REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1759/2021-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud, u Zagrebu po sutkinji toga suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari tužiteljice FĆV OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Nada Magdić, odvjetnica iz Ogulina, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Šavorić i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, 27. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuje se da je odredba članka 8. stavak 3. Ugovora o kreditu broj 016 864/2005, sklopljenog dana 18.05.2005. godine između tužiteljice FĆ FĆV i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, prednika tuženika, koja glasi: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d."

nepoštena i ništetna.

II./ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb OIB 14036333877 isplatiti tužiteljici FĆV OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.908,24 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. svibnja 2011. do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate određuje za razdoblje do 31.07.2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III./ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB 14036333877 naknaditi tužiteljici FĆV OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 1.113,30 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. veljače 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Nesporno je između stranka da je Ugovorom o kreditu broj 016-684/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini zaključenim između parničnih stranaka 18. svibnja 2005. tuženik Addiko banka d.d. tužiteljici FĆV na raspolaganje stavio iznos kunske protuvrijednosti od 139.000,00 CHF, obračunat prema srednjem tečaju tuženika za devize na dan korištenja kredita, u svrhu kupovine kuće.

1.2 Nije sporno nadalje niti da je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit te da joj je tuženik po osnovi odredbe čl. 8.t.3. Ugovora o kreditu, citirane pod točkom I./ izreke ove presude, tužiteljici naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita - tzv. ''izlaznu naknadu'' u iznosu od 2.908,24 EUR - u tada važećoj valuti iznos od 21.912,16 kn.

2. Tužiteljica tužbene zahtjeve citirane pod točkama I./ i II./ izreke ove presude temelji na tvrdnji da je ugovorna odredba o izlaznoj naknadi za slučaj prijevremene otplate kredita nepoštena, jer se o njoj nije pregovaralo te je uzrokovala neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana na štetu tužiteljice. Tužiteljica navodi nadalje da tuženiku prijevremenom otplatom kredita nije nastala šteta, pa da stoga nije imao pravo zahtijevati naknadu koja bi se sastojala od izmakle dobiti radi gubitka kamata, a niti je u ugovoru o kreditu ugovoren način izračuna te naknade.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare. Nadalje tuženik osporava da je odredba čl. 8.t.3. Ugovora o kreditu nepoštena te tvrdi da je predmetna odredba, kojom se ugovara obveza plaćanja tzv. izlazne naknade jasna, lako razumljiva i uočljiva te da stoga uopće ne podliježe testu poštenja u smislu odredbe čl. 81.st.1. ZZP/03. Nadalje tuženik ističe da je pravo tuženika naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita dopušteno Zakonom o potrošačkom kreditiranju te je takvo ugovaranje u bankarskom poslovanju uobičajeno. Čak i kad bi se prihvatilo tumačenje da tuženik nema pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, tuženik ima pravo na naknadu štete u smislu odredbe čl. 1024. st.3. ZOO te naknada za prijevremenu otplatu kredita iz odredbe čl. 8.t.3. Ugovora o kreditu predstavlja unaprijed ugovoreni iznos naknade štete u skladu s odredbom čl. 345. st.3. ZOO, kojom je propisano da je pravovaljana odredba kojom se određuje najviši iznos naknade štete, ako tako određen iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije drugo zakonom određeno. Tuženik tumači da trpi štetu u vidu troškova financiranja jer je tuženik iznose koje je dobivao od tužiteljice prilikom redovite otplate kredita na ime glavnice i redovnih kamata koristio za podmirivanje kredita podignutih kod matične banke odnosno za podmirivanje glavnice i redovne kamate koju duguje matičnoj banci. Tuženik, za razliku od tužitelja, ne može prijevremeno otplatiti kredit matičnoj banci te i nakon prijevremene otplate kredita od strane tužitelja nastavlja otplaćivati kredit podignut od matične banke zajedno s redovitim kamatama za koja više ne dobiva sredstva putem kredita tužiteljice jer je isti već prijevremeno otplaćen. Tuženik ima nadalje štetu u vidu administrativnih troškova i to rada tuženikovih zaposlenika, knjiženja i izdavanja dokumentacije za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik ističe da odredba čl. 1024. ZOO ne sadrži zabranu ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita. U tom smislu, jedino st. 4. istog članka sadrži zabranu tuženiku da uračuna kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Tuženik zaključuje da iz navedenog jasno proizlazi da bi odredba čl. 8. st. 3. Ugovora o kreditu mogla biti suprotna prisilnom propisu jedino ako bi u postupku bilo sa sigurnošću utvrđeno da iznos naknade za prijevremenu otplatu odgovara upravo iznosu kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je sukladno odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu trebalo vratiti odnosno da je tuženik koristio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u svrhu namirenja (dijela) neostvarene kamate s osnove Ugovora o kreditu. Podredno, čak i da je odredba čl. 1024. ZOO-a u cijelosti prisilne naravi, tužitelj opet ne bi mogao isticati ništetnost budući da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značenja, sukladno odredbi čl. 326. ZOO.

3.1 U pogledu zahtjeva za isplatu, tuženik tvrdi da ne postoji nikakav pravni temelj koji bi opravdao tužiteljev zahtjev za isplatu.

3.2 Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te obvezati tužiteljicu na naknadu parničnog troška tuženiku zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude.

3.3 Tuženik tijekom postupka dostavlja simulirani izračun kamate po ugovoru o kreditu za razdoblje od 31. svibnja 2011. pa do 31. svibnja 2030., odnosno od prijevremene otplate kredita pa do dana vraćanja kredita kako je ugovoreno ugovorom o kreditu. Tvrdi da bi kamata, da je tužiteljica nastavila redovito otplaćivati kredit, iznosila 51.430,24 CHF, što pokazuje da naplaćena tzv. izlazna naknada za prijevremenu otplatu kredita ne odgovara iznosu kamate, a u kojem jedinom slučaju bi, tvrdi tuženik, sporna odredba čl. 8. t.3. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka bila protivna prisilnom propisu te stoga ništetna.

4. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

4.1 Tuženik je tijekom postupka predlagao saslušanje svjedoka DĆ, NĆ i MĆ, no tijekom postupka od tih dokaznih prijedloga je odustao, kao što je odustao i od dokaznog prijedloga za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem. Umjesto saslušanja svjedoka DĆ i NĆ, tuženik je predložio pročitati njihove pisane izjave. Budući da se kod saslušanja svjedoka u ovom parničnom postupku primjenjuje načelo neposrednosti, ovaj sud te izjave prema pravilima procesnog prava ne može uzeti u obzir.

5. Po ovako provedenom postupku, primjenjujući materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da su tužbeni zahtjevi u cijelosti osnovani.

6. Između stranaka je sporno je li ništetna ugovorna odredba citirana pod točkom I./ izreke ove presude. Pod pretpostavkom da je navedena odredba ništetna, sporno je između stranaka je li kondemnatorni tužbeni zahtjev zastario.

7. Tužiteljica je iskazala da je kredit kod tuženika podigla radi kupnje obiteljske kuće. Došla je u banku kako bi se informirala koju su uvjeti za dići kredit koje je njezinoj obitelji bio potreban radi rješavanja stambenog pitanja. O kreditima i o bankarskim poslovima ''nema pojma'', ali instinktivno je bila sklona uzeti kredit ''u Eurima'' te se kod tuženika raspitala o takvom kreditu, no ispalo je da s obzirom na primanja nije kreditno sposobna za kredit u Eurima te njezinog supruga banka nije htjela uzeti kao sudužnika za takav kredit jer je snimatelj i nema stalnog poslodavca. Budući da nije ispunjavala uvjete za kredit u Eurima, pristala je ''na te nesretne švicarce i to je onda završilo kao što je završilo''. Tužiteljica je iskazala nadalje da nije očekivala razvoj situacije koji je uslijedio – valuta CHF je ''divljala i tom divljanju nije se nazirao kraj'', kreditni anuitet koji je na početku iznosio 3.100,00 kn u zadnjoj fazi iznosio je 6.500,00 kn; zbog takve situacije imala je napadaje panike, razboljela se na štitnjaču, umjesto svoj normalnih 65 kg spala je na 50 kg. Prema daljnjem iskazu tužiteljice, njezina primanja tada nisu bila niti 8.000,00 kn te tužiteljica i njezin suprug više nisu mogli taj pritisak izdržati, pa su 2011. prodali kuću radi kupnje koje su s tuženikom zaključili Ugovor o kreditu te se vratili s djecom živjeti kod suprugovih roditelja. Od banke su dobili na korištenje kao kredit iznos od nekih 90.000,00 EUR, a vratili su skoro 130.000,00 EUR.

7.1 Tužiteljica je iskazala nadalje da je Ugovor o kreditu dobila u banci unaprijed sastavljen, a pregovarati se nije moglo ni o čemu, bilo je ''uzmi ili ostavi''. Na upit je li prilikom ugovora o sklapanju kreditu od tuženika zatražila opće uvjete kredita i odluku o naknadama, tužiteljica je iskazala da ne zna niti što je to te da nije tražila nikakve isprave osim onih koje joj je banka sama dala.

7.2 U pogledu u ovom postupku sporne naknade za prijevremenu otplatu kredita, tužiteljica je iskazala da je tu naknadu platila kad je kredit ''prije vremena zatvorila''; da su ona i njezin suprug novac za zatvaranje kredita pribavili tako što su prodali kuću zbog kupnje koje su kredit digli te da su se vratili s djecom živjeti kod suprugovih roditelja. Znala je da će morati platiti naknadu za privremeno vraćanje kredita, no kada je vidjela iznos- ''šlagiralo'' ju je.

7.3 Tužiteljica je iskazala da se u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu te kroz cijelo vrijeme trajanja kreditnog odnosa nije bavila nikakvim poduzetništvom, da je radila kao obična zaposlenica u firmi koja se zove ''Bonita.'' Njezin posao bio je pratiti prijevoz banana na brodovima, kada bi brod prošao kroz Panamski kanal, ona bi ga prema vremenskim uvjetima dalje raspoređivala za istovare banana u europskim lukama. U kući koju kupljenoj predmetnim kreditom nije se nikad obavljala nikakva djelatnost niti obrt. Danas se bavi obrtništvom, obrt je otvorila prije tri godine te se bavi pružanjem usluga u prijevozu tereta.

8. Ovaj sud nalazi da je tužiteljica iskazivala jasno i logično te potpuno suglasno sadržaju pregledanog Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, te stoga ovaj sud tužiteljičin iskaz ocjenjuje u cijelosti istinitim. Naime, iz ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita bila kupovina kuće (čl. 2. Ugovora o kreditu) te da je sudužnik CĆ. Nadalje, iz forme Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru sastavljenom i otisnutom od strane banke, tj. tuženika, a što tuženik i ne osporava.

9. Odredbom čl. 3. st. 1. al. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu (dana 18. svibnja 2005.) propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj djelatnosti ili poduzetničkoj aktivnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu ne proizlazi da je tužiteljica bila kreditirana kao trgovac. Naime, u tom Ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužiteljice, kao niti za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužiteljica bila kreditirana, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužiteljica kreditirana kao trgovac. Nadalje, saslušanjem tužiteljice te prihvaćanjem njezinog logičnog, uvjerljivog, spontanog i iskrenog iskaza utvrđeno je da je tužiteljica novac dobiven kreditom za kupnju kuće iskoristila upravo za tu namjenu – za kupnju kuće, koji je tužiteljici bila potrebna radi stambenog zbrinjavanja tužiteljice i njezine obitelji, a što tužiteljica naposljetku uslijed neočekivanih okolnosti vezano uz rast kreditnog anuiteta nije uspjela ostvariti. Činjenica da se tužiteljica danas bavi obrtništvom nije odlučna, jer je prihvaćanjem iskaza tužiteljice utvrđeno da se tužiteljica u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije bavila obrtništvom niti bilo kakvom drugom poduzetničkom aktivnošću te da ugovor o kreditu s tuženikom nije zaključila u svrhe koje su bile namijenjene njezinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti niti poduzetničkoj djelatnosti, već u svrhu stambenog zbrinjavanja, s tim da niti tuženik ne dokazuje suprotno, niti suprotan zaključak proizlazi iz ijednog izvedenog dokaza (čl. 221.a ZPP). Budući da su slijedom izloženoga ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 3. st. 1. al. 1. ZZP, ovaj sud zaključuje da je tužiteljica s tuženikom ugovor o kreditu zaključila kao potrošač te stoga uživa zaštitu prema odredbama ZZP.

10. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st.1. ZZP). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st.2. ZZP). Prihvaćanjem gore izloženoga iskaza tužiteljice utvrđeno je da tužiteljici nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati niti o jednom dijelu sadržaja Ugovora o namjenskom kreditu zaključenog između stranaka, pa tako niti o ovdje spornom dijelu odredbe čl. 8.t.3. toga Ugovora, kojim je tužiteljica obvezana platiti tzv. izlaznu naknadu sukladno Odluci o naknadama tuženika. Naime, kao što je gore navedeno (točka 9. ovog obrazloženja), radi se o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a tuženik ni ne tvrdi da je tužiteljici o odredbama predmetnog Ugovora o kreditu bilo omogućeno pregovarati.

11. Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Budući da je sporna odredba čl. 8.t.3. Ugovora o kreditu, na temelju koje je tuženik tužiteljici naplatio tzv. ''izlaznu naknadu'' prilikom prijevremene konačne otplate kredita, a plaćanje naknada nije predmet ugovora o kreditu niti cijena, već je predmet ugovora o kreditu obveza banke staviti korisniku na raspolaganje određeni iznos sredstava te obveza korisnika iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, dok je cijena kredita ugovorena kamata (čl. 2021. u svezi sa čl. 247. ZOO), proizlazi da nije osnovan prigovor tuženika da nije dopušteno ocjenjivati je li poštena sporna odredba Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka (s tim da navedeno proizlazi i iz t. 8. Zaključka VSRH od 5. studenog 2020. posl.br. Su IV – 308/2020).

11.1 Nadalje, načelo transparentnosti, kao načelo prava EU kojim se uređuje zaštita potrošača, nalaže da potrošaču u trenutku sklapanja nekog pravnog posla odredbe tog ugovora moraju biti jasne ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već potrošaču treba biti pruženo dovoljno informacija na temelju kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene obveze, odnosno trgovac je dužan omogućiti potrošaču da odluka o sklapanju određenog pravnog posla bude posljedica informiranog izbora potrošača. Spornom odredbom Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, koja glasi: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d." uopće nije navedeno koliko te naknade (pa tako niti naknada koju je tužiteljica platila i vraćanje koje potražuje kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva) iznose. Tuženik tijekom postupka ne tvrdi niti dokazuje da je tužiteljici predočio odredbe Općih uvjeta banke kao ni odredbe Odluke o naknadama banke, za koje u čl. 21. t.2. Ugovora o kreditu stoji da ih tužiteljica prihvaća potpisom ugovora o kreditu, s tim da se u toj odredbi navodi nadalje i da tužiteljica unaprijed prihvaća sve izmjene i dopune Općih uvjeta i Odluke o naknadama banke koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine tuženika prema tužiteljici iz predmetnog ugovora o kreditu. Tužiteljica kao potrošač nije dužna osiguravati da tuženik ispunjava svoje obveze prema njoj kao potrošaču, tj. nije dužna navedene isprave od tuženika aktivno zatražiti te njezin propust da to učini ne oslobađa tuženika kao trgovca od obveze da tužiteljici prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu priopći u kojem će joj iznosu prilikom prijevremene otplate kredita biti naplaćena tzv. izlazna naknada odnosno da tužiteljici pruži informacije o visini predmetne tzv. ''izlazne naknade''. Takav propust tuženika upravo je suprotno načelu transparentnosti prema kojemu je tuženik kao trgovac bio dužan postupati kod zaključenja ugovora s tužiteljicom, koja je zaključenju tog ugovora pristupila kao potrošač. Budući da tuženik ne tvrdi niti dokazuje da je Opće uvjete te Odluke o naknadama banke predočio tužiteljici, ovaj sud primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP) zaključuje suprotno – da tuženik iste tužiteljici nije predočio, a što na temelju odredbe čl. 295. st. 5. ZOO znači da niti Opći uvjeti niti Odluka tuženika o naknadama nisu dio ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka.

11.2 Nadalje, budući da se u odredbi čl. 8. t.3. Ugovora o kreditu nigdje ne navodi iznos naknade koji je tužiteljica prema tom ugovoru dužna platiti, niti je Odluka o naknadama banke dio Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, proizlazi da je obveza tužiteljice platiti naknadu u visini koja nije određena ugovorom, već je neodređena, pri čemu je visina te naknade neodrediva tužiteljici, odnosno radi se o odredbi kojom se tužiteljici kao potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač pritom nije bio u mogućnosti upoznati se s odredbom prema kojoj se visina obveze koja se potrošaču nameće određuje (čl. 82. st.1. al. 10. ZZP); konkretno, s Odlukom o naknadama banke. Osim toga, spornom odredbom tuženiku je dano pravo da naplati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini koju je odredio sam tuženik, pri čemu tuženik nije precizno naznačio na što se ova naknada odnosi, niti je jasno naznačio način izračuna visine ove naknade. Dakle, tuženik nije dao tužiteljici informacije o načinu određivanja visine naknade, a niti je obrazložio zašto je naknada za obradu kreditnog zahtjeva izračunata te od tužiteljice naplaćena upravo u utuženom iznosu.

12.3 Kao što je navedeno pod točkom 2. ovog obrazloženja, tuženik tvrdi da ima pravo na naknadu štete u smislu odredbe čl. 1024. st.3. ZOO te da naknada za prijevremenu otplatu kredita iz odredbe čl. 8.t.3. Ugovora o kreditu predstavlja unaprijed ugovoreni iznos naknade štete u skladu s odredbom čl. 345. st.3. ZOO. Međutim, u slučaju kada je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, tj. kad je ugovor pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge ugovorne strane (čl. 32.st.1. ZOO). Kako je slijedom gore izloženoga utvrđeno da je ugovor o kreditu zaključen između parničnih stranaka sastavio tuženik, nejasnu odredbu treba tumačiti u korist tužiteljice – dakle, kao odredbu kojom je tužiteljici jasno što na temelju te odredbe plaća barem u jezičnom i gramatičkom smislu, a u toj odredbi stoji da plaća ''taksu sukladno Odluci o naknadama tuženika'', a ne da stranke ugovaraju unaprijed iznos naknade štete. Osim toga, čak i kada bi se prihvatilo tumačenje tuženika da se radi o unaprijed ugovorenom iznosu naknade štete, tako ugovoreni iznos opet bi bio neodređen, odnosno sve navedeno pod točkom 11.2 vrijedi i u hipotetskoj (dakle, neostvarenoj, jer slijedom izloženoga predmetna odredba ne predstavlja unaprijed ugovoreni iznos naknade štete) situaciji da sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita iz odredbe čl. 8.t.3. Ugovora o kreditu predstavlja unaprijed ugovoreni iznos naknade štete, kao što to pogrešno tvrdi tuženik.

12.4 Navedenom treba dodati i da tuženik u ovom postupku navodi da mu u slučajevima prijevremene otplate kredita nastaje financijska šteta, kao i da mu takvo postupanje kreditnih dužnika uzrokuje administrativne troškove, no pritom tuženik ne navodi koja konkretna šteta mu je nastala, niti u kojem iznosu mu je šteta nastala kada je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit, pa stoga ovaj sud zaključuje (čl. 221.aZPP) da tuženiku nije nastala nikakva financijska šteta. Osim toga, ako mu i jest nastala šteta, to znači da tuženik ne zna pravilno organizirati svoje poslovanje, za što ne može odgovarati tužiteljica. Ako je tuženiku nastao gubitak, to je rizik koji nosi svaki trgovac te koji svaki trgovac preuzima i za ostvarenje kojega ne može odgovarati tužiteljica. Isto tako, tuženik nije dokazivao koji konkretan administrativni trošak tuženika je bio naplaćen iz iznosa tzv. izlazne naknade koju je tuženik naplatio tužiteljici niti da mu je trošak nastao upravo u iznosu po ovoj osnovi naplaćenom tužiteljici.

12.5 Slijedom svega izloženoga, sporni dio odredbe čl. 8.t.3 Ugovora o kreditu neodređen je i neodrediv za tužiteljicu, o toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo te pobijana odredba predstavlja odredbu koja je kao primjer ugovorne odredbe koja se može smatrati nepoštenom naveden u odredbi čl. 82. st.1. al. 10. i 11. ZZP.

13. Primjenom te odredbe tužiteljica je nesporno platila tuženiku iznos od 2.908,24 EUR, a između stranaka ugovoreni mjesečni anuitet iznosio je kunsku protuvrijednost iznosa od 732,92 CHF (čl. 3.st.2. Ugovora o kreditu), pa je prema ocjeni ovoga suda sporna odredbe čl. 8.t.3. Ugovora o kreditu, na temelju kojeg je tužiteljici naplaćena tzv. ulazna naknada uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga ovaj sud zaključuje da je sporna odredba čl. 8.t.3. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st.1. ZZP. Naime, o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. st.1. ZZP), pa je stoga odlučeno kao pod točkom I./ izreke ove presude.

13.1 Imajući u vidu da se na spornu osnovu tužbenog zahtjeva o kojem je odlučeno pod točkom 1./ izreke ove presude primjenjuje ZZP kao lex specialis, nije osnovan prigovor tuženika da se radi o zabrani manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326. ZOO.

14. Nije sporno da je tužiteljica na temelju ništetne odredbe čl. 8.t.3 Ugovora o kreditu tuženiku platila iznos od 2.908,24 EUR. Čitanjem obračuna troška (list 16 spisa), utvrđeno je da je tužiteljica navedeni iznos u tadašnjoj valuti 21.912,16 kn, tuženiku platila 27. svibnja 2011. Stoga na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO odlučeno je kao pod točkom II./ izreke ove presude. Pritom se odluka o početku tijeka zatezne kamate temelji na odredbi čl. 1115. ZOO, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj. Naime, tuženiku je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u taj Ugovor ugradio predmetnu ništetnu odredbu.

15. Prethodno je neosnovanim ocijenjen prigovor zastare. Osim što je odredbom čl. 328. ZOO određeno da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2) glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tek ovom presudom, koja još nije ni pravomoćna, utvrđena ništetnost dijela odredbe čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu zaključenom između stranaka, proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena prije isteka petogodišnjeg roka zastare za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. odredbe 225. ZOO.

16. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćnici odvjetnici, i to za sastavljanje tužbe 100 bodova prema Tbr. 7/1 OT te za zastupanje na ročištima 15.09.2022., 20.05.2025. i 01.10.2025. po 100 bodova prema Tbr 9/1 OT, što iznosi ukupno 400 bodova, odnosno 800,00 EUR te uvećano za PDV 1.000,00 EUR. Nadalje joj je priznat trošak sudskih pristojbi na tužbu i na presudu u iznosu od ukupno 113,30 EUR, pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom III./ izreke ove presude tužiteljici dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 1.113,30 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate.

17. Budući da je u cijelosti izgubio parnicu, rješenjem sadržanim pod točkom IV./ izreke ove presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

U Zagrebu, 27. veljače 2026.

Sutkinja

Katarina Jukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila,

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano putem ovog suda, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun, uz rješenje za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 75,53 EUR

2. Tuženiku po pun.