REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-1361/2025-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 22. siječnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno uz zamjenika punomoćnika ŠL, odvjetničkog vježbenika, te punomoćnika tuženika Petra Kovačevića, odvjetnika, dana 27. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba iz članka 10. st. 1. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103709363 od 26. listopada 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika koji glasi:
"Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,90% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora."
II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužitelju DL isplati iznos od 806,18 eur zajedno sa zateznom kamatom od 1. studenoga 2007. do isplate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužitelju DL nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.079,64 eur zajedno sa zateznom kamatom od 27. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 26.10.2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103709363 te da mu je tuženik 31.10.2007. temeljem odredbe čl. 10. naplatio naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 6.074,19 kn tj. 0,90% od iznosa odobrenog kredita, a što iznosi 806,18 eur. Tužitelj tvrdi da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je ista unaprijed formulirana i od strane tuženika implementirana u tipskom ugovoru na koji on, kao potrošač, nije imao utjecaja pa mu tako nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa ove naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Stoga smatra da ova ugovorna odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je ista nepoštena pa ju predlaže utvrditi ništetnom te potražuje povrat isplaćenog iznosa od 806,18 eur zajedno sa zateznom kamatom od 1.11.2007. do isplate, a potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, ali ne osporava visinu istoga s time da prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.340,50 eur jer se tužbenim zahtjevom potražuje isplata iznosa od 806,18 eur, dok deklaratorni zahtjev koji je istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje pa se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Nadalje, smatra da je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača jer se isti ne presumira. Osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom iz razloga što je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva pri čemu je on tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi plaćanja ove naknade tijekom pregovora i prilikom sklapanja ugovora o kreditu s time da je tužitelju ova informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali istome prije nego što je došlo do sklapanja ugovora. Pri tome tuženik napominje da se radi o naknadi za troškove koji su mu i prouzrokovani uslijed obrade kredita (operativni troškovi, materijalni troškovi, troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge te povezani regulatorni troškovi). Osim toga, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade. Ističe i prigovor zastare jer je ova naknada tužitelju naplaćena 31.10.2007., a u konkretnom slučaju se primjenjuje petogodišnji zastarni rok. U svakom slučaju, tuženik osporava zatraženi tijek zateznih kamata smatrajući da bi tužitelj eventualno imao pravo na iste tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost pri čemu naglašava da on nije nepošteni stjecatelj. Slijedom svega navedenoga, predlaže tužbeni zahtjev odbiti te potražuje naknadu parničnog troška na koji konačno potražuje zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
3. Vezano uz prigovor tuženika da je tužitelj vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.340,50 eur naznačio očito suviše visoko imajući u vidu da kondemnatornim zahtjevom potražuje samo iznos od 806,18 eur, sud je temeljem odredbe čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) na pripremnom ročištu održanom dana 12.9.2025. rješenjem (stranica 113) kao vrijednost predmeta spora odredio upravo iznos od 1.340,50 eur imajući u vidu da je tužitelj pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva postavio i deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe za kojeg vrijednost predmeta spora u iznosu od 534,32 eur nije naznačena suviše visoko, posebno imajući u vidu da tužitelj na glavnicu od 806,18 eur potražuje i zatezne kamate i to od 1.11.2007., dakle, za razdoblje više od 18 godina.
4. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 6- 20) te u dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (stranica 37-50), a proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (stranica 116 i 117).
5. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.
6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103709363 od 26.10.2007. (stranica 8-18, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i to na iznos od 154.184,12 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju tuženika važećem na dan puštanja kredita u tečaj, a da je u čl. 10. toga Ugovora o kreditu određeno da je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 0,90% naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita na iznos kredita, obračunate s datumom ugovora.
7. Sporno je, je li navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i ništetna odnosno je li tuženik dužan navedeni iznos vratiti tužitelju i to zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana izvršene isplate te je li za navedeno potraživanje nastupila zastara.
8. Tužitelj u svom iskazu (stranica 116 i 117) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana koji mu je bio potreban za osobne potrebe jer nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva. Navodi da se je o uvjetima kreditiranja informirao u poslovnici tužene banke, ali da nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama jer mu je predmetni Ugovor o kreditu predočen takav kakav jest. Tvrdi da je isti pročitao prije potpisivanja te da je vidio kako je u istome ugovorena njegova obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, ali da niti o toj odredbi nije mogao pregovarati niti mu je išta posebno pojašnjeno na što se ta naknada odnosi i zašto ju mora platiti, već mu je samo rečeno da se radi o naknadi koju mora platiti te ako ju ne može platiti odmah, da će mu taj iznos biti uskraćen od sredstava koji su mu odobreni pa je tako i učinjeno.
9. Ovakav iskaz tužitelja iz kojeg jasno proizlazi da o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovarao s tuženikom niti je to mogao, sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i logično, a što pak znači da je navedena ugovorna odredba sastavni dio predmetnog tipskog ugovora te da je bila uvjet sklapanja istog pa stoga nije niti bilo moguće tužitelja na njegov eventualni zahtjev osloboditi plaćanja ove naknade ili ju eventualno umanjiti s time da tužitelju nije pojašnjeno na što se ista zapravo odnosi i zašto iznosi baš 0,90% od sredstava koji su mu odobreni.
10. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 8-18) također je utvrđeno da niti u istom nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada i zašto je određena upravo u navedenom postotku od sredstava koji su tužitelju odobreni pa kako je odredbama čl. 96. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 99. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su nerazumljive i nedorečene, to je sud slijedom svega navedenoga spornu odredbu iz čl. 10. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 806,18 eur, koliko mu je naplaćeno temeljem navedene ugovorne odredbe tj. da mu vrati ono što je od njega primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) na koji iznos tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana kada ga je tuženik stekao pa mu stoga priznato pravo na zatezne kamate od 1.11.2007. do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.
11. Naime, tuženik je već u odgovoru na tužbu naveo da ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, dok je na ročištu 12.9.2025. (stranica 113) naveo kako nije sporno da je tužitelju predmetna naknada naplaćena 31.10.2007.
12. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare imajući u vidu da prema zauzetom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30.1.2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a, nije još niti počeo teći.
13. Isto tako, sud nije prihvatio niti navod tuženika da bi tužitelj trebao posebno dokazivati svojstvo potrošača smatrajući da je na tužitelju teret dokaza o tome u smislu odredbe čl. 3. toč. 9. ZZP-a. Naime, tužitelj u svom iskazu navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana koji mu je bio potreban za osobne potrebe te da nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva, dok iz predmetnog Ugovora o kreditu (stranica 8-18) jasno proizlazi da ga je on u svojstvu korisnika kredita sklopio kao fizička osoba te da se radi o stambenom kreditu građana za kupovinu nekretnine pa iz navedenoga nikako ne proizlazi da bi tužitelj ovaj odobreni stambeni kredit koristio za neke druge tj. nepotrošačke svrhe, a ako tuženik ima saznanja da tužitelj isti nije koristio isključivo za potrošačke svrhe, tada je teret dokaza na njemu, a ne na tužitelju jer isti ne može dokazivati negativne činjenice.
14. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP), a isti se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podneska od 28.4.2025. u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 12.9.2025. i 22.1.2026. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što ukupno iznosi 800,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 200,00 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi plaćenih 26,55 eur, a trošak sudske pristojbe na presudu iznosi 53,09 eur pa to onda sveukupno iznosi 1.079,64 eur koliko je tuženiku pod točkom III. izreke i naloženo da mu nadoknadi na ime parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od 27.2.2026. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate i to temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.
15. Tužitelju su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 1.1.2008. do isplate po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.
U Zagrebu, 27. veljače 2026.
Sutkinja:
Ivanka Brletić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.
DNA:
- punomoćniku tužitelja
- punomoćnicima tuženika
