REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-414/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sutkinji Martini Ivanković u pravnoj stvari tužitelja ČČZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnik Damir Metelko i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 21. siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 27. veljače 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništava odredba ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102739655 od 29. studenog 2005. kojeg su sklopili tužitelj ČČZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženik Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 koja u dijelu čl. 10 glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK) obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita je suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 da tužitelju ČČZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 775,11 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 30. studenog 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 775,11 eura za dan 29. studenog 2005.

IV Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 da tužitelju ČČZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] namiri parnični trošak u iznosu od 977,32 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 28. veljače 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 17. ožujka 2025. podnio tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu u kojoj navodi da je 29. studenog 2005. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102739655 kojim mu je tuženik odobrio kredit u iznosu od 122.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Prema čl. 10 tog ugovora tuženik je obvezao tužitelja kao korisnika kredita na plaćanje naknade za obradu kredita bez da mu je jasno predočio strukturu tih troškova i zašto baš u tom postotku što tu obvezu tužitelja čini neodređenom i neodredivom pa i ništetnom prema čl. 270 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO). Također, radi se o nepoštenoj odredbi iz čl. 81 st. 1 i 2 te čl. 82 alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07 – dalje: ZZP) jer je unaprijed formulirana u tipskom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana, o njoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem kojem je nametnuta obveza s čijim sadržajem nije bila upoznat i nije mogao o njoj pregovarati ni utjecati na njen sadržaj. Dodaje da je tuženik tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a zapravo mu je isplatio drugi iznos koji je bio umanjen za navodne troškove obrade kredita jer je prilikom isplate kredita teretio tužitelja za ulaznu naknadu u iznosu od 5.840,09 kn odnosno 775,11 eura[1] i nakon toga je tužitelju obračunavao kamate na cjelokupni iznos kredita iako mu je isplatio iznos kredita umanjen za tzv. ulaznu naknadu. Time je tuženik prouzročio neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača na štetu tužitelja kao potrošača i dodaje da je i Vrhovni sud RH u predmet ima poslovni broj Rev-673/2023, Revd-1974/2023, Revd-1601/2024 i Rev-1035/2024 zauzeo stav da se radi o nepoštenim odredbama, a isto smatra i Sud Europske Unije u predmetima C-224/19, C-259/19, C-84/19, C-222/19 i C-252/19. Tužitelj stoga svojim tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi traži da se utvrdi da je ništetna odredba čl. 10 u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“ te potražuje isplatu iznosa od 775,11 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 29. studenog 2005. do isplate kao i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Nakon podnošenja tužbe ovaj spor se vodi kod Općinskog suda u Sesvetama na temelju rješenja predsjednika Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 31 Su -

198/2025-3 od 4. travnja 2025

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, a ne spori visinu. Osporava vrijednost predmeta spora koju je tužitelj odredio u iznosu od 1.400,00 eura jer smatra da se deklaratorni zahtjev u ovom slučaju ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora te navodi da tužitelj nije dokazao status potrošača. Dodaje da su neosnovani navodi da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita bila nepoštena odnosno ništetna jer je ta odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, a za takve odredbe o predmetu ugovora i cijeni nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene. Ističe da je tuženik tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita prilikom pregovora o kreditu i da je informacija o njoj bila i u ugovoru i dostupna na letcima tuženika koji su tužitelju uručeni prije sklapanja ugovora o kreditu. Pojašnjava da su se predmetnom naknadom pokrivali troškovi uzrokovani obradom kredita poput operativnih, materijalnih, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova te da različite vrste kredita zahtijevaju različiti utrošak ljudskog rada i da je to u korelaciji s različitim apsolutnim iznosom naplaćene naknade za obradu kredita. Dodaje i da prema odluci Suda EU broj C-621/17 u odredbi ugovora o potrošačkom zajmu o iznosu troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Tuženik tvrdi i da ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Ističe i prigovor zastare jer je naknada naplaćena 29. studenog 2005. Osporava i potraživanje zakonskih zateznih kamata te ističe da tužitelj eventualno ima pravo na te kamate tek od pravomoćnosti odluke u ovom predmetu odnosno podredno od podnošenja tužbe. Tuženik navodi i da se odluke Suda EU u predmetima C-224/19 i C-84/19 ne mogu primijeniti na ovaj spor te da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i potražuje naknadu troškova postupka.

4. Tužitelj je u podnesku od 7. srpnja 2025. osporio navode odgovora na tužbu. Navodi da se radi o konvertiranom ugovoru o kreditu pa je tuženik time što je tužitelju ponudio konverziju zapravo priznao da je on potrošač i smatra da je na tuženiku teret dokaza da tužitelj nije potrošač. Ističe da su prigovor zastare i prigovor na tijek zatraženih zakonskih zateznih kamatama neosnovani. U odnosu na vrijednost predmeta spora navodi da je u tužbi postavio tri tužbena zahtjeva i da je mjerodavna vrijednost predmeta spora koja je navedena u tužbi jer se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu. U tom podnesku tužitelj specificira tužbeni zahtjev na način da je uglavničio zakonske zatezne kamate pa uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 10 ugovora o kreditu o tzv. ulaznoj naknadi potražuje isplatu iznosa od 775,11 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 7. srpnja 2005. do isplate i isplatu iznosa od 1.491,05 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 7. srpnja 2005. do isplate. I dalje potražuje naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

5. U podnesku od 24. srpnja 2025. tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 7. srpnja 2025. i smatra je nesvrsishodnom , a osporava vrijednost predmeta spora i u odnosu na ovu preinaku. Navodi da ne spori visinu novopostavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.491,05 eura, no spori njegovu osnovu i ističe da tužitelj ne može potraživati procesne kamate na uglavničene zatezne kamate jer glavnica još uvijek nije podmirena.

6. Tužitelj je u podnesku od 7. srpnja 2025. preinačio tužbu jer je uz zahtjev postavljen u tužbi istaknuo i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na uglavničene kamate na glavnicu, a prema čl. 191 st. 1 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP) preinaka tužbe je isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Tužitelj je ovu preinaku napravio prije zaključenja prethodnog postupka, ali nakon što je tužba dostavljena tuženiku pa je prema čl. 190 st. 3 ZPP-a za preinaku potreban pristanak tuženika. Tuženik je taj pristanak uskratio, a sud smatra da ova preinaka nije svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama pa rješenjem donesenim na pripremnom ročištu od 28. listopada 2025. nije dopustio tu preinaku tako da se u postupku odlučuje o tužbenom zahtjevu kako je postavljen u tužbi.

7. Tužitelj je kao vrijednost predmeta spora u tužbi naveo iznos od 1.400,00 eura dok vrijednost kondemnatornog zahtjeva iznosi 775,11 eura. Prema ocjeni ovog suda svrha deklaratornog tužbenog zahtjeva u ovom sporu je da se ocijeni osnovanost zahtjeva za isplatu tj. činidbu pa se on ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora i sud je kao vrijednost predmeta spora utvrdio samo vrijednost zahtjeva za isplatu, a to je prema tužbenom zahtjevu iz tužbe iznos od 775,11 eura.

8. Sud je pročitao ugovor o kreditu s prilozima (str. 6-19), pregled prometa po partiji kredita (str. 20-34), obračun naknade za bankarske usluge (str. 69), krediti – proces obrade (str. 92, 93), informacije o stambenim kreditima (str. 151-162), izračun zakonskih zateznih kamata (str. 169, 170). Financijsko vještačenje nije provedeno jer nije sporna visina tužbenog zahtjeva, a svjedok ČČ nije saslušan jer je tuženik odustao od tog prijedloga.

9. Na temelju tako provedenog postupka sud je, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i u vezi s drugim dokazima, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan osim u dijelu zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata o čemu je odlučeno u točki III izreke.

10. Među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu i da je naplaćena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 775,11 eura. Sporni su osnovanost tužbenog zahtjeva, je li tužitelj potrošač, je li nastupila zastara i sporan je tijek zakonskih zateznih kamata.

11. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102739655 (str. 6- 14) sklopili su 29. studenog 2005. tuženik kao kreditor, tužitelj kao korisnik kredita te PČZ kao sudužnik i PČ kao založni dužnik. Taj ugovor je sklopljen za iznos od 122.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Sporna odredba sadržana je u čl. 10 ugovora u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“ Namjena kredita je stambeni kredit za kupnju nekretnine. Prema obračunu naknade za bankarske usluge (str. 69) datum odobrenja kredita je bio 29. studenog 2005. i ta je tzv. ulazna naknada iznosila 5.840,09 kn.

12. Tužitelj je u svojem iskazu naveo da je ovaj ugovor o kreditu sklopio jer se 2005. razvodio i htio je bivšoj supruzi kupiti stan, a ona je bila sudužnik u tom kreditu. Naveo je i da bivša supruga i dalje stanuje u stanu koji je kupljen tim kreditom i da on nema registrirano trgovačko društvo, obrt ni OPG. Tužitelj je iskazao i da su mu u banci tada dali gotov obrazac ugovora o kreditu kojeg je on mogao prihvatiti tako kako ga je banka sastavila ili je mogao odustati od kredita. Ugovor je pročitao prije potpisivanja i dodao je da je u to vrijeme tuženik imao najpovoljnije stambene kredite. Dodao je i da mu u banci nisu ništa posebno objasnili o ulaznoj naknadi ni što se njome podmiruje, a ta naknada mu je naplaćena tako što mu je iznos odobrenog kredita isplaćen umanjen za iznos te naknade.

13. Prema ocjeni ovog suda tužitelj je potrošač u smislu čl. 3 ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj je predmetnim kreditom ishodio sredstva za kupnju stana koji njegova bivša supruga koristi za stanovanje pa je tuženikov prigovor da tužitelj nije potrošač stoga neosnovan.

14. Prema čl. 1065 Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05 – dalje: ZOO/91) ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 84 ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema čl. 4 st. 2 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020. utvrđen je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ pa se tako ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

15. Predmet ovog spora je jednokratna naknada za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva i ona prema ocjeni ovog suda ne predstavlja predmet ugovora o kreditu jer se on odnosi na bitne činidbe ugovora koje definiraju bit ugovornog odnosa tj. koje taj ugovor čine baš ugovorom o kreditu, a nije ni cijena jer su prema čl. 1069 ZOO/91-a cijena ugovora o kreditu ugovorene kamate. Jednokratna naknada za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva se prema tome i u smislu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ smatra akcesornom odredbom i dopušteno je ocjenjivati je li odredba o toj naknadi poštena bez ograničenja iz čl. 84 ZZP-a i čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ pa je u nastavku potrebno provesti test nepoštenosti sporne odredbe.

16. Prema čl. 81 st. 1 ZZP-a i čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivao logično, životno i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da je tuženik tužitelju dao prethodno formulirani standardni ugovor pa je u skladu s čl. 81 st. 2 ZZP-a utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornim odredbama uključujući i jednokratnu naknadu za obradu kredita. Ovdje treba istaknuti da je prema čl. 81 st. 4 ZZP-a na tuženiku kao trgovcu teret dokaza ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, a tuženik to nije dokazao u ovom sporu.

17. Kao što je već navedeno, među strankama nije sporno da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 775,11 eura. U tekstu predmetnog ugovora nije naveden iznos te naknade, nego je u čl. 10 st. 1 navedeno da ona iznosi 1,00 % od iznosa kredita, a minimalno 200,00 kn. Tuženik u odgovoru na tužbu nabraja da je ta naknada pokrivala troškove poput operativnih i materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova, međutim, tuženik ne objašnjava ni ne dokazuje zašto bi ti troškovi iznosili baš 1 % od ukupnog iznosa kredita pa sud njegove tvrdnje o troškovima koji se podmiruju spornom naknadom smatra paušalnim. Također, i sam tužitelj je iskazao da mu prilikom ugovaranja kredita nisu dane nikakve posebne informacije o naknadi za obradu kredita pa prema ocjeni ovog suda određivanje jednokratne nagrade za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva u iznosu od 1 % od iznosa kredita iako je transparentno, jer je tužitelj mogao znati iznos te naknade, nije jasno.

18. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. navedeno je i da čl. 3 st. 1 Direktive EEZ 93/13, koji je istovjetan čl. 81 st. 1 ZZP-a, treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a to treba provjeriti sud koji provodi postupak. U konkretnom slučaju tuženik svojim dokazima uopće nije dokazao da naplaćena jednokratna nagrada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

19. Prema ocjeni ovog suda odredba čl. 10 predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita, a minimalno 200,00 kn, je nepoštena ugovorna odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ju je formulirao tuženik kao trgovac, s tim da tužitelj kao potrošač nije imao niti je mogao imati utjecaja na njen sadržaj pa je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitel ja kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelju je banka kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnula plaćanje jednokratne naknade, povrh preuzete obveze vraćanja pozajmljenog iznosa uvećanog za ugovorene kamate, s tim da iz predmetnog ugovora uopće nije jasno što se tom naknadom podmiruje , što je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja.

20. Štoviše, budući da je naknada za obradu i odobravanja kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, korisnici kredita su time dodatno dovedeni u neravnopravni položaj. Naime, tuženik je sigurno imao određene troškove za obradu zatraženog kredita, no sama činjenica da je predmetna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita ukazuje na nepoštenost takve odredbe i stavljanja u nepovoljniji položaj onih korisnika kredita kojima je odobren kredit u većem iznosu i koji time plaćaju višu naknadu zato što nije transparentno ni jasno zašto bi određeni osnovni troškovi koji nastaju pri obradi svakog kredita bili viši u slučaju kad se radi o ugovoru o kreditu na veći iznos. Slijedom svega navedenog takva nepoštena odredba je prema čl. 87 st. 1 ZZP-a ništava.

21. Navod tuženika da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade ne utječe na utvrđenje ovog suda da je sporna odredba nepoštena. Naime, da je postojalo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade tada bi, u slučaju da je protivna zakonskim odredbama, sporna odredba bila ništava jer je protivna prisilnom propisu u smislu čl. 103 st. 1 ZOO/91-a, a u konkretnom slučaju sud je utvrdio da je ona nepoštena u smislu čl. 81 ZZP-a pa je zato ništava.

22. Sud je stoga u točki I izreke presude usvojio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi da je ništava odredba predmetnog ugovora sadržana u dijelu čl. 10 predmetnog ugovora koji propisuje obvezu plaćanja naknade za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Tužitelj doduše traži da se utvrdi da je sporna odredba ništetna, no kako je predmetni ugovor sklopljen u vrijeme kad su na snazi bile odredbe ZOO/91 koje su koristile izraz ništavost za isti pojam za koji se u odredbama ZOO-a koristi izraz ništetnost, time što je sud utvrdio da je sporna odredba ništava u skladu s propisima koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva.

23. S obzirom na to da je odredba predmetnog ugovora na temelju koje je tužitelju naplaćena naknada za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva ništava, tuženik je prema čl. 104 st. 1 ZOO/91-a dužan vratiti tužitelju iznos koji mu je naplaćen na temelju te odredbe, a to je 775,11 eura što među strankama nije sporno.

24. Tuženik je istaknuo prigovor zastare koji nije osnovan. Naime, prema Pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. O ništetnosti (ništavosti) sporne odredbe odlučeno je tek u ovoj presudi, a na ovo potraživanje koje se odnosi na povrat plaćene jednokratne naknade za obradu kredita primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371 ZOO/91-a koji još nije ni počeo teći jer ova presuda još nije pravomoćna.

25. Sud je stoga u točki II izreke presude naložio tuženiku da tužitelju isplati zatraženi iznos od 775,11 eura. Tužitelj na taj iznos ima pravo i na naplatu zakonskih zateznih kamata u skladu s čl. 214 ZOO/91-a od dana kad je tuženik taj iznos stekao jer je on, kao što je već utvrđeno, bio nepošten kad je tužitelju nametnuo ugovaranje sporne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena i ništava pa kako je tuženik taj iznos, prema obračunu naknade za bankarske usluge (str. 69), stekao 29. studenog 2005., naloženo mu je da tužitelju na iznos od 775,11 eura plati zakonske zatezne kamate od 30. studenog 2005., kao dana nakon dana u kojem je ta naknada plaćena, do isplate.

26. Tužitelj je potraživao zakonske zatezne kamate na iznos od 775,11 eura od 29. studenog 2005. pa je u točki III izreke odbijen kao neosnovan zahtjev za isplatu tih kamata za dan 29. studenog 2005.

27. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 5 i čl. 155 ZPP-a, a tužiteljev trošak je odmjeren prema troškovniku predanom na ročištu 21. siječnja 2026. Tužiteljev trošak obuhvaća sudsku pristojbu na tužbu koja je tužitelju priznata u iznosu od 26,55 eura koliko je platio i sudsku pristojbu na presudu koja je tužitelju skladu s čl. 7 st. 2 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23) priznata u iznosu od 13,27 eura tj. 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2/1 Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 37/23) jer se ova presuda punomoćniku tužitelja dostavlja u elektroničkom obliku pa je on dužan platiti samo polovicu ove pristojbe ako je plati u roku od 3 dana od dostave ove presude. Trošak zastupanja sastoji se od nagrade za sastav tužbe 150,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 – dalje: OT), za sastav dva obrazložena podneska od 7. srpnja 2025 i 26. kolovoza 2025. po 150,00 eura za svaki prema Tbr. 8/1 OT i za zastupanje na dva ročišta 28. listopada 2025. i 21. siječnja 2026. po 150,00 eura za svako prema Tbr. 9/1 OT, odnosno ukupno 750,00 eura čemu treba pribrojiti 25 % PDV-a u iznosu od 187,50 eura. Ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 977,32 eura pa je tuženiku naloženo da mu namiri taj iznos sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate u skladu s čl. 151 st. 3 ZPP-a.

28. Tužitelju nije priznata nagrada za pristup na ročište za objavu presude jer je u slučaju nedolaska na to ročište presuda dostupna na eOglasnoj ploči pa se u skladu s čl. 155 ZPP-a ne radi o trošku kojeg bi tužitelju bio dužan podmiriti tuženik.

29. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sesvetama 27. veljače 2026.

Sutkinja

Martina Ivanković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

1. odvjetnik Goran Devrnja

2. odvjetnik Damir Metelko na EP 4578