REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-4355/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Bešliću, u pravnoj stvari tužitelja ŽT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnice tuženika, 27. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. NAKNADE, Ugovora o kreditu broj 312648 od 17. svibnja 2008. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora koja glasi „Naknada za odobrenje kredita: 1,75% (jedancijelihsedamdesetpet posto) jednokratno na iznos odobrenog kredita“, te ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.106,18 eura sa zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tuženika Volksbank d.d. 17. svibnja 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 312648 (dalje: Ugovor) temeljem kojeg je prednik tuženika tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 167.000,00 CHF po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita. Člankom 5. Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade u visini od 1,75 % od iznosa kredita, tj. radilo se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 1.734,22 EUR (1,75% od iznosa kredita).Spornim člankom 5. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Tužitelj tvrdi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca, i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, pa suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ta odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te ju čini nepoštenom i ništetnom u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.). Tuženik nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u svezi s postupkom odobrenja kredita, niti je tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud presudom utvrdi ništetnost predmetne ugovorne odredbe i da naloži tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom te navodi da je ugovorna odredba o obradi kreditnog zahtjeva jasna, razumljiva i lako uočljiva te da nije prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava tužitelju svojstvo potrošača, ističe prigovor zastare i prigovara vrijednosti predmeta spora kao previsoko naznačenoj. Smatra da u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa da se ne može smatrati nepoštenim te da samim time tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev te da se tužitelju naloži naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u Ugovor (list 5-17 spisa), Opće uvjete poslovanja prednika tuženika (list 98-100 spisa) te je izveo dokaz saslušanjem tužitelja (list 111-112 spisa). Preostalu dokumentaciju dostavljenu u spis sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22., 155/23 i 146/25 dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika 17. svibnja 2008. sklopili Ugovor i da je čl. 5. Ugovora tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade u visini od 1,75 % od iznosa kredita.

6. Među strankama je sporno je li predmetna odredba ugovora ništetna.

7.1. Iz sadržaja odredbe čl. 5. st. 1. Ugovora proizlazi da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu u visini od 1,75 % od iznosa kredita.

7.2. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu pročitao prije nego što ga je potpisao. Djelatnik tuženika mu ga je predočio te ga je on morao odmah pročitati i nakon toga potpisati. Odredba o plaćanju tzv. "ulazne naknade" nije mu bila jasna, a nitko od djelatnika tuženika mu nije pojasnio navedenu odredbu te koji se troškovi tuženika pokrivaju plaćanje navede naknade. O navedenoj odredbi nije mogao pregovarati s djelatnikom tuženika s obzirom na to da se navedena odredba nije mogla izmijeniti ako je htio sklopiti ugovor s tuženikom. Predmetni kredit podignuo je radi kupnje kuće u kojoj i danas živi, a navedenu kuću nikada nije iznajmljivao te nikada nije niti bio vlasnik OPG-a, obrta ili nekog drugog trgovačkog društva.

7.3. Slijedom navedenog, iz sadržaja Ugovora i iskaza tužitelja proizlazi da je riječ o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama od strane tuženika kao kreditora na čiji sadržaj tužitelj nije mogla utjecati.

8. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom st. 2. istoga članka da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 102. st. 1.

ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

9.1. Na temelju provedenih dokaza ovaj sud je utvrdio da tužitelju nije pružena prilika pregovarati o uvjetima Ugovora, a sve da mu je i pružena, ne bi mogao postići da se bilo što u Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ako su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ako prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem. Tuženik, suprotno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP, nije dokazao da se o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, iako je to bio dužan prema pravilima o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. ZPP. Također, sud je na temelju iskaza tužitelja utvrdio da isti ima položaj potrošača, dok je na tuženiku bio teret dokazivanja suprotnog (tako i Vrhovni sud RH u odluci posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.).

9.2. Plaćanje troškova obrade kredita bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto se odnosi i na ostale naknade koje se utvrđuju prema Odluci banke, jer tužitelj o tome nije imao mogućnost niti pregovarati, a ni po čemu mu iz takve odredbe nije moglo biti poznato koliko će iznositi naknada koju će biti dužan platiti. Tuženik nije niti pokušao dokazati da je tužitelj bio informiran o svrsi sporne naknade te na tu okolnost nije niti predložio saslušanje djelatnika banke koji je osobno sudjelovalo prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem. S obzirom na zakonsku obvezu tuženika iz čl. 74. toč. 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja predmetnom odredbom Ugovora prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

9.3. U odnosu na prigovor tuženika da je predmetna odredba Ugovora bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, valja reći da i čl. 99. ZZP propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Međutim, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego ako su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbu čl. 5. predmetnog Ugovora, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva, utvrdio da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“.

9.4. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknade iz sporne odredbe čl. 5. Ugovora nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom na to da na temelju takve formulacije tužitelj nije mogao ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužan platiti naknadu. Na tom tragu je i odluka Vrhovnog suda RH posl. br. Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024.

10. Slijedom navedenog, s obzirom na to da se o odredbi čl. 5. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 96. ZZP, pa je ista utvrđena ništetnom te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

11.1. Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP u skladu s vrijednosti predmeta spora (1.327,01 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje Tarifa). Tuženik je prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora iz tužbe (1.327,01 EUR), pa je ovaj sud na pripremom ročištu održanom 3. veljače 2026., u skladu s odredbama čl. 40. st. 2. i 3. ZPP (jer suviše visoko naznačena vrijednost predmeta spora postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka) odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,01 EUR s obzirom na to da je predmet ovog spora utvrđenje da je ništetna odredba Ugovora kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Na temelju navoda iz tužbe, koje tuženik u daljnjem tijeku postupka nije osporio, tužitelju je predmetna naknada naplaćena u iznosu od 1.734,22 EUR, a navedeno proizlazi i iz dopisa tuženika s lista 20 spisa, pa iz navedenog razloga proizlazi da vrijednost predmeta spora nije suviše visoko naznačena te je samim time navedeni prigovor tuženika ocijenjen neosnovanim. Vrijednost predmeta spora nije niti suviše nisko naznačena s obzirom na to da se iznos naznačen kao vrijednost predmeta spora i iznos naplaćene naknade nalaze u istom vrijednosnom razredu Tarife.

11.2. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7.1. Tarife), sastav podneska od 12. studenoga 2025. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8.1. Tarife), trošak pristupa na ročišta koja su održana 3. veljače 2026. i 20. veljače 2026. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9.1. Tarife), što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 1.000,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 1.106,18 EUR sa zateznim kamatama od donošenja odluke do isplate na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po visini stope određene čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je to odlučeno u točki II. izreke.

11.3.Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude s obzirom na to da na navedeno ročište nije niti pristupio.

U Zagrebu 27. veljače 2026.

Sudac:

Ivan Bešlić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.