REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Belom Manastiru

31300 Beli Manastir, Kralja Tomislava 53

P-245/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, po sucu Suzani Nađ, u pravnoj stvari tužitelja ZŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 3, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaić, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti / isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 19.1.2026. godine u nazočnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 27.2.2026.

p r e s u d i o  j e

I/. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 070129176907 AE sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja, sklopljenog dana 29.01.2007. g., potvrđenog dana 31.01.2007. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod br. OU-216/07, u dijelu odredbe koji glasi:

Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao administrativnih i drugih radnji) - jednokratno 2,99% (dvacijeladevedesetdevetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.“

II/. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 3, OIB: 52508873833, da tužitelju ZŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 220,64 EUR ( slovima: dvjesto dvadeset eura i šezdeset četiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 02.02.2007. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 3, OIB: 52508873833, da tužitelju ZŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 321,07 EUR ( slovima: tristo dvadeset jedan euro i sedam centi ) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 27.2.2026. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi putem svog punomoćnika navodi su dana 29.1.2007. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu br. 070129176907 AE sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja, potvrđen dana 31.01.2007. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod br. OU- 216/07, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 12.245,00 CHF u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate, pod uvjetima i rokovima dogovorenim i utvrđenim ovim Ugovorom o kreditu. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 5. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 2,99 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 01.02.2007. godine naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 1.662,38 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 220,64 eura. O ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Stoga punomoćnik tužitelja predlaže donošenje presude kao u izreci ove odluke.

2. U svom odgovoru na tužbu punomoćnik tuženika smatra u cijelosti neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja te predlaže odbijanje istog, kao i obvezivanje tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare potraživanja. U odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem navodno ništetne odredbe o ulaznoj naknadi, tuženik ističe kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu, čl. 5. te je u Ugovoru navedeno za naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,99 % od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Smatra da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive te da nisu nepoštene, a niti ništetne.

3. Sud je proveo dokaze uvidom u potvrdu OTP banke od 20.8.2024. ( list 5 spisa), u Ugovor o kreditu od 29.1.2007. ( list 6-11 spisa), uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u e-spisu ( list 147-168 spisa), čitanjem zapisnika ovog suda od 22.10.2025. ( list 169 spisa), te saslušanjem tužitelja na ročištu od 19.1.2026. ( list 172-173 spisa).

4. Uvidom u Ugovor o kreditu od 29.1.2007., a koji je ovjeren kod javnog bilježnika Mirjane Borić u Osijeku pod brojem OU-216/07 dana 31.1.2007. ( list 6-11 spisa), sud je utvrdio da su u točki 5.1. ugovoreni troškovi odobravanja kredita, jednokratno, 2,99% od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja kredita.

5. Uvidom u potvrdu OTP banke od 20.8.2024. ( list 5 spisa) sud je utvrdio da je tuženik potvrdio da je naknada za odobravanje kredita klijentu naplaćena u iznosu 366,13 CHF, odnosno 1.662,38 HRK, prilikom plasiranja kredita 1.2.2007. godine te je za taj iznos umanjen iznos plasiranih sredstava kredita.

6. Na pripremnom ročištu održanom dana 22.10.2025. sud je odlučio o prigovoru tuženika istaknutom u podnesku od 14.10.2025. godine te je vrijednost predmeta spora utvrdio na iznos od 220,64 eura, jer je deklaratorni zahtjev istaknut u tužbi trebao poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu te se stoga ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Na istom ročištu punomoćnik tuženika je istakao da ne osporava visinu zahtjeva za isplatu naknade za odobravanje kreditnog zahtjeva, ali osporava osnov istog zahtjeva, kao i osnovanost zahtjeva za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi koje reguliraju predmetnu naknadu. Znači, tuženik ne osporava kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 220,64 eura, ali osporava deklaratorni dio istog.

7. Saslušanjem tužitelja ZŠ na ročištu održanom 19.1.2026. godine ( list 172-173 spisa) sud je utvrdio da je isti tijekom 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu sa OTP bankom jer je imao namjeru kupiti osobni automobil marke Mazda 323 rabljeni, a koji je kupio u auto kući Perković u Osijeku. Kredit je bio u CHF valuti jer su mu preporučili da je takav kredit najpovoljniji. Tužitelj je u cijelosti otplatio kredit zajedno sa kamatama. Izjavljuje da je već vodio postupak pred ovim sudom radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te mu je dosuđena naknada koju je banka u cijelosti isplatila po pravomoćnoj presudi. Tužitelj izjavljuje da nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama, u banci mu je predočen već unaprijed napisani ugovor koji je mogao prihvatiti ili odbiti. On je ugovor na brzinu pročitao i potpisao ga. Donekle je shvatio ugovorne odredbe. U banci mu je rečeno da ništa ne brine i da će kredit dobiti, a izmjene ili eventualni prekid ugovora nije bio moguć. U banci ga nisu upozorili da mora platiti i troškove odobravanja kredita. Ne zna kada i koliko su iznosili ti troškovi. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao otvoren OPG niti je bio član uprave trgovačkog društva ili poduzeća. Osobni automobil mu je trebao za osobne potrebe jer je iz [adresa] putovao na posao u Beli Manastir kao i njegova supruga. Pročitao je odredbu o ulaznoj naknadi, ali vjerojatno nije shvatio o čemu se radi. Vidio je da je ta neka naknada određena u postotku. Kao laik nije primijetio da mu je isplaćen kredit u manjem iznosu nego što je naznačeno u ugovoru odnosno da je od tog iznosa odbijena naknada.

8. Iskazu tužitelja sud je u cijelosti povjerovao, cijeneći njegov iskaz istinitim i uvjerljivim te u skladu sa drugim provedenim dokazima. Tužitelj je imao status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( N.N.79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje ZZP/07) prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno je da je tužitelj isti sklopio kao fizička osoba u svrhu kupovine motornog vozila za vlastite potrebe pa je tužitelj svoje potrošačko svojstvo dokazao navedenim ugovorom o kreditu i vlastitim iskazom. Stoga se ukazuje neosnovanim prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao svoje potrošačko svojstvo.

9. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/03, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje i odredba članka 49. ZPP-a/14. Tuženik tu činjenicu uopće nije dokazivao.

10. Prema odredbi članka 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi te je to pravo neograničeno. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba ( čl. 327. st. 1. ZOO-a ). Zbog navedenog, zahtjev čiji predmet je utvrđenje da su pojedine ugovorne odredbe ništetne i zabrana njihovog korištenja, ne zastarijeva. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva proizlazi iz članka 323., članka 1111., članka 1115., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ( N.N. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

11. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 ( čl.104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Stoga se ukazuje neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

12. Prema odredbi članka 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Direktivom 93/13 EEZ od 5.travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 ( koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom ) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Naime, iz toga slijedi da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz sporne odredbe proizlaze. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

13. Nesporno je da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, ali ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu bili " pokriveni" stvarni troškovi tuženika jer tuženik nije naveo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

14. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je stekao uvjerenje da tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, već mu je ta odredba ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja kao korisnika kredita. Sporna odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke te na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja pa je stoga takva odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to neovisno o visini iznosa naknade. Nadalje, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom ( Rev-673/23 od 13.2.2024). Stoga je takva odredba ništetna te je tuženik sukladno čl. 323. ZOO- a dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na povrat naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada naplaćena prilikom isplate kredita dana 1.2.2007. godine u iznosu od 366,13 CHF, odnosno 1.662,38 HRK, a što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 220,64 EUR. Sud je prilikom donošenja odluke imao u vidu i činjenicu da je tužitelj već vodio sudski postupak pred ovim sudom radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi po predmetnom ugovoru o kreditu sklopljenim sa tuženikom te mu je dosuđena naknada koju je banka u cijelosti isplatila temeljem pravomoćne presude. Stoga je odlučeno kao u točki I/ i II/ izreke ove presude.

15. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja naknade. Prema stajalištu VS RH (Revd-1294/2021 od 12.10.2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene, podrazumijeva se nesavjesnost banke kao kreditne institucije. Tužitelju je naknada naplaćena 1.2.2007. godine, te je stoga sud dosudio zatezne kamate sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu od 2.2.2007. pa nadalje do isplate.

16. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku ( N.N. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08, 57/11., 148/11., 25/13., 28/13.,70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP ) te je sud, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika punomoćniku tužitelja priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura, trošak sastava podneska od 18.3.2025. u iznosu od 50,00 eura, te troškove zastupanja na ročištima od 22.10.2025. i 19.1.2026. u pojedinačnom iznosu od 50,00 eura, trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 eura ili ukupno 225,00 eura + PDV od 25 % u iznosu od 56,25 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i na presudu u iznosu od 13,27 eura, odnosno sveukupno 321,07 EUR. Sud punomoćniku tužitelja nije priznao zatraženi trošak za zahtjev u iznosu od 50,00 eura jer isti nije precizirao o kakvom zahtjevu se radi i od kojeg datuma, a takav zahtjev nije niti bio potreban za vođenje ovog parničnog postupka. Stoga je odlučeno kao u točki III/ izreke ove presude.

Beli Manastir, 27.2.2026.

S u d a c :

Suzana Nađ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika