REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Belom Manastiru

31300 Beli Manastir, Kralja Tomislava 53

P-248/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, po sucu Suzani Nađ, u pravnoj stvari tužiteljice MK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaić, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti odredbe / isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 19.1.2026. godine u nazočnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 27.2.2026.

p r e s u d i o  j e

I/. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 6. st. 3. Ugovora o kreditu br. 061228108562 AE sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja, sklopljenog dana 28.12.2006. g. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 29.12.2006. godine po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Osijeka pod br. OU-335/1-2006, u dijelu odredbe koji glasi:

“Za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke.”

II/. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužiteljici MK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 134,81 EUR ( slovima: sto trideset četiri eura i osamdeset jedan cent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 25.02.2012. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužiteljici MK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 321,07 eura ( slovima: tristo dvadeset jedan euro i sedam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 27.2.2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi putem svog punomoćnika navodi da su dana 28.12.2006. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu br. 061228108562 AE sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja, potvrđen dana 29.12.2006. godine po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Osijeka pod br. OU-335/1-2006, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 12.071,50 CHF u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate, pod uvjetima i rokovima dogovorenim i utvrđenim ovim Ugovorom o kreditu. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 6. ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu kredita i to u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 24.02.2012. godine naplatio tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.015,72 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 134,81 eura. O ugovornoj odredbi za tzv „prijevremenu otplatu kredita“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Stoga punomoćnik tužitelja predlaže donošenje presude kao u izreci ove odluke.

2. U svom odgovoru na tužbu punomoćnik tuženika smatra u cijelosti neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja te predlaže odbijanje istog, kao i obvezivanje tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja te navodi da tužitelj neosnovano potražuje iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita, budući da je aktom kreditora (ugovor o kreditu) u čl. 6. određeno kako će banka u slučaju prijevremene ili djelomične otplate kredita istu naknadu naplatiti. Smatra da je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu bila određena i odrediva pa se stoga ne može smatrati da je odredba ništetna zbog njene neodredivosti, a kako to tvrdi tužitelj.

3.

Sud je proveo dokaze uvidom u potvrdu OTP banke od 20.8.2024. ( list 5 spisa), u ugovor o kreditu od 28.12.2006. ( list 6-10 spisa), uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u e-spisu ( list 23-34 spisa, 42-109 spisa i 114-135), čitanjem zapisnika ovog suda od 22.10.2025. ( list 136-137 spisa), te saslušanjem tužiteljice na ročištu od 19.1.2026. ( list 139-140 spisa).

4. Uvidom u potvrdu OTP banke od 20.8.2024. ( list 5 spisa) sud je utvrdio da je tuženik pregledom prometa računa prijevremenog povrata kredita utvrdio da je za prijevremenu otplatu kredita 061228108562 dana 24.2.2012. naplaćena naknada u iznosu od 1.015,72 HRK ( čime tuženik potvrđuje da je tužiteljici naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u navedenom iznosu).

5. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 061228108562 AE od 28.12.2006. ( list 6-10 spisa) sud je utvrdio da je u točki 6.3. predmetnog ugovora propisano da će banka za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada banke.

6. Na pripremnom ročištu održanom 22.10.2025. punomoćnik tuženika je istakao da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva za isplatu izlazne naknade u iznosu od 134,81 EUR, ali i nadalje osporava osnov istog zahtjeva, odnosno osporava deklaratorni dio istog. Prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora te predlaže utvrditi vrijednost predmeta spora u iznosu od 134,81 EUR. Sud je ocijenio ovaj prigovor osnovanim, te je utvrdio vrijednost predmeta spora na iznos od 134,81 EUR, smatrajući da je deklaratorni zahtjev istaknut u tužbi trebao poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu te se stoga ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora.

7. Saslušanjem tužiteljice na ročištu za glavnu održanom dana 19.1.2026. sud je utvrdio da je ista tijekom 2006. godine odlučila kupiti automobil marke Fiat te je otišla u Auto kuću Fiat i s obzirom da su oni surađivali sa OTP bankom ona je sa njima i sklopila Ugovor o kreditu u CHF valuti iz razloga što je banka tako odredila. Bila je solventna, odgovarala joj je rata kredita pa je i prihvatila sve ugovorne odredbe. Nije mogla pregovarati o ugovornim odredbama, u banci joj je predočen već unaprijed pripremljeni i napisani ugovor koji je pročitala i potpisala i ništa nije bilo sporno. Tužiteljica je kredit prijevremeno zatvorila jer su rate naglo počele rasti pa je podigla kred u svojoj matičnoj banci u PBZ-u i u cijelosti prijevremeno otplatila ovaj kredit. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila je u stalnom radnom odnosu u Domu zdravlja Beli Manastir. Nije imala otvoren OPG, niti je bila član uprave trgovačkog društva ili poduzeća. U banci je nisu upozorili da će morati banci platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Tužiteljici je osobni automobil bio potreban za vlastite potrebe. Tada je živjela u [adresa] te je odlazila na posao u Beli Manastir. Imala je i obitelj i to dvoje mlt. djece. Nije joj bio poznat sadržaj odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu o prijevremenoj otplati, na tu odredbu nije obraćala pozornost jer tada nije još razmišljala o prijevremenoj otplati. Tužiteljica je prijevremenu otplatu kredita zatražila usmeno i to kada je otišla u banku te su joj oni uručili papir koji je trebala odnijeti u svoju banku i na taj način je došlo do prijevremene otplate. Ne sjeća se da li je na tom papiru nešto pisalo u vezi izlazne naknade, a zna da je bio naznačen iznos koji je još morala otplatiti za kredit.

8. Iskazu tužiteljice sud je u cijelosti povjerovao, cijeneći njezin iskaz istinitim i uvjerljivim te u skladu sa drugim provedenim dokazima. Tužiteljica je imala status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( N.N.79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje ZZP/07) prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno je da je tužiteljica isti sklopila kao fizička osoba za kupovinu osobnog automobila, odnosno za vlastite potrebe pa je tužiteljica svoje potrošačko svojstvo dokazala navedenim ugovorom o kreditu i vlastitim iskazom.

9. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/03, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje i odredba članka 49. ZPP-a/14. Tuženik tu činjenicu uopće nije dokazivao.

10. Prema odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi te je to pravo neograničeno. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba ( čl. 327. st. 1. ZOO-a ). Zbog navedenog, zahtjev čiji predmet je utvrđenje da su pojedine ugovorne odredbe ništetne i zabrana njihovog korištenja, ne zastarijeva. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva proizlazi iz članka 323., članka 1111., članka 1115., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ( N.N. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

11. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 ( čl.104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Stoga se ukazuje neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

12. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Direktivom 93/13 EEZ od 5.travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 ( koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom ) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Naime, iz toga slijedi da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz sporne odredbe proizlaze. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

13. Nesporno je da je prilikom prijevremene otplate kredita tuženik imao određene troškove, ali ugovorenom naknadom za prijevremenu, potpunu ili djelomičnu otplatu kredita nisu bili " pokriveni" stvarni troškovi tuženika jer tuženik nije naveo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita.

14. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je stekao uvjerenje da tužiteljica nije mogla pregovarati o spornoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, već joj je ta odredba ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužiteljice kao korisnika kredita. Sporna odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke te na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja pa je stoga takva odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to neovisno o visini iznosa naknade. Nadalje, tužiteljici nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita. Stoga je takva odredba ništetna te je tuženik sukladno čl. 323. ZOO- a dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na povrat naknade za prijevremenu otplatu kredita u nespornom iznosu od 134,81 EUR.

15. U zajedničkoj presudi posl.br. U-III-3231/22 i dr. Ustavni sud presudio je da banke nisu smjele ugovarati i naplaćivati tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita i da takve naknade moraju biti vraćene potrošačima, pri čemu je nebitno jesu li banke ugovarale točan postotak od preostale glavnice, ili su ugovarale da će se naknada naplatiti prema tarifi banke. Takva naknada zabranjena je, kako Zakonom o obveznim odnosima, tako i Direktivama 2008/48 i 2014/17 o ugovorima o potrošačkim kreditima, odnosno o stambenim potrošačkim kreditima koje se ističu u presudama Suda EU broj C-383/18 i C-555/21, gdje se nedvojbeno utvrđuje da potrošaču ne smiju biti naplaćeni nikakvi dodatni troškovi kod prijevremene otplate kredita. Banka ima pravo naplatiti preostalu glavnicu i kamatu koja je nastala do dana prijevremene otplate, ali nema pravo naplaćivati nikakvu dodatnu naknadu, odnosno buduću nedospjeli dobit uslijed toga što je kredit otplaćen prijevremeno. Svaki potrošač, korisnik kredita koji je platio izlaznu naknadu za prijevremenu otplatu kredita ima nedvojbeno pravo utvrditi ništetnost tako ugovorene naknade, te svaki korisnik kredita kojem je ta naknada naplaćena ima pravo na vraćanje cijelog iznosa te naknade, ali i na obračun pripadajućih zateznih kamata od dana naplate naknade sve do dana isplate obeštećenja, jer je vjerovnik u tom slučaju nepošteni stjecatelj. Zastare potraživanja za te naplaćene naknade nema, jer zastara temeljem pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH počinje teći tek utvrđenjem ništetnosti u svakoj pojedinačnoj presudi. Stoga je sud odlučio kao u točki I i II izreke ove presude.

16. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja naknade. Prema stajalištu VS RH (Revd-1294/2021 od 12.10.2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene, podrazumijeva se nesavjesnost banke kao kreditne institucije. Tužiteljici je naknada naplaćena 24.2.2012. godine, te je stoga sud dosudio zatezne kamate sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu počev od 25.2.2012. godine pa nadalje do isplate.

17. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku ( N.N. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08, 57/11., 148/11., 25/13., 28/13.,70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP ) te je sud, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika punomoćniku tužitelja priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura, trošak sastava podneska od 18.3.2025. u iznosu od 50,00 eura, te troškove zastupanja na ročištima od 22.10.2025. i 19.1.2025. u pojedinačnom iznosu od 50,00 eura i trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 eura ili ukupno 225,00 eura + PDV od 25 % u iznosu od 56,25 eura ili ukupno 281,25 eura te troškove sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 26,55 eura i na presudu u iznosu od 13,27 eura, odnosno sveukupno 321,07 EUR. Sud punomoćniku tužiteljice nije priznao zatraženi trošak za zahtjev u iznosu od 50,00 eura jer isti nije precizirao o kakvom zahtjevu se radi i od kojeg datuma, a takav zahtjev nije niti bio potreban za vođenje ovog parničnog postupka. Stoga je odlučeno kao u točki III/ izreke ove presude.

Beli Manastir, 27.2.2026.

S u d a c :

Suzana Nađ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda. Žalba se podnosi pisano.

Dostaviti:

1. Tužiteljici putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika