REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-194/2024-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sucu Petru Grguru, u pravnoj stvari tužitelja ŽF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po opunomoćenicima Marinu i Marinku Brajko, odvjetnicima u Đakovu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupana po odvjetniku Kruni Kneževiću iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 6. veljače 2026., u nazočnosti tužitelja, opunomoćenika tužitelja i zamjenika opunomoćenika tuženika, te uz javnu objavu presude, 27. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3214844664/08, broj partije: 7104378337, sklopljenog 4. studenog 2008. između tužitelja i tuženika, a koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“, te odredba članka 18. pod točkom H ugovora, a koja glasi: „…. troškove obrade kredita …. snosi Korisnik kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, da tužitelju ŽF, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 391,71 eura (tristo devedeset jedan euro i sedamdeset jedan cent) na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 11. studenog 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 18. pod točkom D. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3214844664/08, broj partije: 7104378337, sklopljenog 4. studenog 2008. između tužitelja i tuženika, a koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.“

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, da tužitelju ŽF, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 274,68 eura (dvjesto sedamdeset četiri eura i šezdeset osam centi) na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 29. studenog 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, da tužitelju ŽF, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 eura (tisuću sto dvadeset pet eura) sa zateznim kamatama počev od 27. veljače 2026. po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 13. svibnja 2024. navodi kako je 4. studenog 2008. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 3214844664/08, broj partije 7104378337, na iznos od 31.018,47 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita s rokom otplate na 7 godina sa svrhom kupovine osobnog vozila, a koji kredit je u cijelosti prijevremeno otplaćen 2013. godine.

1.1. Ukazuje kako je tuženik u članku 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora te je u članku 18. u točki oznake H. ugovorio odredbu da javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima ili troškove osiguranja fiducija, troškove obrade kredita, kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po ovom Ugovoru, snosi korisnik kredita. Tužitelj ovakve ugovorne odredbe smatra nepoštenim i ništetnim iz razloga što su takve odredbe potpuno nejasne, općenite i uopće ne ukazuju na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga.

1.2. Prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošač iz 2007. (dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom.

1.3. Iz dopisa tuženika od 7. veljače 2024. godine dostavljenog uz tužbu proizlazi da je tuženik 10. studenog 2008. tužitelju naplatio navedenu naknadu u visini od 2.951,31 kuna odnosno 391,71 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 euro = 7.53450 kuna. Nadalje, u članku 18. pod točkom oznake D. ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Obzirom da je tužitelj kao korisnik kredita odlučio prijevremeno u cijelosti otplatiti kredit tuženik je 28. studenog 2013. tužitelju naplatio naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 2.072,07 kuna, odnosno 274,68 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 euro = 7.53450 kuna.

1.4. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Zaključno, predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvotno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti. Valja ukazati kako je rješenjem ovoga suda od 19. rujna 2024., poslovni broj: P-194/2024-7, potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Puli od 28. studenog 2024., poslovni broj: Gž-1727/2024-2, odbijen je kao neosnovan tuženikovog prigovor mjesne nenadležnosti.

2.1. Tuženik ističe kako u cijelosti spori osnovanost tužbe, odnosno tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, međutim tuženik ne spori visinu postavljenih tužbenih zahtjeva.

2.2. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Ističe da tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka.

2.3. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. O naplati naknade za obradu kredita, kao i o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik Banke koji je ugovaralo ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita, kao i u slučaju prijevremenog povrata kredita obveza plaćanje jednokratne naknade. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade.

2.4. Tuženik nadalje ukazuje da odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

2.5. Tuženik nadalje ističe i prigovor zastare, odnosno ukazuje da ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi citirana odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 11. studenog 2008. i 29. studenog 2013. , od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od Ppet godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari.

2.6. Zaključno, tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu, a podredno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica sud je u dokaznom postupku pročitao cjelokupan spis i svu priležeću dokumentaciju i to:

Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 4. studenog 2008., broj: 3214844664/08, broj kreditne partije: 7104378337 (list 7-11 spisa), obavijest tuženika o naplaćenim naknadama (list 12 spisa), potvrdu Upravnog odjela za zdravstvo, socijalnu skrb i hrvatske branitelje od 6. lipnja 2022., Klasa: 034-04/22-07/475 (list 14 spisa), priloge uz odgovor na tužbu (list 31-110 spisa), priloge uz podnesak tužitelja od 3. srpnja 2024. (list 120-137 spisa), priloge uz podnesak tuženika od 27. kolovoza 2024. (list 144-154 spisa), priloge uz podnesak tuženika od 27. rujna 2024. (list 163- 180 spisa) te saslušao tužitelja.

3.1. Valja ukazati kako sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje slijedom činjenice što tuženik već u odgovoru na tužbu, ali i na ročištu 18. prosinca 2025. nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, a isti je dokazni prijedlog prema shvaćanju suda i postavljen od strane tužitelja ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva.

4. Sud je rješenjem na ročištu održanom 18. prosinca 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 666,39 eura. Sukladno članku 40. stavku 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužitelj suviše visoko odredio predmet spora, te ga ovaj sud određuje u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 666,39 eura.

4.1. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 666,39 eura, a koji iznos je isplatio tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

7. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

8. Sud opetovano ukazuje kako među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva (tuženik je već u odgovoru na tužbu, ali i na ročištu održanom 18. prosinca 2025. naveo da ne spori visinu tužbenog zahtjeva), te nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 4. studenog 2008., broj: 3214844664/08, broj kreditne partije: 7104378337.

9. Iz potvrde tuženika od 7. veljače 2024., urudžbeni broj: 87-14914-24/IZ sa lista 12 spisa, a koju je tužitelj priložio uz tužbu, proizlazi da je tužitelj bio korisnik kredita broj: 7104378337, a da mu je 10. studenog 2008. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.951,31 kune, a 28. studenog 2013. naplaćena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 2.072,07 kuna.

10. Iz Ugovora o kreditu broj: 3214844664/08, broj kreditne partije: 7104378337, proizlazi da je odredbom članka 2. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Odredbom članka 18. pod točkom H ugovora, ugovoreno je da troškove obrade kredita snosi korisnik kredita. Nadalje, odredbom članka 18. pod točkom D. Ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.

11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je prilikom realizacije predmetnog kredita dobio obrazac ugovora o kreditu, nije mogao pregovarati o odredbama istog ugovora, a što se prvenstveno odnosi na ulaznu naknadu tzv. naknadu za obradu kredita. Tužitelj je kredit realizirao za osobne potrebe odnosno za kupovinu automobila za osobne svrhe, a nije u to vrijeme bio trgovac odnosno vlasnik ili direktor kakvog trgovačkog društva. Navodi da mu djelatnici banke prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu pojasnili značenje naknade za prijevremenu otplatu kredita, rečeno mu je da istu mora platiti prilikom zatvaranja kredita, a isti je kredit zatvorio drugim kreditom obzirom da mu je rata bila visoka. Tužitelj nadalje u iskazu navodi da prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu nije uočio odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi. Nije pitao djelatnika banke za dodatnim pojašnjenjem istih naknada, a slijedom činjenice što mu je rečeno da iste mora platiti. Tužitelj zaključno ističe da o odredbama Ugovora o kreditu nije mogao pregovarati, već mu je predmetni ugovor prezentiran po sistemu "uzmi ili ostavi".

11.1. Sud je tužiteljev iskaz ocijenio vjerodostojnim jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

12. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita odnosi, te o naknadama nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedenih naknada i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi, te zašto iste mora platiti. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja iz kojega proizlazi da su Ugovoru o kreditu bile određene naknade o kojima se nije moglo pregovarati, odnosno da je odredbe Ugovora o kreditu tužitelj mogao prihvatiti ili odbiti po sistemu "uzmi ili ostavi". Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknade, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

13. Odredbom članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07. i 125/07. – dalje: ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članku 102. stavku 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. Prema odredbi članka 52. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedenih naknada, te da su odredbe bile nerazumljive jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedenih ugovornih odredbi jer mu nisu niti obrazložili koliko iznose naknade i zašto iste mora platiti. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedenih naknada, pa su stoga navedene odredbe za tužitelja bile nerazumljive jer isti nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedenih naknada, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

15. Valja ukazati kako iz iskaza tužitelja, ali i dokumentacije u spisu, proizlazi da je imao status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio za osobne potrebe, odnosno za kupnju automobila. Navedeno upućuje na jasan zaključak kako namjena kredita nije bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.

16. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita te naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini tih naknada. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, odnosno Ugovor o kreditu predočen mu je s mogućnošću uzmi ili ostavi.

16.1. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom Ugovoru o kreditu, da se o spornim odredbama nije pregovaralo može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornim odredbama kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja spornih odredbi postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

17. Isto tako, ovaj sud zaključuje, a kako to tužitelj navodi u svome iskazu, da bi tužitelj neprihvaćanjem navedenih odredbi bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez konkretno naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom Ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

18. Dakle, s obzirom na to da je potrošač-tužitelj bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko spornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedenih naknada. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetne odredbe Ugovora o kreditu su bila nerazumljive jer tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovornih odredaba, nije znao koji iznos naknade mora platiti, nisu mu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem tih naknada, pa su stoga navedene odredbe za tužitelja bile nerazumljive jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila prihvaćanjem ili neprihvaćanjem takvih odredaba, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njihovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

19. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da su navedene odredbe nepoštene sukladno članku 96. stavak 1. i 2. ZZP-a, odnosno da je nepoštena odredba iz članka 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odredba članka 18. točka H ugovora, kojom je ugovoreno da troškove obrade kredita snosi korisnik kredita. Nadalje, odredba članka 18. točka D. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate, te da su sukladno članku 102. stavku 1. ZZP-a ništetne, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

20. Budući da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, te odredbe među strankama ne mogu se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredaba. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 10. studenog 2008. u iznosu od 2.951,31 kunu/391,71 eura[1] , a naknada za prijevremenu otplatu kredita 28. studenog 2013. u iznosu od 2.072,07 kuna/274,68 eura.

21. Na navedene iznose tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

21.1. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a koje su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa su nepoštene i time ništetne. Naknade su naplaćene 10. studenog 2008. i 28. studenog 2013., a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.

22. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu navedenih u izreci presude. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

23. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a u vezi člankom 155. stavkom 1. ZPP-a.

23.1. Sud je na pripremnom ročištu održanom 18. prosinca 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 666,39 eura, odnosno u visini kondemnatornog zahtjeva (a kako je to već obrazloženo u ovoj odluci pod točkom 4. obrazloženja).

24. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25. – dalje: Tarifa), sastava pisanog, obrazloženog i potrebnog podneska od 3. srpnja 2024. u visini od 200,00 eura prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife, zastupanja na ročištima održanim 18. prosinca 2025. i 6. veljače 2026. u visini od 200,00 eura za svako ročište prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife te trošak pristupa ročištu za objavu presude u visini od 100,00 eura prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što ukupno iznosi 900,00eura. Navedenom iznosu valja pridodati i PDV u iznosu od 225,00 eura, što je sveukupno 1.125,00 eura, sa zateznim kamatama koje teku od 27. veljače 2026. pa do isplate sukladno članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a u vezi člankom 30. stavak 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20., 114/22. i 6/24. – dalje: OZ), a kako je odlučeno pod točkom V. izreke presude.

25. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, tuženiku ne pripada naknada troška postupka.

Đakovo, 27. veljače 2026.

Sudac

Petar Grgur

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Opunomoćeniku tužitelja

2. Opunomoćeniku tuženika