kredit. Kada je prijevremeno otplatio kredit tuženik mu je naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 3.500,00 do 4.000,00 kn, a nije se mogao sjetiti točnog iznosa. Prilikom zaključivanja Ugovora o kreditu djelatnik tuženika mu je rekao da će morati platiti naknadu ako će prijevremeno otplatiti kredit, odnosno, ispravio je taj navod i naveo je da su mu o naknadi govorili kada je zatvarao kredit, ali kada je podizao kredit nisu mu ništa govorili o naknadi za prijevremenu otplatu, niti se on o tome raspitivao. Nadalje je naveo da prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu nije uopće s djelatnicima tuženika razgovarao o odredbi čl. 11. vezano za naknadu za prijevremenu otplatu kredita te nije uopće znao da treba platiti naknadu dok nije kredit odlučio prijevremeno otplatiti. Ugovor o kreditu je površno pročitao te je vjerovao djelatniku banke kada mu je govorio da je to najpovoljniji ugovor o kreditu. Nije mogao utjecati na sadržaj Ugovora te je Ugovor sastavljen od strane banke, a on ga je išao solemnizirati kod javnog bilježnika. Međutim, niti javni bilježnik mu nije bilo što govorio vezano uz naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

10. Sud je u bitnom, kao životan, logičan i uvjerljiv, prihvatio iskaz tužitelja, a uzimajući u obzir da je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

11. Ovdje valja reći da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita imao svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007. i 125/2007.; dalje: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je isti namijenjen kupnji vozila, dok iz istog ne proizlazi da bi on bio zaključen u svrhu tužiteljeve poslovne djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Stoga se, kraj navedenog, po ocjeni ovog suda, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti, odnosno njegovoj djelatnosti slobodnog zanimanja, nalazi na tuženiku, dok tuženik takve činjenice nije dokazao, niti one proizlaze iz provedenih dokaza.

12. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 96. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Nadalje, u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005. i 41/2008.; dalje: ZOO) propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

13. Dakle, iz provedenih dokaza proizlazi da je sukladno odredbi čl. 96. st. 1. ZZP- a, ništetna odredba t. 11.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora. Naime, iz svega navedenog, proizlazi da je tužitelj mogao prijevremeno otplatiti kredit samo uz plaćanje naknade za prijevremenu otplatu. Nadalje, iz iskaza tužitelja je utvrđeno da mu djelatnik tuženika nije ništa govorio o navedenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita prilikom zaključenja Ugovora o kreditu, niti su mu tom prilikom objasnili na što se odnosi ta naknada, odnosno proizlazi da uopće nije znao da treba platiti naknadu sve dok nije kredit odlučio prijevremeno otplatiti. Stoga navedena odredba predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a jer je Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Naime, odredba t. 11.1. Ugovora o kreditu, kojom je mogućnost prijevremene otplate kredita ovisna isključivo o odluci i uvjetima jednog ugovaratelja (tuženika), a u koje uvjete ulazi i plaćanje naknade, bez istovremeno preciznog naznačavanja da će takvu naknadu biti potrebno platiti u slučaju prijevremene otplate kredita, te bez određivanja visine iste naknade, a onda i bez navođenja na što se takva naknada točno odnosi, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju dužnik ne može predvidjeti.

14. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti da će u slučaju prijevremene otplate kredita morati platiti naknadu, kao i razloge za plaćanje iste, te mu objasniti na što se takva naknada točno odnosi i koliko iznosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade te visinu iste), a što tuženik nije učinio. Stoga je takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a. Pritom valja reći da tuženik, po ocjeni ovog suda, prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije uzeo u obzir zakonite interese tužitelja kao potrošača jer se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i jer se o spornim odredbama nije pregovaralo. Još valja dodati da se ocjena uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, određuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih naknada, već i ocjenom ograničenosti potrošača u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu, nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) u slučaju neprihvaćanja te odredbe. U konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja proizlazi da nije bio svjestan da ima obvezu plaćanja predmetne naknade, pa imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju Ugovora o kreditu bio ograničen uvjetima banke, to po ocjeni ovog suda tuženik nije postupao u dobroj vjeri, dok tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, niti oko prihvaćanja iste, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također valja reći da se kod provođenja testa poštenosti mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost spornih odredaba, među ostalim, odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz gore navedenog proizlazi da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje predmetne naknade, te kako mu bez takve ugovorne odredbe ne bi bila odobrena prijevremena otplata kredita, kao i da se o tome nije pregovaralo, tako po ocjeni ovog suda tužitelj, nije imao saznanja o krajnjoj svrsi navedene naknade. Ovdje još u odnosu na navode tuženika o pretrpljenoj šteti valja istaknuti da je odredbom čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO-a propisana dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračuna kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Iz navedenog, dakle, proizlazi bi tuženik eventualno imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, objektivno nastali prijevremenom otplatom kredita, međutim, tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da bi izravno pretrpio štetu prijevremenom otplatom kredita, kao ni visinu iste. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u t. I. izreke ove presude.

15. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

16. Tijekom postupka je na okolnost visine potraživanja provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz Darfin d.o.o., koji je u svom nalazu i mišljenju naveo da su prednik tuženika, kao kreditor i tužitelj, kao korisnik kredita, 10. srpnja 2008. zaključili Ugovor o kreditu broj 600776 na iznos od 24.205,00 CHF. Vještak je, nadalje, naveo da je u t. 4. Ugovora ugovorena redovna kamatna stopa u visini od 5,90% promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te je ugovoren rok otplate od 84 mjeseca. Isto tako vještak je naveo da je odredbi t. 8. ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan dospijeća. Također je naveo da je u t. 11.1. Ugovora o kreditu ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora. Vještak je zaključno naveo da je prema prometnoj kartici 19. srpnja 2010. ukupno naplaćena naknada prilikom prijevremene otplate kredita u iznosu od 517,36 EUR.

17. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića, dipl. oec., jer je isti stručan, jasan i argumentiran, tim više što nijedna stranka nije imala primjedbi na isti, niti je u tom pravcu predlagala provođenje daljnjih dokaza.

18. Dakle, iz provedenih dokaza je utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju na temelju predmetne ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazne naknade), te je stoga tuženik u obvezi platiti tužitelju iznos naknade koju je naplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

19. Kako je iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darka Prpića, dipl. oec., utvrđeno da je tužitelj platio tuženiku s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazne naknade) iznos od 517,36 EUR dana 19. srpnja 2010., tako je u t. II. izreke ove presude, sukladno gore citiranim odredbama, naloženo tuženiku isplatiti tužitelju navedeni iznos. Na navedeni dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja tuženiku istog iznosa, dakle, od 19. srpnja 2010. pa do isplate, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio pošten jer je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te je isti tužitelju predložen s unaprijed pripremljenim sadržajem. Visina stope zatezne kamate je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u t. II. izreke ove presude.

20. Konačno, valja reći da nije osnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako t. I. izreke ove presude još nije pravomoćna, tako u konkretnom slučaju nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od 517,36 EUR. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno isplatu (tako i Županijski sud u Zagrebu u rješenju poslovni broj Gž-69/2026-2 od 20. siječnja 2026. i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revr-774/2005-2 od 13. prosinca 2005., te u rješenju poslovni broj Revr-475/2008-2 od 27. listopada 2008.). Stoga, kako je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev iz t. I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, tako se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora. Stoga je sud odluku o troškovima parničnog postupka donio prema vrijednosti predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu (tako i Županijski sud u Puli- Pola u presudi poslovni broj Gž-1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.).

22. Troškovi su odmjereni prema troškovniku stranke, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, te sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.).

23. Tako je tužitelju dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 562,5 0 EUR, a isti se odnosi na trošak sastavljanja tužbe od 4. travnja 2023. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanja podneska od 20. svibnja 2023. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), sastavljanja podnesaka od 12. prosinca 2023. i 8. studenoga 2024. u iznosu od 25,00 EUR za svaki (12,5 bodova-Tbr. 8/4 Tarife), zastupanja na ročištima 6. ožujka 2024. i 4. veljače 2026. u iznosu od 100,00 EUR za svako (50 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te trošak PDV-a (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 112,50 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat i trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 200,00 EUR, te trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 EUR i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 26,54 EUR. Stoga su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od 815,59 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, od presuđenja, dakle od 27. veljače 2026. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

24. Međutim, tužitelju nije priznat trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu i uručenje presude s obzirom na to da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka jer tužitelj presudu može preuzeti neposredno u sudu ili putem internetske stranice e-oglasna ploča sudova (čl. 335. st. 9. i 10. ZPP-a). Osim toga valja reći da to što je u Tbr. 9/3 Tarife određeno da odvjetniku pripada nagrada za ročište na kojem se objavljuje presuda, ne isključuje primjenu odredbe čl. 155. ZPP-a u kojoj je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

25. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke.

Zagreb, 27. veljače 2026.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po odvj. Ivanu Adžiću uz rješenje za plaćanje pristojbe za presudu u iznosu 26,54 EUR

2. Tuženiku po odvj. Ivi Šućuru