REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž R-96/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćniku Ivanu Smokroviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB 22694857747, Ulica grada Vukovara 282, Zagreb, Podružnica Rijeka, Riva 8, Rijeka, zastupan po Odvjetničkom društvu Grgić i partneri, po punomoćnici Nataši Mijić Scheidl odvjetnici iz Rijeke, radi naknade štete, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude poslovni broj: Pr-252/2022-34 od 11. travnja 2025. Općinskog suda u Rijeci, u sjednici održanoj 27. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća a u preostalom dijelu odbija kao neosnovana tuženikova žalba pa se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: Pr-252/2022-34 od 11. travnja 2025.:

- preinačuje u dijelu točke I. izreke i sudi tako da se odbija tužiteljičin tužbeni zahtjev za iznos od 568,00 eura sa zateznim kamatama od 11. travnja 2025. do isplate - potvrđuje u preostalom dijelu točke I. izreke (za iznos od 4.402,00 eura sa zateznim kamatama na iznos od 3.500,00 eura od 13. svibnja 2022. do isplate i na iznos od 802,00 eura od 11. travnja 2025. do isplate)

- potvrđuje u točki II. izreke (odluka o troškovima postupka).

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvoga stupnja naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici štetu isplatom iznosa od 4.870,00 eura sa zateznim kamatama od 13. svibnja 2022. na iznos od 3.500,00 eura i na iznos od 1.370,00 eura od 11. travnja 2025. do isplate i sve u roku od 15 dana, o čemu je odlučeno u točki I. izreke, te je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.397,50 eura sa zateznim kamatama od 11. travnja 2025. do isplate i sve u roku od 15 dana, o čemu je odlučeno u točki II. izreke, dok je u preostalom dijelu odbijen tužiteljičin tužbeni zahtjev – do iznosa od 8.495,00 eura te sa zateznim kamatama te preostali zahtjev za naknadu parničnih troškova, kao i zahtjev za plaćanje zateznih kamata na iznos od 1.370,00 eura za razdoblje od 13. svibnja 2022. do 10. travnja 2025., o čemu je odlučeno u točki III. izreke prvostupanjske presude.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u točkama I. i II. izreke u cijelosti pobija tuženik, zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga smatrajući da je prvostupanjski sud selektivno protumačio dokaze u spisu i tako pogrešno našao utvrđenim da je tužiteljičin poslodavac odgovoran za naknadu štete zbog povrede na radu odnosno propustio je uzeti u obzir obvezu radnika da poslove obavlja s dužnom pažnjom i sukladno pravilima struke te pisanim uputama poslodavca što u konkretnom slučaju nije ostvareno. Posebno pobija odluku o početku tijeka zateznih kamata na iznos neimovinske štete pozivajući se na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzet na sjednici Građanskog odjela održanoj 23. listopada 2013. te iznesen u presudi poslovni broj: Revr-655/12-2 a pobija i visinu utvrđene štete s posebnim naglaskom na utvrđivanje cijene sata tuđe pomoći i njege smatrajući pogrešnim utvrđenje da cijena sata te pomoći iznosi 10,00 eura jer se u sudskoj praksi uobičajeno utvrđuje u znatno manjem iznosu i to u visini od 3,50 eura po satu koliko bi trebalo utvrditi i u ovom slučaju. Prvostupanjsku presudu dodatno pobija u dijelu kojim je tužiteljici dosuđena naknada za pojačanu ishranu jer to što je po mišljenju vještaka tužiteljici trebala pojačana ishrana ujedno ne znači da se ona zaista pojačano i hranila i po toj osnovi imala troškove a ako ih je imala morala bi dokazati njihovu visinu a to u ovom slučaju nije učinila, odnosno upravo suprotno – sama je u svom iskazu navela kako joj liječnici nisu dali preporuku za posebnu ishranu nego više za mirovanje. Zato ističe i postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

2.1. Tuženik posebno pobija i odluku o parničnim troškovima zbog primjene odvjetničke tarife odnosno vrijednosti boda smatrajući da na radnje koje su poduzete prije 1. studenog 2022. kada je bila na snazi tarifa prema kojoj je za poduzete parnične radnje stranci mogao biti priznat parnični trošak prema vrijednosti boda u iznosu od 1,33 eura pa za te radnje nije bilo osnove primijeniti vrijednost boda od 2,00 eura. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice u cijelosti uz obvezu da mu tužiteljica naknadi parnične troškove. Postavlja i zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 408,01 eura.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet je spora tužiteljičin zahtjev za naknadu imovinske i neimovinske štete zbog tjelesne ozljede koju je pretrpjela na radu kod poslodavca a tuženikova osiguranika trgovačkog društva PIK d.d. Rijeka 21. lipnja 2021. u iznosu od još 4.870,00 eura sa zateznim kamatama.

5. Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 4.870,00 eura sa zateznim kamatama koje na iznos od 3.500,00 eura (neimovinska šteta) teku od 13. svibnja 2022. a na iznos od 1.370,00 eura (imovinska šteta) od 11. travnja 2025. s obrazloženjem kako je do nezgode u kojoj je tužiteljica pretrpjela tjelesne ozljede došlo u trenutku kada je ona s kolica visokih oko 190,00 cm, na kojima su bili "plehovi" s lepinjama, uzimala najdonji pleh i tada je došlo do nestabilnosti kolica zbog čega je limeni pleh težine oko 15 kg pao tužiteljici i prouzročio joj ranu na koljenu te hematom i kontuziju očne vjeđe. Kako je tužiteljica postupala uobičajeno kao i inače te je bilo nužno izvući limene plehove kako bi se mogao nastaviti posao a tuženik nije dokazao bilo kakvu odgovornost tužiteljice, prvostupanjski je sud ocijenio kako je poslodavac odgovaran za štetu u cijelosti pa time i tuženik kao njegov osiguratelj dužan naknaditi tužiteljici štetu u cijelosti 3.500,00 eura kao neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te 1.170,00 eura za tuđu pomoć i njegu i 200,00 eura za pojačanu ishranu kao imovinsku štetu.

6. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP te na pravilnu primjenu materijalnog prava (prema članku 365. stavku 2. ZPP), ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda u većemu dijelu zakonita i pravilna a samo djelomično - u pogledu visine imovinske štete –rezultat pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi jer prvostupanjska presuda nema nedostataka i može se ispitati.

8. U pogledu odluke o osnovanosti osnove u cijelosti i visini neimovinske štete te odluke o zateznim kamatama nisu osnovani ni ostali žalbeni razlozi jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Žalba je djelomično osnovana samo u pogledu visine dosuđene imovinske štete za troškove tuđe pomoći i njege te pojačane ishrane.

9.1. Prvostupanjski je sud naime dosudio tužiteljici naknadu imovinske štete za troškove tuđe pomoći i njege u visini od 10,00 eura iako se radi o nestručnoj pomoći koju je tužiteljici pružala majka a to je i u suprotnosti s aktualnom sudskom praksom prema kojoj se kao najviša relevantna cijena sata takve pomoći za 2025. godinu uzima u obzir cijena od 6,00 eura pa nema razloga da se ni u ovom slučaju dosuđuje naknada prema većoj cijeni, tako da tužiteljici po toj osnovi pripada naknada štete u iznosu od 702,00 eura (117 sati po 6,00 eura) pa je u preostalom dijelu – za iznos od 468,00 eura - valjalo odbiti tužbeni zahtjev.

9.2. Tužiteljici su dosuđeni i troškovi pojačane prehrane u iznosu od 200,00 eura s obzirom na to što iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi kako je kroz vrlo kratko vremensko razdoblje od tri do četiri tjedna, zbog potrebe rasteretnog režima i predmnijevajuće uporabe pomagala, postojao nešto pojačan energetski utrošak u odnosu na stanje zdrave osobe pa je bilo potrebno češće konzumirati vitaminske napitke te pripravke minerala i vitamina (roborancije, koji je termin uporabio vještak u nalazu i mišljenju).

9.2.1. Iz iskaza tužiteljice kao parnične stranke proizlazi da je uzimala magnezij i vitamin D3 što znači da je imala određene dodatne troškove, ali ti troškovi za najviše četiri tjedna (za koje je vrijeme dovoljna po jedna doza svakog od navedenih vitamina) ne iznose više od 100,00 eura ni ako je tužiteljica uzimala najskuplje pripravke pa je zbog toga odbijen zahtjev za iznos od 100,00 eura.

10. U ovoj je parnici nesporno da je tužiteljica 21. lipnja 2021. na svom radnom mjestu kod tuženikova osiguranika a prilikom obavljanja poslova pomoćnog pekara odnosno izvlačenja pleha za lepinje pretrpjela tjelesnu ozljedu, ali tuženik poriče odgovornost poslodavca smatrajući da je tužiteljica isključivo odgovorna za nastanak štete jer nije postupala prema uputi poslodavca ni uporabila dužnu pažnju prilikom izvršavanja radnog zadatka.

11. Iz provedenih je dokaza (iskaza svjedoka MS i AS te iskaza tužiteljice kao stranke) pak utvrđeno da je do nezgode došlo u vezi s kolicima na kojima su bili plehovi za lepinje pa je prilikom uzimanja jednog (najdonjeg) pleha s kolica visokih 190 cm došlo do destabilizacije kolica koja su pala na tužiteljicu kao i pleh uslijed čega je pretrpjela ranu na koljenu te hematom i kontuziju očne vjeđe.

11.1. Iako postoje određene nepodudarnosti u opisu nastanka štetnog događaja između iskaza svjedoka VS (koji govori o guranju kolica) i iskaza tužiteljice koja kaže da u trenutku nezgode nije gurala kolica već su kolica bila zaustavljena a ona je vadila prazne plehove kako bi ih napunila lepinjama te je prilikom povlačenja najdonjega pleha (zbog čega se morala sagnuti) pala na leđa i kolica preko nje a nije mogla spriječiti pad kolica koja su sama po sebi vrlo nestabilna, nema razloga ne pokloniti vjeru upravo iskazu tužiteljice s obzirom na to da svjedok VS nije vidio sam trenutak nastanka nezgode već je došao čuvši buku i zatekavši tužiteljicu na podu (kako kleči ili leži) a "poklopljenu" s kolicima i aparatima – plehovima.

11.2. Nije stoga uopće upitno da je tužiteljica ozlijeđena upravo zbog pada kolica visokih 190 cm prilikom izvlačenja najdonjega pleha, s tim što tužiteljica tvrdi da se to dogodilo dok je vadila najdonji pleh iz zaustavljenih kolica a svjedok je MS govorio o guranju kolica ali isto tako da se nezgoda može dogoditi i prilikom guranja kolica koja se u jednom dijelu guraju i po neravnoj podnoj površini pa se prevrtanje kolica događalo i drugim radnicima jer su kolica pravokutna i moraju se gurati bočno a ne širim dijelom prema naprijed iako bi to bilo logično, kako kaže navedeni svjedok, ali kako su kolica "izvan logike" (tako također kaže svjedok) da su kasnije radnici shvatili kako kolica treba gurati bočno pa su tako stabilnija.

12. Prvostupanjski je sud, i po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, uzevši u obzir i iskaz svjedoka AS kao stručnjaka zaštite na radu, pravilno utvrdio da je tužiteljica obavljala posao na uobičajeni način te da se to što se dogodilo tužiteljici moglo dogoditi svakome a da je tužiteljica postupila s dužnom pažnjom pa je za štetu odgovoran isključivo poslodavac koji je bio dužan razraditi tehnološki proces tako da osigura obavljanje radne operacije sa što manje opasnosti za radnika pa za posao s kolicima visine 190 cm s 15 komada aparata – limenih plehova na kojima fermentira tijesto i težine oko 40 kg predvidjeti dva radnika ili je poslovođa trebao nadgledati tu operaciju.

13. Kako tuženikov osiguranik kao tužiteljičin poslodavac nije postupio na taj način a bo je dužan osigurati sigurne uvjete za rad u smislu članka 17. stavaka 1. do 4. i članka 23. stavka 6. Zakona o zaštiti na radu – "Narodne novine" broj: 71/2014., 118/2014., 154/2014., 94/2018. i 96/2018 – dalje: ZZR), te dužan organizirati posao ako treba i na način da nadređeni zaposlenik nadzire i sprječava radnike u eventualnom postupanju protivno odredbama ZZR te da im čak zabrani rad ako ne koriste propisana zaštitna sredstva i ne obavljaju posao prema pravilima struke, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da je poslodavac odgovoran za štetu u cijelosti odnosno da tužiteljica, koja je radila na uobičajeni način i kako su to radili i drugi pa makar uobičajeni način nije bio posve siguran (i ranije je dolazilo do rušenja kolica drugim radnicima) a to je poslodavcu bilo dobro poznato, nije ni djelomično doprinijela vlastitoj šteti odnosno da se poslodavac pa tako ni tuženik kao njegov osiguratelj ne može osloboditi odgovornosti u smislu članka 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05).

14. Pravilna je odluka i o visini neimovinske štete u iznosu od 3.500,00 eura uzimajući u obzir utvrđene kvalifikatorne okolnosti: fizičke boli (jake u trajanju 2-3 dana, srednje jake u trajanju 10-12 dana i slabe u trajanju 35-42 dana), strah (primarni jači u trajanju 1 sata, sekundarni jači u trajanju 2-3 dana, sekundarni srednji u trajanju od 8-10 dana te sekundarni slabiji u trajanju 1-1,5 mjeseca u vidu brige za ozdravljenje i krajnje trajne posljedice), naruženje (kozmetski defekt ponekad vidljiv trećim osobama) i smanjenje životne aktivnosti od 4-5% te na kraju i tužiteljičinu dob (rođena je 1980.), ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da tužiteljica ima pravo na pravičnu novčanu naknadu u visini od 3.500,00 eura i da je prvostupanjski sud dosuđenjem takve naknade pravilno primijenio odredbe članka 1100. ZOO/05.

15. Tuženikova je žalba neosnovana i u odnosu na odluku o početku tijeka zateznih kamata na neimovinsku štetu koje je prvostupanjski sud pravilno dosudio od 13. svibnja 2022. kao dana podnošenja pisanog izvansudskog zahtjeva tuženiku, što je u skladu s odredbom članka 1103. ZOO/05 kojom je propisano da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

15.1. Kako je u konkretnom slučaju šteta nastala prije podnošenja izvansudskog zahtjeva tuženiku (liječenje tužiteljice od povreda u štetnom događaju od 21. lipnja 2021. završeno je prije 13. svibnja 2022.) pa je obveza pravične novčane naknade dospjela 13. svibnja 2022. kada je tuženiku podnesen pisani zahtjev za naknadu te štete.

15.2. Tuženik se neosnovano poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr-655/12-2 od 23. listopada 2013. jer pravno shvaćanje izraženo u toj odluci nije reafirmirano već je, naprotiv, u kasnijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa tako npr. u odluci Rev-2549/2015-2 od 15. ožujka 2016. izričito navedeno kako pravno shvaćanje iz odluke Revr-655/12 od 23. listopada 2013 (koja je također donesena u režimu ZOO/05) suprotno i odstupa od ustaljene prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske o tijeku zateznih kamata na neimovinsku štetu u smislu odredbe članka 1103. ZOO/05 a u kojima je izraženo pravno shvaćanje da naknada neimovinske štete dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe.

16. Tuženikovu je žalbu stoga u preostalom dijelu, osim za iznos imovinske štete u visini od 568,00 eura, valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti, uključujući i odluku o troškovima postupka jer preinačenjem odbijanjem tužbenog zahtjeva za iznos od 568,00 eura nije došlo do značajnije promjene uspjeha u sporu koji bi utjecao na odluku o troškovima ali žalba nije osnovana ni zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio vrijednost boda u iznosu od 2,00 eura za sve radnje odvjetnika u postupku, dakle i za one koje su učinjene prije stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika iz 2023. ("Narodne novine" broj: 138/2023. – dalje: Odvjetnička tarifa/23) jer je u Tbr.52. stavku 3. te Tarife određeno da sud primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka.

Ovdje treba napomenuti i kako je Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Usoz-55/2024-21 od 18. srpnja 2025. odbio zahtjev za ocjenu zakonitosti Tbr. 52. stavka 3. Odvjetničke tarife/23.

17. Tuženiku ne pripadaju ni troškovi žalbe jer on i dalje nije stranka koja prema članku 154. stavku 2. ZPP ima pravo na naknadu parničnih troškova.

18. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članaka 368., 373. i 166. stavaka 1. i 2. sve u vezi s člankom 433. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli, 27. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić