REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-590/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sutkinji Martini Ivanković u pravnoj stvari tužitelja PA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, kojeg zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 21. siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu i uručenje presude 27. veljače 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je odredba članka 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita Ugovora o kreditu broj 203682 kojeg su 22. veljače 2007. zaključili tužitelj OA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217 kao kreditor, a koja glasi: „Jednokratno 1,50 % (jedancijelapetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“ ništetna i ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217 da tužitelju PA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 141,96 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. veljače 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217 da tužitelju PA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] namiri parnični trošak u iznosu od 283,19 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 28. veljače 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 6. ožujka 2025. Općinskom građanskom sudu u Zagrebu podnio tužbu u kojoj navodi su on i pravni prednik tuženika Volksbank d.d. 22. veljače 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 203682 za iznos od 15.792,00 CHF po srednjem tečaju HNB za devize na dan isplate. Prema čl. 6.1. tog ugovora tužitelju je nametnuta obveza plaćanje tzv. ulazne naknade tj. naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,50 % od iznosa kredita jednokratno koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a tužitelj je morao na to pristati i platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Prema navodima tužbe tužitelju je naplaćena ulazna naknada u iznosu od 141,96 eura prilikom isplate kredita. Tužitelj navodi i da se radilo o tipskom ugovoru kojeg je unaprijed pripremio tuženik kao trgovac i da se nije pojedinačno pregovaralo o njegovim odredbama te da ugovor kao takav , uključujući i odredbu o ulaznoj naknadi, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je ugovorna odredba o ulaznoj naknadi nepoštena prema čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07 – dalje: ZZP) i stoga ništetna. Dodaje da tuženik nije tužitelja upoznao sa sadržajem te odredbe i nije pojasnio koje bi on to posebne troškove imao u vezi s postupkom odobrenja kredita ni na što se konkretno odnosi ulazna naknada i tužitelj smatra da je njena svrha dodatno bogaćenje tuženika. Tužitelj stoga svojim tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da je odredba čl. 6.1. predmetnog ugovora ništetna i da ne proizvodi pravne učinke i potražuje isplatu iznosa od 141,96 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 27. veljače 2007. do isplate. Potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Nakon podnošenja tužbe ovaj spor se vodi kod Općinskog suda u Sesvetama na temelju rješenja predsjednika Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 31 Su - 198/2025-3 od 4. travnja 2025.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora jer tužitelj potražuje iznos od 141,96 eura, a kao vrijednost predmeta spora je naveo 1.469,19 eura. Ističe i prigovor zastare te smatra da je pravno shvaćanje VSRH o tijeku zastare restitucijskih zahtjeva u suprotnosti sa zakonskim odredbama o početku tijeka zastare prema kojima zastara počinje teći od trenutka stjecanja, a ne od trenutka utvrđenja ništetnosti. Tuženik tvrdi da ugovorna odredba o va lutnoj klauzuli ne uzrokuje protivno načelu savjesnosti i poštenja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na ulaznu naknadu tuženik navodi da se ona isplaćuje jednokratno u fiksnom iznosu koji je jasno i transparentno određen i da iz toga što je tužitelj sklopio ugovor o kreditu proizlazi da on očito nije smatra da bi ta odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu njega kao potrošača. Dodaje da je tužitelju prilikom sklapanja ugovora uručena otplatna tablica u kojoj je jasno bila iskazana ova naknada i da je ona obračunata i naplaćena u skladu s Općim uvjetima za poslovanje s građanima s kojima je tužitelj bio upoznat. Ističe i da je ugovaranje ulazne naknade dopušteno pozitivnim propisima. Opreza radi ističe da je tuženik postupao savjesno i u dobroj vjeri pa tužitelj nema pravo na zakonske zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i potražuje naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

4. U podnesku od 15. srpnja 2025. tužitelj je osporio navode odgovora na tužbu i u bitnom ponovio navode tužbe.

5. Tužitelj je kao vrijednost predmeta spora u tužbi naveo iznos od 1.469,19 eura dok vrijednost kondemnatornog zahtjeva iznosi 141,96 eura. Prema ocjeni ovog suda svrha deklaratornog tužbenog zahtjeva u ovom sporu je da se ocijeni osnovanost zahtjeva za isplatu tj. činidbu pa se on ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora i sud je kao vrijednost predmeta spora utvrdio samo vrijednost zahtjeva za isplatu, a to je prema tužbenom zahtjevu iz tužbe iznos od 141,96 eura.

6. Sud je pročitao ugovor o kreditu (str. 5-11), prometnu karticu po tom kreditu (str. 13-22), dopis tuženika (str. 23), Opće uvjete za poslovanje s građanima (str. 90- 93) i saslušao je tužitelja. Financijsko vještačenje nije provedeno jer je tuženik na pripremnom ročištu izjavio da nije sporna visina potraživanja.

7. Na temelju tako provedenog postupka sud je, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i u vezi s drugim dokazima, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Među strankama nije sporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili ugovor o kreditu i da je naplaćena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 141,96 eura. Sporni su osnovanost tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara i tijek zakonskih zateznih kamata.

9. Ugovor o kreditu broj 203682 (str. 5-11) sklopili su 22. veljače 2007. pravni prednik tuženika Volksbank d.d. kao kreditor i tuženik kao korisnik kredita. Taj ugovor je sklopljen za iznos od 15.792,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Sporna odredba sadržana je u dijelu čl. 6.1. ugovora koji glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 1,50 % (jedancijelopetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“

10. Tužitelj je u svojem iskazu naveo da je ovaj kredit ishodio za kupnju osobnog automobila VW Golf koji je koristio za osobne potrebe. Pojasnio je da zbog tog kredita uopće nije išao u banku, nego da su mu u auto kući gdje je kupovao automobil dali gotov tekst ugovora o kreditu koji je on pročitao prije potpisivanja i dodao je da je pitao djelatnika auto kuće zašto treba podmiriti tu naknadu u postotku i rečeno mu je da to tako mora biti i nije mu ništa posebno objašnjavao o toj naknadi. Tužitelj je iskazao i da je prije umirovljenja bio građevinski radnik i da nije imao svoj obrt ni trgovačko društvo.

11. Prema ocjeni ovog suda tužitelj je potrošač u smislu čl. 3 ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora i prema kojem je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju ni njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti jer je predmetnim kreditom ishodio kredit za kupnju vozila kojeg je koristio za osobne potrebe.

12. Prema čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO) ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 84 ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema čl. 4 st. 2 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. utvrđen je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ pa se tako ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

13. Predmet ovog spora je jednokratna naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i ona prema ocjeni ovog suda ne predstavlja predmet ugovora o kreditu jer se on odnosi na bitne činidbe ugovora koje definiraju bit ugovornog odnosa tj. koje taj ugovor čine baš ugovorom o kreditu, a nije ni cijena jer su prema čl. 1021 ZOO-a cijena ugovora o kreditu ugovorene kamate. Jednokratna naknada za za obradu zahtjeva i administraciju kredita se prema tome i u smislu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ smatra akcesornom odredbom i dopušteno je ocjenjivati je li odredba o toj naknadi poštena bez ograničenja iz čl. 84 ZZP-a i čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ pa je u nastavku potrebno provesti test nepoštenosti sporne odredbe.

14. Prema čl. 81 st. 1 ZZP-a i čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivao logično, životno i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu uopće nije komunicirao s djelatnicima tuženika, već mu je djelatnik auto kuće dao prethodno formulirani standardni ugovor kojeg je pripremio tuženik pa je u skladu s čl. 81 st. 2 ZZP-a utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi o naknadama uključujući i jednokratnu naknadu za obradu kredita. Ovdje treba istaknuti da je prema čl. 81 st. 4 ZZP-a na tuženiku kao trgovcu teret dokaza ako tvrdi da se o pojedinoj ugovorno j odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, a tuženik to nije dokazao u ovom sporu.

15. Kao što je već navedeno, među strankama nije sporno da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva. U tekstu predmetnog ugovora nije naveden iznos te naknade, nego je u čl. 6.1. predmetnog ugovora navedeno da ona iznosi 1,50 % od iznosa kredita, a iz dopisa tuženika (str. 23) proizlazi da je ona tužitelju naplaćena 26. veljače 2007. u iznosu od 1.069,62 kn odnosno 141,96 eura[1] . Tuženik tijekom postupka nije pojasnio ni dokazao što je obuhvaćeno tom naknadom, a i sam tužitelj je iskazao da mu prilikom ugovaranja kredita nisu dane nikakve posebne informacije o naknadi za obradu kredita pa prema ocjeni ovog suda određivanje jednokratne nagrade za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita iako je transparentno, jer je tužitelj mogao znati iznos te naknade, nije jasno.

16. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. navedeno je i da čl. 3 st. 1 Direktive EEZ 93/13, koji je istovjetan čl. 81 st. 1 ZZP-a, treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a to treba provjeriti sud koji provodi postupak. U konkretnom slučaju tuženik svojim dokazima uopće nije dokazao da naplaćena jednokratna nagrada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

17. Prema ocjeni ovog suda odredba čl. 6.1. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,50 % od iznosa kredita je nepoštena ugovorna odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ju je formulirao tuženik kao trgovac, s tim da tužitelj kao potrošač nije imao niti je mogao imati utjecaja na njen sadržaj pa je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelju je banka kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnula plaćanje jednokratne naknade, povrh preuzete obveze vraćanja pozajmljenog iznosa uvećanog za ugovorene kamate, s tim da iz predmetnog ugovora uopće nije jasno što se tom naknadom podmiruje ni koliko ona iznosi, što je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ne može se prihvatiti navod tuženika da iz toga što je tužitelj sklopio ugovor o kreditu proizlazi da on očito nije smatrao da bi ta odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu njega kao potrošača jer tužitelj tvrdi da bez plaćanja te naknade uopće ne bi mogao ishoditi kredit.

18. Nadalje, budući da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, korisnici kredita su time dodatno dovedeni u neravnopravni položaj. Naime, tuženik je sigurno imao određene troškove za obradu zatraženog kredita, no sama činjenica da je predmetna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita ukazuje na nepoštenost takve odredbe i stavljanja u nepovoljniji položaj onih korisnika kredita kojima je odobren kredit u većem iznosu i koji time plaćaju višu naknadu zato što nije transparentno ni jasno zašto bi određeni osnovni troškovi koji nastaju pri obradi svakog kredita bili viši u slučaju kad se radi o ugovoru o kreditu na veći iznos. Slijedom svega navedenog takva nepoštena odredba je prema čl. 87 st. 1 ZZP-a ništetna.

19. Navod tuženika da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade ne utječe na utvrđenje ovog suda da je sporna odredba nepoštena. Naime, da je postojalo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade tada bi, u slučaju da je protivna zakonskim odredbama, sporna odredba bila ništetna jer je protivna prisilnom propisu u smislu čl. 322 st. 1 ZOO-a, a u konkretnom slučaju sud je utvrdio da je ona nepoštena u smislu čl. 81 ZZP-a pa je zato ništetna.

20. Sud je stoga u točki I izreke presude usvojio tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi da je ništetna odredba u dijelu čl. 6.1. st. predmetnog ugovora o obvezi plaćanja naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita.

21. S obzirom na to da je odredba predmetnog ugovora na temelju koje je tužitelju naplaćena jednokratna naknada ništetna, tuženik je prema čl. 323 st. 1 ZOO -a dužan vratiti tužitelju iznos koji mu je naplaćen za tu naknadu. Tužitelju je prema dopisu tuženika (str. 23) ta naknada naplaćena 26. veljače 2007. u iznosu od 141,96 eura . Tužitelj na taj iznos ima pravo i na naplatu zakonskih zateznih kamata u skladu s čl. 1115 ZOO-a od dana kad je tuženik taj iznos stekao jer je on, kao što je već utvrđeno, bio nepošten kad je tužitelju nametnuo ugovaranje sporne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena i ništetna.

22. Tuženik je istaknuo prigovor zastare koji nije osnovan. Naime, prema Pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., koje prema ocjeni ovog suda nije protivno zakonskim odredbama, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. O ništetnosti sporne odredbe odlučeno je tek u ovoj presudi, a na ovo potraživanje koje se odnosi na povrat plaćene jednokratne naknade za obradu kredita primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225 ZOO-a koji još nije ni počeo teći jer ova presuda još nije pravomoćna.

23. Sud je stoga u točki II izreke presude naložio tuženiku da tužitelju isplati zatraženi iznos od 141,96 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. veljače 2007. kao dana nakon dana u kojem je ta naknada plaćena do isplate u skladu s 1115 ZOO-a.

24. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 1 i čl. 155 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP), a tužiteljev trošak je odmjeren prema troškovniku predanom na ročištu 21. siječnja 2026. Njegov trošak obuhvaća sudsku pristojbu na tužbu koja je tužitelju priznata u polovici plaćenog iznosa i to u iznosu od 26,55 eura jer je tužitelj morao ovu pristojbu platiti čim je podnio tužbu i tada bi prema čl. 7 st. 1 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23 – dalje: ZPP) bio dužan platiti samo polovicu propisanog iznosa pristojbe pa se ne može tuženika obvezati da podmiruje potpuni iznos ove pristojbe kad je tužitelj sam odgovoran za to što je morao platiti puni iznos pristojbe. I sudska pristojba na presudu je tužitelju u skladu s čl. 7 st. 2 ZSP-a priznata u iznosu od 6,64 eura tj. 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2/1 Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 37/23) jer se ova presuda punomoćniku tužitelja dostavlja u elektroničkom obliku pa je on dužan platiti samo polovicu ove pristojbe ako je plati u roku od 3 dana od dostave ove presude. Trošak zastupanja sastoji se od nagrade za sastav tužbe 50,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 – dalje: OT), za sastav obrazloženog podneska od 15. srpnja 2025. 50,00 eura prema Tbr. 8/1 OT i za zastupanje na dva ročišta 15. listopada 2025. i 21. siječnja 2026. po 50,00 eura za svako prema Tbr. 9/1 OT odnosno ukupno 200,00 eura čemu treba pribrojiti 25 % PDV-a u iznosu od 50,00 eura. Ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 283,19 eura pa je tuženiku naloženo da mu namiri taj iznos sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate u skladu s čl. 151 st. 3 ZPP-a.

25. Tužitelju nije priznata nagrada za pristup na ročište za objavu presude jer je u slučaju nedolaska na to ročište presuda dostupna na eOglasnoj ploči pa prema čl. 155 ZPP-a tuženik nije dužan podmiriti tužitelju taj trošak.

U Sesvetama 27. veljače 2026.

Sutkinja

Martina Ivanković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

1. odvjetnik Frano Bazina

2. odvjetnica Andreja Šeša