REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
Poslovni broj: Us I-862/24-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Gordane Katarine Ronyi kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: EI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po opunomoćeniku Martinu Sherriju, odvjetniku iz Zagreba, Kordunska 1, protiv tuženika:
Grad Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi poništavanja rješenja, 27. veljače 2026. godine
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja gradonačelnika Grada Zagreba, KLASA: UP/II-551-06/23-014/2741, URBROJ: 251-02-01/001-23-3 od 14. prosinca 2023. godine i rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, KLASA: UP/I-551-06/23-014/3007, URBROJ: 251-09-22-1/002-23-03 od 08. studenog 2023. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.
Obrazloženje
Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje gradonačelnika Grada Zagreba od 14. prosinca 2023. godine, kojim je odbijen prigovor tužitelja protiv prvostupanjskog rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom od 08. studenog 2023. godine. Ujedno tužitelj osporava i to prvostupanjsko rješenje, kojim mu je određen prestanak prava na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja, s datumom 30. rujna 2023. godine. Tužitelj u tužbi i u toku upravnog spora osporava ovlast Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku za donošenje prvostupanjskog rješenja. Ujedno osporava i općenitu drugostupanjsku nadležnost gradonačelnika Grada Zagreba te ukazuje na to da drugostupanjsko rješenje ne sadržava potpis gradonačelnika. Navodi da je na temelju općeg akta (čl. 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ; Službeni glasnik Grada Zagreba 25/22 - Odluka 22) procesno ovlaštenje za postupanje tuženik imao samo do 31. prosinca 2022. godine te da uopće nije imao ovlaštenje za pokretanje postupka po službenoj dužnosti. Tužitelj istovremeno osporava načelnu mogućnost primjene Odluke 22, ali i pravilnost primjene relevantne materijalnopravne odredbe Odluke 22. Ističe da mu nije bilo omogućeno sudjelovanje u prvostupanjskom postupku, a stoga niti ostvarenje i zaštita njegovih prava i pravnih interesa. Smatra da je prvostupanjsko rješenje nepotpuno i nejasno te da ne sadrži odluku o njegovim korespondentnim obvezama koje je imao za vrijeme trajanja prava. Navodi da se pravomoćno priznavanje prava ne može ukidati nakon proteka jedne godine. Ističe da su osporavanim rješenjima narušena načela zakonitosti, jednakosti, prava na poštivanje privatnosti i obiteljskog života, razmjernosti, predvidljivosti pravne norme, načelo zaštite stečenih prava i pravo vlasništva, kao i općenito vladavina prava. Smatra da mu je trebalo priznati pravo na naknadu troška upravnog postupka.
Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju iz sudskog spisa i iz priloženog spisa upravnog predmeta.
Tužbeni zahtjev je neosnovan.
Prvostupanjskim rješenjem je tužitelju s danom 30. rujna 2023. godine određen prestanak prava na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja.
Takvo rješenje je doneseno na temelju čl. 4. Odluke 22, u kojem je propisano da - između ostalog - novčana pomoć za roditelja odgojitelja prestaje 30. rujna 2023. godine korisniku čije je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo sedam godina ili će do 30. rujna 2023. godine navršiti sedam godina. Prvostupanjsko rješenje je u cijelosti u skladu s navedenom odredbom čl. 4. Odluke 22, jer tužitelj ni ne osporava da je njegovo dijete sedam godina navršilo prije 30. rujna 2023. godine. U tom smislu je pravilno primijenjena relevantna materijalnopravna odredba čl. 4. Odluke 22.
Odluka 22 je bila i predmet ocjene zakonitosti pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske te je presudom tog suda Usoz-143/22 od 27. veljače 2023. godine ocijenjena zakonitom. Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom U-III-1744/2023 od 14. studenog 2023. godine odbio ustavnu tužbu podnesenu u povodu te presude. Stoga se ne mogu prihvatiti navodi tužitelja kojima osporava načelnu mogućnost primjene Odluke 22, kao niti navodi da se prethodno pravomoćno priznavanje prava ne može ukidati nakon proteka jedne godine . Naime, Visoki upravni sud Republike Hrvatske je u spomenutoj presudi naveo da novi opći akt (Odluka 22) ni na koji način ne zadire u prava ostvarena do njegovog stupanja na snagu (ne zadire ni u pravo kao takvo, ni u njegov opseg), već utječe na opseg prava i trajanje prava u budućnosti te zaključuje da novi opći akt djeluje samo na zatečene odnose koji se nastavljaju u budućnosti, pri čemu je poštovano načelo razmjernosti, a uvedenim kompenzacijskim mjerama je uspostavljena ravnoteža između javnog interesa i zaštite legitimnih očekivanja.
Zbog toga je sud na raspravnom ročištu odbio prijedlog tužitelja za pribavljanje spisa predmeta E protiv Republike Hrvatske, koji se vodio pred Europskim sudom za ljudska prava. Prijedlog je bio iznesen upravo na okolnosti ocjene razmjernosti zadiranja u pravo vlasništva i u pravo na poštivanje privatnosti i obiteljskog života. Zbog istog razloga se tužitelj neosnovano u pogledu zaštite socijalnih prava poziva i na predmet Mangold Suda Europske unije te neosnovano traži postavljanje prethodnog pitanja tom sudu. Također je zbog toga neosnovano pozivanje tužitelja na jedan stručni članak koji obrađuje temu zaštite legitimnih očekivanja (predvidljivosti pravne norme).
Nadalje, odredbom čl. 10. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba 10/18, 20/21, 29/21 i 25/22 - Odluka) je propisano da se prigovor na pojedinačne akte nadležnog gradskog upravnog tijela donesene na temelju tog općeg akta podnosi gradonačelniku Grada Zagreba te da je gradonačelnikova odluka o prigovoru konačna.
Navedena odredba čl. 10. Odluke je bila predmet posebne ocjene zakonitosti u postupku pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, koji je presudom I 254/23 od 19. prosinca 2023. godine potvrdio njenu zakonitost. Stoga je neupitna drugostupanjska nadležnost gradonačelnika Grada Zagreba u konkretnom upravnom postupku.
Ujedno je neosnovan i prigovor vezan uz osporavanje pojedinačne ovlasti potpisnika prvostupanjskog rješenja (službenika tuženika nadležnog za pronatalitetnu politiku). Naime, iz t. 73., 74. i 75. Sistematizacije radnih mjesta u Gradskom uredu za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, kao priloga Pravilniku o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu tog gradskog ureda (Službeni glasnik Grada Zagreba 13/22 i 31/22 - PUR), kao i iz čl. 5. podtočka 2.2.1. PUR-a neposredno proizlazi da je upravo u opisu poslova i zadataka službenika nadležnog za pronatalitetnu politiku rješavanje u upravnim stvarima u prvom stupnju sukladno Odluci. Dakle, prvostupanjsko rješenje je donijela za to ovlaštena službena osoba. Tužitelj ne može osporavati potpis navedenog donositelja drugostupanjskog rješenja, u situaciji u kojoj sâmom donositelju tog rješenja taj njegov potpis uopće nije sporan u ovom upravnom sporu.
Neosnovan je i prigovor o tome da je prvostupanjsko rješenje trebalo biti doneseno do 31. prosinca 2022. godine, u skladu s čl. 6. Odluke 22. Naime, po mišljenju ovog suda ne radi se o roku koji se određuje unutar upravnog postupka i na temelju Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09 i 110/21 - ZOUP) - kako tvrdi tužitelj - već o instruktivnom roku propisanom u općem aktu za donošenje pojedinačne odluke na temelju tog akta (primjerice - kao i u slučaju propisanih rokova za donošenje odlukâ o prevođenju prava na osobnu invalidninu u pravo na inkluzivni dodatak). Protekom tog roka ne prestaje pravo nadležnog tijela na donošenje pojedinačne odluke po Odluci 22, a takva procesna posljedica nigdje niti nije propisana. Tužitelju se napominje da njegovo ranije priznato pravo nije dovedeno u pitanje (tek) ovdje osporavanim pojedinačnim odlukama (donesenim nakon proteka instruktivnog roka propisanog u općem aktu), nego još (već) zakonitim općim aktom na temelju kojeg su te odluke donesene.
Sud ističe ovaj načelni stav, čak i bez obzira na to što je Visoki upravni sud Republike Hrvatske 12. prosinca 2022. godine bio obustavio od izvršenja Odluku 22 do donošenja odluke u postupku ocjene zakonitosti tog općeg akta (a koja odluka je donesena 27. veljače 2023. godine), što znači da za vrijeme obustave izvršenja Odluke 22 nadležno gradsko upravno tijelo nije ni smjelo postupati po njoj, odnosno nije smjelo donositi pojedinačne akte.
Osim svega navedenog, čl. 6. Odluke 22 se uopće ni ne odnosi na odluku o konkretnom datumu prestanka novčane pomoći za roditelja odgojitelja, nego na (prethodnu) odluku kojom su tužitelju u izmijenjenom obliku priznati iznosi novčane pomoći i utvrđeno na koji će način ta novčana pomoć u budućnosti prestati (prethodna odluka o usklađivanju prava na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja, koja nije predmet ocjene zakonitosti u ovom upravnom sporu).
Ovlaštenje prvostupanjskog tijela da po službenoj dužnosti odluči o prestanku prava na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja je izričito propisano u čl. 4. st. 2. Odluke 22.
Sud nadalje smatra da su u konkretnom slučaju postojali uvjeti za neposredno rješavanje upravne stvari (čl. 49. st. 1. ZOUP-a), jer se činjenično stanje moglo utvrditi na temelju podataka koji imaju službeni karakter i kojima raspolaže upravno tijelo te nije bilo potrebno posebno izjašnjavanje stranke, a posebno u situaciji kada upravno tijelo u donošenju rješenja postupa po spomenutim odlukama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske.
Suprotno tvrdnji tužitelja, prvostupanjsko rješenje je potpuno i jasno jer u uvodu sadrži OIB, a u izreci datum rođenja tužitelja kao nositelja prava, te u izreci precizno određuje prestanak upravo prava tužitelja na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja. Prethodno rješenje kojim je tužitelju priznato pravo na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja ionako nije sadržavalo popis propisanih tužiteljevih korespondentnih obveza pa stoga taj popis nije trebalo sadržavati niti ovdje osporavano prvostupanjsko rješenje o datumu prestanka prava.
Tužitelju se u osporavanom drugostupanjskom rješenju nije moglo priznati pravo na naknadu troška upravnog postupka, već i zbog činjenice da nije uspio sa svojim pravnim lijekom u tom postupku.
Zbog svega navedenog sud ocjenjuje da su oba rješenja iz upravnog postupka u cijelosti pravilna i zakonita pa je tužbeni zahtjev za njihovo poništavanje kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS). Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška tog spora.
Sud posebno napominje da je cijeli niz istih upravnosudskih predmeta već pravomoćno riješen na ovaj način, primjerice presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usž-2538/25 od 16. srpnja 2025. godine.
U Zagrebu, 27. veljače 2026. godine.
Sudac:
Bojan Bugarin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
DNA:
1. odvj. Martin Sherri
2. Grad Zagreb, Trg Stjepana Radića 1
