REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1814/2024-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Goranu Felji, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Tamari Mušnjak-Špišić, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d, OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 03. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnice tužitelja ČČ, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Čavić i partneri u zamjenu za odvjetniku Tamaru Mušnjak-Špišić i punomoćnika tuženika OČ, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o., dana 27. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju KČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.781,51 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 0,81 eura od 02. veljače 2008.,

- 2,58 eura od 01. ožujka 2008.,

- 5,63 eura od 15. travnja 2008.,

- 1,05 eura od 13. svibnja 2008.,

- 1,49 eura od 05. srpnja 2008.,

- 0,31 eura od 07. listopada 2008.,

- 15,14 eura od 10. studenog 2008.,

- 5,20 eura od 06. prosinca 2008.,

- 17,84 eura od 09. siječnja 2009.,

- 19,78 eura od 10. veljače 2009.,

- 20,66 eura od 12. ožujka 2009.,

- 18,82 eura od 28. ožujka 2009.,

- 19,30 eura od 28. travnja 2009.,

- 15,48 eura od 02. lipnja 2009.,

- 12,67 eura od 02. srpnja 2009.,

- 13,42 eura od 31. srpnja 2009.,

- 14,90 eura od 27. kolovoza 2009.,

- 14,77 eura od 29. rujna 2009.,

- 13,27 eura od 05. studenog 2009.,

- 16,08 eura od 07. prosinca 2009.,

- 18,34 eura od 05. siječnja 2010.,

- 21,54 eura od 06. veljače 2010.,

- 20,80 eura od 09. ožujka 2010.,

- 25,16 eura od 06. travnja 2010.,

- 24,33 eura od 05. svibnja 2010.,

- 25,94 eura od 08. lipnja 2010.,

- 39,86 eura od 05. srpnja 2010.,

- 36,99 eura od 06. kolovoza 2010.,

- 45,74 eura od 06. rujna 2010.,

- 42,72 eura od 05. listopada 2010.,

- 37,85 eura od 05. studenog 2010.,

- 48,12 eura od 05. prosinca 2010.,

- 61,17 eura od 05. siječnja 2011.,

- 51,93 eura od 07. veljače 2011.,

- 55,17 eura od 07. ožujka 2011.,

- 51,05 eura od 05. travnja 2011.,

- 51,79 eura od 06. svibnja 2011.,

- 69,29 eura od 07. lipnja 2011.,

- 71,00 eura od 06. srpnja 2011.,

- 85,17 eura od 08. kolovoza 2011.,

- 77,70 eura od 05. rujna 2011.,

- 69,52 eura od 06. listopada 2011.,

- 67,61 eura od 07. studenog 2011.,

- 66,99 eura od 07. prosinca 2011.,

- 70,83 eura od 05. siječnja 2012.,

- 74,18 eura od 14. veljače 2012.,

- 74,63 eura od 05. ožujka 2012.,

- 72,31 eura od 16. travnja 2012.,

- 73,88 eura od 07. svibnja 2012.,

- 74,95 eura od 05. lipnja 2012.,

- 73,15 eura od 05. srpnja 2012.,

- 73,62 eura od 06. kolovoza 2012.,

- 72,27 eura od 05. rujna 2012.,

- 69,35 eura od 05. listopada 2012.,

- 72,46 eura od 05. studenog 2012.,

- 73,95 eura od 05. prosinca 2012.,

- 72,91 eura od 08. siječnja 2013.,

- 67,04 eura od 06. veljače 2013.,

- 72,02 eura od 06. ožujka 2013.,

- 72,46 eura od 06. travnja 2013.,

- 70,51 eura od 07. svibnja 2013.,

- 64,43 eura od 08. lipnja 2013.,

- 64,28 eura od 05. srpnja 2013.,

- 65,77 eura od 07. kolovoza 2013.,

- 68,16 eura od 09. rujna 2013.,

- 71,48 eura od 07. listopada 2013.,

- 69,77 eura od 06. studenog 2013.,

- 70,98 eura od 05. prosinca 2013.,

- 681,15 eura od 11. prosinca 2013.,

do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od dana dospijeća svakog pojedinog potraživanja do dana 31. srpnja 2015. godine, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, radi prijebijanja tražbine u iznosu od 11,74 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju KČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.834,51 eura sa zateznom kamatom tekućom od 27. veljače 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 19. srpnja 2021. navodi kako je tužitelj kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 4148-50-4364649 od 10. rujna 2007. u iznosu od 21.903,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Navodi da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 07. travnja 2013. u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika, a ista presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te je time odlučeno da pojedinačni potrošači imaju pravo tražiti povrat iznosa preplaćenih s osnova valutne klauzule u toj valuti. Slijedom navedenog, tužitelj potražuje od tuženika isplatu preplaćenog iznosa od ukupno 3.781,51 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama do isplate, uz naknadu parničnog troška tužitelju sa zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, a kako je to konačno specificirano podneskom tužitelja od 20. siječnja 2025.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je osporio tužbu i tužbeni zahtjev te je u bitnom istaknuo da tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navodi da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također navodi da valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila u slučaju aprecijacije CHF, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije CHF, već je ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje CHF u odnosu na HRK u oba smjera. Navodi da tuženik ne ostvaruje nikakav ekstra profit na temelju valutne klauzule u CHF, imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valuti, što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Tuženik ističe i prigovor zastare, te osporava potrošački status tužitelja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2.1. Tuženik ističe i prigovor radi prebijanja u iznosu od 11,74 eura sa pripadajućom zateznom kamatom, a kako je to konačno specificirano podneskom od 17. siječnja 2025.

3. Tijekom postupka, sud je izvršio uvid u svu spisu priloženu dokumentaciju: presliku Ugovora o kreditu broj 148-50-4364649 od 07. rujna 2007. (list 6-10), presliku otplatnog plana (list 11-23), presliku prijepisa knjigovodstvene kartice (list 24-28), presliku Ponude za kupnju motornog vozila od 03. rujna 2007. (list 37-39), presliku Zahtjeva za kredit sa zadužnicom od 10. rujna 2007. (list 40-43), presliku dopisa Ministarstva financija, Porezna uprava od 27. travnja 2022. (list 86). Sud je također proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. (list 95-100), kao i dokaz saslušanjem tužitelja (list 158- 159).

4. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka NČ i javnog bilježnika Željka Kaića s obzirom da je tuženik od navedenog dokaznog prijedloga odustao podneskom od 06. lipnja 2024.

5. Sud je, sukladno odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - u daljnjem tekstu: ZPP) dopustio povećanje tužbenog zahtjeva, odnosno preinaku tužbe podneskom tužitelja od 20. siječnja 2025. s obzirom da tužitelj nije mogao preinačiti tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka bez svoje krivnje, već je isto mogao preinačiti tek nakon provedenog financijskog vještačenja, a sve sukladno Zaključku sa sastanka predsjednika Građanskog odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, poslovni broj: Su-IV-162/2021 od 26. studenog 2021.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Između stranaka nije sporno da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili ugovor o kreditu broj 148-50-4364649 od 07. rujna 2007. na iznos od 21.903,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (članak 1. Ugovora), s rokom otplate od 84 mjeseca (članak 4. Ugovora), u kojem ugovoru je odredbom članka 2. ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa u iznosu od 5,49% godišnje, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, pa se navedeno neće posebno obrazlagati.

8. Sporno je mogu li se na konkretan predmet primijeniti utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja te je li tuženik primjenom ugovorne odredbe kojom je ugovorena odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike iznosa koje je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF, te potrošačko svojstvo tužitelja.

9. Tužitelj se pravilno tijekom ovog postupka poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je u odnosu na tuženika potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. Odlučujući o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., Vrhovni sud RH je svojom presudom i rješenjem posl. br. Rev-2221/18 od 3.9.2019. u odnosu na ovdje tuženika odbio kao neosnovanu reviziju protiv drugostupanjske presude Pž-6632/17 od 14.06.2018. kojom je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. u razdoblju od 1.6.2004. do 6. 8. 2007., a od 7. 8.2007. do 31. 12.2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., a koje povrede traju i dalje te je naloženo tuženom prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje.

10. Sukladno odredbi čl. 502c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju, dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

11. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnoj situaciji tužitelj poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao valutnu klauzulu, te takvu odredbu ugovora pravomoćno utvrđuje ništetnim.

12. Tužitelj u svom iskazu na ročištu od 04. lipnja 2025. navodi da je otišao podići kredit radi kupnje vozila, te navodi da nije bio upoznat detaljnije sa odredbama ugovora već je upućen da će auto kuća pripremiti dokumentaciju, niti mu je bio protumačen ugovor niti mu je itko objasnio što znači valutna klauzula i valuta švicarski franak. Sredstvima iz navedenog kredita kupio je osobno vozilo koje je koristio za vožnju žene liječniku, odnosno za osobne potrebe. Navodi da u vrijeme sklapanja ugovora nije imao registrirani obrt ili poslovni udio u trgovačkom društvu. Nije razumio da će mu se anuitet rate mijenjati ovisno o promjeni tečaja.

13. Dakle i iz iskaza tužitelja, kojeg je sud prihvatio u cijelosti kao logičan i životno uvjerljiv, te sukladno s ostalom dokumentacijom u spisu, također proizlazi da tužitelj s djelatnicima tuženika, odnosno s tuženikom nije mogao pregovarati o niti jednoj odredbi predmetnog ugovora o kreditu niti su ga djelatnici upozorili da bi moglo doći do većeg povećanja anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK.

14. U odnosu na tuženikovu tvrdnju da predmetni kredit nema potrošačko svojstvo te da tužitelj nije potrošač i da je tužitelj dužan dokazati suprotno valja navesti da sama paušalna tvrdnja tuženika da tome nije tako nije dovoljna da takav navod iz samog ugovora pobije, a teret dokaza da tužitelj nije potrošač je na tuženiku, a kako to proizlazi iz odluke Vrhovnog suda RH poslovni broj: Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020., što tuženik nije dokazao. Također, iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj predmetni kredit u cijelosti iskoristio za kupnju vozila za osobne potrebe, te da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije imao otvoren obrt niti udio u trgovačkom društvu. Stoga je tuženikov prigovor otklonjen kao neosnovan.

15. U odnosu na prigovor zastare potraživanja tužitelja Vrhovni sud RH je u odluci od 20.3.2018. broj Rev-2245/17-2 zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 19. srpnja 2021. to nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 14. lipnja 2018. nije istekao rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, zbog čega prigovor nije osnovan.

16. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, odnosno korist na osnovu razlike u tečaju CHF. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćene razlike koja proizlazi iz razlike između tečaja zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO. Posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi je vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja do isplate.

17. Slijedom svih izloženih razloga, ovaj sud prihvatio je stav tužitelja da se radi o ništetnosti predmetnih dijelova odredaba Ugovora o kreditu i na okolnost utvrđivanja razlike tečaja valute izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. iz čijeg nalaza i mišljenja od 06. prosinca 2024. proizlazi da ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. listopada 2007.) do dana konačne otplate (11. prosinca 2013.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 3.781,51 eura. Iznosi po mjesecima te datumi dospijeća i plaćanja navedeni su u tablicama koje prileže nalazu i mišljenju vještaka.

18. Sud je predmetni nalaz i mišljenje vještaka Zrinka Ručevića iz Ručević vještačenja d.o.o. prihvatio u cijelosti jer je isti sukladan s ostalim dokazima u spisu, te izrađen stručno, valjano obrazložen i u skladu s pravilima struke, uzevši u obzir da je vještak imao na uvid svu relevantnu dokumentaciju, te na koji tužitelj nije imalo nikakve primjedbe niti prigovore, dok su prigovori tuženika pravne naravi. Iz predmetnog nalaza i mišljenja sud je utvrdio visinu tužbenog zahtjeva.

19. U odnosu na prigovor tuženika radi prebijanja tražbine tuženika s tražbinom tužitelja valja napomenuti da činjenica da manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Niži tečaj od onog koji je bio početan nisu doveli do povrede interesa potrošača, uz napomenu da tuženik niti ne ulazi u kategoriju potrošača, a isto tako nije narušena ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka, pa kako tužitelj plaćanjem anuiteta prema nižem tečaju, nije ništa primio/stekao, to nema niti obveze vraćanja, slijedom čega nema tražbine tuženika prema tužitelju. Stoga je sud odbio tuženikov prigovor radi prebijanja kao neosnovan, odnosno odlučio kao pod točkom II. izreke ove presude.

20. S obzirom da je utvrđeno da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula, to je tuženik u utuženom razdoblju bez osnove obračunavao i naplaćivao veće anuitete od onih na koje je imao pravo te da je u utuženom razdoblju tužitelju naplatio više od ugovorenog iznosa, u visini koja je između stranaka nesporna, odnosno bez pravne osnove.

21. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva da mu tuženik na ime razlike preplaćenih iznosa isplati iznos od ukupno 3.781,51 eura sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate te je primjenom odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO-a odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151., 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Sud je tužitelju priznao trošak u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 dalje: Tarifa) prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake radnje te troškovnikom. Trošak se odnosi na sastav tužbe od 19. srpnja 2021. sukladno Tbr 7.1. Tarife u iznosu od 100 bodova, za sastav podnesaka od 17. svibnja 2024. i 20. siječnja 2025. sukladno Tbr. 8.1. Tarife u iznosu od 2x100 bodova, te za sudjelovanje na ročištima od 10. rujna 2024., 04. lipnja 2025. i 03. veljače 2026. sukladno Tbr. 9.1. Tarife u iznosu od 3x100 bodova, što ukupno iznosi 600 bodova. Obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura sukladno Tbr. 54 Tarife navedeni trošak tužitelja iznosi 1.200,00 eura, što uvećano za 25% PDV-a sukladno Tbr. 46 Tarife iznosi 1.500,00 eura. Tužitelju je valjalo priznati i trošak plaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od ukupno 300,00 eura, te plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 34,51 eura odmjerene sukladno Zakonu o sudskim pristojbama i Tarifi sudskih pristojbi, pa ukupno dosuđeni trošak tužitelju iznosi 1.834,51 eura, kako je i odlučeno pod točkom III. izreke ove presude.

23. Sud nije prihvatio zahtjev tužitelja za naknadom troška za sastav podneska od 03. rujna 2024. s obzirom da isti, po mišljenju suda, nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

U Zagrebu 27. veljače 2026.

Sudac:

Goran Felja

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun. uz rješenje o pristojbi na presudu u iznosu od 69,02 eura