9 P-226/2025
REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZADRU
STALNA SLUŽBA U ŠIBENIKU
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zadru, Stalna služba u Šibeniku, OIB 39670464653, u ime Republike Hrvatske, po sucu Tereziji Goreta, u pravnoj stvari tužitelja MOTONAVIS d.o.o., OIB: 15468439079, Pod Jelšun 6, Rijeka, zastupano po Zajedničkom odvjetničkom uredu Arsen Stipinović i Dušan Miočić, Rijeka, protiv tuženika NJ, vl. Autoprijevozničkog obrta [obrt], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Krešimiru Škarici, odvjetniku u Zagrebu , radi stjecanja bez osnove, na ročištu objave dana 27. veljače 2026. godine,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku isplati tužitelju iznos od 19.289,75 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana 17. lipnja 2025. pa do konačne isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove , u iznosu od 2.234,03 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude (27. veljače 2026. godine) pa do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku 15 dana.
Obrazloženje
Tužitelj je u tužbi i tijekom raspravljanja naveo da se pred Trgovačkim sudom u Splitu vodio parnični postupak pod poslovnim brojem P-673/2021, između tužitelja NJ, vl. Autoprijevozničkog obrta [obrt] (ovdje tuženika) i tuženika MOTONAVIS d.o.o. (ovdje tužitelja), radi naknade štete. Da je presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-673/2021-25 od 27. travnja 2023., tuženiku, ovdje tužitelju naloženo je u točki I. izreke isplatiti iznos od 75.500,00 kuna / 10.020,57 EUR sa zateznim kamatama te u točki II. izreke isplatiti trošak parničnog postupka u iznosu od 948,63 EUR / 7.147,47 kn. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-2799/2023 od 11. listopada 2023. da su odbijene kao neosnovane žalbe parničnih stranaka te je potvrđena prvostupanjska presuda. Tuženiku, ovdje tužitelju je Rješenjem Vrhovnog suda broj Revd-628/2024 od 5. lipnja 2024. dopušteno podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 2799/2023 od 11. listopada 2023., nakon čega mu je revizi ja i usvojena te su prvostupanjska i drugostupanjska presuda ukinute. Dakle, da su se Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-1422/2024 od dana 14. svibnja 2025. točkom I. izreke ukinule presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2799/2023-2 od 11. listopada 2023. i presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-673/2021-25 od 27. travnja 2023. pod točkom I. i III. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Nadalje je tužitelj naveo da nakon donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-2799/2023 od 11. listopada 2023. tuženik podnio Financijskoj agenciji zahtjev za izravnu naplatu na temelju pravomoćne i ovršne presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-673/2021-25 od 27. travnja 2023. na temelju koje je tužitelj ovršen za iznos od 18.217,47 EUR na ime glavnice i zateznih kamata te za iznos od 1.072,28 EUR na ime troškova parničnog postupka i zateznih kamata. Stoga, da je temeljem prvostupanjske presude posl.br. P-673/2021 tužitelj ovršen za iznos od ukupno 19.289,75 EUR. Nakon primitka rješenja Vrhovnog suda RH tužitelj je nastojao stvar riješiti mirnim putem pa je dana 7. srpnja 2025. uputio tuženiku opomenu pred tužbu na koju se tuženik oglušio. Tuženik do dana podnošenja ove tužbe nije postupio po predmetnoj opomeni, stoga tužitelj podnosi ovu tužbu zbog stjecanja bez osnove, obzirom da je tuženik predmetna novčana sredstava primio na temelju osnove koja je kasnije otpala, sukladno odredbi članka 1111. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima. Stjecanje bez osnove definirano je člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima:
(1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
(2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.
(3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
Također, tužitelj je naveo da je tuženik temeljem osnove koja je kasnije otpala (presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-673/2021-25 od 27. travnja 2023. i presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-2799/2023 od 11. listopada 2023) stekao novčani iznos od 19.289,75 EUR. Navedena prvostupanjska presuda i presuda Visokog trgovačkog suda RH predstavljaju osnovu koja je kasnije otpala jer su iste ukinute odlukom revizijskog suda odnosno rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-1422/2024 od dana 14. svibnja 2025., a predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, slijedom čega je tuženik u obvezi vratiti tužitelju primljeni iznos neovisno o tome kakav će biti rezultat ponovnog suđenja. Dakle, iako je u vrijeme prisilne naplate predmetna presuda Trgovačkog suda u Splitu predstavljala valjanu pravnu osnovu, ukidanjem te presude ta je osnova kasnije otpala, stoga je na temelju odredbe čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima nastala obveza tuženika na vraćanje predmetnog iznosa, što je potvrđeno i kroz sudsku praksu. Slijedom navedenog na strani tuženika nastala je obveza vraćanja predmetnog novčanog iznosa zajedno sa zateznim kamatama temeljem odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Sukladno odredbi članka 1117. st. 2. ZOO-a stjecatelj se smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka i dužan je vratiti primljeno na osnovi koja je otpala s kamatama od trenutka kada je postao nepošten. Punomoćnik tuženika je odluku o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka (posl.br. Rev-1422/2024 od dana 14. svibnja 2025.) zaprimio dana 17. lipnja 2025., stoga se od tog dana smatra nepoštenim stjecateljem te je dužan vratiti primljeno s kamatama koje teku od 17. lipnja 2025. Navedena stajališta potvrđena su i kroz mnogobrojnu sudsku praksu.
Tuženik je naveo u odgovoru na tužbu i tijekom raspravljanja da osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva i zatražene zakonske zatezne kamate. Podredno tuženik je naveo da predlaže da se ovaj postupak prekine do pravomoćnog okončanja predmeta pred Trgovačkim sudom u Splitu broj P -295/2025, zbog svrsishodnosti, a posebno kada se uzme u obzir činjenica da je na Trgovačkom sudu u Zadru, Stalna služba u Šibeniku, posl. broj: P-370/2013 u kojem je povodom istog događaja samo u odnosu na drugi vid štete donesena odluka koja je postala pravomoćna i protiv koje revizija nije bila dopuštena. Stoga je za očekivati da će sud i u predmetu koji se vodi pod brojem P-295/2025, u ponovljenom postupku doći do istog zaključka kao i do sada, te usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja, ovdje tuženika, kako je to napravljeno u prethodnom postupku.
U postupku su izvedeni dokazi čitanjem i pregledom specifikacija izvršenja osnove za plaćanje P-673/21 IZ.NA-1 od dana 22.3.2024., te IZ.NA-2 od dana 4.4.2024., Opomene pred tužbu od dana 7. srpnja 2025., Potvrde o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena, Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-1422/2024-2 od 14. svibnja 2025., Presude Trgovačkog suda u Splitu posl. broj P-673/2021-25 od 27. travnja 2023., Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-2799/2023-2 od 11. listopada 2023., Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-5066/2017-5 od 30. siječnja 2020., Presude Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku posl. broj P-370/2013 od 11. travnja 2017., Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Revd 2122/2020-2 od 25. studenoga 2020., Izvatka iz obrtnog registra.
Tužbeni zahtjev je osnovan.
Odredbom članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.; dalje: ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako je to moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. istog članka je propisano da pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom, dok je stavkom 3. propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
Pregledom specifikacija izvršenja osnove za plaćanje P-673/21 IZ.NA-1 od dana 22.3.2024., te IZ.NA-2 od dana 4.4.2024., Opomene pred tužbu od dana 7. srpnja 2025., Potvrde o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena, Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-1422/2024-2 od 14. svibnja 2025., Presude Trgovačkog suda u Splitu posl. broj P-673/2021-25 od 27. travnja 2023., Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-2799/2023-2 od 11. listopada 2023., Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-5066/2017-5 od 30. siječnja 2020., Presude Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku posl. broj P-370/2013 od 11. travnja 2017., Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Revd 2122/2020-2 od 25. studenoga 2020., jasno proizlazi da je temeljem pravomoćnih sudskih presuda tuženiku isplaćen iznos od 19.289,75 eura, a kako je revizijskom odlukom Rev-1422/24 od dana 14. svibnja 2025. godine ukinute odluke, kako Trgovačkog suda u Splitu pod poslovnim brojem P-673/21 od 27. travnja 2023. i presude Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-2799/23 od 11. listopada 2023. ukinute, a kako je nesporno tuženiku isplaćen utuženi iznos od tužitelja, to je stoga tuženik stekao utuženi iznos temeljem odluke koja je ukinuta, te mora utuženi iznos vratiti tužitelju.
Slijedom svega naprijed navedenog, temeljem članka 1111. ZOO -a, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan te presuditi kao u točki II. izreke.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP -a, pa je tužitelju obzirom na vrijednost predmeta spora te obzirom na uspjeh u parnici, sukladno Tbr. 9. točka 1. i Tbr. 8. točka 1. Tarife o naknadi i nagradi za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23 i 107/25 dalje: Tarife) priznat trošak sastava tužbe od dana 31.10.2025., trošak podneska od 22.12.2025. te trošak zastupanja na ročištu od 13. siječnja 2026., svako u iznosu od po 500,00 eura, odnosno 1.500,00, što uvećano za trošak PDV-a daje iznos od 1.875,00 eura.
Ujedno je tužitelju priznat trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 119,68 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 239,35 eura, a sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18 i 51/23).
Slijedom navedenog tužitelju je priznat ukupni trošak parničnog postupka u iznosu od 2.234,03 eura, kako je to odlučeno u točci II. izreke ove presude.
U Šibeniku, 27. veljače 2026. g.
S U D A C
Terezija Goreta
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu za Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke.
DN-a:
- Pun. stranaka
