REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-1249/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, protiv tuženog Croatia osiguranja d.d., Zagreb, Miramarska 22, Podružnica Split, OIB 26187994862, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-5941/2019-19 od 24. srpnja 2025., u sjednici održanoj 27. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-5941/2019-19 od 24. srpnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 79.478,76 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 6. studenog 2019. do isplate u korist Državnog proračuna RH, na broj žiro računa [broj bankovnog računa], model, HR26, pozivom na broj 5908 -19-19- 03145230519, u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tužitelj zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te bitne povrede odredaba parničnog postupka, ističući da je u ovom postupku trebalo primijeniti odredbe članaka 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 18/2018., 62/2018., 115/2018., 102/2019., 84/2021. i 119/2022., dalje: ZMO), a ne članak 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014. i 155/2023., dalje: ZOOP). Poziva se na shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenjima broj Revd 476/2020 -2 od 3.ožujka 2020., Rev 5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Revd 4411/ 2021-2 od 26. listopada 2021. i Revd 163/2021-2 od 2. veljače 2021. Navodi da je na okolnost visine tužbenog zahtjeva pružio valjane dokaze, a budući da tuženik to osporava odnosno tvrdi da štetu treba izračunati primjenom članka 27. ZOOP-a teret dokazivanja takve visine štete da je na tuženiku, kako da to proizlazi iz presude Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 4176/ 2019 od 10. listopada 2023. Smatra da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz najnovijih odluka Vrhovnog suda RH, npr. Revd 751/2024, Revd 1315/2024, Revd 133/2025, Revd 4471/2024, Revd-2277/ 2025 itd. U prilog svome shvaćanju poziva se na odluke drugih županijskih sudova. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu prema navodima iz žalbe odnosno vratiti je prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Sa žalbom tužitelja sud prvog stupnja postupio je prema članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. – ispravak, 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP).

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao osiguravatelja mirovinskog osiguranja, za naknadu štete koju je pretrpio isplatama invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad svome osiguraniku AS u vremenskom razdoblju od 1. studenog 2016. do 31. ožujka 2019. u iznosu od (nekadašnjih) 79.478,76 kuna, zajedno sa zateznim kamatama.

6.1. Pritom nije sporno da je opća nesposobnost za rad i priznanje prava na invalidsku mirovinu tužiteljevom osiguraniku posljedica štetne radnje (prometne nesreće od 9. prosinca 2006.) koju je prouzročio osiguranik tuženika, uz doprinos osiguranika tužitelja štetnom događaju u omjeru od 20%.

7. Sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev s obrazloženjem da tužitelj nije dokazao visinu štete u skladu s odredbom članka 27. stavka 3. ZOOP-a, koja da se primjenjuje u konkretnom slučaju, jer nije predložio izvesti dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, a istu nije moguće utvrditi iz stanja spisa.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 365. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

9. U prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a.

10. Među strankama je sporna primjena materijalnog prava - primjenjuju li se u konkretnom slučaju odredbe članaka 161. i 164. ZMO-a, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju odnosno u vrijeme izvršenih isplata invalidske mirovine njegovom osiguraniku, po kojim odredbama bi tužitelj imao pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, ili se primjenjuje članak 27. ZOOP-a.

11. Odredbom članka 27. stavka 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. toga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).

12. Po shvaćanju ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud u ovom sporu kojega je pokrenuo Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv štetnikova osiguratelja radi naknade štete koju trpi u vidu isplaćene mirovine primijenio članak 27. ZOOP -a koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja i koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju odnosno u vrijeme kad su izvršene isplate mirovine.

12.1. Naime, tuženik nije štetnik već je osiguravajuće društvo koje se bavi poslovima osiguranja u koje spadaju i poslovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti sukladno odredbama ZOOP-a. Prema odredbi članka 8. stavka 1. ZOOP-a društvo za osiguranje je dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno tome Zakonu i uvjetima za osiguranje. Obveza tuženika u konkretnom slučaju proizlazi iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti sklopljenog s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila). Kao osiguratelj motornog vozila štetnika tuženik se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač - štetnik već ima obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (konkretnog vozača štetnika) u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stoga tuženik može odgovarati samo u okviru odredaba zakona koji regulira obveze iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, konkretno ZOOP-a kojim je uređen opseg osigurateljnog pokrića odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće sklopljenim ugovorom, na temelju čega se, u skladu s načelom razmjernosti, obračunava i naplaćuje premija osiguranja.

12.2. Iako je ZMO kasniji zakon, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori, jer je ZOOP posebniji zakon budući da uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane ZMO-om koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO-a iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP-a kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO-a u pogledu odgovornosti osiguratelja. Stoga, kao posebniji (lex specialis), valja primijeniti ZOOP.

13. Prema ocjeni ovog suda, a u skladu s jasnim izričajem odredbe članka 27. stavka 1. ZOOP-a, društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).

13.1. No, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno stavcima 2. i 3. članka 27. ZOOP-a obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kada bi razlog priznavanja prava na mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

14. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je teret dokaz ivanja visine štete u konkretnom slučaju na tužitelju. Budući da tužitelj nije dokazao da trpi štetu kako je propisano člankom 27. stavcima 2. i 3. ZOOP-a odnosno da je razmjerni iznos invalidske mirovine koja se isplaćuje njegovom osiguraniku veći od razmjernog iznosa mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu , sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

15. U odnosu na žalbene navode kojima žalitelj ukazuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, valja navesti da pravna shvaćanja iz ove odluke predstavljaju recentnu i ustaljenu praksu toga suda izraženu u većem broj odluka, npr. Rev 90/2023 - 2 od 4. travnja 2023., Rev 1149/2022-2 od 20. ožujka 2024., Rev-620/2024-2 od 15. svibnja 2024., Rev-958/2024-2 od 10. srpnja 2024.

16. Slijedom navedenoga, valjalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.

U Puli 27. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus