REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-268/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, U pravnoj stvari tužiteljice IM, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebuu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, sa sjedištem u [adresa], zastupanoga po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude poslovni broj: P-862/2025-12 od 27. listopada 2025. Općinskog građanskog suda u Zagrebu, u sjednici održanoj 27. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda poslovni broj: P-862/2025-12 od 27. listopada 2025. Općinskog građanskog suda u Zagrebu te odbija i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvoga stupnja najprije utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 045-50-3125436 od 3. studenog 2005. sklopljenog između tužiteljice IM i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i to odredbom čl. 3. koja glasi: ''3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita'', o čemu je odlučeno u točki I. izreke prvostupanjske presude, dok je u točki II. naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 161,18 eura sa zateznim kamatama od 9. studenog 2005. do isplate a o troškovima je parničnog postupka odlučeno tako da je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici te troškove u iznosu od 354,67 eura sa zateznim kamatama od 27. listopada 2025. do isplate, o čemu je odlučeno u točki III. izreke, dok je tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen u cijelosti (u točki IV. izreke).

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u cijelosti pobija tuženik iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga ističući najprije kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koji obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer da se naslovni sud uopće nije očitovao o tuženikovim prigovorima. Ističe potom i postojanje relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka zbog pogrešne primjene članka 326.a u vezi s člankom 186.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP), kao i odredbe članka 338. stavka 4. ZPP a potom ističe i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP. I dalje osporava da se radi o nepoštenoj pa time i ništetnoj odredbi a prvostupanjsku presudu pobija i u odnosu na odluku o tijeku zateznih kamata smatrajući prvostupanjsku odluku u tom dijelu neobrazloženom jer nije dao razloge zbog čega tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima budući da se nesavjesnost nikada ne predmnijeva. U tom smislu osobito ističe kako je predmetna naknada naplaćena 19 godina prije podnošenja tužbe pa je prvostupanjski sud svakako morao dati odgovarajuće razloge zašto bi tuženik trebao platiti zatezne kamate za cijelo to razdoblje neovisno o tome kada je tužiteljica podnijela tužbu. Nadalje smatra da je prvostupanjski sud propustio utvrditi bitne činjenice te pogrešno primijenio materijalno pravo, osobito odredbe Zakona o zaštiti potrošača a i dalje smatra da je nastupila zastara odnosno da bi tužba bila preuranjena i nedopuštena u smislu članka 186.c stavka 2. ZPP u slučaju ako zastara počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka.

2.1. Tuženik posebno pobija i odluku o troškovima postupka, osobito zato što je sud tužiteljici dosudio trošak ročišta za objavu presude koji se ni u kojem slučaju ne može smatrati potrebnim za vođenje parnice u smislu članka 155. ZPP. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva te obvezivanjem tužiteljice naknaditi mu troškove postupka a podredno predlaže ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje te potražuje troškove žalbe u iznosu od 325,77 eura.

3. Tužiteljica, kojoj je tuženikova žalba uredno dostavljena, nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet je spora najprije zahtjev tužiteljice IM protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za utvrđenje ništetnosti odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazne naknade) sadržane u točki 3. Ugovora o kreditu od 3. studenog 2005. koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita (potrošača) i tuženika kao davatelja kredita (trgovca) i kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu koja iznosi 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.

5.1. Tužiteljica je potom postavila i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 618,18 eura koji je tuženik naplatio kao navedenu naknadu sa zateznim kamatama od plaćanja 3. studenog 2005. do isplate.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev u cijelosti jer prvostupanjski sud smatra ništetnom odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva zbog toga što predstavlja dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca o kojoj tužiteljica kao korisnik kredita i potrošač nije mogla pregovarati niti je u toj odredbi bilo obrazloženo o kojim se uslugama radi i koliko iznose troškovi što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13., i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka) prema članku 365. stavka 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda zakonita i pravilna pa tuženikova žalba slijedom toga neosnovana.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koje tuženik ističe u žalbi, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, te je prvostupanjski sud ocijenio i obrazložio sve tuženikove prigovore pa mu nije povrijeđeno ni pravo na pravično suđenje.

8.1. Ne postoji ni bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi s člancima 186.c , 326. i 338. ZPP jer prvostupanjski sud nije odlučio o nedospjeloj tražbini a obrazloženje je prvostupanjske presude sastavljeno u skladu s odredbom članka 338. stavka 4. ZPP.

9. U ovoj parnici nije sporno da su tužiteljica i tuženik 5. studenog 2005. sklopili Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima za iznos od 7.697,89 švicarskih franaka a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan korištenja, za kupnju novog vozila, s redovnim kamatama po stopi od 5,50% godišnje, promjenjivoj u skladu s odlukom o kamatnim stopama banke i na rok otplate 72 mjeseca (6 godina) te da Ugovor o kreditu (u točki 3.) sadrži odredbu o plaćanju naknade koja iznosi 3,30% od iznosa kredita i naplaćuje se jednokratno prilikom prvog korištenja kredita a nije sporno ni da je kredit u međuvremenu u cijelosti vraćen.

10. Nije stoga sporno ni da je tuženik kao kreditor odmah ustegnuo iznos te naknade prilikom prvog korištenja kredita 9. studenog 2005.

11. Iz izvedenih je dokaza pak utvrđeno da se radi o ugovoru o kreditu koji je unaprijed pripremio tuženik kao trgovac i da je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pa se to odnosilo i na spornu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva (tzv. ulaznu naknadu).

12. Kad se radi o takvim unaprijed formuliranim odredbama smatra se da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kako je propisano u članku 81. stavku 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003. – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (5. studenog 2005.) a ugovor o kreditu koji daje banka svakako jest takav ugovor pa je tuženik trebao dokazati da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo a on to u ovoj parnici nije dokazao, iako je na njemu teret dokazivanja prema odredbi članka 81. stavka 4. ZZP/03.

13. Ovdje naime treba napomenuti kako tuženik nije ni predlagao bilo kakve dokaze pa ni saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu.

14. U konkretnom je slučaju stoga pravilno utvrđeno kako se o navedenoj ugovornoj odredbi o naknadi nije pojedinačno pregovaralo a prvostupanjski je sud pravilno ocijenio i da se ta odredba smatra nepoštenom jer je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je samim time ta odredba i ništetna, kako je pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.

15. Ovdje treba posebno naglasiti kako je iznos od 161,18 eura po osnovi sporne naknade odmah oduzet od odobrenog kredita tako da je tužiteljici isplaćen manji iznos a ugovorene su kamate obračunate na cijeli iznos i prema njemu utvrđeni iznosi anuiteta.

16. Za ocjenjivanje je li takva ugovorna odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana međutim nije bitan samo kvantitativan odnos između iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već treba ocijeniti i bi li neprihvaćanjem te odredbe tužiteljica kao potrošač bila ograničen u ostvarivanju prava na kredit a iz iskaza tužiteljice i svih drugih okolnosti slučaja jasno proizlazi kako bez te naknade nije bilo moguće dobiti odobrenje za sklapanje ugovora o kreditu.

17. Tužiteljica je doduše bila informirana o obvezi plaćanja naknade i koliko ona iznosi (3,30% od vrijednosti kredita), ali ne i o razlozima koji opravdavaju njezino plaćanje odnosno koje usluge i koji troškovi ulaze u tu naknadu i u kojoj visini pa se zbog toga ne može smatrati da je ta da odredba jasna i lako razumljiva i da ne bi bilo dopušteno ocjenjivati je li ta odredba poštena (članak 84. ZZP/03).

18. Prvostupanjski je sud stoga pravilno ocijenio kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je zbog toga ništetna prema članku 87. stavku 1. ZZP/03 a posljedica je ništetnosti - vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništetnih odredaba - propisana u članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj:

35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05) odnosno ranije (u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu u članku 104. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 88/2001. dalje: ZOO/91).

19. Tuženik je primio cjelokupni iznos po osnovi ništetne odredbe u visini od 161,18 eura pa je taj iznos dužan vratiti tužiteljici zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja 9. studenog 2005. do isplate, kao nesavjesni stjecatelj koji je kriv za sklapanje ugovora o kreditu s ništetnom odredbom, na temelju članka 214. ZOO/91 (sada 1115. ZOO/05).

20. Prvostupanjski je sud stoga utvrdio sve relevantne činjenice za odlučivanje o tome radi li se o ništetnoj ugovornoj odredbi a tuženik na kojem je bio teret dokazivanja nije ni predložio bilo koji relevantan dokaz kako bi dokazao da je tužiteljica dao informirani pristanak na sklapanje ugovora o kreditu sa spornom odredbom o naknadi za odobravanje kredita (tzv. ulaznoj naknadi), a pravilno je ocijenio neosnovanim i prigovor zastare koja počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe te nesavjesnost tuženika kao stjecatelja koji je kriv za sklapanje Ugovora o kreditu s ništetnom odredbom, kao i neosnovanost prigovora u vezi s činjenicom što je ugovor ispunjen.

20.1. Treba naime uzeti u obzir da je člankom 110. ZOO/91 (sada članak 328. ZOO/05) propisano neograničeno isticanje ništetnosti (pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se) i da utvrđenje ili na drugi način ustanovljenje ništetnosti predstavlja prethodno pitanje za osnovanost restitucije pa tuženik neosnovano spominje koliko je vremena prošlo od sklapanja Ugovora o kreditu i preuranjenost tužbe za restituciju u smislu članka 326. stavka 1. ZPP, kao i problem njegova poštenja jer je jasno da je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odnosno odredbe tog ugovora o ulaznoj naknadi pa se nikako ne može smatrati poštenim stjecateljem, već naprotiv nepoštenim stjecateljem koji - prema članku (214. ZOO/91 sada članak 1115. ZOO/05) – mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

21. Tuženikova žalba stoga nije osnovana protiv odluke o glavnoj stvari i zateznim kamatama ali ni protiv odluke o troškovima postupka koji sadrži i nagradu odvjetniku za ročište na kojemu je objavljena presuda.

21.1. Iako je točno da tužiteljica nije obvezna biti na ročištu na kojemu se objavljuje presuda i da nedolazak na to ročište ne može za nju rezultirali bilo kakvim posljedicama tuženik nije u pravu kada smatra da se ne radi o potrebnom trošku, o čemu već postoji opsežna sudska praksa pa tako i praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je shvaćanje o tome da se radi o potrebnim troškovima za koje stranke imaju pravo na naknadu u smislu članka 155. stavka 1. ZPP izrazio i u odluci Rev-832/2022 od 22. ožujka 2022.

22. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku niti je on stranka koja s obzirom na uspjeh u ovom sporu ima pravo na naknadu troškova postupka.

23. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članaka 368. stavka 1. i 166. stavka 1.

ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli, 27. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić