REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Belom Manastiru

31300 Beli Manastir, Kralja Tomislava 53

P-122/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, po sucu Suzani Nađ, u pravnoj stvari tužitelja ČL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borni Marjanoviću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 3, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaić, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti / isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 19.1.2026. godine u nazočnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 27.2.2026.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba čl. 5.2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 56368/07 sklopljen između tužitelja JL kao Korisnika kredita i prednika tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d., a koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % (slovima: nulacijelapedesetposto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.“.

II/. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB 52508873833, Ulica Domovinskog rata 3, Split, da tužitelju JL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 111,23 EUR ( slovima: sto jedanaest eura i dvadeset tri centa) na ime naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 31.08.2007. do 30. lipnja 2011. godine po stopi 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB 52508873833, Ulica Domovinskog rata 3, Split, da tužitelju JL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 263,28 EUR ( slovima: dvjesto šezdeset tri eura i dvadeset osam centi) sa zateznim kamatama počev od dana 27.2.2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi putem svog punomoćnika navodi da je dana 24.08.2007. godine sa Societe Generale - Splitska Banka d.d. (pravni prednik tuženika) sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 56368/07 na iznos od 37.300,00 CHF. Tužitelj je sukladno čl. 5.2. Ugovora bio obvezan platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u iznosu 0,50% od iznosa odobrenog kredita, jednokratno. Tužitelj je prethodno podnošenju tužbe ishodio potvrdu od tuženika iz koje je razvidno kako je naknada za obradu kredita (ulazna naknada) za predmetni ugovor naplaćena 31.08.2007. godine u iznosu 186,50 CHF. Sukladno čl. 96. ZZP/07 (Zakon o zaštiti potrošača) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom jer je odredba je potpuno nejasna i općenita, a tužitelj nije imao mogućnost pregovarati s tuženikom o pojedinačnoj odredbi Ugovora kojeg je tuženik unaprijed pripremio te odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a ugovorena je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelju je 31.08.2007. godine naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 186,50 CHF . Na dan 31.08.2007. kad je tužitelju naplaćen iznos naknade za obradu kredita prodajni tečaj za devizu CHF iznosio je 4.493600, pa je stoga tužitelj naknadu za obradu kredita platio 838,06 kn / 111,23 EUR (fiksni tečaj konverzije: 7.53450). Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kao u izreci ove odluke.

2. U svom odgovoru na tužbu punomoćnik tuženika smatra u cijelosti neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja te predlaže odbijanje istog, kao i obvezivanje tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare potraživanja. U odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem navodno ništetne odredbe o ulaznoj naknadi, tuženik ističe kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu, čl. 5. t. 2. te je u Ugovoru navedeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 0,50 % od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Smatra da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive te da nisu nepoštene, a niti ništetne.

3. Sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 56368/07 od 24.8.2007. ( list 6-11 spisa), uvidom u potvrdu OTP banke od 30. siječnja 2025. ( list 12 spisa), uvidom u presudu Vrhovnog suda Rev-673/2023-2 od 13.2.2024. ( list 13-20 spisa), uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u e-spisu ( list 99-120 spisa), te čitanjem zapisnika ovog suda od 22.10.2025. ( list 121-122 spisa), saslušanjem tužitelja JL na ročištu 19.1.2026. ( list 123-124 spisa).

4. Uvidom u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 56368/07 od 24.8.2007. ( list 6-11 spisa), sud je utvrdio da je u točki 5.2. ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u iznosu od 0,50% od iznosa odobrenog kredita te se ista plaća jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.

5. Uvidom u potvrdu OTP banke od 30. siječnja 2025. ( list 12 spisa) sud je utvrdio da je tuženik priznao da je naknada za obradu kredita 56368/07 naplaćena dana 31.8.2007. u iznosu od 186,50 CHF ( 0,50 % ) sukladno članku 5. Ugovora o kreditu.

6. Na pripremnom ročištu održanom dana 22.10.2025. sud je odlučio o prigovoru tuženika istaknutom u podnesku od 14.10.2025. godine te je vrijednost predmeta spora utvrdio na iznos od 111,23 eura, jer je deklaratorni zahtjev istaknut u tužbi trebao poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu te se stoga ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Na istom ročištu punomoćnik tuženika je istakao da ne osporava visinu zahtjeva za isplatu naknade za odobravanje kreditnog zahtjeva, ali osporava osnov istog zahtjeva, kao i osnovanost zahtjeva za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi koje reguliraju predmetnu naknadu. Znači, tuženik ne osporava kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 111,23 eura, ali osporava deklaratorni dio istog.

7. Saslušanjem tužitelja ČL na ročištu održanom 19.1.2026. ( list 123-124 spisa) godine sud je utvrdio da je isti tijekom 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu sa bivšom Splitskom bankom. Podigao je kredit u svrhu renoviranja kuće i sjeća se da mu je odobren kredit od oko 35.000,00 CHF. Ne sjeća se da je plaćao neku naknadu za obradu kredita jer ga u banci na tu naknadu nisu niti upozorili. Ugovor o kreditu nije niti pročitao, samo mu je predočen već unaprijed pripremljen ugovor na potpis. Nikakve ugovorne odredbe mu nisu objašnjene. Tužitelj je tražio kredit i samo mu je rečeno da ga može dobiti. Nije niti pitao djelatnika banke o uvjetima kreditiranja. Tužitelj je pred ovim sudom vodio postupak po ovom ugovoru o kreditu radi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i isplate obeštećenja, a taj postupak još nije završen. Ističe da je nakon nekoliko godina kredit pretvorio u eurski, odnosno ugovor je konvertiran. Tužitelj je kredit u cijelosti otplatio. Sa djelatnikom banke prije potpisivanja ugovora nije imao mogućnosti pregovarati o ugovornim odredbama. Prilikom isplate kredita nije primijetio da bi ugovoreni iznos bio manji za neku naknadu za obradu kredita.

8. Iskazu tužitelja sud je u cijelosti povjerovao, cijeneći njegov iskaz istinitim i uvjerljivim te u skladu sa drugim provedenim dokazima. Tužitelj je imao status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( N.N.79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje ZZP/07) prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno je da je tužitelj isti sklopio kao fizička osoba u svrhu adaptacije obiteljske kuće pa je tužitelj svoje potrošačko svojstvo dokazao navedenim ugovorom o kreditu i vlastitim iskazom. Stoga se ukazuje neosnovanim prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao svoje potrošačko svojstvo.

9. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/03, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje i odredba članka 49. ZPP-a/14. Tuženik tu činjenicu uopće nije dokazivao.

10. Prema odredbi članka 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi te je to pravo neograničeno. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba ( čl. 327. st. 1. ZOO-a ). Zbog navedenog, zahtjev čiji predmet je utvrđenje da su pojedine ugovorne odredbe ništetne i zabrana njihovog korištenja, ne zastarijeva. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva proizlazi iz članka 323., članka 1111., članka 1115., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ( N.N. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

11. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 ( čl.104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Stoga se ukazuje neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

12. Prema odredbi članka 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Direktivom 93/13 EEZ od 5.travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 ( koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom ) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Naime, iz toga slijedi da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz sporne odredbe proizlaze. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

13. Nesporno je da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, ali ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu bili " pokriveni" stvarni troškovi tuženika jer tuženik nije naveo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

14. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je stekao uvjerenje da tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, već mu je ta odredba ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja kao korisnika kredita. Sporna odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke te na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja pa je stoga takva odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to neovisno o visini iznosa naknade. Nadalje, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom ( Rev-673/23 od 13.2.2024). Stoga je takva odredba ništetna te je tuženik sukladno čl. 323. ZOO- a dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na povrat naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada naplaćena prilikom isplate kredita dana 31.8.2007. u iznosu od 186,50 CHF, odnosno 838,06 HRK, a što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 111,23 EUR. Sud je prilikom donošenja odluke imao u vidu i činjenicu da je tužitelj već vodio sudski postupak pred ovim sudom radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi po predmetnom ugovoru o kreditu sklopljenim sa tuženikom te je sudski postupak još u tijeku. Stoga je odlučeno kao u točki I/ i II/ izreke ove presude.

15. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja naknade. Prema stajalištu VS RH (Revd-1294/2021 od 12.10.2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene, podrazumijeva se nesavjesnost banke kao kreditne institucije. Tužitelju je naknada naplaćena 31.8.2007. godine, te je stoga sud dosudio zatezne kamate sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu.

16. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku ( N.N. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08, 57/11., 148/11., 25/13., 28/13.,70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP ) te je sud, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika punomoćniku tužitelja priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura, trošak sastava podneska od 24.3.2025. u iznosu od 50,00 eura, te troškove zastupanja na ročištima od 22.10.2025. i 19.1.2026. u pojedinačnom iznosu od 50,00 eura + PDV od 25 % u iznosu od 50,00 eura, te troškove sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od 13,28 eura, odnosno sveukupno 263,28 EUR. Stoga je odlučeno kao u točki III/ izreke ove presude.

Beli Manastir, 27.2.2026.

S u d a c :

Suzana Nađ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika