Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: P-539/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, po sucu toga suda Ljiljani Košić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽS (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Kardumu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) iz Zagreba, Magazinska cesta 69, nakon zaključene glavne, javne, neposredne i usmene rasprave dana 2. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika, dana 27. veljače 2026. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 320-50-2817825 od 6. svibnja 2005. zaključenog između tužitelja ŽS iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kao kreditora, kojim je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, odnosno u dijelu u kojem je ugovoreno da se naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje prilikom korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju ŽS isplati iznos od 518,13 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 11. svibnja 2005. pa do isplate, time da kamate u razdoblju od 11. svibnja 2005. pa do 31. prosinca 2007. teku po stopi određenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. teku po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamate teku po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, dok u razdoblju od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. teku po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 375,00 eura zajedno za zakonskim zateznim kamatama tekućima od 27. veljače 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV Odbija se tužitelj s dijelom zatraženog troška postupka u iznosu od 125,00 eura zajedno s kamatama na taj iznos, kao s neosnovanim.

V Na ime troškova delegacije punomoćniku tužitelja Hrvoju Kardumu, odvjetniku iz Zagreba će se isplatiti iz državnog proračuna iznos od 14,42 eura u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj ŽS je dana 27. ožujka 2025. podnio tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 320-50-2817825 kojeg je tužitelj zaključio sa tuženikom 6. svibnja 2005. kojim ugovorom je tuženik kao kreditor tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 24.927,48 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju iz tečajne liste Raiffeisenbank Austria d.d. na dan korištenja kredita.

2. Tužitelj u tužbi nadalje navodi kako je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu, između ostalog, propisano da je naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, te da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

3. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da mu tuženik, kao kreditor nije niti prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se uvjeti sastoje, u kojem postotku tuženik tereti tužitelja, u kojem periodu i konačnom iznosu, što je obvezu tužitelja kao potrošača u potpunosti učinilo neodređenom i neodredivom pa stoga nepoštenom i ništetnom u smislu odredbe čl. 47. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 81/01, dalje ZOO/91).

4. Tužitelj u tužbi navodi kako odredba o tzv. ulaznoj naknadi u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je ista definirana u čl. 81. st. 1. i st. 2. te čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03) obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana te o kojem ugovoru se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Tužitelju su tom odredbom nametnute obveze sa čijim sadržajem nije bio upoznat niti je o njima mogao pregovarati, niti utjecati na njihov sadržaj. Tužitelj nadalje navodi da je navedena odredba unaprijed formulirana na tipskom, standardiziranom obrascu Ugovora koju je tuženik sročio kao jača ugovorna strana.

5. Tužitelj nadalje navodi kako mu je tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu 11. svibnja 2005. naplatio naknadu za obradu kredita (tzv. ulaznu naknadu) u iznosu od 518,13 eura pa tužbom traži povrat tog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 11. svibnja 2005. pa do isplate.

6. Tuženik nije dostavio sudu odgovor na tužbu, niti je pristupio na ročišta održana 14. studenog 2025. i 2. veljače 2026., niti je na bilo koji način osporavao tužbeni zahtjev tužitelja pa je sud svoju odluku donio na temelju navoda tužitelja i dokumentacije koja se nalazi u spisu.

7. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je tijekom postupka izvršio uvid u tužbu (list 1-3), ugovor o kreditu (list 6-10), potvrdu o uplati naknade (list 12), prijepis knjigovodstvene kartice (list 13-15) i iskaz tužitelja kao stranke (list 27-28

8. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99,117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP)) ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

9. Tužitelj ŽS u tužbi i tijekom postupka navodi da je sa tuženikom Raiffeisenbank Austia d.d. dana 6. svibnja 2005. zaključio Ugovor o kreditu broj 320- 50-2817825 te mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 24.927,48 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor je zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora. Tužitelj je kredit podigao za kupnju osobnog automobila te je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tuženiku platio naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno koja se naplatila prilikom prvog korištenja kredita i to u iznosu od 518,13 eura. Kako smatra da je odredba prema kojoj je on morao platiti naknadu za obradu kredita ništetna podnio je tužbu sudu radi povrata tog iznosa.

10. Uvidom u priloženi Ugovor (list 6-10) vidljivo je da se radi o tzv. tipskom ugovoru, odnosno unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, zbog čega potrošač, odnosno tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj o naknadi za korištenje kredita (čl. 3) pa se stoga nije posebno pregovaralo s tužiteljem, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

11. Iz iskaza tužitelja kao stranke (list 27-28) proizlazi da je 2005. godine imao potrebu kupiti osobni automobil isključivo u privatne svrhe. U to vrijeme je bio u radnom odnosu te nije bio vlasnik obrta, niti je u vlasništvu ili suvlasništvu imao nekakvu pravnu osobu. Otišao je u auto kuću te kada je odabrao automobil koji mu je odgovarao po kvaliteti i cijeni otišao je u Raiffeisenbank po Ugovor o kreditu. Ugovor nije posebno čitao, već je isti otišao ovjeriti kod javnog bilježnika. Ni sa kime nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora jer je ugovor bio unaprijed pripremljen te on nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj. Ukoliko je htio kupiti auto i podići kredit morao je prihvatiti uvjete koji su mu bili ponuđeni od strane banke. Nitko mu nije spominjao nikakvu naknadu za obradu kredita, već mu je iznos naknade ustegnut od samog kredita i on nije ništa posebno plaćao. Kredit u valuti CHF podigao je jer su samo takve kredite nudili za kupnju automobila. Nakon što je shvatio da nije trebao platiti naknadu za obradu kredita podnio je tužbu sudu i traži da mu se ta naknada vrati zajedno s kamatama od dana plaćanja pa do isplate.

12. Iskaz tužitelja sud smatra istinitim i točnim te mu u cijelosti poklanja svoju vjeru. Ovo stoga što se iskaz podudara sa dokumentacijom koja se nalazi u spisu.

13. Nesporno je da je tužitelj s tuženikom zaključio dana 6. svibnja 2005. Ugovor o kreditu, broj 320-50-2817825 za kupnju osobnog automobila, u kojem je u čl. 1 ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 24.927,48 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, u čl. 2 ugovorena je promjenjiva kamatna stopa na kredit sukladno odluci banke, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,85% koja se obračunava u CHF mjesečno i sadržana je u anuitetima, te dospijeva na naplatu zajedno s njima, dok je u čl. 4. ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseci.

14. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

15. Prema odredbama čl. 82. prije citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje i pretpostavki iz čl. 81. istog Zakona mogle smatrati nepoštenim, jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

16. Prema odredbi čl. 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

17. Vezano uz ocjenu poštenosti ovakvih ugovornih odredbi stav je Vrhovnog suda da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke, kao trgovce faktično dovedeni u ovisni položaj i situaciju "uzmi ili ostavi", pošto praktički nisu imali drugog načina dobivanja potrebnog novca izvan kredita kojeg su odobravale banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su banke diktirale.

18. Odredbom čl. 83 ZZP-a propisano je da se prilikom ocjene je li neka odredba u potrošačkim ugovorima poštena ili nije, u obzir uzima narav proizvoda ili usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne obveze, a čl. 87 istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

19. Prema odredbi čl. 3 st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

20. Da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Naime, promatrajući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo, utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena, te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Time za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

21. Tužitelj tijekom postupka navodi da je predmetna odredba nejasna budući da ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi te je samim time u suprotnosti s odredbom čl. 50. st. 1. ZOO/91.

22. Sukladno čl. 59. Zakona o potrošačkom kreditiranju Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja Ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Tužitelj ističe kako predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja Ugovora te da je tuženik na tužitelja kao potrošača prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima.

23. Sud prihvaća navode tužitelja da tuženik tijekom postupka nije dokazao na što se odnosi tzv. ulazna naknada, odnosno nije dokazao da naplaćena naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima što je stvorilo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti sa zahtjevom postupanja u dobroj vjeri.

24. Obzirom da je tužitelj temeljem odredbe čl. 3. predmetnog ugovora platio tuženiku jednokratnu naknadu za korištenje kredita očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. ZZP jer predstavlja nepoštenu odredbu.

25. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 120/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambeno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na Ugovore o stambenim kreditima sklopljenima prije stupanja na snagu tog zakona. Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) preciznije su definirane te naknade. Međutim, tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadnu sukladno Odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini, što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, tuženik je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču bez mogućega pregovaranja te se tuženik smatra nepoštenim stjecateljem. Napominje se i to da se o odredbama akata kreditora, ovdje tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranja po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati pa se nije moglo pregovarati niti o spornoj odredbi ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se naplaćuju iz te naknade, u vidu administrativnih troškova administracije, troškova osoblja i slično ti troškovi ulaze u redovito poslovanje tuženika pa nije jasno zašto bi te troškove trebao snositi ugovaratelj kredita, odnosno zašto bi se ti troškovi naplaćivali iz predmetne naknade.

26. Dakle, nakon provedenoga postupka utvrđeno je da je odredba o jednokratnoj naknadi za korištenje kredita ništetna jer tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, odredba je sadržana u tipskom ugovoru, u ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se naknada sastoji, što je uzrokovalo neravnotežu obveza na štetu potrošača pa je sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i proglasio ništetnom navedenu odredbu kredita (točka I. izreke).

27. Tuženik nije prigovorio visini tužbenoga zahtjeva, a visina proizlazi iz dokumentacije koja je dostavljena u spis pa sud visinu prihvaća kao istinitu i točnu.

28. Odredbom čl. 210. st. 1. ZOO/91, propisano je da kada dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost ostvarene koristi, a čl. 214. ZOO/91 propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

29. Prema čl. 104. st. 1. ZOO/91 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO/91. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

30. Nakon provedenog postupka sud je utvrdio da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita ništetna pa je proglasio ništetnim dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu kao što je to pod točkom I. izreke navedeno te naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 518,13 eura s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja pa do isplate (točka II. izreke).

31. Sud je tužitelju dosudio zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja pa do isplate kao što je to tužitelj i zatražio.

32. Odluka o kamatama u skladu je sa odredbama čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04 i 72/20), čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) i čl. 214. ZOO/91.

33. Kako je tužitelj uspio u ovom postupku dosuđen mu je i trošak postupka. Odluka o troškovima postupka u skladu je sa odredbom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Tužitelju je dosuđen trošak postupka u iznosu od 375,00 eura (točka III. izreke), a koji trošak je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 69/93, 87/93, 16/94, 117/96 i 91/04, 148/09, 142/12,103/14, 118/14, 104/15, 37/22 i 126/22, dalje Tarifa). Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), troška zastupanja na ročištima 14. studenog 2025. i 2. veljače 2026., svako u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife) i PDV-a u iznosu od 75,00 eura.

34. Tužitelj je odbijen s dijelom zatraženog troška postupka u iznosu od 125,00 eura zajedno s kamatama na taj iznos (točka IV. izreke). Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura kao niti PDV na taj iznos pozivom na odredbu čl. 155. ZPP.

35. Što se tiče troškova delegacije punomoćniku tužitelja je priznat trošak temeljem odredbe čl. 11. st. 4. Zakona o sudovima u iznosu od 14,42 eura koji trošak se odnosi na troškove prijevoza. Punomoćnik tužitelja je uz zahtjev dostavio potvrdu o visini karte za vlake na relaciji Zagreb-Vrbovec-Zagrb pa je sud mogao utvrditi visinu zatraženog troška. Tako je utvrđeno da visina povratne karte za vlak na relaciji Zagreb-Vrbovec- Zagreb za dan 14. studenog 2025. iznosi 7,41 eura, a visina povratne karte za vlak na relaciji Zagreb-Vrbovec-Zagreb za dan 2. veljače 2026. iznosi 7,01 eura pa je punomoćniku tužitelja priznat trošak povratne karte za vlak radi dolaska na dva ročišta u Vrbovec i povratka u Zagreb 14. studenog 2025. u iznosu od 7,41 eura i 2. veljače 2026. u iznosu od 7,01 eura.

36. Uslijed svega naprijed navedenog i obrazloženog odlučeno je kao u izreci.

U Vrbovcu 27. veljače 2026.

Sudac

Ljiljana Košić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana objave. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u 3 istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. tuženiku

3. ODO Zagreb, Stalna služba Sesvete

4. presuda nepravomoćna

5. zovi tužitelja na plaćanje pristojbe za presudu u iznosu od 26,54 eura

6. vidi upisnik 'P'

7. kal. 15 dana