REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U MAKARSKOJ

Poslovni broj: P-459/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G LU H E

Općinski sud u Makarskoj, po sutkinji ovog suda Mirjani Urlić, u pravnoj stvari tužitelja CZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, radi isplate, dana 27. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu br. 418 -50- 3286056 koji su tužitelj CZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, kao kreditor zaključili dana 23.02.2006. godine, a koja glasi:

“Naknada 3,30% ( tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana".

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 9. st. 2 Ugovora o kreditu br. 418- 50-3286056 koji su tužitelj CZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj],kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, kao kreditor zaključili dana 23.02.2006. godine, a koja glasi:

“Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana".

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, isplatiti tužitelju CZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] s osnova naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 382,01 Eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02.03.2006. godine do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022.godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535 isplatiti tužitelju CZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 162,41 Eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14.1.2011.godine do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 250,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja do isplate, obračunate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 25. travnja 2025. podnio tužbu protiv gore navedenog tuženika, radi utvrđenja i isplate. U tužbi se navodi kako je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 481-50-3286056 dana 23.02.2006. na iznos od 18.664,00 CHF. Ugovorom o kreditu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 18.664,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Ugovorne strane su člankom 3. ugovorile naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,30 % od ukupnog iznosa odobrenog kredita, koja naknada se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Predmetni kredit je tužitelj prijevremeno u cijelosti otplatio dana 13.01.2011. Tužitelj je predmetni kredit sklopio kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja. U odnosu na ništetnost naknade za obradu kreditnog zahtjeva ističe da valja primijeniti odredbe čl. 295., čl. 269. i čl. 270. ZOO.

Nastavno, tužitelj ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/07, te treba primijeniti odredbe čl. 96. i čl. 102. st. 1. ZZP.

Tužitelj napominje da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane prednika tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu –uzmi ili ostavi. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj korisnik kredita je obvezan platiti naknadu u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora.

Tužitelj ponavlja da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od prednika tuženika, koja je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupila u okviru svoje djelatnosti. Tužitelj ističe da tuženik navedenom naknadom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu, već tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO-a. Tužitelj nadalje ističe kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik , budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Iako je odredba čl. 3. ugovora o kreditu lako uočljiva, jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, no nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi “naknada 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredit", ali se ne navodi na što se točno ta naknada odnosi, što se s tom naknadom pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora . Samim time, ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a niti se navodi iznos navedene naknade, već postotak od određenog iznosa.

Tužitelj ističe da ništetnost spornih odredaba članka 3. ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tuženik u vezi istih nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem, što je suprotno odredbi članka 96. ZZP-a i članka 102. stavka 1. ZZP-a. Također tužitelj smatra da je sporna ugovorna odredba čl. 3. ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe članka 102. stavka 1. ZZP-a. Tužitelj ponavlja da se o spornim ugovornim odredbama nije posebno pregovaralo te tužitelj nikako nije mogao utjecati na njihov sadržaj. U odnosu na samu visinu tužbenog zahtjeva s osnove nezakonito naplaćene naknade iz priložene dokumentacije i to Potvrde tuženika nesporno proizlazi kako je ista plaćena u iznosu od 382,01 Eura. U odnosu na izlaznu naknadu navodi da je tužitelj iskoristio pravo ugovoreno člankom 9. st. 2 Ugovora o kreditu te je dana 13.01.2011. izvršio prijevremenu otplatu kredita, a tuženik mu je tom prilikom, temeljem istog članka predmetnog ugovora zaračunao i naplatio izlaznu naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 1223,66 Kn / 162,41 Eura. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita razvidna je iz dokumentacije koja prileži spisu odnosno iz Prijepisa knjigovodstvene kartice za sud za razdoblje od 31.03.2006. do 23.03.2021., kao i Potvrde tuženika od dana 6.2.2025. Tužitelj ističe da je odredba čl. 9. st. 2. predmetnog ugovora o kreditu ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a, budući da se radi o tipiziranom ugovoru kojeg je sastavio tuženik i o tipiziranoj odredbi u takvom ugovoru o kojoj se nije posebno pregovaralo, te je tuženik ostavio sebi na dispoziciju određivanje visine naknade u slučaju prijevremene otplate kredita. Također, tužitelj nije mogao ishoditi brisanje upisane zabrane otuđenja vozila iz knjižice vozila bez uplate navedene naknade, a uslijed čega ista odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nadalje, tužitelj ističe kako je ugovorena odredba iz čl.9 st. 2 predmetnog ugovora suprotna prisilnim propisima sukladno čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl.1024.st.4. i čl.6. istog zakona.

Tužitelj navodi da se u odredbi čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu eksplicite govori o „naknadi“, a ne o „šteti“ koju bi tuženik eventualno trpio prijevremenom otplatom kredita. Slijedom navedenog, nije jasno na koji bi način tuženik u trenutku zaključenja ugovora mogao znati kolika će mu biti "šteta", pa da bi istu mogao propisati navedenim člankom

Tužitelj ističe da tuženik navedenom naknadom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu, već da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO-a. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača, kojim zakonom je propisano da potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje, a i u važećem Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018) u čl. 1024. st. 2. propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, iz čega je razvidno da je tužitelj, kao korisnik kredita, imao pravo iskoristiti svoje ovlaštenje koje mu je dano zakonom, te izvršiti prijevremenu otplatu kredita, a što je i učinio dana 13.1.2011.

Pri tome tužitelj u trenutku vraćanja kredita nije dogovarao nikakve uvjete s bankom, a vezano za povrat kredita, već mu je tuženik sukladno svojoj Odluci odnosno čl. 9. st. 2 zaračunao predmetnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, bez da je tužitelj imao bilo kakvu mogućnost utjecaja na uplatu navedene naknade i na visinu iste. Također, člankom 1024. st. 3. ZOO-a je propisano da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio, a stavkom 4. toga članka je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Iako je odredba čl.9 st. 2 lako uočljiva, jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, te je jasna, jer čitanjem teksta iste odredbe nedvojbeno proizlazi zaključak kako u slučaju prijevremene otplate korisnik kredita može vratiti kredit uz uvjete propisane ugovorom, ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru. Slijedom navedenog tužitelj ističe da visina iste naknade nije bila ili mogla biti poznata tužitelju, kao potrošaču, jer u ugovoru nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji izračuna naknade za prijevremenu otplatu, tako da tužitelj ne zna što mora platiti u slučaju prijevremene otplate i na koji način se izračun vrši.

Tužitelj smatra da je sporna odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka suprotna odredbi članka 1024. stavku 4. ZOO-a, a glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno da se ne radi o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz ugovora zbog prijevremene otplate kredita, tj. o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno-posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita, ovdje tužitelja, i nastale štete davatelju kredita, već u svojoj suštini da naplaćena naknada predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, a na što banka nema pravo prema gore citiranom članku, jer se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi i svaka suprotna ugovorna odredba je ništetna.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 5. studenog 2020. na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio zaključak, posl.br. Su IV – 308/2020, toč. 8., cit:

„Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

U odnosu na samu visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ističe da je iz priložene dokumentacije je ista razvidna i iznosi 1.223,66 Kn / 162,41 Eura.

U odnosu na potraživanje tužitelja i u odnosu na ulaznu naknadu i u odnosu na izlaznu naknadu u ovom predmetu nije nastupila zastara.

Naime, a sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su -IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tužena vrati ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. Još jednom se ističe kako je predmetna odredba nepoštena odnosno ništetna jer je ugovorena na nepošten način. Tuženik nije objasnio, niti obrazložio, a niti upozorio tužitelja vezano za navedenu naknadu, temeljem čega se ista određuje, temeljem kojih parametara, navedena odredba nije jasna, nije uočljiva, a pogotovo nije razumljiva prosječnom potrošaču, Navedena odredba je tipska odredba koja je unesena u ugovor, a o kojoj ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale, niti je tužitelj na bilo koji način utjecao, a niti mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe.

Predmetne odredbe nisu sročene jasno i razumljivo, tužitelj nije upozoren na sve rizike i opasnosti koje nosi ugovorna odredba o prijevremenoj naknadi, a predmetne odredbe nisu niti jasno, a niti razumljivo sastavljene.

Tužitelj od strane tuženika opće nije informiran o rizicima navedene odredbe, opće tužitelju nisu prezentirani uvjeti pod kojima i kako dolazi do utvrđenja visine naknade za prijevremenu otplatu, tužitelj nije informiran, niti je pregovarao s tuženikom o navedenoj odredbi, već je ista ostala u tipiziranom ugovoru, u kojem tužitelj kao potrošač nije mogao sudjelovati, a niti utjecati na promjene istog na niti jedan način. Tužitelj na navedenu okolnosti informiranosti odnosno na okolnost da li ga je tuženik informirao i ako jest kako o njegovoj potencijalnoj obvezi plaćanja naknade za prijevremeni povrat kredita predlaže izvesti dokaz saslušanjem tužitelja. Tužitelj postupanjem tuženika na niti jedan način nije mogao shvatiti ekonomske posljedice takve naknade, a ovo iz jednostavnog razloga, jer mu tuženik prilikom zaključenja ugovora i kasnije tijekom trajanja ugovorne obveze navedeno nije niti prezentirao, a niti ga je informirao o istom, a niti mu je omogućio sudjelovanje i mijenjanje ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom trajanja istog.

Tužitelj smatra da je iz materijalnih dokaza razvidna nespornost visine tužbenog zahtjeva, međutim tužitelj predlaže, opreza radi, izvođenje financijskog vještačenja na okolnost koliku je naknadu tužitelj isplatio tuženiku temeljem čl. 3. Ugovora o kreditu i kolika je visina naknade koji je tužitelj isplatio tuženiku prilikom prijevremene otplate kredita dana 13.01.2011. godine, temeljem čl. 9. st. 2 Ugovora o kreditu.

2. Tuženiku je dostavljena tužba na odgovor u roku od 30 dana. Tuženik je uredno primio tužbu, priloge i rješenje kojim je pozvan za davanje odgovora na tužbu dana 16. listopada 2025.

3. U pozivu za davanje odgovora na tužbu tuženik je upozoren da ako ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku da će se donijeti presuda (presuda zbog ogluhe) kojom se prihvaća tužbeni zahtjev, ako bude udovoljeno uvjetima iz čl. 331.b. ZPP-a, no tuženik u određenom roku nije dao odgovor na tužbu.

4. Budući da osnovanost tuženog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a te činjenice nisu u protivnosti sa dokazima koje je priložio tužitelj, niti s činjenicama koje su općepoznate, valjalo je prema čl. 331. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

5. Iz dokumentacije koja prileži spisu proizlazi da su tužitelj i tuženik dana 23. veljače 2006. sklopili Ugovor, temeljem kojeg je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 18.664,00 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora, iz kojeg proizlazi i da je odredbom čl. 3. ugovoreno da se od iznosa kredita tužitelju naplaćuje jednokratna naknada prilikom korištenja kredita u visini od 3,30%, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te da je čl. 9. ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor. Također je utvrđeno da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita preračunato u važeću valutu u iznosu od 382,01 EUR, i to dana 2. ožujka 2006., te iznos od preračunato u važeću valutu u iznosu od 162,41 EUR, na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita dana 14. siječnja 2011., kako to i proizlazi iz potvrdi. Dakle, u postupku je utvrđeno da je tužitelj sredstva ostvarena kreditom utrošio za nabavku vozila, dok iz spisa ne proizlazi da to vozilo nije nabavljeno isključivo u privatne svrhe, iz čega slijedi da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03).

6. Predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu, te nije dokazano da prilikom dogovaranja kredita da bi bilo govora o spornim naknadama, odnosno da tužitelj je bio tada upoznat s tom svojom obvezom, niti da mu je objašnjeno zašto mora platiti te naknade i u kojem iznosu. Nije dokazano da prilikom sklapanja Ugovora bilo je pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, odnosno da bi tužitelj mogao utjecati na odredbu o naknadi za obradu kredita, kao i na njenu visinu, ili da mu je prilikom sklapanja Ugovora objašnjeno na što se ta naknada odnosi i zašto se naplaćuje baš u tom postotku od iznosa kredita, odnosno u toj visini, dok glede naknade za prijevremenu otplatu kredita, niti iz samog sadržaja Ugovora nije mogao utvrditi postojanje obveze na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, a pogotovo njenu visinu, jer se u spornoj odredbi spominje samo potreba suglasnosti banke za prijevremenu otplatu kredita te otplata u skladu s uvjetima tuženika.

7. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu, pri čemu je za dodati i da tuženik nije predložio niti jedan dokaz na ovu okolnost. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

8. Sporne ugovorne odredbe, za koje je utvrđeno da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita i o mogućnosti prijevremene otplate kredita samo uz suglasnost i pod uvjetima tuženika, koji su uključivali naplatu naknade za to, ne predstavljaju odredbe o predmetu ugovora i cijeni, pa se na njih ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako je odredba o naknadi za obradu kredita naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, nije jasna u pogledu razloga zašto se ista naplaćuje i zašto baš u tom postotku, a ta odredba nije jasno određena, odnosno precizna niti u dijelu visine te naknade, jer nije navedeno nominalno koliko ista iznosi, odnosno na koji iznos se taj postotak odnosi, već tek da iznosi 3,30% od iznosa kredita, a da pritom nije navedeno u protuvrijednosti po kojem tečaju i na koji dan, s obzirom da je predmetnim ugovorom bila ugovorena valutna klauzula. Osim toga, nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a niti je to tužitelju objašnjeno prilikom sklapanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom joj je nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu, pa je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Glede pak odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, za istaknuti je da iz samog sadržaja Ugovora tužitelj nije mogao utvrditi postojanje obveze na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, a pogotovo ne njenu visinu, jer se u spornoj odredbi spominje samo potreba suglasnosti banke za prijevremenu otplatu kredita te da je otplata moguća u skladu s uvjetima tuženika, pa je tako tužitelj za istu saznao tek kada je odlučio prijevremeno otplatiti kredit. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita, kao i posao vezan za prijevremenu otplatu kredita, koja predstavlja pravo korisnika kredita regulirano čl. 1068. st. 2. ZOO/91, koje nije ograničeno nikakvom suglasnosti niti uvjetima kreditora, već je dovoljna samo prethodna obavijest korisnika kredita banci o tome, predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje na zaključak da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje tuženik niti nije dokazao da korespondiraju s iznosom naknada koje su ugovorene spornim odredbama i naplaćene tužitelju. Pritom je za dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača, a za dodati je i da bi tuženik u slučaju prijevremene otplate kredita jedino imao pravo na naknadu štete, ali bi morao dokazati da ju je pretrpio i njenu visinu (čl. 1068. st. 3. ZOO/91), a ne bi imao pravo na naplatu nekog paušalnog iznosa određenog svojim aktima, međutim, tuženik nije dokazao da je takvu štetu doista i pretrpio. Za dodati je i da je, s obzirom i na visinu naplaćene naknade, i ova odredba dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

9. Dakle, radi se o nepoštenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su nametnule obvezu tužitelju, kao potrošaču, plaćanja neobrazloženih naknada u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, odnosno šteti zbog prijevremene otplate kredita, koje odredbe su stoga prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa su iste, sukladno čl. 87. ZZP/03, ništetne, s tim da ništetnost istih ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez njih. Za dodati je i da se, imajući u vidu visinu naplaćenih naknada i način njihovog ugovaranja, ne radi o zabrani manjeg znača ja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 107. st. 2. ZOO/91. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao pod točkom I. i III. izreke.

10. Sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91, u slučaju ništetnosti ugovora, odnosno djelomične ništetnosti nekih ugovornih odredbi, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno takvih odredbi. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade za obradu kredita od 382,01 EUR i to sa zateznim kamatama, tekućim, kako je to i zatraženo, od 2. ožujka 2026. do isplate, budući da je utvrđeno da je toga dana ta naknada naplaćena tužitelju, te mu je naloženo isplatiti mu i iznos naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita od 162,41 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana naplate iste, odnosno 14. siječnja 2011., do isplate. Ovo sukladno čl. 214. ZOO/91, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove te stoga, jer je tuženik bio nepošten, budući da je znao i morao znati, da naplaćivanje navedenih iznosa naknada ne opravdavaju troškovi na koje se odnose, te je znao da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovaranja o tim ugovornim odredbama, niti je upoznat s tim na što se naknada za obradu kredita odnosi i zašto se baš u toj visini naplaćuje, a niti je uopće bio upoznat s obvezom plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita.

11. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. u visini od 100 bodova, odnosno 200,00 eur, što uvećano za vrijednost PDV-a od 25% iznosi 250,00 eur, slijedom čega je i odlučeno kao u presudi pod točkom V.

Makarska, 27. veljače 2026.

S U T K I NJ A:

Mirjana Urlić

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, putem ovog suda u tri primjerka. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

DNA:

- pun. tužitelja

- tuženiku

- u spis.