Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31 000 Osijek

P-1262/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužiteljice VD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćnici Saši Pufler, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupani po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti, stjecanja bez osnove, naknade štete i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 9. veljače 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika parničnih stranaka, 27. veljače 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 5140030250- 60010454967/2006. sklopljenog 15.2.2006. između tužiteljice VD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i Slavonske banke d.d. Osijek (sada Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877), koji je potvrđen kod javnog bilježnika Dragice Dumančić 21.02.2006., pod brojem OU-138/06, a koja u članku 2. glasi: „CHF...u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.“;

- u članku 3. točki 2. glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti...CHF“, toč. 4.:“... obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“ i “Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“;

- u članku 4. glasi: „Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu. Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru.“;

- u članku 17. glasi: „Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredita - Založni dužnik i Sudužnik - Založni dužnik odriču se prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus).“;

- u članku 15. glasi: „Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita – Založni dužnik i Sudužnik – Založni dužnik u cijelosti prihvaćaju odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici VD s osnove preplaćenog iznosa zbog razlike u promjenjivoj kamatnoj stopi i tečajne razlike isplati iznos od 7.093,68 EUR (sedamtisućadevedesttrieurašezdesetosamcenti) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 1.10.2025. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 1.1.2023. godine pa do 31.12.2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. sve do isplate po stopi koju određuje Europska središnja banka, a koja je istu primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici VD s osnove uglavničene zatezne kamate isplati iznos od 2.820,72 EUR (dvijetisućeosamsto dvadeseteuraisedamdesetdvacenta) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 27. studenog 2025. do isplate po stopi koju određuje Europska središnja banka, a koja je istu primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se djelomično tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici VD u roku 15 dana zatezne kamate koje teku na iznos od 2.820,72 eura od 1. listopada 2015. pa do 26. studenog 2025.

V. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici VD naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.045,07 EUR (dvijetisućečetrdesetpeteuraisedam centi) zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 27. veljače 2026. pa sve do isplate, po stopi koju određuje Europska središnja banka, a koja je istu primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

VI. Djelomično se odbija zahtjev tužiteljice VD za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 125,00 EUR (stodvadesetipeteura), uvećan za zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela kako je s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. 15.2.2006. sklopila ugovor o kreditu broj 5140030250- 60010454967/2006., koji je potvrđen kod javnog bilježnika Dragice Dumančić 21.02.2006., pod brojem OU-138/06, a prema kojem je prednik tuženika tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 80.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize HNB na dan korištenja kredita. Navedenim ugovorom je ugovoren rok otplate istoga od 18 godina. Tijekom otplate kredita su se radi dizanja kamatne stope tečaja i tečaja CHF u odnosu na HRK, početno ugovoreni anuiteti (548,14 CHF) povećavali naspram početnog plana otplate. Naime, pored iznosa glavnice od 80.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, tužiteljica je sukladno članku 3. i 4. navedenog ugovora bila dužna tuženiku platiti i redovnu kamatu koja nije izrijekom ugovorena kao promjenjiva, no tijekom postojanja obveze po ugovoru se mijenjala u skladu s odlukama tuženika, a na dan sklapanja ugovora o kreditu, ona je iznosila 4,50% godišnje. Kredit je 9.2.2016. aneksom ugovora konvertiran iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu EUR, pri čemu je tuženik utvrdio preplatu po istom kreditu u iznosu od 18.294,32 hrk s danom 30.9.2015., a zaključno s tim datumom tužiteljica i potražuje razliku ostatka preplaćenog iznosa od ukupno plaćenih 371.226,03 hrk (48.640,23 eura x tečaj od 7.632078 hrk na dan 30.9.2015.) u odnosu na iznos koji je bila dužna platiti do tog dana po prvotnom otplatnom planu – ukupno 61.939,82 CHF po srednjem tečaju za HNB na dan isplate kredita (4,682661 hrk), što iznosi 290.043,18 hrk, stoga razlika koju tužiteljica potražuje iznosi 62.888,53 hrk. Poziva se na pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda od 13.6.2014., broj Pž-7129/13-4 i od 14.6.2018., broj Pž-6632/2017-10, te na članke 502.c Zakona o parničnom postupku i članak 138.a Zakona o zaštiti potrošača. Posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet u kunskoj protuvrijednosti po onom tečaju kojeg je tuženik primjenjivao na dan isplate kredita nepromjenjiva stavka otplatnog plana tj. da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem anuiteta zaključno s 30.9.2015. kao datuma obračuna konverzije upravo onaj iznos kojeg je tužiteljica bila dužna platiti banci, a razlika koju je platila je preplata i kamatne stope i tečajne razlike, te joj je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zateznim kamatama od 1.10.2015. kao prvog idućeg dana, umanjeno za već izvršeni povrat povodom konverzije.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik je naveo kako se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te njegovoj osnovi i visini. Tužitelj je predmetni ugovor o kreditu izmijenio u dijelu valutne obveze i kamatne stope sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu 9.2.2016. Tuženik je bio obvezan ponuditi sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ističe kako tužitelj pogrešno smatra da bi se na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovora o kreditu trebale primijeniti presude donesene u kolektivnom sporu. Članak 4. Ugovora o kreditu nije istovjetna odredbi koja je utvrđena ništetnom u kolektivnom sporu. Tužitelj je sklapanjem aneksa u cijelosti izmijenio odredbe članka 4. ugovora o kreditu, člancima 3. aneksa ugovora. Aneks se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno, što proizlazi iz otplatnog plana koji je tužitelj primio uz aneks gdje je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti i to od dana otplate ugovora o kreditu. Za cijelo vrijeme trajanja ugovora, obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi i dalje odrediva, ali se ista mijenja u odnosu na promjenu EURIBOR-a na tržištu, a ne u odnosu na valutu. Tužitelj za vrijeme trajanja ugovora o kreditu nikada nije zatražio promjenu valute obveze. Stoga je potpuno nejasno zašto tužitelj sada tvrdi da je odredba o CHF valuti obveze nepoštena odredba. Predmetna odredba vrlo jasno ukazuje na to da je tuženik postupao u dobroj vjeri, objasnio sve rizike valutne klauzule tužitelju i dao mu mogućnost da tužitelj promijeni početno ugovorenu valutu u bilo koje doba trajanja ugovora. Stoga su nejasne tvrdnje tužitelja da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, da banka nije postupala u dobroj vjeri i da su u konačnici ništetne. Budući da je tužitelj i nakon sklapanja ugovora o kreditu te nakon rasta tečaja CHF, imao pravo promijeniti valutu obveze, ne može se smatrati da bi odredba o valuti obveze stvorila neravnopravnost u obvezama dviju ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Sklapanjem aneksa, ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s val. kl. u CHF kredit denominiran u kunama s val. kl. u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tuženik posebno ističe da predmetnim aneksom ništetna odredba nije konvalidirala, odnosno nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO. Ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva.

Opreza radi ističe prigovor zastare.

2.1. Tužiteljica je naknadno, a nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, svojim podneskom od 27. studenog 2025. uredila tužbeni zahtjev.

2.2. Na raspravi održanoj kod ovog suda 9. veljače 2026., sud je donio rješenje kojim je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva na način kako je to naznačeno u podnesku tužiteljice od 27. studenog 2025., sukladno članku 190. točci 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. – dalje u tekstu: ZPP) iz razloga svrsishodnosti rješavanja odnosa među strankama.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku pročitao cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu i to ugovor o kreditu (stranice 9-16 stranice), potvrda javnog bilježnika (stranica 18 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (stranica 17 spisa), otplatni plan (stranice 19-23 spisa), aneks uz ugovor o kreditu (stranice 24-28 spisa), izračun konverzije (stranica 29 spisa i stranice 38-41 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Dariju Dumančiću, dipl.oec. (Posrednik d.o.o.), te je pročitan nalaz i mišljenje od 10. studenog 2025. (stranice 92-144 spisa). Saslušani su tužiteljica VD i svjedokinja SD, te vještak financijsko-knjigovodstveno struke Darijo Dumančić, dipl.oec.

4. Saslušana na raspravi, tužiteljica VD je iskazala kako je ona kod prednika tuženika 2006. godine podignula kredit radi adaptacije/obnove devastirane kuće u kojoj je ona sa svojom obitelji tada živjela, a u kojoj kući i danas žive, i to za njihove osobne potrebe. Ističe nadalje kako je u cijelosti predmetni kredit utrošila za obnovu kuće, te se radi o većoj kući, budući da ona i ma veću obitelj pa su takve potrebe bile. Iskazuje kako je ona ranije bila klijent prednika tuženika, te je zbog toga pristupila u njihove prostorije radi realizacije predmetnog ugovora o kreditu, gdje je razgovarala sa zaposlenikom prednika tuženika, te misli kako su joj tom prilikom nuđene dvije vrste kredita, a u to vrijeme su svi uzimali kredit u valuti CHF jer je to bila najbolja opcija. Zaposlenik prednika tuženika joj tom prilikom nije objašnjavao pojam valutne klauzule niti je ona osobno znala što to znači, a iskazuje kako je njoj u to vrijeme bio potreban novac. Navodi kako joj je od strane zaposlenika tuženika objašnjeno da će biti promjenjiva kamata i što je to, nije rečeno kada će se ista mijenjati i koliko često, ali nije znala koliko će ona rasti, te iskazuje kako je rata po ugovoru o kreditu početna bila 2.400,00 hrk, a kasnije je narasla na 4.350,00 hrk. Ističe kako joj zaposlenik tuženika nije davao otplatne planove, niti kako bi to moglo izgledati u odnosu na promjenu kamate i valute. Ističe nadalje kako je prikupila potrebnu dokumentaciju i nakon što je isti dostavila u prostorije prednika tuženika, rečeno joj je samo kako će ju obavijestiti, a radi potpisa ugovora o kreditu. Naknadno je ponovno pristupila u prostorije prednika tuženika, gdje ju je dočekao unaprijed pripremljeni ugovor, te tom prilikom od strane zaposlenika tuženika nisu objašnjavane pojedine odredbe ugovora o kreditu, pa tako niti odredbe vezane uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ali se sjeća da je tada dobila otplatni plan iz kojeg je vidljiv način otplate kredita. Ističe kako je ona taj ugovor pročitala, nije ga razumjela, pa nije niti imala pitanja za zaposlenika tuženika, a njoj je tada bilo bitno da dobije novac budući da je u to vrijeme bila u stadiju visoke trudnoće, a novac joj je bio potreban za obnovu kuće. Iskazuje kako je bila kod javnog bilježnika i potpisala je predmetni ugovor o kreditu, ne sjeća se je li joj javi bilježnik čitao i tumačio pojedine odredbe ugovora o kreditu. Iskazuje kako je po predmetnom kreditu izvršena konverzija, misli da je to bilo 2015., odnosno 2016. godine, i rata joj je po konverziji iznosila 380,00 eura. Također, kredit je u cijelosti otplaćen. Njoj nije osobno ponuđeno da prigovara u vezi pojedinih odredbi ugovora o kreditu, pa ona zbog toga niti nije imala potrebu pregovarati. Ističe kako je pročitala dodatak ugovora o kreditu i nije ga razumjela, ali u to vrijeme nije imala drugog izbora, budući je kredit u valuti CHF bio nestabilan, pa je mislila da će time nešto dobiti, a ističe kako na isti nije imala prigovora, sve iz razloga jer je željela imati manju ratu, a ona nije osobno razumjela sam dodatak ugovora o kreditu. Također, navodi kako u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, ona je bila zaposlena kao med. sestra i to je još uvijek, budući da trenutno 29 godina radi u bolnici. Također, u vrijeme podizanja kredita nije imala u vlasništvu obrt, trg. društvo i slično.

5. Svjedokinja SD je iskazala kako je ona bila zaposlena u Slavonskoj banci d.d. i kasnije Hypo Alpe Adria bank d.d. i to do 2016. godine na radnom mjestu kreditnog referenta i to je radila 15 godina prije nego što je prestala biti zaposlena kod tuženika. U odnosu na tužiteljicu, navodi kako istu ne poznaje i ne sjeća se predmetnog ugovora o kreditu, a nakon što je osobno izvršila uvid u spis i ugovor o kreditu sa stranica 9-16 spisa, iskazuje kako jest njezin paraf na ugovoru o kreditu, međutim ne sjeća se tužiteljice i ne poznaje ju. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu je bilo moguće kod prednika tuženika podići kredit u valuti EUR, ali ne uz fiksnu kamatnu stopu i ona osobno nije sugerirala klijentima da podižu kredit u valuti CHF, već su klijenti došli s namjerom da bi sklapali ugovore o kreditu u valuti CHF. Također ona osobno nije imala saznanja kao zaposlenica prednika tuženika da bi kredit u valuti CHF mogao rasti. Ističe kako ju korisnici kredita nisu tražili pojašnjenje o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF. Tekst ugovora je pripremala pravna služba banke, ovdje tuženika. Iskazuje kako je bilo situacija da korisnici kredita nisu mogli podići kredit u valuti EUR, već samo u valuti CHF.

5.1. Budući da svjedokinja ne poznaje tužiteljicu, a niti se sjeća predmetnog ugovora o kreditu i mogućnosti pregovaranja o istom, sud nije posebno cijenio iskaz svjedokinje iz razloga jer ista nema saznanja o samom predmetu spora.

6. Iz provedenog financijsko-knjigovodstveno vještačenja po vještaku Dariju Dumančiću od 10. studenog 2025. (stranice 92-144 spisa) proizlazi kako razlika između plaćene kamate unutar svakog anuiteta po stopi koju je tuženik primjenjivao naspram početno ugovorene kamatne stope od početka otplate kredita do izvršene konverzije po predmetnom ugovoru o kreditu iznosi 2.476,51 eura. Po predmetnom ugovoru o kreditu razlika za tečaj CHF koju je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita za razdoblje od početka otplate kredita do izvršene konverzije iznosi 4.617,17 eura, iz čega proizlazi ukupna razlika u iznosu od 7.093,68 eura. Ukupni iznos zateznih kamata koje su tekle na preplaćene iznose po osnovi ka ate i to od dana plaćanja svakog iznosa od 30.9.2015. iznosi 9.914,40 eura (za kamatu 4.077,11 eura, za tečajnu razliku 5.837,29 eura). Banka je izračun konverzije obračunavala na način da je iznos kredita u kunama na dan realizacije kredita preračunala u EUR prema tečaju za EUR na taj dan i dobila iznos kredita u EUR. Za taj kredit iskazan u EUR banka je napravila otplatni plan počev od dana realizacije kredita pa do konverzije i nadalje, pri tome koristeći promjenjive kamatne stope za kredite u EUR i tečaj banke za EUR. S danom 30.9.2015. tuženik je proveo konverziju sukladno metodi propisanoj člankom 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te je uzeo u obzir preplate tužiteljice s obzirom na promjene u kamatnim stopama i tečaju kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije. U provedenoj konverziji tužiteljici nije priznat cjelokupan iznos preplate po osnovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a uzimajući u obzir iznos povećanja mjesečnog anuiteta zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i povećanje nominalnog iznosa mjesečnog anuiteta u dijelu koji se odnosi na kamatu zbog povećanja tečaja CHF. Prema izračunima izvršenim temeljem zadatka suda proizlazi da je provedena konverzija imala za cilj djelomično priznati tužiteljici samo preplaćene iznose po osnovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. S obzirom na način provedbe konverzije, tuženik nije uzeo u obzir preplaćene iznose po osnovi odredbe po valutnoj klauzuli u CHF, a s ciljem postizanja ravnoteže u odnosima ugovornih strana. Obračun zateznih kamata na preplaćeni iznos bez oduzimanja povrata preplate na dan je na stranicama 29. -31. nalaza i mišljenja ,te iste iznose 3.763,72 eura. Zatezna kamata na uračunatu preplatu priznatu od strane tuženika iznosi 1.327,90 eura.

6.1. Nalaz i mišljenje vještaka financijsko-knjigovodstvene struke prihvaćen je u cijelosti jer je dan jasno, potpuno i sukladno pravilima znanosti, iskustva i struke, te njegova vjerodostojnost nijednom okolnošću nije dovedena u pitanje.

7. Saslušan na raspravi od 9. veljače 2026., vještak financijsko-knjigovodstvene struke Darijo Dumančić, dipl.oec. iskazao je kako u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 10.11.2025., te dodaje da je uz odobrenje suda slušao prigovore koje je iznio tuženik na današnjoj raspravi, te se na iste očituje da je pismeni nalaz i mišljenje sastavio sukladno zadatku iz rješenja suda, te je pravna stvar vezano uz ovaj dio prigovora. U vezi prigovora da se nije mogao očitovati vezano uz obeštećenje, navodi da je u tom dijelu dao mišljenje samo vezano uz računovodstvene struke, u odnosu na rezultate utvrđene vještačenjem, a stvar je suda hoće li isto prihvatiti.

7.1. Na upit punomoćnika tuženika da se očituje na metodologiju izračuna svog nalaza i mišljenja, vještak je odgovorio da kao što je već naveo na današnjoj raspravi, nalaz je izrađen sukladno zadatku iz rješenja suda, gdje je preplata tečajne razlike utvrđena na osnovu početno ugovorenog tečaja, a isto tako, razlika kamata u odnosu na početno ugovoreni. Znači, pri izračunu nije utvrđivao koliko bi iznosile kamate na kunske kredite, a razlika je nastala zapravo zbog povećanja kamatne stope.

8. Iz Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (stranice 9-16 stranice) proizlazi kako je tužiteljici odobren stambeni kredit za adaptaciju kuće od strane tuženika na iznos od 80.700,00 CHF, u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu i vezanu uz određenu valutnu klauzulu.

9. Iz otplatnog plana (stranice 19-23 spisa) proizlazi kako je izgledao početni otplatni plan, na dan isplate kredita (2.3.2006.).

10. Iz aneksa uz ugovor o kreditu (stranice 24-28 spisa) proizlazi kako se dodatkom ugovora o kreditu regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

11. Iz izračuna konverzije (stranica 29 spisa i stranice 38-41 spisa) proizlazi kakav je otplatni plan po sklapanju ugovora o dodatku ugovora (konverziji) na dan 30. rujna 2015.

12. Tužbeni zahtjev tužiteljice je u cijelosti osnovan.

13. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu broj: 5140030250-60010454967/2006. od 15.2.2006., a koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz tečaj CHF, te zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od 7.093,68 eura i uglavničenih zateznih kamata od 2.820,72 eura sa zateznim kamata koje teku od konverzije do isplate.

14. Među strankama nije sporno:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita 15.2.2006. s tuženikom kao davateljem kredita sklopila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama broj: 5140030250-60010454967/2006., koji je potvrđen 21.2.2006. kod javnog bilježnika Dragice Dumančić u Osijeku broj OU- 138/06, a kojim je tužiteljici odobren namjenski stambeni kredit u iznosu 80.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita;

- da se tužiteljica obvezala platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje;

- da se kamata obračunava u CHF i da je sadržana u anuitetima i da dospijeva na naplatu zajedno s njima;

- da je rok vraćanja kredita 18 godina i to u jednakom mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća;

-da su tužiteljica i tuženik 9.2.2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (u nastavku: Dodatak) kojim je kredit konvertiran;

-da su stranke Dodatkom utvrdile da je tužiteljici na dan konverzije 30. rujna 2015. na ime preostale neotplaćene glavnice ostao iznos od 32.060,41 eura, da iznos pretplate iznosi 18.294,32 kune;

-da se tuženik Dodatkom obvezao iznos preplate od 18.294,32 kuna koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi.

14.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze i iz Ugovora o kreditu broj 5140030250- 60010454967/2006. i Dodatka.

15. Među strankama je sporno ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu, jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 5140030250- 60010454967/2006., koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu ništetne, te ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uzimajući u obzir da je Ugovor o kreditu konvertiran. Sporno je i to je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

16. Sud smatra neosnovanim prigovor tuženika da ne postoji pravni interes tužiteljice za podnošenje predmetne tužbe zbog izvršene konverzije. Ovo stoga što je predmetni Dodatak samo izjednačio položaj tužiteljice kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom ugovoreno korištenje kredita u valuti euro, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” br. 102/15, u nastavku: ZIDZPK/15) na temelju kojih je zaključen Dodatak nije regulirana pravna sudbina onih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredbi koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Niti jednom odredbom ZIDZPK/15 nije propisano da se sklapanjem Dodatka gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja Dodatka. Također, iz samog Dodatka nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Stoga tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ako ona postoji, unatoč zaključenom Dodatku, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena. Za napomenuti je da je VSRH u svojoj odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. također zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

16.1. Sud smatra da je osnovni cilj ZIDZPK/15 bio otkloniti krizu u društvu koja je nastala zbog rasta tečaja CHF u kojoj je sav rizik promjene tečaja bio prebačen na potrošače. Zbog toga je odredbama ZIDZPK/15 propisano da banke moraju potrošačima ponuditi sklapanje Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a da potrošači mogu birati hoće li prihvatiti konverziju i na taj način izbjeći opasnost daljnjeg nepredvidivog rasta tečaja CHF ili će zadržati postojeće stanje u kojem je osnovnim ugovorom o kreditu u cijelosti na njega prebačen rizik tog nepredvidivog rasta tečaja.

16.2. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 DD protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovnu uspostavu (pravno i činjenično) situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo.

16.3. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF, za napomenuti je i to da u vrijeme stupanja na snagu ZIDZPK/15 još nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF jer je odluka u kolektivnom sporu donesena tek tri godine nakon sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu zbog čega potrošači pa tako ni tužitelj, u vrijeme sklapanja Dodatka nije mogao znati da je riječ o ništetnoj odredbi u pogledu valute. Dakle, tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja Dodatka nije imao sve informacije zbog čega nije mogao sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru, pa se stoga nije mogao ni valjano odreći prava na restituciju koja proizlaze iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača jer za postojanje tih prava nije ni znao u trenutku kada je sklopio Dodatak.

17. Presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13, odnosno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/17, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 odlučeno je da je, između ostalih tuženika, i ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

17.1. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. članak 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17.3. Također je i odredbom članka 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

17.5. S obzirom na činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

18. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

18.1. Člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu: ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st. 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao.

18.2. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule tužitelj obaviješten prilikom sklapanja Ugovora odnosno da je prilikom sklapanja istog tužitelju pojašnjena i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Uostalom da je tužitelj samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF, iako je mogao odabrati i neku drugu valutu.

18.3. Sud je povjerovao tužiteljici, cijeneći njezin iskaz istinitim iz razloga što je logično, životno i uvjerljivo iskazivala o odlučnim činjenicama.

18.4. Utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se o odredbama Ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je i ovaj sud utvrdio da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, primjenom čl. 81. st.1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu čl. 87. st.1. ZZP/03. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u sudskom postupku iz točke 17. obrazloženja ove presude.

18.5. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dala tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (čl. 81. do 88. ZZP/03).

19. Sud je utvrdio neosnovanim i tuženikov prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 4.6.2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05. i 41/08.– dalje u tekstu: ZOO).

20. Prema tome, u konkretnom slučaju, konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, čime tužitelj nije obeštećen u cijelosti. Stoga je tužitelju dosuđen iznos kao u točki II. izreke, a koji se iznos odnosi na preplatu po osnovi preplaćenih kamata u iznosu 2.476,51 eura, preplatu po osnovi preplaćenog tečaja u iznosu 4.617,17 eura, ukupne zatezne kamate na tako preplaćene iznose od 2.820,72 eura. Budući da je tuženik konverzijom 30. rujna 2015. priznao preplatu tužitelju u iznosu 18.294,32 kune, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču, prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl.19.c. st.1.t.5. ZIDZPK/15), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl.323. st.1. ZOO u vezi čl.87.st.1. ZZP) jer bi takvim postupanjem potrošač stekao dva puta isti novčani iznos (tako i VSRH u odluci Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.). Stoga je sud utvrdio kako je za iznos preplate vještak umanjio iznos priznat konverzijom (list 120 spisa) temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji način izračuna nije od strane tužitelja i tuženika osporen nakon čega ostane iznos od 7.093,68 eura na ime preostale nenamirene preplate kamata i tečajne razlike, a za koji iznos tužitelj konverzijom nije obeštećen zbog čega mu je isti i dosuđen kao u točki II. izreke.

20.1. Prema odredbi članka 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju stjecatelj (tuženik) je nepošten, jer je znao za nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu, pa je tuženik obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka, a koji slijedi iz nalaza vještaka. Takvo je postupanje, uzimajući u obzir da se radilo o banci koja je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nepošteno, a utvrđeni iznos ne može predstavljati malu ili beznačajnu štetu.

21. Vještak je dao tabelarni prikaz razlika s obje osnove, obračun zatezne kamate i prikazao iznos preplate u konverziji, kao i datume isplate. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao objektivnog, stručnog i u skladu s pravilima struke. Vještačenje je izrađeno na temelju cjelokupne kreditne dokumentacije, obrazloženo po stavkama i argumentirano te pismeno pojašnjeno, kojim je vještak na uvjerljiv način otklonila prigovore tuženika. Stoga kako je utvrđena i visina uglavničenih kamata valjalo je odlučiti kao u točci III. izreke ove presude.

22. Međutim, tužiteljica nema pravo na uglavničene zatezne kamate od 01. listopada 2015. godine pa do isplate, kako to potražuje, nego tek od dana podnošenja zahtjeva sudu odnosno od 27. studenog 2025. godine sukladno članku 31. ZOO, pa je djelomično odbijen tužbeni zahtjev s osnove uglavničenih zateznih kamata koje teku na iznos od 2.820,72 eura od 01. listopada 2015. godine pa do 26. studenog 2025., kao neosnovan (točka IV. izreke presude).

23. Budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, pa joj sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a pripada naknada troška ovog postupka, a uzimajući u obzir vrijednost predmeta kojeg je tužiteljica naznačila, istoj pripada pravo na trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova sukladno Tbr.7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 137/23. - dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podnesaka od 7.6.2023. (kojim se očituje na odgovor tuženika na tužbu) i 27.11.2025. (kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka) za svaki u visini od po 100 bodova sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, zastupanja na ročištima od 21.10.2025. i 9.2.2026. za svako u visini od po 100 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, te za zastupanje na ročištu za objavu odluke u visini od 50 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, odnosno ukupno 550 bodova, što s obzirom na vrijednost boda i sve uvećano za PDV 25% ukupno iznosi 1.375,00 eura. Tužiteljici je priznata naknada troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 130,07 eura i za predujam financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 540,00 eura, a što sveukupno iznosi 2.045,07 eura, te je stoga odlučeno kao pod točkom V. izreke ove presude.

24. Tužiteljici nije priznata naknada troška za sastav žalbe od 21.2.2020. u iznosu od 125,00 eura, budući da ista nije bila potrebna za vođenje ovoga postupka, sukladno članku 155. ZPP-a, a za napomenuti je kako je i predmetna žalba odbijena, stoga je odlučeno kao pod točkom VI. izreke ove presude.

25. Kako je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, pa mu ne pripada pravo na naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 1.075,00 eura, to je stoga zahtjev tuženika za naknadu troška postupka odbijen.

26. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Osijek, 27. veljače 2026.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćnici tužiteljice

2. Punomoćniku tuženika