Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-188/2022-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari I.tužiteljice CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II.tužitelja KT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], III.tužiteljice CTL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i IV.tužiteljice JT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćniku Domagoju Rešetaru, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Rešetar & partneri iz Osijeka, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupan po punomoćniku Krešimiru Vestiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 23. siječnja 2026. u nazočnosti III.tužiteljice CTL i zamjenika punomoćnika tužitelja Roka Rešetara, odvjetnika iz Odvjetničkog društva Rešetar & partneri iz Osijeka, te punomoćnika tuženika, uz javnu objavu dana 27. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o namjenskom kreditu, broj ugovora:3207762795, kreditna partija:7103376240, koji je dana 7. studenoga 2006. godine zaključen između Zagrebačke banke d.d., Paromlinska 2, kao Kreditora i DT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao Korisnika Kredita, i to u dijelovima u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te kojima je ugovoreno plaćanje redovne kamate koja je po navedenom ugovoru promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, odnosno:

-dio odredbe članka 1. koji glasi:

„…u kunskoj protuvrijednosti…CHF…obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.“

- dio odredbe članka 1. koji glasi:

„…uz valutnu klauzulu…“

- dio odredbe članka 2. koji glasi:

„…koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. …“,

- dio odredbe članka 2. koji glasi:

„…sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja…“,

- dio odredbe članka 2. koji glasi:

„Na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu, osim na dospjelu nenaplaćenu kamatu, primjenjuje se kamatna stopa po dospijeću koja se utvrđuje u visini stope važeće zakonske zatezne kamate, te će Kreditor obračunati i naplatiti tako utvrđenu kamatu po dospijeću, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, i to za cijelo razdoblje do dana plaćanja. Ako je redovna kamatna stopa veća od kamatne stope po dospijeću, primjenjuje se redovna kamatna stopa.“

- dio odredbe članka 7. koji glasi:

„…u kunskoj protuvrijednosti …obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. „

- dio odredbe članka 7. koji glasi:

„Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora.“

- odredba čl. 23. P) koja glasi:

„Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOJ BANCI d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, da I.tužiteljici CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II.tužitelju KT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], III.tužiteljici CTL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], IV.tužiteljici JT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], solidarno isplati iznos od

29.705,02 eura (dvadesetdevettisućasedamstopeteuradvacenta) sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 42,41 EUR od 02.11.2007. g. do isplate

- na iznos od 42,73 EUR od 02.12.2007. g. do isplate

- na iznos od 42,70 EUR od 02.01.2008. g. do isplate

- na iznos od 43,35 EUR od 02.02.2008. g. do isplate

- na iznos od 87,22 EUR od 02.03.2008. g. do isplate

- na iznos od 88,25 EUR od 02.04.2008. g. do isplate

- na iznos od 85,53 EUR od 02.05.2008. g. do isplate

- na iznos od 84,53 EUR od 02.06.2008. g. do isplate

- na iznos od 85,54 EUR od 02.07.2008. g. do isplate

- na iznos od 83,55 EUR od 02.08.2008. g. do isplate

- na iznos od 83,67 EUR od 02.09.2008. g. do isplate

- na iznos od 84,75 EUR od 02.10.2008. g. do isplate

- na iznos od 94,81 EUR od 02.11.2008. g. do isplate

- na iznos od 86,37 EUR od 02.12.2008. g. do isplate

- na iznos od 98,79 EUR od 02.01.2009. g. do isplate

- na iznos od 104,19 EUR od 02.02.2009. g. do isplate

- na iznos od 106,91 EUR od 02.03.2009. g. do isplate

- na iznos od 100,45 EUR od 02.04.2009. g. do isplate

- na iznos od 99,51 EUR od 02.05.2009. g. do isplate

- na iznos od 89,82 EUR od 02.06.2009. g. do isplate

- na iznos od 88,32 EUR od 02.07.2009. g. do isplate

- na iznos od 117,21 EUR od 02.08.2009. g. do isplate

- na iznos od 118,25 EUR od 02.09.2009. g. do isplate

- na iznos od 117,28 EUR od 02.10.2009. g. do isplate

- na iznos od 116,33 EUR od 02.11.2009. g. do isplate

- na iznos od 117,71 EUR od 02.12.2009. g. do isplate

- na iznos od 118,99 EUR od 02.01.2010. g. do isplate

- na iznos od 127,07 EUR od 02.02.2010. g. do isplate

- na iznos od 124,80 EUR od 02.03.2010. g. do isplate

- na iznos od 139,41 EUR od 02.04.2010. g. do isplate

- na iznos od 135,65 EUR od 02.05.2010. g. do isplate

- na iznos od 133,44 EUR od 02.06.2010. g. do isplate

- na iznos od 174,23 EUR od 02.07.2010. g. do isplate

- na iznos od 164,95 EUR od 02.08.2010. g. do isplate

- na iznos od 199,77 EUR od 02.09.2010. g. do isplate

- na iznos od 181,40 EUR od 02.10.2010. g. do isplate

- na iznos od 167,59 EUR od 02.11.2010. g. do isplate

- na iznos od 187,15 EUR od 02.12.2010. g. do isplate

- na iznos od 212,33 EUR od 02.01.2011. g. do isplate

- na iznos od 194,07 EUR od 02.02.2011. g. do isplate

- na iznos od 196,75 EUR od 02.03.2011. g. do isplate

- na iznos od 183,64 EUR od 02.04.2011. g. do isplate

- na iznos od 187,68 EUR od 02.05.2011. g. do isplate

- na iznos od 232,26 EUR od 02.06.2011. g. do isplate

- na iznos od 238,53 EUR od 02.07.2011. g. do isplate

- na iznos od 24.095,13 EUR od 15.07.2011. do isplate; i to do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOJ BANCI d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da I.tužiteljici CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II.tužitelju KT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], III.tužiteljici CTL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], IV.tužiteljici JT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.633,84 eura (četiritisućešesto- tridesettrieuraosamdesetčetiricenta) s pripadajućim zateznim kamatama od dana 27.02.2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se preostali zahtjev I.-IV.tužitelja za naknadu troška u iznosu od

1.176,70 eura (tisućustosedamdesetšesteurasedamdesetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Dana 11. lipnja 2019. tužitelj DT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], podnio je tužbu protiv tuženice radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj:3207762795, kreditna partija: 7103376240, kojeg je sklopio kao korisnik kredita dana 7. studenog 2006. sa tuženom kao kreditorom. Tužbu obrazlaže navodeći da mu se navedenim ugovorom tuženica obvezala staviti na raspolaganje iznos od 119.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB za devize važeće na dan isplate, te je pored iznosa glavnice bio dužan tuženoj plaćati kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta temeljem Odluke o kamatnim stopama tužene koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,90% godišnje., koji je kredit prijevremeno isplatio dana 15. srpnja 2011. Za vrijeme trajanja otplate kredita redovna kamatna stopa je sa početnih 4,90% godišnje više puta jednostranom odlukom tužene mijenjana odnosno povećavana na njegovu štetu, tako da je od 01.10.2007. iznosila 5,55%, od 01.02.2008. 3,30%, od 01.07.2009. 6,80%, od 01.05.2010. 6,55%, od 01.11.2010. 6,00% te od 01.07.2011. 5,75%, a istovremeno uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na KN, kunska protuvrijednost mjesečnih anuiteta koje je plaćao tuženoj tijekom razdoblja otplate kredita je znatno porasla. Smatra ugovor o kreditu ništetnim u dijelovima u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF te u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje redovne kamate koja je po navedenom ugovoru promjenjiva, u skladu s promjenama tržišnih uvjeta temeljem odluke tužene. Napominje da u odnosu na ugovaranje valutne klauzule prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, banka kao trgovac ga kao potrošača nije informirala u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a ni tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tužena postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nije dovoljno objektivizirana, jer nisu jasni ni vidljivi kriteriji za određivanje kamatne stope, te prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tužena kao trgovac i on kao korisnik kreditnih usluga i potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, već je tužena sama sebi pridržala pravo jednostrane promjene kamatne stope. Upravo je to tužena tijekom razdoblja otplate kredita i činila, jednostrano je i bez pojašnjenja parametara povećavala kamatnu stopu u isto vrijeme kada se povećavao i tečaj CHF u odnosu na HRK i druge valute. Tužena je u spornom razdoblju prilikom ugovaranje kredita postupala na način da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula i redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva jednostranom odlukom banke i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Navedeno potvrđuje pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013. kojom je utvrđeno da između ostalog i tužena u razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima u potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te tijekom pregovora i zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana; kao i da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima u potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača pa je time tužena postupila suprotno odredbama ZZP-a i ZOO-a. Nadalje se poziva na čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) i čl. 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Slijedom navedenog tužena mu je dužna vratiti sve što je neosnovano stekla temeljem navedenih ništenih ugovornih odredbi zbog kojih mu je kod prijevremene otplate kredita preostao znatno veći iznos za otplatu nego što bi to bilo bez utjecaja navedenih ništetnih odredbi.

1.1.Tužitelj tužbenim zahtjevom zahtjeva utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te čl. 23. P), navedene pod I. tužbenog zahtjeva, te na ime ništetnih ugovornim odredbi zahtijeva isplatu iznosa od 215.846,39 kuna / 28.647,74 eura s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog anuiteta pa do isplate, s tim da je tužitelj zadržao pravo da će iznos za isplatu naknadno specificirati nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja.

1.2. Kako je tužitelj DT preminuo tijekom postupka dana 2. lipnja 2020., to je rješenjem suda broj P-2000/2019-11 od 16.04.2021. postupak prekinut zbog smrti tužitelja u skladu s odredbom čl. 212. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019.). Postupak je nastavljen rješenjem broj P-2000/2019-12 od dana 26.05.2021. u skladu s odredbom čl. 215. st. 1. Zakona o parničnom postupku, nakon što su sada označeni I.-IV.tužitelji preuzeli ovaj postupak kao zakonski nasljednici iza svog pokojnog oca DT, koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Rijeci broj Gž-2447/2021-2 od 23. veljače 2022.

2. U odgovoru na tužbu od dana 31. listopada 2019. i tijekom postupka tužena osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare na sve iznose dospjele prije 11.06.2014., ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, osporava potrošačko svojstvo ugovora CHF kreditu koji je predmet spora i svojstvo potrošača, a tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja, protivi se preinaci tužbe, te ističe prigovor zastare na preinačeni dio tužbenog zahtjeva. Napominje da je valutna klauzula izrijekom zakonom dopuštena, valjano ugovorena i korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom. Nije sporan ni drugi bitan sastojak ugovora o kreditu – redovna kamata, koja je početna iznosila 4,90%, koja je zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Navodi da Banka nije morala/mogla/znala za rast tečaja, te da je prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije, na koje okolnosti predlaže izvesti dokaz saslušanjem svjedoka - osobnog bankara ĆT. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502.c ZPP, na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodi da iz prometa po kreditu (predzadnja kolona desno pod nazivom „Naziv platitelja“) nije vidljivo za pojedine anuitete tko ih je platio, konkretno uplate vršene u poslovnici banke, pa u slučaju da tužitelj ne dokaže da je iste platio. Navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač. Iz predmetnog ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi refinanciranja kredita druge banke i radi adaptacije kuće, pa smatra da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Ističe kako su prava koja bi eventualno proizlazila iz potrošačkog ugovora strogo osobne naravi koje pripadaju potrošačima kao pojedincima pa je time isključen njihov prijenos na druge osobe, pa smatra da da takva prava ne mogu biti prenesena niti temeljem nasljeđivanja.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao III.tužiteljicu CTL, te pročitao i izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu (list 5.-9. spisa), promete po kreditu / specifikacija uplata (list 10.- 13., 118.-122.), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103376240 (list 14.), otplatnu tablicu (list 15. -18.), rješenje o nasljeđivanju broj O-1745/2020-4 od 24.08.2020. (list 57.-62.), te priloge uz odgovor na tužbu i podneske tužene koji su eSpisu i to Opće uvjete poslovanja /1999. / 2011., ovjereni prijevod izlaganja vice- guvernera švicarske narodne banke od 24.02.2000. i 19.02.2004., članke iz Večernjeg lista, Vjesnika, Novog lista i Jutarnjeg lista, studiju IT i ŠT na navedenoj web stranici, proveo financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Financije LB d.o.o. za usluge Bilje, pročitao nalaz i mišljenje vještaka od 27.01.2025. (list 123.-132.), te dopunu nalaza i mišljenja vještaka od 29.10.2025. (list 145.-146.).

3.1. Sud nije proveo dokaz saslušanjem u svojstvu svjedoka osobnog bankara ĆT, budući je tužena odustala od tog dokaznog prijedloga podneskom od dana 09.01.2026. godine.

4. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su prema odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan, dok su prigovor zastare i prigovor nedostatka aktivne legitimacije, neosnovani.

6. Predmet spora je zahtjev I.-IV.tužitelja na utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj CHF, te čl. 23. P), kao i zahtjev I.-IV. tužitelja za povrat preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3207762795 od 7. studenog 2006. koji je sklopio prednik I.-IV.tužitelja, njihov otac sada pok. DT, kao korisnik kredita.

7. Među strankama nije sporno:

- da su prednik I.-IV.tužitelja DT kao Korisnik kredita i tužena kao Kreditor dana 7.11.2006. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207762795, kojim se istom stavlja na raspolaganje iznos od 119.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita,

- da je ugovoren rok otplate kredita 17 godina,

- da je kredit prijevremeno otplaćen u cijelosti dana 15.07.2011.,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu,

- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,90% godišnje,

- da je odredbom čl. 23. P) ugovoreno da Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog ugovora,

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi da je ovdje tužena u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Među strankama je sporna osnova i visina zahtjeva, valjanost (poštenost) odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz tečaj švicarski franak (CHF), te odredbe čl. 23. P), vezuje li ovaj sud u ovom postupku utvrđenja o povredi kolektivnih prava i interesa iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., je li potraživanje u zastari, je li u zastari preinačeni dio, aktivna legitimacija, te status potrošača.

9. Čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207762795 (list 5.-9. spisa), sud je utvrdio da su Ugovor zaključili prednik I.-IV.tužitelja DT kao Korisnik kredita i tuženica dana 7.11.2006., da je MT bila sudužnik i založni dužnik, da je tuženica stavila korisniku kredita na raspolaganje iznos od 119.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, na rok otplate od 17 godina, s namjenom refinanciranja kredita odobrenog u drugoj banci i adaptacije kuće, da kamatna stopa iznosi 4,90% godišnje koja je ugovorena promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, a sve ugovoreno u čl. 1., čl. 2. i čl. 7 Ugovora, da je člankom 23. P) ugovoreno da Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog ugovora. Također u Ugovoru o kreditu nigdje nisu navedeni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na promjenu kamatne stope i valutne klauzule.

9.1. Čitanjem rješenja o nasljeđivanju broj O-1745/2020-4 od 24.08.2020. (list 57.-62.) sud je utvrdio da je isto donio javni bilježnik Zlatko Šimašek iz Osijeka kojim su iza pok. DT proglašena njegova djeca, ovdje I. -IV.tužitelj kao zakonski nasljednici.

9.2. Iz Prometa po kreditu (list 10.-13. spisa) su razvidne uplate vršene tijekom otplate do prijevremenog zatvaranja 15.07.2011., s naznakom platitelja u dvije uplate ET, a u ostalim DT i bez naznake naziva platitelja.

9.3. Ostalu materijalnu dokumentaciju koju je tužena priložila uz odgovor na tužbu i tijekom postupka sud nije posebno cijenio, ni imao potrebe posebno obrazlagati, jer se ista ne odnosi na predmetni ugovorni odnos i istom se ne bi utvrdile odlučne činjenice u ovom postupku, dok je materijalna dokumentacija vezana za otplatu kredita obuhvaćena financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

10. Nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije u odnosu na I.- IV.tužitelje. Naime, u konkretnom slučaju radi se o imovinskom pravu koje prelazi na nasljednike, pa su proglašeni zakonski nasljednici pravni slijednici pok. Korisnika kredita Z.M. te nije potrebno da prava i obveze iz predmetnog Ugovora o kreditu budu obuhvaćeni rješenjem o nasljeđivanju, jer je odredbom čl. 5. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15., 14/19.) propisano kako je onaj tko naslijedi neku osobu, njezin sveopći pravni slijednik. Nadalje, prema odredbi čl. 5. st. 3. Zakona o nasljeđivanju, ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu. Dakle, kako je navedeno, nije od utjecaja je li potraživanje s osnova ugovora o kreditu uneseno u rješenje o nasljeđivanju budući je nasljednik univerzalni sukcesor pa kao takav stupa u pravni položaj svog prednika u pogledu svih njegovih prava i obveza i to u trenutku njegove smrti, a ne u trenutku donošenja rješenja o nasljeđivanju. Samo donošenje rješenja o nasljeđivanju ne znači istovremeno da ostavitelj nema druge imovine, a smrću ostavitelja njegova prava i obveze prenose se na nasljednike, te su ovdje I.-IV.tužitelji kao zakonski nasljednici svoga pok. oca DT, njegovi sveopći pravni slijednici i zbog toga je prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan.

10.1. Pored navedenog prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan i u odnosu na prednika I.-IV.tužitelja, sada pok. Korisnika kredita Z.M. u odnosu na navod tuženika da iz prometa po kreditu (predzadnja kolona desno pod nazivom „Naziv platitelja“) nije vidljivo za pojedine anuitete tko ih je platio, konkretno uplate vršene u poslovnici banke. Naime, prednik I.-IV.tužitelja DT je bio sudionik u predmetnom obveznom odnosu prema tuženoj, te je sve uplate na ime predmetnog kredita tužena kao Banka pristala primiti i iste je knjižila na predmetnu partiju kredita kao uplate Korisnika kredita Z.M., a što je vidljivo iz Specifikacija uplata (list 10.-13. spisa), pa prema tome samim time priznaje aktivnu legitimaciju prednika tužitelja Z.M.. Tužena nije dostavila dokaz o tome da je vratila uplate MT koja je platila dva anuiteta tijekom kreditnog razdoblja u ime i za račun Korisnika kredita DT, a niti uplate za koje tužena nije knjižila naziv platitelja, već je dakle takve uplate knjižila kao uplate Korisnika kredita Z.M. po predmetnoj partiji kredita, pa je stoga upravo prednik I.-IV.tužitelja, sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, bio aktivno legitimiran potraživati isplatu svih preplaćenih iznosa iz ništetnih ugovornih odredbi, odnosno sada I.-IV. tužitelji kao njegovi sveopći pravni slijednici sukladno odredbi čl. 5. st. 1. Zakona o nasljeđivanju kako je obrazloženo.

11. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja saslušana je III.tužiteljica CTL iz čijeg iskaza proizlazi da je njen pokojni otac DT CTL zaključio predmetni Ugovor o kreditu u 2006. godini, u kojem je ugovornom odnosu MT, sada pokojna majka I. -IV.tužitelja, bila sudužnik i založni dužnik, dok je ona u to vrijeme bila studentica i poznato joj je da je njen otac taj Ugovor zaključio radi zatvaranja drugog kredita u drugoj banci koji je bio realiziran radi kupnje obiteljske kuće u kojoj su živjeli. Poznato joj je da je rata kredita drastično narasla i da je bilo teško otplaćivati taj kredit, napominjući da ima dvije sestre i brata, ovdje I., II. i IV.tužitelja, pa ne zna da li bi njihov otac htio realizirati taj kredit da je znao za rizik rasta rate kredita u tolikoj mjeri. Pokojni otac DT u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta. Kredit je zatvoren u cijelosti, a nije joj poznato vezano za pregovaranje o ugovornim odredbama predmetnog ugovora o kreditu. Nije bila prisutna u Banci s ocem kada je realizirao predmetni kredit, a niti prilikom ovjere ugovora o kreditu kod javnog bilježnika, napominje da je njen otac bio po zanimanju dipl. ing. elektrotehnike, međutim, iako nije bila prisutna pregovaranju o ugovornim odredbama, sigurno može reći da njen otac nije znao niti očekivao da će mu toliko porasti rata kredita i da je morao posuđivati novac da bi kredit mogao plaćati u odnosu na uvećane rate kredita.

12. Prije svega, nisu osnovani navodi tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

12.1. Naime, odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, ali navedenu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Uzimajući u obzir svrhu unošenja u Zakon o parničnom postupku, čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te vodeći računa o tome da su "stjecanje bez osnove“ i "naknada štete" kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvan ugovorne obveze i pravne osnove za isplatu), kao i činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom izmijenjena samo odredba čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata", ovaj sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje navedene odredbe bilo neprihvatljivo (ni u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/18, a ni odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav).

12.2. Nadalje, temeljem odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.) koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.3. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. st. 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.4. Dakle, subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019.).

12.5. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

12.6. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između prednika tužitelja i tužene, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

12.7. Dakle, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, pa su i utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između ugovornih stranaka u konkretnom slučaju.

12.8. Pored navedenog, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokazivanja takve činjenice na Banci kao kreditoru u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Međutim, tuženica u ovom postupku nije iznosila, pa ni dokazala nikakve posebne okolnost, te je odustala od prijedloga za saslušanjem svoga zaposlenika u svojstvu svjedoka – osobnog bankara ĆT.

13. Treba napomenuti i to da unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno, jer tako proizlazi iz članka 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05.) koji se ima primijeniti u konkretnom slučaju, odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora, pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud Republike Hrvatske rješenju broj U-I/392/2011. od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu.

14. Cijeneći izvedene dokaze sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, dana 7. studenog 2006. snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.). Prema odredbi čl. 3. st. 1. točka 1. i 2. toga Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (točka 1.); te je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti (točka 2.).

14.1. Odredbom čl. 81. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača, je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.); smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.), ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

14.2. Sukladno odredbi čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

14.3. Sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

14.4. Nadalje, odredbom čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava (stavak 1.); te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (stavak 2.).

15. Prema odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

15.1. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15.2. Odredbom članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

15.3. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, kako je navedeno. Štoviše iz čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

16. Iz Ugovora o kreditu, te iskaza III.tužiteljice proizlazi da je sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu u svrhu zatvaranja drugog kredita i adaptacije kuće u kojoj je obitelj živjela, da u trenutku podizanja kredita prednik I.-IV.tužitelja, nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta. Dakle, prednik tužiteljice je u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, s tuženicom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu bile namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S druge strane, kako je tuženica Banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i prednik I.-IV.tužitelja DT u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, pa se radi o potrošačkom ugovoru i u konkretnom slučaju o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

16.1. Kako je dakle prednik I.-IV.tužitelja imao status potrošača, to svojstvo potrošača imaju i I.-IV.tužitelji kao njegovi sveopći pravni sljednici. Naime, radi se o predmetnom Ugovoru kao potrošačkom ugovoru, prema kojem se utvrđenju odnosi između parničnih stranaka prosuđuju prema Zakonu o zaštiti potrošača, kao glavnom pravnom izvoru zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, budući da je Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prenesena u naš pravni sustav ne samo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, već djelomično i kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima u čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima. Dakle, odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Treba i navesti da su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu sa pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica a koja pod pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima je obuhvaćena Direktivom 93/13 EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Posebno se i naglašava da je svojstvo potrošača dužan dokazati tužitelj, a ukoliko tuženik tvrdi suprotno, isto je dužan dokazati.

17. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene, jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

17.1. Drugim riječima, u konkretnom slučaju, na tuženici je teret dokazivanja da se s prednikom I.-IV.tužitelja pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama, odnosno da je prilikom pregovaranja tužena s prednikom tužitelja o sklapanju Ugovora o kreditu, istog informirala o rizicima kredita, a što ista nije dokazala u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku i čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, te je tijekom postupka odustala od dokaznog prijedloga da se sasluša u svojstvu svjedoka zaposlenik tužene. Iz iskaza III.tužiteljice proizlazi da nije bila nazočna kod sklapanja Ugovora o kreditu i nema neposrednih saznanja o pregovaranju o spornim ugovornim odredbama, ali da je njen otac bio po zanimanju dipl. ing. elektrotehnike i da je morao posuđivati novac da može otplaćivati kredit nakon što su se rate drastično povećale, te ne zna da li bi njen otac Z.M. uopće htio dizati taj kredit da je znao rizik rasta rata kredita u tolikoj mjeri. Iz navedenog se sasvim sigurno da zaključiti da predniku I.-IV.tužitelja pri interesiranju o kreditnim uvjetima i pri sklapanju Ugovora o kreditu, nije pojašnjeno da postoje mogući rizici vezano za promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti koji parametri utječu na promjenu kamatne stope i tečaja vezanog za CHF, da ga u Banci nitko nije upozorio na rizičnost valute CHF, te što utječe na promjenu kamatne stope, kao i da nije imao mogućnost stvarno utjecati na pojedine odredbe Ugovora o kreditu, jer se sigurno ne bi doveo u položaj da pored četvero djece mora posuđivati novac da bi mogao plaćati uvećane rate kredita i riskirati gubitak nekretnine u kojoj živi sa obitelji. Stoga sud zaključuje da prednik tužitelja nije bio upozoren na rizik kredita kojeg je dizao, a sam kao dipl. ing. elektrotehnike nije mogao shvatiti značenje pojma valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, da bi mogao zaključiti o mogućem riziku.

17.2. Stoga u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir iskaz III.tužiteljiice, Ugovor o kreditu je očito bio unaprijed formuliran od strane tuženice, pa se u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, smatra da se o prijepornim odredbama Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo, radi čega su iste nepoštene. Pri tom nije od utjecaja to što je predniku I.-IV.tužitelja očito bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula i promjenljiva kamatna stopa, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za Odluku tuženice. Naime, predniku I-IV.tužitelja je na temelju takve ugovorne odredbe mogla biti poznata obveza, no nije bio i upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna obveza u Ugovoru nije bila određena, niti odrediva.

17.3. S obzirom da prednik I.-IV.tužitelja kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženicom, a tuženica predniku I.-IV.tužitelja nije na valjan i razumljiv način objasnila promjene kamatne stope, te postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi on kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a prednik tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima je ovisila promjena kamatne stope ili kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, kao i čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Tuženica je predniku tužitelja trebala na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe Ugovora, kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora o kojima prednik tužitelja zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, sukladno čl. 2.-4., čl. 6. i čl. 8. Zakona o obveznim odnosima.

17.4. Naime dijelovi sporne odredbe čl. 2. i 7. o promjenjivoj kamatnoj stopi, među strankama zaključenog Ugovora nisu lako razumljive, jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,90% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar, niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi prednik tužitelja kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovoreni bilo kakvi parametri, te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 4,90%, a o kojima bi prednik tužitelja kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran, već se takvom odredbom ugovora tuženici kao drugoj, jačoj ugovornoj strani, ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost predniku tužitelja kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani

– potrošaču, da utječe te u sporazumu s tuženicom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporni dio odredbe čl. 1. u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora, te valutnu klauzulu vezanu za CHF, ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također prednik tužitelja kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Iz istih razloga je i odredba čl. 23. P) Ugovora ništetna, jer tom odredbom Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju tog Ugovora, a da uopće ne znaju za rizike, odnosno nisu upozoreni na rizike, nisu pojašnjeni parametri koji utječu na promjenu tečaja, pa ugovaranje takve ugovorne odredba sasvim sigurno nije u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, koje je tužena kao trgovac u konkretnom ugovornom odnosu bila dužna poštivati sukladno čl. 2. i čl. 4. Zakona o obveznim odnosima, radi čega je ta ugovorna odredba u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, ništetna.

17.5. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive, iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope kao i valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora, mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj dijela sporne odredbe čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu od 7. studenog 2006. isto konkretno nije slučaj, jer prednik tužitelja na temelju sadržaja spornih odredbi Ugovora, po ocjeni ovoga suda, nije ni mogao, niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze ugovaranjem navedenih odredbi Ugovora o kreditu od 7. studenog 2006. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope i valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope, te promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženice kao banke, te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donošene nakon sklapanja ugovora od 7. studenog 2006. u donošenju kojih prednik tužitelja nije sudjelovao, niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su te odredbe, ugovorne odredbe koje nisu lako razumljive, te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

17.6. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kako je obrazloženo.

17.7. Naime, odredba o promjeni ugovorene kamatne stope, te odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj spornih odredbi, među strankama zaključenog ugovora, ovisne isključivo o odluci tuženice kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena, pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužitelja. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci, kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženica upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u Ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivala način i uvjete promjene kamatne stope.

17.8. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženice kao banke, mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

17.9. Ugovorne odredbe kakve su odredbe čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu od 7. studenog 2006. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka, te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu, jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope.

17.10. Stoga su dijelovi odredbe čl. 1., čl. 2. i čl. 7., kao i čl. 23 P) Ugovora o kreditu od 7. studenog 2006. u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te u odnosu na pristanak na sve rizike koji mogu proizaći iz Ugovora, sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene, te ništetne u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 322. i čl. 326. Zakona o obveznim odnosima. Nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

18. Konačno treba napomenuti i to da prema odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (stavak 1.). Ali, ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati (stavak 2.), a koji posebni uvjeti u ovom slučaju nisu ispunjeni.

19. Slijedom navedenog, osnovan je zahtjev I.-IV.tužitelja za utvrđenjem ništetnima odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (dio odredbe čl. 1., čl. 2. i čl. 7.), kao odredba kojom je ugovoreno da korisnik kredita i sve ugovorne strane na strani istog, pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme postojanja ugovornog odnosa (čl. 23 P)), te je odlučeno kao u izreci pod I.

20. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva, sukladno čl. 258.-260. Zakona o parničnom postupku, provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, knjigovodstvo i bankarstvo Financije LB d.o.o. za usluge, Bilje, a zadatak vještaka je bio utvrditi visinu preplaćenih mjesečnih anuiteta po osnovi povećanja kamatne stope i tečajne razlike po predmetnom kreditu, uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početno stanje valute na dan plasmana kredita u odnosu na plaćanja koja je vršio prednik I. -IV.tužitelja DT.

20.1. Vještak u svom nalazu i mišljenju od dana 27. siječnja 2025. (list 123.- 132. spisa) navodi da je tijekom otplate kredita radi promjena kamatnih stopa, kamata plaćena više u iznosu od 31.910,43 HRK / 4.235,24 EUR, a radi promjene tečaja za CHF, anuiteti su plaćeni u iznosu većem od anuiteta koliko bi isti iznosili da nije bilo promjene tečaja u ukupnom iznosu od 218.909,19 HRK / 29.054,24 eura, a uzimajući u obzir i tzv. negativne anuitete. Napominje se da ovakav nalaz i mišljenje vještaka nije sačinjen u skladu sa zadatkom suda koji je zadan vještaku, budući je isti sačinjen uzimajući u obzir i tzv. negativne stavke.

20.2. Nakon primjedbi tužitelja na nalaz i mišljenje u odnosu na tzv. negativne stavke, koje nisu bile zadatak vještačenja, vještak je sačinio dopunu od dana 29. listopada 2025. (list 145.-146. spisa) iz koje proizlazi da je tijekom otplate kredita radi promjena kamatnih stopa, kamata plaćena više u iznosu od 31.910,43 HRK / 4.235,24 EUR, a radi promjene tečaja za CHF, anuiteti su uključujući samo pozitivne stavke tečaja razlike, plaćeni u iznosu većem od anuiteta koliko bi isti iznosili da nije bilo promjene tečaja u ukupnom iznosu od 191.902,03 HRK / 25.469,78 eura, odnosno ukupno 29.705,02 eura (tablica 6. sa lista 145.-146. spisa).

20.3. Stranke nisu imale primjedbe na dopunu nalaza i mišljenja vještaka, niti su predlagala da se vještak pozove na ročište radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja.

20.4. Stoga je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka nakon dopune, ocjenjujući iste stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, koji je izrađen sukladno zadatku suda i primjedbi tužitelja, na koji stranke nisu imale primjedbi.

21. Nakon provedene dopune financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj vrši preinaku tužbe na način da sa iznosa od 28.647,74 eura, postavlja kondemnatorni zahtjev na iznos od ukupno 29.705,02 eura sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na svaki preplaćeni anuitet po dospijeću pa do isplate, koji glasi kao pod II. izreke, uzimajući u obzir samo pozitivne stavke. Ovdje treba napomenuti da tuženica tijekom postupka nije isticala prigovor radi prebijanja, niti je zadatak vještaku bio da pri vještačenju uzme u obzir i tzv. negativne razlike, a niti je tuženica stavljala prijedloge da se pri vještačenju umanji ukupan iznos za tzv. negativne tečajne razlike. Naime, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK

- CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023 od 18.12.2023., Rev 753/2023 od 20.02.2024., Rev 457/2024 od 26.03.2024.). Stoga su tužitelji pravilno postavili tužbeni zahtjev sukladno dopuni vještačenja uzimajući u obzir samo tzv. pozitivne stavke.

22. Podneskom od dana 9. siječnja 2026. tuženica se protivi preinaci tužbe i ističe prigovor zastare na preinačene iznose, navodeći da je za računanje zastare odlučan dan preinake tužbe, a ne dan podnošenja tužbe.

23. Obzirom na protivljenje preinaci tužbe, sud je rješenjem na ročištu održanom dana 23. siječnja 2026. dopustio preinaku tužbe, sukladno odredbi čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku, iz razloga svrsishodnosti za konačno rješenje odnosa između stranaka.

23.1. Ovdje treba napomenuti da je tužitelj već u tužbi na ime restitucije zahtijevao iznos od 28.647,74 eura, a taj iznos je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, nakon izračuna financijsko-knjigovodstvenog vještaka, povećao na 29.705,02 eura, a imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, time nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužba preinačena nakon provedenog vještačenja, to se tužena takvoj preinaci (neprava preinaka) u smislu odredbe čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku ne može protiviti. Ali i pored navedenog, sud je, kako je navedeno, donio rješenje kojim dopušta preinaku tužbe u ovoj pravnoj stvari.

24. Prigovor zastare u odnosu na potraživanje s osnova valutne klauzule, nije osnovan. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2245/17-2 od 20.03.2018., Rev 3142/2018-2 od 19.03.2019. i Rev 1404/2018-3 od 17.04.2019.).

24.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 15. lipnja 2018., a nastupa 15. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 11. lipnja 2019., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima, za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule.

24.2. Prigovor zastare u odnosu na potraživanje s osnova promjenjive kamatne stope, nije osnovan. Naime, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. za kolektivnu zaštitu u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope, postala je pravomoćna dana 13. lipnja 2014. (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/2013 od 13.06.2014.), te je rok zastare počeo teći 14. lipnja 2014., pa je stoga posljednji dan roka za podnošenje tužbe bio 14. lipnja 2019. (jednako stajalište je izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1046/24-2 od 17.09.2024. i Revd-124/2025-2 od 28.01.2025.). Kako je tužba u ovoj parnici podnesena dana 11. lipnja 2019., to potraživanje po navedenoj osnovi nije zastarjelo.

25. Nije osnovan prigovor tužene da je nastupila zastara na preinačeni dio zahtjeva, te da je za računanje zastare odlučan dan preinake tužbe, a ne dan podnošenja tužbe.

25.1. Naime, u slučaju zahtjeva za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetne odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenog sa CHF valutnom klauzulom kada je tužitelj podnio tužbu prije isteka zastarnog roka, ali je tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti povisio zbog nalaza vještaka, za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara, iako je do preinačenja došlo nakon isteka zastarnog roka (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1036/2023-2 od 04.12.2024., Rev 1038/2023-2 od 5.06.2024., Rev 844/2024-2 od 12.06.2024.).

25. Nije osnovan prigovor zastare. Naime, ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je kako je navedeno, ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, a ovaj sud se na navedeno pozvao u ovoj presudi i utvrdio identično kako je obrazloženo. Sukladno čl. 110. Zakona o obveznim odnosima, pravo na isticanje ništavosti ne gasi se; a prema odredbi čl. 109. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Stoga ništetnost (ništavost) nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, te pravo na isticanje ništavosti se ne gasi. Prema praksi Europskog suda nije odlučno ni to što je potrošaki ugovor prestao (u konkretnom slučaju je kredit prijevremeno otplaćen), jer bez obzira na to, korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužitelj ima i pravni interes kao potrošač zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi.

26. Na temelju odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka, jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, pa tužitelji osnovano potražuju zatezne kamate počev nakon dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, u visini stope zatezne kamate propisane odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

27. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude pod I. i II. 28 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

28.1. I.-IV.Tužitelji su podnijeli zahtjev za naknadu parničnog troška od 5.810,54 eura.

28.2. Zahtjev I.-IV. tužitelja je osnovan do iznosa od 4.633,84 eura, koji se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 500,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od 15.05.2020., 2.10.2025. i 20.11.2025. u iznosima od po 500,00 eura (Tbr. 8.t.1.), a od dana 20.05.2021. i 20.12.2021. u iznosima od po 125,00 eura (Tbr. 8.t.4.), zastupanja na ročištu od 30.03.2021. u iznosu od 125,00 eura (Tbr. 9.t.5.), a od dana 22.03.2023. i 23.01.2026. u iznosima od po 500,00 eura (Tbr. 9.t.1.), obračunatog PDV-a od 843,75 eura (Tbr. 46.), te plaćenog predujma za vještačenje od 331,81 eura i plaćene pristojbe na tužbu od 83,28 eura, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023. i 107/2025.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.

28.3. Nije osnovan preostali zahtjev tužitelja za naknadu troška od 1.176,70 eura, koji se odnosi na obračun PDV-a na plaćeni predujam za vještačenje od 82,95 eura, sastav podneska od 30.04.2019. i 26.03.2021. u iznosima od po 125,00 eura sa PDV-om od po 31,25 eura, jer ti podnesci ne priležu spisu, za sastav na ime dva podneska od dana 20.05.2021. od po 125,00 eura sa PDV-om od po 31,25 eura, već je priznat trošak sastava jednog podneska, sastav podneska od 22.03.2023. u iznosu od 125,00 eura sa PDV-om od 31,25 eura, jer je taj podnesak predan sudu istoga dana kada se održalo ročište za koje je tužiteljima već priznat trošak na ime zastupanja, te na ime zastupanja na ročištu od dana 30.03.2021. preko iznosa od 125,00 eura sa PDV-om od 31,25 eura, jer je takav zahtjev protivan Tbr. 9. st. 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, budući je ročište odgođeno prije početka raspravljanja, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

U Osijeku, 27. veljače 2026.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude, rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti:

1.Punomoćniku I.-IV.tužitelja

2.Punomoćniku tuženice