REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-6032/2024-16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja FČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnik Frano Bazina iz Zagreba, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o. iz Zagreba, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB 36514183925, kojeg zastupa odvjetnik Tomislav Bulić iz Zagreba, poradi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave 2. veljače 2026. godine, u nazočnosti tužitelja osobno i opunomoćenika tužitelja te zamjenika opunomoćenika tuženika, dana 27. veljače 2026. godine,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu br. 02675 od dana 16.7.2008. godine sklopljenog između tužitelja FČ i tuženika Porsche Mobilitija d.o.o, koja glasi:
U čl. 5.1.: „Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja.“
II Nalaže se tuženiku Porsche Mobilitiju d.o.o. platiti tužitelju FČ iznos od 3.931,78 eur s zateznom kamatom tekućom
na iznos od 5,51 EUR od 14.10.2008. godine do isplate
na iznos od 17,86 EUR od 13.11.2008. godine do isplate
na iznos od 14,27 EUR od 10.12.2008. godine do isplate
na iznos od 28,06 EUR od 14.1.2009. godine do isplate
na iznos od 31,63 EUR od 14.2.2009. godine do isplate
na iznos od 33,26 EUR od 13.3.2009. godine do isplate
na iznos od 29,18 EUR od 15.4.2009. godine do isplate
na iznos od 27,10 EUR od 16.5.2009. godine do isplate
na iznos od 23,44 EUR od 14.6.2009. godine do isplate
na iznos od 20,57 EUR od 14.7.2009. godine do isplate
na iznos od 20,57 EUR od 14.8.2009. godine do isplate
na iznos od 23,65 EUR od 15.10.2009. godine do isplate
na iznos od 21,82 EUR od 16.10.2009. godine do isplate
na iznos od 21,71 EUR od 13.11.2009. godine do isplate
na iznos od 22,87 EUR od 12.12.2009. godine do isplate
na iznos od 27,10 EUR od 15.1.2010. godine do isplate
na iznos od 29,90 EUR od 16.2.2010. godine do isplate
na iznos od 30,14 EUR od 17.3.2010. godine do isplate
na iznos od 38,95 EUR od 16.4.2010. godine do isplate
na iznos od 35,09 EUR od 16.5.2010. godine do isplate
na iznos od 38,82 EUR od 17.6.2010. godine do isplate
na iznos od 53,00 EUR od 15.7.2010. godine do isplate
na iznos od 48,06 EUR od 15.8.2010. godine do isplate
na iznos od 64,07 EUR od 16.9.2010. godine do isplate
na iznos od 57,01 EUR od 12.10.2010. godine do isplate
na iznos od 51,27 EUR od 14.11.2010. godine do isplate
na iznos od 68,20 EUR od 15.12.2010. godine do isplate
na iznos od 84,19 EUR od 14.1.2011. godine do isplate
na iznos od 73,00 EUR od 16.2.2011. godine do isplate
na iznos od 77,30 EUR od 10.3.2011. godine do isplate
na iznos od 66,73 EUR od 15.4.2011. godine do isplate
na iznos od 72,88 EUR od 15.5.2011. godine do isplate
na iznos od 95,54 EUR od 13.6.2011. godine do isplate
na iznos od 88,32 EUR od 12.7.2011. godine do isplate
na iznos od 130,30 EUR od 15.8.2011. godine do isplate
na iznos od 138,30 EUR od 13.9.2011. godine do isplate
na iznos od 95,09 EUR od 12.10.2011. godine do isplate
na iznos od 98,66 EUR od 17.11.2011. godine do isplate
na iznos od 96,93 EUR od 10.12.2011. godine do isplate
na iznos od 101,33 EUR od 15.1.2012. godine do isplate
na iznos od 106,38 EUR od 13.2.2012. godine do isplate
na iznos od 105,02 EUR od 16.3.2012. godine do isplate
na iznos od 102,68 EUR od 15.4.2012. godine do isplate
na iznos od 103,60 EUR od 12.5.2012. godine do isplate
na iznos od 106,07 EUR od 13.6.2012. godine do isplate
na iznos od 104,18 EUR od 10.7.2012. godine do isplate
na iznos od 104,65 EUR od 16.8.2012. godine do isplate
na iznos od 101,70 EUR od 14.9.2012. godine do isplate
na iznos od 99,64 EUR od 12.10.2012. godine do isplate
na iznos od 103,28 EUR od 15.11.2012. godine do isplate
na iznos od 101,26 EUR od 12.12.2012. godine do isplate
na iznos od 103,94 EUR od 16.1.2013. godine do isplate
na iznos od 97,82 EUR od 16.2.2013. godine do isplate
na iznos od 100,46 EUR od 13.3.2013. godine do isplate
na iznos od 102,30 EUR od 16.4.2013. godine do isplate
na iznos od 100,53 EUR od 16.5.2013. godine do isplate
na iznos od 94,77 EUR od 12.6.2013. godine do isplate
na iznos od 91,82 EUR od 15.7.2013. godine do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka od 1.771,38 eur, s zateznim kamatama od 27. veljače 2026. godine. do isplate, i to sve do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 10. listopada 2024. godine tvrdi da je s tuženikom dana 16.7.2008. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 02675 (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.794,97 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja. Tužitelj se sukladno članku 5. i 6. predmetnog Ugovora obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim obrocima plativo u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 6.2. predmetnog Ugovora određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 6,70%, a utvrđuje se sukladno članku 9.1. predmetnog Ugovora. Tužitelj se navedeni iznos kredita obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Preuzetu obvezu po predmetnom Ugovoru prema tuženiku tužitelj je u cijelosti ispunio. Prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom tuženika.
Razvidno je kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu.
U odnosu na ugovorene odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF valja istaknuti da je odredbom čl. 269. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05. i 41/08., dalje ZOO) propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju te da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Odredbom čl. 81. st. 1 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 45/07 i 79/07, dalje - ZZP), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive te je odredbom čl. 87 st. 1 ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane tuženika kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca.
Također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača. Iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorne odredbe kojima se glavnica leasinga i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju jer tužitelj kao prosječni potrošač ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik ga o tome ni na koji način nije informirao.
Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i valutna klauzula vezana uz švicarski franak odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF
Na temelju dostupnih mu podataka, tužitelj je izvršio izračun kojim je utvrdio kako je tuženik bez osnove, a temeljem nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli stekao iznos od 3.918,41 EUR.
Člankom 1111. st. 1 ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog čl. Zakona propisano je da je obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva te konačno zahtijeva kao u podnesku od 9. siječnja 2026. godine tj:
"1. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu br. 02675 od dana 16.7.2008. godine sklopljenog između tužitelja FČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, koja glasi:
U čl. 5.1.: „Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja.“
2. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925 da tužitelju FČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.931,78 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom
na iznos od 5,51 EUR od 14.10.2008. godine do isplate
na iznos od 17,86 EUR od 13.11.2008. godine do isplate
na iznos od 14,27 EUR od 10.12.2008. godine do isplate
na iznos od 28,06 EUR od 14.1.2009. godine do isplate
na iznos od 31,63 EUR od 14.2.2009. godine do isplate
na iznos od 33,26 EUR od 13.3.2009. godine do isplate
na iznos od 29,18 EUR od 15.4.2009. godine do isplate
na iznos od 27,10 EUR od 16.5.2009. godine do isplate
na iznos od 23,44 EUR od 14.6.2009. godine do isplate
na iznos od 20,57 EUR od 14.7.2009. godine do isplate
na iznos od 20,57 EUR od 14.8.2009. godine do isplate
na iznos od 23,65 EUR od 15.10.2009. godine do isplate
na iznos od 21,82 EUR od 16.10.2009. godine do isplate
na iznos od 21,71 EUR od 13.11.2009. godine do isplate
na iznos od 22,87 EUR od 12.12.2009. godine do isplate
na iznos od 27,10 EUR od 15.1.2010. godine do isplate
na iznos od 29,90 EUR od 16.2.2010. godine do isplate
na iznos od 30,14 EUR od 17.3.2010. godine do isplate
na iznos od 38,95 EUR od 16.4.2010. godine do isplate
na iznos od 35,09 EUR od 16.5.2010. godine do isplate
na iznos od 38,82 EUR od 17.6.2010. godine do isplate
na iznos od 53,00 EUR od 15.7.2010. godine do isplate
na iznos od 48,06 EUR od 15.8.2010. godine do isplate
na iznos od 64,07 EUR od 16.9.2010. godine do isplate
na iznos od 57,01 EUR od 12.10.2010. godine do isplate
na iznos od 51,27 EUR od 14.11.2010. godine do isplate
na iznos od 68,20 EUR od 15.12.2010. godine do isplate
na iznos od 84,19 EUR od 14.1.2011. godine do isplate
na iznos od 73,00 EUR od 16.2.2011. godine do isplate
na iznos od 77,30 EUR od 10.3.2011. godine do isplate
na iznos od 66,73 EUR od 15.4.2011. godine do isplate
na iznos od 72,88 EUR od 15.5.2011. godine do isplate
na iznos od 95,54 EUR od 13.6.2011. godine do isplate
na iznos od 88,32 EUR od 12.7.2011. godine do isplate
na iznos od 130,30 EUR od 15.8.2011. godine do isplate
na iznos od 138,30 EUR od 13.9.2011. godine do isplate
na iznos od 95,09 EUR od 12.10.2011. godine do isplate
na iznos od 98,66 EUR od 17.11.2011. godine do isplate
na iznos od 96,93 EUR od 10.12.2011. godine do isplate
na iznos od 101,33 EUR od 15.1.2012. godine do isplate
na iznos od 106,38 EUR od 13.2.2012. godine do isplate
na iznos od 105,02 EUR od 16.3.2012. godine do isplate
na iznos od 102,68 EUR od 15.4.2012. godine do isplate
na iznos od 103,60 EUR od 12.5.2012. godine do isplate
na iznos od 106,07 EUR od 13.6.2012. godine do isplate
na iznos od 104,18 EUR od 10.7.2012. godine do isplate
na iznos od 104,65 EUR od 16.8.2012. godine do isplate
na iznos od 101,70 EUR od 14.9.2012. godine do isplate
na iznos od 99,64 EUR od 12.10.2012. godine do isplate
na iznos od 103,28 EUR od 15.11.2012. godine do isplate
na iznos od 101,26 EUR od 12.12.2012. godine do isplate
na iznos od 103,94 EUR od 16.1.2013. godine do isplate
na iznos od 97,82 EUR od 16.2.2013. godine do isplate
na iznos od 100,46 EUR od 13.3.2013. godine do isplate
na iznos od 102,30 EUR od 16.4.2013. godine do isplate
na iznos od 100,53 EUR od 16.5.2013. godine do isplate
na iznos od 94,77 EUR od 12.6.2013. godine do isplate
na iznos od 91,82 EUR od 15.7.2013. godine do isplate
po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
3. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925 da tužitelju FČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."
2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 13. veljače 2025. godine tvrdi tj. prvenstveno ističe prigovor zastare potraživanja.
Naime, na zahtjev tužitelja za isplatom primjenjuje se petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga.
Kako je posljednji obrok temeljem Ugovora isplaćen još 2013. godine, a tužba je podnesena u studenom 2024. godine, sasvim je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, jer tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Također, tuženik naglašava da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare.
Isto potvrđuje Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž- 1163/2024, od dana 2. srpnja 2024. godine, kojom je u bitnome navedeno sljedeće: „(…) čak i u slučaju kada bi tužitelj mogao osnovano potraživati taj novčani iznos s pripadajućim kamatama prema odredbi članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, ovaj sud napominje da je to tužiteljevo potraživanje zastarjelo, to jest da je osnovan tuženikov materijalno pravni prigovor zastare (…).
(…) zastarijevanje započinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke te je od tada druga stranka mogla tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove (…).
Upravo zbog navedenog, to potraživanje zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima, što u ovom predmetu i nije sporno.
(…) da bi stranka mogla ostvarivati restitucijski zahtjev za povratom onog što je dala drugoj stranci na temelju takvog ugovora, kondemnatorni restitucijski tužbeni zahtjev mora podnijeti unutar općeg zastarnog roka jer se u protivnom izlaže opasnosti da zbog prigovora zastare protivne stranke tužbeni zahtjev bude odbijen.
Jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima.“
Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije.
Tužitelj se u tužbi poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP), koju primjenu na konkretan slučaj tuženik u cijelosti osporava te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije.
Tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. ZZP-a/03 te istovjetnu odredbu u članku 56. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe predmetnog Ugovora u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu jasne, lako razumljive i uočljive, stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te, suprotno tvrdnjama tužitelja, ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. U cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.
Tuženik ističe kako sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi predmetnog Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju.
Nadalje, a glede visine tužbenog zahtjeva, nejasno je na koji je točno način tužitelj došao do izračuna u toč. II. petita Tužbe, i zašto uopće smatra da bi istoj tuženik trebao navedeni iznos isplatiti.
Opreza radi, budući da je tužitelj proizvoljno naznačio vrijednost predmeta spora i predložio financijsko-knjigovodstveno vještačenje, tuženik ističe kako je tužitelj bila dužna urediti tužbeni zahtjev odmah. Naime, tuženik ukazuje sudu kako tužitelj raspolaže cjelokupnom dokumentacijom. Svrha je financijsko-knjigovodstvenog vještačenja da se, u slučaju da se eventualno utvrdi bilo kakva preplata po predmetnom ugovoru, potvrdi izračun eventualne preplate kako ju je istaknuo tužitelj, a ne da vještak određuje vrijednost predmeta spora. Navedeno je dozvoljeno jedino u slučaju iz odredbe čl. 186. b Zakona o parničnom postupku, što u ovom predmetu nikako nije slučaj.
Stoga, opreza radi, tuženik osporava eventualnu namjeru tužitelja za uređenjem tužbenog zahtjeva naknadno, budući da je tužitelj imao svu potrebnu dokumentaciju na temelju koje je postavio tužbeni zahtjev.
Tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba.
Nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu i ugovor u cijelosti naknadno učiniti ništetnom. Nadalje, tužitelj tvrdi kako je predmetni Ugovor sklopljen isključivo na njegovu štetu, ali prednosti koje su ostvarene u razdoblju do 2011.g. ne smatra „problematičnima“ jer je kao korisnik kredita u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od korisnika kredita koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima ili kunski kredit.
Štoviše, tuženik ističe kako je zakonodavac Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZID ZPK) u čl. 19. st. 3. izrijekom isključio već otplaćene kredite. Naime, razlog isključenja već otplaćenih kredita se očituje u cilju zakonodavca kojim je
nastojao otkloniti neravnotežu koja je nastala između ugovornih stranaka, a na štetu potrošača, tj. očigledno je kako je zakonodavac smatrao kako korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno kako između potrošača i vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača, kao i u konkretnom slučaju između tužitelja i tuženika koji je svoj kredit isplatio u cijelosti prije donošenja ZID ZPK.
Na takvu problematiku upozorava i redovita profesorica na katedri za Građansko procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. PČ u svom članku koji je objavljen 05.03.2021.g. na web stranicama Informatora.
„Ideja da bi netko tko je slučajno odabrao kredit u CHF-u, sada, petnaestak godina nakon njegova zaključenja, pozivajući se na nepoštenost ugovornih odredbi, zatražio isplatu iznosa koji bi se zakonskim zateznim kamatama trebali multiplicirati i time stekao neočekivanu zaradu, ne čini se prihvatljiv model ponašanja slabije ugovorne strane, kao rezultat znatne neravnoteže koja je postojala na strani potrošača.“ Dokaz:
- Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade Tuženik posebno ističe da je tužitelju, kao i ostalim klijentima tuženika u predmetnom razdoblju, ponuđeno sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u eurima i u švicarskim francima te odluku prepustio tužitelju koji je, dakle, imao mogućnost pregovaranja. Tužitelj je taj koji je odabrao ugovor s valutnom klauzulom u CHF umjesto u EUR, a tuženik nikada nije provodio poslovnu praksu kojom bi se djelatnike tuženika i/ili partnere tuženika upućivalo da klijentima prezentiraju samo proizvode tuženika u jednoj valuti, pa tako ni ugovore o kreditu samo u CHF. Valja napomenuti i da je tuženik prije, tijekom i nakon 2008. godine, kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu, sa svojim klijentima redovito sklapao ugovore s valutnom klauzulom u eurima i nije bilo zapreke da upravo takav ugovor sklopi i tužitelj. U odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o značenju valutne klauzule u valuti CHF, tuženik ističe da se, pored činjenice da je tuženik tužitelja informirao o rizicima promjene tečaja, ujedno radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja Ugovora u nizu novinskih članaka i radijskih emisija. Usprkos navedenome, tuženik je tužitelja u potpunosti informirao o značenju valutne klauzule u CHF, dok je tužitelj bio taj koji je odabrao upravo navedenu valutu. Pritom tuženik napominje da tužitelj ničim ne dokazuje da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru koji je sastavljao isključivo tuženik. Tuženik je, povrh svega, upravo na traženje klijenata i zbog zahtjeva tržišta u ponudu uveo i ugovor s valutnom klauzulom u CHF, objašnjavajući svakom kupcu i klijentu kako predmetna valuta nije stabilna te da nipošto ne može garantirati njezinu stabilnost. Nastavno na prethodnu točku, tužitelj ukazuje sudu na standard dužne pažnje i informiranost „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud EU koji ne podrazumijeva potrošača koji se, pored upozorenja tuženika, propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita.
Kako tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama, tako nema ništetnih odredbi Ugovora niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati.
Ne može se od tuženika očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sam nema preciznih saznanja i prognoza, kao što je budući smjer kretanja tečaja i visina njegova porasta, pa s tim u vezi tuženik ističe da se upravo u odluci Suda EU u predmetu F (C-186/2016) na koju se tužitelj poziva navodi sljedeće: „Članak 3. Stavak.1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procjeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“ Međutim, iako niti sam tuženik nije mogao sa sigurnošću iznijeti tvrdnju u kojem će smjeru i do kojeg iznosa rasti tečaj valute, svoje spoznaje o postojanju takvih mogućnosti kretanja tečaja švicarskog franka iznio je ne samo ovdje tužitelju, nego i svakom klijentu koji se odlučio na korištenje usluga tuženika. U odnosu na povrede Zakona o obveznim odnosima
Naime, tužitelj samo paušalno navodi povrede Zakona o obveznim odnosima, a pritom niti jednom nije naveo kakvim je to postupanjem učinjena povreda bilo kojeg članka istog. Tužitelj samo paušalno ističe kako se oko valutne klauzule i kamatne stope nije pregovaralo te kako je tuženik zatajio informacije tužitelju, bez da mu je ponuđena mogućnost pregovaranja. Štoviše, iz tužiteljevih tvrdnji bi se praktički moglo zaključiti da ga je tuženik prisilio na potpisivanje predmetnog ugovora i da nije imao drugog izbora.
Tuženik je učestalo održavao konzultacije sa svim svojim predstavnicima, koji su svim zainteresiranim klijentima nudili i valutu u EUR-u i valutu u CHF-u, s time da niti odabir pojedine valute, a koji je u cijelosti ovisio o volji i želji tužitelja, nije ovisio ni o kakvim posebnim pogodnostima, već su u svim valutama pogodnosti bile jednake. Nadalje, prilikom davanja ponude, prodajni predstavnici tuženika su obavezno napravili paralelnu kalkulaciju leasinga u EUR i leasinga u CHF te je dali korisniku leasinga kako bi isti mogao odlučiti koju opciju smatra povoljnijom za sebe. Štoviše, prodajni predstavnici su sve zainteresirane stranke obavijestili kako u slučaju bilo kakvih nejasnoća i/ili mogućih upita mogu uvijek kontaktirati i organizirati sastanak s posebno određenom osobom od strane tuženika koja bi im dodatno pojasnila i razjasnila moguće nedoumice.
Slijedom svega navedenog, predlaže se odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama.
3. Sud je proveo dokaz uvidom u ugovor o kreditu od 16. srpnja 2008. godine s uvjetima ugovora o kreditu, sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od istog dana, , plan otplate kredita, početni otplatni plan, račun br. 57/10/24 LČ, izračun tečajne razlike nije posebice ocjenjivan, jer sud određuje vještačenje, , a tuženik se nije suglasio da bude ocjenjivan kao dokaz, ugovori o kreditu i o potrošačkom kreditu od 31. prosinca 2008. godine te 10. studenog 2011. godine se odnose na druge ugovorne odnose, plan otplate o potrošačkom kreditu se također odnosi na drugi ugovorni odnos, , stručni članci nisu posebice ocjenjivani, jer ne predstavljaju ispravu tj. dokaz u ovom postupku, izjava MČ nije posebice ocjenjivanja, jer svjedok iskazuje usmeno, odredio je računovodstveno vještačenje i preslušao tužitelja.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Nije prijeporno da su parnične stranke sklopile ugovor o kreditu 16. srpnja 2008. godine radi kupnje osobnog vozila na 21.794,97 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbanke Austrije d.d, koji vrijedi na dan plaćanja te po čl. 5, st. 1. uvjeta ugovora o kreditu se sve novčane obveze koje proizlaze iz ugovora ako su izražene u CHF-u ispunjavaju plaćanjem u kunama prama prodajnom tečaju za devize iste banke koji vrijedi na dan plaćanja, što je i utvrđeno uvidom u isti., kao i da je kredit otplaćen 14. srpnja 2013. godine sukladno izračunu računovodstvenog vještaka u točki 1. mišljenja.
6. Ovdje treba primijeniti odredbe čl.96-102. Zakona o zaštiti potrošača, (NN 79/07, 125/07 i 79709), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.
7. Glede osnovanosti tužbenog zahtijeva o ništetnosti čl. 5, st. 1.. ugovora o kreditu ,glede valutne klauzule u CHF-u, ovaj sud ocjenjuje da ako nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovim ugovornim odredbama te da potrošač nije imao utjecaja na njihov sadržaj upravo zato jer ih je unaprijed sastavio trgovac pa slijedom toga taj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora, a po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, trgovci pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što tuženik nije učinio. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako trgovci moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata trgovcima , a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, trgovci prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF, što trgovci kao stručne pravne osobe znaju i moraju znati razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. trgovac dao neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja is vijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula iz čl.. 5, st. 1. Ugovora o kreditu utvrđena ništetnom, jer je tuženik neprijeporno sam sastavio ugovor kao trgovac, a tužitelj o njemu, napose o predmetnima ugovornim odredbama nije mogao pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj niti su mu objašnjeni domašaji takve ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF- koji utječu na visinu njegove konačne obveze, a ugovor o kreditu može opstati bez ovih ugovornih odredaba, sve primjenom odredbe čl.102, .st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05- 155/23), pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena valutna klauzula nije bila uvjet ugovora, a niti ima dokaza da je bila odlučna pobuda na tužiteljevoj strani, već je kupovao osobno vozilo kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl.326. st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl.102,.st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.
8. Stoga sud prihvaća tužiteljev iskaz u tom dijelu pregovaranja kao životan i uvjerljiv, s obzirom na njegovo zvanje- završena viša škola, smjer trgovinsko poslovanje i ekonomija i zanimanje - zaposlenik u trgovačkom društvu u informatičkom poslovanju te nikad nije radio kao ekonomist u vrijeme sklapanja ovog ugovora. Također, primjenom odredbe čl. 3, st. 1, t. 1. Zakona o zaštiti potrošača je sud ocijenio da je tužitelj bio potrošač, budući je kupovao vozilo za vlastite potrebe, a ne za bilo kakvu poslovnu djelatnost na tržištu, sve s obzirom na njegovo zvanje i zanimanje u to vrijeme sklapanja ugovora, dočim tuženik ne dokazuje suprotno, premda je na njemu dokazni teret, zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.
9. Točno je da je odredbom čl. 11. ugovora o kreditu. kojom tužitelj svojim potpisom izjavljuje da je pročitao i prihvatio sve odredbe ugovora. No, primjenom odredbe čl. 320, st. 1. te čl.324, st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u svezi s čl. 12. Zakona o parničnom postupku, ovaj sud ocjenjuje takvu ugovornu odredbu ništetnom kao prethodno pitanje. Naime, s obzirom na tužiteljev prihvaćeni iskaz, njegovo zvanje i zanimanje, sud ocjenjuje da tuženik nije protumačio značenje bitnih ugovornih odredaba kao u tučci I izrjeke niti je tužitelj imao mogućnosti pregovaranja o njima.
10. Tuženikovo pozivanje na odredbu čl. 19A, st. 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09-156/23) nije osnovano, jer je tom odredbom samo i jedino propisan način konverzije, koja konverzija svakako u ovom slučaju nije bila moguća, jer je ugovor o kreditu već bio ispunjen tj. otplaćen te je i logično da se način konverzije propisuje za ugovore u koje3mu još traje vjerovničko-dužnički odnos. Stoga je u ovom slučaju tužiteljev jedini pravni put ostvarenja svojih prava upravo ova tužba.
11. Prigovor zastare u odnosu na novčani dio tužbenog zahtjeva zbog ništenosti ovih ugovornih odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u nije osnovan primjenom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV- 47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine. Naime, kako su ove odredbe utvrđene ništetnom, sukladno odredbi čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima to primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona je tuženik dužan vratiti isto što je naplatio na ime tih naknada. Stoga se na ovo vraćanje primjenjuje opći zastarni rok od pet godina po odredbi čl.225. st.1. Zakona o obveznim odnosima te počinje teći od pravomoćnosti ove presude.
12. Ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika u valuti između iznosa utvrđenih početnim oplatnim planom po tečaju CHF na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćao zbog rasta tečaja te valute te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svoga nepoštenog i nesavjesnog postupanja.
13. Računovodstvenim vještačenjem od 11. prosinca 2025. godine je utvrđeno da je razlika u iznosu obroka primjenom tečaja na dan računa u odnosu na obroke primjenom tečaja na dan početka ugovora, za obroke za koje je utvrđen više plaćen iznos upravo 3.931,78 eur, s pojedinim svotama mjesečnih razlika i nadnevcima uplata kao u točki 1. mišljenja, koji nalaz i mišljenje sud prihvaća kao stručan i obrazložen, zasnovan na bitnim ispravama u spisu.
14. Slijedom toga je prihvaćen tužbeni zahtjev, a zatezne kamate teku na pojedine svote od prvog idućeg dana nakon plaćanja, kao dana dospjelosti, po stopi propisanoj odredbom čl. 29, st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, uz uvećanje od pet tj. tri postotna boda, jer nije riječ o trgovačkom ugovoru, a na parbeni trošak po odredbi čl. 151, st. 3. Zakona o parničnom postupku.
15. Na osnovi odredbe čl. 154, st. 1. Zakona o parničnom postupku, primjenom tbr. 7,8. i 9. OT je sud tužitelju priznao trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu, podneske 21.2.2025. i 9.1.2026. te ročišta 8.7.2025. i 2.2.2026. po 200,00 eur svaki ili ukupno 1.000,00 eur, uz PDV od 250,00 eur, sudske pristojbe na tužbu 85,64 eur i presudu 85,74 eur, trošak vještačenja 300,00 eur i 50,00 eru po računu 57/10/24 LČ, kao potreban za postavljanje tužbenog zahtjeva u tužbi, što je konačno 1.771,38 eur, a trošak pristup0a na ročište za objavu je nepotreban za uspjeh u postupku sukladno odredbi čl. 155, st. 1. istog Zakona.
U Zagrebu, dana 27. veljače 2026. godine
Sudac
Nikola Raguz
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.
DNA:
- opunomoćeniku tužitelja
- opunomoćeniku tuženika
