REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-7550/2024-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, poradi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 2. veljače 2026. godine, u nazočnosti tužiteljeva opunomoćenika te izočnosti uredno pozvanog tuženika, dana 27. veljače 2026. godine,
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Croatia osiguranju d.d. platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje 34.592,62 eur s zateznim kamatama od 18. prosinca 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
II Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja HRvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u svoti od 2.510,61 eur s zateznim kamatama od 18. prosinca 2024. godine do isplate.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 18. prosinca 2024. godine tvrdi da je njegov osiguranik NP ozlijeđen u prometnoj nezgodi 29. rujna 1994. godine te mu je rješenjem od 24. srpnja 1997. godine priznao pravo na invalidsku mirovinu, a onim od 28. svibnja 1997. godine i pravo na tjelesno oštećenje te je u više postupaka Trgovačkog suda u Zagrebu ostvario svoje pravo na naknadu štete za te isplate, a zatim od 1. prosinca 2021. godine do 31. listopada 2024. godine s iste osnove zahtijeva naknadu štete i kako se tuženik oglušio na odštetni zahtjev od 30. listopada 2024. godine zahtijeva isplatu za to razdoblje od 34.592,62 eur za isplaćenu invalidsku mirovinu i 2.510,61 eur za tjelesno oštećenje tj. ukupno 37.103,23 eur s zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 16. siječnja 2025. godine priznaje nastanak štetnog događaja, pasivnu legitimaciju i odgovornost, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva jer bi u međuvremenu tužiteljev osiguranik ispunio zakonske uvjete za stjecanje prava na starosnu mirovinu poziva se na odredbu čl.27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, navodi da je platio 2.510,61 eur dne 11. studenoga 2024. godine te predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška parničnog postupka.
3. Sud je proveo dokaz uvidom u prijavu o ozljedi na radu, od 11. listopada 1994. godine, tuženikovo rješenje od 24. srpnja 1997. i 28. svibnja 1997. godine, presudu na temelju priznanja ovog suda poslovni broj P-5840/01 od 3. listopada 2001. godine, i Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7084/2011 od 20. srpnja 2012. godine, presudu ovog suda poslovni broj P-2245/2019 od 24. srpnja 2024. godine, poslovni broj P-308/22 od 30. kolovoza 2024. godine i potvrdu od 28. listopada 2024.. godine, odštetni zahtjev od 30. listopada 2024. godine i tuženikovu obavijest o neosnovanom odštetnom zahtjevu od 8. studenoga 2024. godine i izvadak po transakcijskom računu kod Privredne banke Zagreb d.d. od 11. studenoga 2024. gdoien, a odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske nisu posebice navođene, jer se odnose na druge predmete.
4. Tužbeni zahtjev je djelomice osnovan.
5. Nije prijeporna pasivna legitimacija, nastanak šetnog događaja i odgovornost.
6. Prijeporni su osnova i visina tužbenog zahtjeva.
7. Sud ocjenjuje da ovdje treba primijeniti odredbu čl. 161, st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13-119/22), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete i podnošenja tužbe, sukladno kojem tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve do kraja isplate tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a sukladno odredbi čl. 162, st. 1. istog Zakona ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpun gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe te primjenom odredbe čl. 164, st. 1. istog Zakona ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ovog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu te je uvidom u prijavu o ozljedi na radu od 11. listopada 1994. godine utvrđeno da tuženikov osiguranik ozlijeđen 29. rujna 1994. godine3 prilikom povratka sa službenog puta kao vozač službenog vozila, a nije prijeporno da je prometnu nezgodu uzrokovao tuženikov osiguranik kao vozač vozila reg. oz [registarska oznaka].
8. Glede osnove i visine tužbenog zahtjeva, ponajprije je prijeporno koji zakon treba primijeniti u ovom postupku. Sud ocjenjuje da treba primijeniti zakon koji je bio u vrijeme kad je tužitelju nastala šteta isplatama invalidske mirovine svom osiguraniku, a to je vrijeme od 1. prosinca 2021. do 31. listopada 2024.. godine te stoga treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13-119/22), jer je isplata invalidske mirovine šteta koja nastaje sukcesivno kako je isplaćivana mjesečno. Također, treba primijeniti ovaj Zakon kao poseban u odnosu na sve druge zakone koji su opći poput Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23) i Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05-155/23), jer je upravo ovim posebnim propisom zakonodavac propisao što je i kolika je tužiteljeva šteta, tj. štetnikova obveza naknade štete u odnosu na isplaćene invalidske mirovine.
9. Stoga po odredbi čl. 161, st. 2, toč.1. Zakona o mirovinskom osiguranju tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete isplaćene invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje svom osiguraniku po pravomoćnom rješenju u navedenom razdoblju u punoj svoti. Još je osnovnim zakonom o mirovinskom osiguranju (NN 157/13), tužitelj imao pravo zahtijevati naknadu ukupne svote novčanih davanja isplaćenih na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu i naknade za tjelesno oštećenje, a odredbom čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama istog Zakona (NN 115/18), samo je razrađeno ovo pravo tužiteljevo u odnosu na isplaćene invalidske i obiteljske mirovine te naknade za tjelesno oštećenje, upravo kako bi se izbjeglo ovakvo tuženikovo tumačenje da treba primijeniti propise poput Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i Zakona o obveznim odnosima glede osnova tužbenog zahtjeva u odnosu na poseban propis tj. Zakon o mirovinskom osiguranju.
10. Pri tomu je sud uzeo u obzir i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev-12/2022-2 od 12. siječnja 2022. godine, Revd-949/2021-2 od 16. ožujka 2021. godine, Rev 850/2022-3 od 25. listopada 2022. godine, koji se odnose na razdoblja prije 2019. godine. Točno je dakle da je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje o primjeni odredbi čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, sukladno kojem tužitelj ima pravo na razmjeran iznos mirovine oštećene osobe kao stvarnu štetu, što je i logično, jer se u svim tim postupcima to odnosi na isplatu invalidske mirovine za razdoblja prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama, Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 115/18). No, ovdje je riječ o isplati invalidske mirovine za razdoblje od 1. prosinca 2021. do 31. listopada 2024.godine, kada je na snazi bila odredba čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 115/18), tj. odredba čl. 161, st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju, sukladno kojem tužitelju pripada pravo na naknadu stvarne štete koja obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuje iz mirovinskog osiguranja tj. ovdje priznatog prava na invalidsku mirovinu i naknade za tjelesno oštećenje u punoj svoti dok traje isplata invalidske mirovine i te naknade, bez obzira je li tužiteljev osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu te slijedom toga ova odredba čl. 41, Zakona o izmjenama i dopunama, Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 115/18) jest kasniji propis koji derogira raniji, kao što je i poseban propis koji derogira opći, a u oba slučaja je raniji i opći propis upravo odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima o prometu.
11. Stoga sud ocjenjuje da tužitelj za predmetno utuženo razdoblje ima pravo zahtijevati naknadu štete u ukupno svoti isplaćene invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje svom osiguraniku NP te u dvojbi između dva propisa tj. Zakona o mirovinskom osiguranju i Zakona o obveznim osiguranjima u prometu je sud primijenio odredbu čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama, Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 115/18) te je tako utvrđena osnova tužbenog zahtjeva.
12. Glede visine tužbenog zahtjeva, tužitelj ju je utvrdio sukladno odredbi čl.5. i čl.104. te čl. 141.st.1. i čl.145. st.2. točka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju te je ovaj obračun primjenom odredbe čl.159. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09-110/21), u svezi s odredbom čl. 230. st.1. Zakona o parničnom postupku predstavlja javnu ispravu, a tuženi je može osporavati po odredbi čl.230.st.3. Zakona o parničnom postupku, ali nije predložio dokaze o tomu te sud nema razloga posumnjati i postupati po odredbi čl.230.st.4. Zakona o parničnom postupku (Rev-x 1277/15-2, Rev-x 456/14-2, Rev-x 827/15-2, Rev-x 1000/12-2, Revt 139/16-2), pa je utvrđeno uvidom u tužiteljevu potvrdu od 28. listopada 2024. godine da je tužitelj isplatio svom osiguraniku invalidske mirovine u utuženom razdoblju u ukupnoj svoti od 34.592,62 eur i naknadu za tjelesno oštećenje od 2.510,61 eur.
13. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da bi tužiteljev osiguranik 20. srpnja 2006. godine ionako stekao pravo na starostnu mirovinu, budući je rođen **.**.1941.. TO stoga jer sud ocjenjuje da je tužitelj pretrpio štetu isplatom invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje u predmetnom razdoblju pa po navedenima zakonskim odredbama ima pravo zahtijevati naknadu te štete od tuženika, a tuže3nik nije ni dokazao da bi ta starostna mirovina bila veća ili ista kao invalidska.
14. Glede naknade za tjelesno oštećenje, uvidom u izvadak po tuženikovu računu kod Privredne banke Zagreb d.d. od 11. studenoga 2024. godine je utvrđeno da je tuženik tada platio tužitelju zahtijevanu svotu od 2.510,61 eur te je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen.
15. Kako tuženik nije platio naknadu štete za isplaćenu invalidsku mirovinu od 34.592,62 eur, taj dio zahtjeva je prihvaćen.
16. U odnosu na zatezne kamate, primjenom odredbe čl. 165. st. 3 Zakona o mirovinskom osiguranju, tužitelj je 30. listopada 2024. godine uputio odštetni zahtjev koji je tuženik primio 7. studenoga 2024. godine, što i nije prijeporno tj. utvrđeno je uvidom u odštetni zahtjev i tuženikovu obavijest pa bi zakonski rok od 15 dana istekao 22. studenoga 2024. godine, a kako tužitelj zahtjeva zatezne kamate od 18. prosinca 2024. godine, to mu je i dosuđeno.
17. Stopa zateznih kamata je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23), uz uvećanje od tri postotna boda, jer nije riječ o trgovačkom ugovoru.
U Zagrebu, dana 27. veljače 2026. godine
Sudac
Nikola Raguz
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.
DNA:
-tužitelju
-tuženiku
