REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-95/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bruni Petrovčiću, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika OTP banka dioničko društvo Hrvatska, Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kao pravnog slijednika Splitske banke d.d. Split, Ruđera Boškovića 16, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-144/2021-26 od 30. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 27. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-144/2021-26 od 30. listopada 2025. ukida i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima ovog žalbenog postupka odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj: 40425/06 od 24. travnja 2006. sklopljenog između tužitelja KD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika OTP banka dioničko društvo, Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 kao pravnog slijednika Splitske banke d.d. Split, Ruđera Boškovića 16, u kojem je kredit iskazan u valuti švicarski franak, a koja glasi „Iznos kredita", kunska protuvrijednost od 47.200,00 CHF prema prodajnom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku OTP banka dioničko društvo, Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, da tužitelju KD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 3.971,89 eura (slovima: tritisućedevetstojedaneuroiosamdesetdevetcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na:

- na iznos od 1,13 € od 12. lipnja 2006.,

- na iznos od 0,04 € od 12. srpnja 2006.,

- na iznos od 0,14 € od 11. rujna 2006.,

- na iznos od 0,02 € od 15. rujna 2006.,

- na iznos od 1,34 € od 10. listopada 2006.,

- na iznos od 7,16 € od 16. prosinca 2009.,

- na iznos od 0,73 € od 11. siječnja 2010.,

- na iznos od 13,94 € od 15. siječnja 2010.,

- na iznos od 0,24 € od 10. veljače 2010.,

- na iznos od 17,56 € od 15. veljače 2010.,

- na iznos od 17,09 € od 15. ožujka 2010.,

- na iznos od 20,48 € od 15. travnja 2010.,

- na iznos od 25,75 € od 14. svibnja 2010.,

- na iznos od 23,37 € od 16. lipnja 2010.,

- na iznos od 30,72 € od 16. srpnja 2010.,

- na iznos od 31,94 € od 16. kolovoza 2010.,

- na iznos od 38,37 € od 16. rujna 2010.,

- na iznos od 35,74 € od 15. listopada 2010.,

- na iznos od 37,47 € od 15. studenog 2010.,

- na iznos od 45,37 € od 15. prosinca 2010.,

- na iznos od 46,70 € od 14. siječnja 2011.,

- na iznos od 35,81 € od 15. veljače 2011.,

- na iznos od 43,25 € od 17. veljače 2011.,

- na iznos od 47,18 € od 16. ožujka 2011.,

- na iznos od 42,93 € od 14. travnja 2011.,

- na iznos od 49,71 € od 13. svibnja 2011.,

- na iznos od 56,16 € od 15. lipnja 2011.,

- na iznos od 64,97 € od 15. srpnja 2011.,

- na iznos od 74,77 € od 16. kolovoza 2011.,

- na iznos od 60,22 € od 15. rujna 2011.,

- na iznos od 54,77 € od 14. listopada 2011.,

- na iznos od 55,50 € od 14. studenog 2011.,

- na iznos od 102,78 € od 15. prosinca 2011.,

- na iznos od 110,30 € od 13. siječnja 2012.,

- na iznos od 112,52 € od 15. veljače 2012.,

- na iznos od 20,15 € od 8. ožujka 2012.,

- na iznos od 114,67 € od 12. ožujka 2012.,

- na iznos od 19,66 € od 6. travnja 2012.,

- na iznos od 118,73 € od 13. travnja 2012.,

- na iznos od 17,68 € od 9. svibnja 2012.,

- na iznos od 80,15 € od 15. svibnja 2012.,

- na iznos od 46,96 € od 11. lipnja 2012.,

- na iznos od 67,02 € od 10. srpnja 2012.,

- na iznos od 66,83 € od 10. kolovoza 2012.,

- na iznos od 63,14 € od 10. rujna 2012.,

- na iznos od 64,40 € od 10. listopada 2012.,

- na iznos od 67,15 € od 12. studenog 2012.,

- na iznos od 66,27 € od 10. prosinca 2012.,

- na iznos od 67,53 € od 10. siječnja 2013.,

- na iznos od 63,95 € od 11. veljače 2013.,

- na iznos od 62,56 € od 11. ožujka 2013.,

- na iznos od 66,52 € od 10. travnja 2013.,

- na iznos od 62,56 € od 10. svibnja 2013.,

- na iznos od 60,61 € od 10. lipnja 2013.,

- na iznos od 58,31 € od 10. srpnja 2013.,

- na iznos od 61,13 € od 12. kolovoza 2013.,

- na iznos od 62,67 € od 10. rujna 2013.,

- na iznos od 64,13 € od 10. listopada 2013.,

- na iznos od 64,46 € od 11. studenog 2013.,

- na iznos od 66,40 € od 10. prosinca 2013.,

- na iznos od 58,99 € od 10. siječnja 2014.,

- na iznos od 50,23 € od 10. veljače 2014.,

- na iznos od 51,15 € od 10. ožujka 2014.,

- na iznos od 50,73 € od 10. travnja 2014.,

- na iznos od 0,25 € od 14. travnja 2014.,

- na iznos od 48,99 € od 12. svibnja 2014.,

- na iznos od 0,51 € od 13. svibnja 2014.,

- na iznos od 48,55 € od 10. lipnja 2014.,

- na iznos od 0,74 € od 12. lipnja 2014.,

- na iznos od 49,25 € od 10. srpnja 2014.,

- na iznos od 1,33 € od 14. srpnja 2014.,

- na iznos od 49,60 € od 11. kolovoza 2014.,

- na iznos od 2,26 € od 13. kolovoza 2014.,

- na iznos od 49,14 € od 10. rujna 2014.,

- na iznos od 3,38 € od 12. rujna 2014.,

- na iznos od 48,09 € od 10. listopada 2014.,

- na iznos od 4,57 € od 14. listopada 2014.,

- na iznos od 47,74 € od 10. studenog 2014.,

- na iznos od 6,16 € od 12. studenog 2014.,

- na iznos od 46,47 € od 10. prosinca 2014.,

- na iznos od 7,83 € od 12. prosinca 2014.,

- na iznos od 45,14 € od 12. siječnja 2015.,

- na iznos od 9,63 € od 13. siječnja 2015.,

- na iznos od 43,85 € od 10. veljače 2015.,

- na iznos od 7,57 € od 11. veljače 2015.,

- na iznos od 44,70 € od 10. ožujka 2015.,

- na iznos od 6,71 € od 12. ožujka 2015.,

- na iznos od 43,39 € od 10. travnja 2015.,

- na iznos od 8,02 € od 14. travnja 2015.,

- na iznos od 42,87 € od 11. svibnja 2015.,

- na iznos od 8,54 € od 13. svibnja 2015.,

- na iznos od 42,51 € od 10. lipnja 2015.,

- na iznos od 8,90 € od 12. lipnja 2015.,

- na iznos od 41,39 € od 10. srpnja 2015.,

- na iznos od 10,02 € od 14. srpnja 2015.,

- na iznos od 42,16 € od 10. kolovoza 2015.,

- na iznos od 9,26 € od 12. kolovoza 2015.,

- na iznos od 42,09 € od 10. rujna 2015.,

- na iznos od 9,33 € od 14. rujna 2015., sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka dioničko društvo, Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, da tužitelju KD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.275,00 eura (slovima: dvijetisućedvjestosedamdesetpeteura) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, od presuđenja 30. listopada 2025. do plaćanja, u roku 15 dana.

IV. Utvrđuje se da je neosnovan prijebojni zahtjev tuženika u cijelosti u iznosu od

248,24 eura (slovima: dvjestočetrdesetosameuraidvadesetčetiricenta) sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalbeni je prijedlog da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, predmetnu presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da presudu ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovni postupak. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj: 40425/06 od 24. travnja 2006. sklopljenog između tužitelja KD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika OTP banka dioničko društvo, Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 kao pravnog slijednika Splitske banke d.d. Split, Ruđera Boškovića 16, u kojem je kredit iskazan u valuti švicarski franak, a koja glasi „Iznos kredita", kunska protuvrijednost od 47.200,00 CHF prema prodajnom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita“ te zahtjev za isplatu iznosa od 3.971,89 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na iznose pojedinačno označe kao u točki II. izreke, koje iznose je više platio prilikom otplate kredita, a sve zbog ništetnih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana na valutu švicarski franak.

6. Dokazima provedenim tijekom postupka sud je utvrdio činjenično stanje bitno za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja (članka 8. ZPP-a), i to:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika HVB Splitska banka d.d. Split kao kreditorom dana 24. travnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 40425/06 kojim mu je odobren kredit u iznosu od 47.200,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu od 4,30% godišnje koja je promjenjiva u skladu s važećim odlukama tuženika, s rokom otplate od 300 mjeseci, koji kredit je odobren za adaptaciju;

- da je dana 25. siječnja 2016. između tužitelja i tuženika sklopljen Dodatak broj 1. ugovora o kreditu broj 40425/06 koji je ovjeren po javnom bilježniku, a kojim Dodatkom (Aneks) je učinjena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015. - dalje: ZID ZPK/15);

- da iz iskaza tužitelja saslušanog u svojstvu parnične stranke proizlazi da ga pravni prednik tuženika prije zaključenja spornog ugovora o kreditu nije je informirao o svim bitnim parametrima kredita, da mu je predmetni kredit bio ponuđen kao najpovoljnije rješenje, da se s njime nije pregovaralo niti o jednoj ugovornoj odredbi, da on nije imao nikakav utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi, da je tužitelj sporni ugovor o kreditu konvertirao jer mu je to bilo najprihvatljivije rješenje;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Slađani Srnec (kojeg sud prihvaća objektivnim i stručnim) proizlazi da je tužitelju odobren kredit kunske protuvrijednosti iznosa od 47.200,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a za valutu CHF, da razlika anuiteta zbog rasta tečaja iznosi 4.115,62 eura (pozitivna tečajna razlika), da postoji negativna razlika po osnovu tečajne razlike u iznosu od 143,73 eura, da je neto preplata tečaja kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika iznosi 3.471,89 eura, da je u konverziji na dan 30. rujna 2015. utvrđena preplata u iznosu od 242,67 eura, odnosno 248,24 eura po fiksnom tečaju konverzije da je zatezna kamata na preplatu tečaja obračunata je do 30. rujna 2015. i iznosi 1.424,93 eura (tab. 7) te da nakon prijeboja preplate iz konverzije sa zateznom kamatom obračunatom na preplatu tečaja do 30. rujna 2015., preostaje 1.176,69 eura zatezne kamate a daljnja zatezna kamata teče na preostali iznos preplate od 3.971,89 eura od 1. listopada 2015.

6.1. Polazeći od gore utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvoga stupnja zahtjev tužitelja pobliže opisan kao u izreci (točka I. i II.) prihvatio je kao osnovan, obzirom je utvrdio da je spornim ugovorom o kreditu koji je sklopljen između tužitelja i pravnog prednika tuženika ugovorena promjenjiva kamatna stopa vezana za određenu valutnu klauzulu, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovor - na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, da tuženik odnosno njegov pravni prednik kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane - tuženika, to isto, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. - dalje: ZZP), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne sukladno odredbi članka 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/1991., 73/1991., 3/1994., 7/1996. i 112/1999. - dalje: ZOO/91) sada članka 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. - dalje: ZOO/05), a posljedično tome, da postoji obveza tuženika isplatiti tužitelju utuženi novčani iznos pozivom na članak 210. i članak 214. ZOO/91, sada članak 1111. i članak 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018. - dalje: ZOO/05), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sukladno članku 29. ZOO/05. Pritom se sud pozvao i na sadržaj odredbe članka 502.c ZPP.

6.2. Također, sud je zaključio, cijeneći činjenicu da je predmetni kredit konvertiran, da ta okolnost ne utječe na osnovanost zahtjeva tužitelja, jer da je razlog donošenja ZID ZPK/15 izjednačavanje položaja korisnika kredita u CHF sa položajem korisnika kredita u valuti eura, a samim sklapanjem toga Dodatka nije obuhvaćeno obeštećenje potrošača.

6.3. Ukazuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela dana 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Budući da je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 4. svibnja 2021., to nije protekao zastari rok od pet godina iz članka 225. ZOO.

6.4. Sud je kao neosnovan odbio tuženikov istaknuti prigovor radi prijeboja (točka IV. izreke), uz obrazložene u osnovnom da iznos koji je stavljen u prijeboj (248,24 eura) tužitelj nije primio odnosno nije ga stekao bez osnove pa da stoga niti ne postoji njegova obveza vraćanja toga iznosa.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama istaknutih žalbenih razloga, kao i onih na koje se pazi po službenoj dužnosti, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, međutim da je zahvaćena bitnom povredom odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a na koju u žalbi ukazuje tuženik. Naime, pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer razlozi o odlučnim činjenicama nisu jasni. Činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, pa je pogrešno primijenjeno materijalno pravo usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja kako je postavljen nakon provedenog vještačenja, a bez uvažavanja nesporno utvrđene preplate po konverziji, odnosno bez umanjena tražbina tužitelja za iznos od 248,24 eura koji je tužitelju priznat u konverziji. Osim toga u točki IV. izreke pobijane presude sud prvog stupnja utvrdio je da je neosnovan prijebojni zahtjev tuženika u cijelosti u iznosu od 248,24 eura sa zakonskim zateznim kamatama iako je tuženik u prigovor prijeboja istakao iznos 143,73 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

8. Predmet spora je isplata preplaćenih iznosa anuiteta kredita s osnove ništetne ugovorne odredbe po osnovi ništetne valutne klauzule u CHF valuti do zaključenja Dodatka Ugovoru o kreditu.

9. Ocjena je ovog suda da je pogrešno utvrđeno, a time i pogrešno primijenjeno i materijalno pravo kada je usvojen tužbeni zahtjev na isplatu preplaćenog iznosa i s osnova tečajne razlike valute CHF u ukupnom iznosu od 3.971,89 eura a bez uvažavanja nesporno utvrđene preplate po konverziji, odnosno, bez umanjena za iznos od 248,24 eura koji je tužitelju priznat u konverziji i koji je korišten za podmirenje budućih anuiteta kredita nakon provedene konverzije. U točki IV. izreke odbijen je prijebojni zahtjev tuženika ali u drugom iznosu od onog kojeg je postavio u podnesku od 16. srpnja 2025.

10. Prema sadržaju žalbe tuženika, nije sporno da je nakon stupanja na snagu ZID ZPK/15 između tužitelja i tuženika sklopljen Dodatak broj 1. Ugovora o kreditu broj 40425/06 i to dana 25. siječnja 2016. a sve u skladu sa odredbama članka 19.b istoga Zakona, slijedom čega je predmetni kredit denominiran u kredit u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik sadržajem svoje žalbe tvrdi da sud nije bio ovlašten ispitivati ništetnost osnovnog ugovora o kreditu, jer ugovor o konverziji ima retroaktivno djelovanje na ugovorni odnos stranaka.

11. Naime, člankom 19.c ZID ZPK/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1.-3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.). U točki 2. članka 19.c ZID ZPK/15 propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. članka 19.c ZID ZPK/15 propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, iznosi stajalište da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

11.1. Nadalje, prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

11.2. U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (činjenicu nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi sud prvoga stupnja pravilno je utvrdio kao prethodno pitanje) te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužiteljici vraćeno ono što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatila, a tuženik primio, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Kod toga se ističe da iz sadržaja Dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

11.3. Naime, tzv. konverzija, odnosno potpisivanje Dodatka ugovora o kreditu između stranaka, nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZID ZPK/15, a niti navedenim Dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, odnosno nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, kako to zaključuje i prvostupanjski sud. Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

11.4. U odnosu na prigovor tuženika u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao, pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 K od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama članka 6. stavak 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke).

11.5. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje da li je njom u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

11.6. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelja i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.

11.7. U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…" Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženika u odnosno na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

11.8. Dakle, valja navesti da se tuženik pri osporavanju prava tužitelja na obeštećenje zbog činjenice da je pristao na sklapanje Dodatka Ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, neutemeljeno poziva na shvaćanje iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer to ne znači da se u zasebnom sudskom postupku, i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, ne može zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj.

11.9. Ovdje se posebno ističe da konverzija propisana ZID ZPK/15 ne predstavlja konverziju propisanu u članku 325. ZOO/05 jer za to ne postoje pretpostavke. To iz razloga što tuženik nije bio savjesna strana u sklapanju Ugovora koji je sadržavao ništetne odredbe, a potom i zato što je zakonskom odredbom bila prisiljena ponuditi potrošačima sklapanje Dodatka Ugovora. Zato se, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne radi o ugovoru s valutnom klauzulom u EUR u punom smislu i s ugovorenom kamatnom stopom od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, već od sklapanja Dodatka, a svođenje kredita na kredit s valutnom klauzulom u EUR s odgovarajućom kamatnom stopom poslužilo je kako bi se u vezi s tim mogli utvrditi ostatak glavnice i preplata koja, međutim, ne znači i potpuno obeštećenje potrošača, već mu na određeni način olakšava situaciju u koju je bio doveden porastom kamatne stope i značajnim porastom tečaja valute CHF te rješava situaciju ubuduće, a ta je situacija detaljno obuhvaćena Dodatkom jer sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice u EUR i promjenjivosti kamatne stope.

11.10. Ovaj sud je istovjetno pravno shvaćanje o pravnim učincima konverzije iskazao u većem broju recentnih odluka, npr. poslovni broj Gž-66/2023-6 od 1. srpnja 2024., Gž-953/2024 od 21. lipnja 2024., Gž-797/2024 od 17. lipnja 2024., Gž-837/2023 od 17. lipnja 2024., Gž-75/2024 od 23. siječnja 2024., a u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. prosinca 2023.

12. Obzirom na navedeno, suprotno tumačenju tuženika, proizlazi da korisnik kredita kao potrošač, neovisno o izvršenoj konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako ona o promjenjivosti ugovorne kamate u valuti CHF, tako i ona o vezanju glavnice za valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

12.1. Zbog prethodno iznesenih razloga, ovome sudu nisu prihvatljivi žalbeni navodi tuženika i u dijelu u kojem drži pogrešnim stav prvostupanjskog suda da konverzija nema pravni učinak na ništavost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

12.2. Učinak nepoštenih ugovornih odredaba djeluje ex tunc, dakle unatrag od trenutka sklapanja Ugovora u smislu članka 323. stavka 1. ZOO/05, pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad i nije bila ugovorena, tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača, i ne može imati učinak (presuda Europskog suda za ljudska prava F. G. N. i A. P. M. protiv C. B. i B. B. V. A. S. spojenim predmetnima broj C-154/2015, C- 307/2015 i C-308/2015, u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).

12.3. Dakle, obzirom da sklapanjem ugovora o konverziji nisu u potpunosti otklonjene posljedice ništetnosti valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope iz osnovnog ugovora, pravilnom primjenom materijalnog prava usvojen je zahtjev za isplatu, koji je usklađen s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke.

13. Odluka o zastari pravilna je i zakonita a utemeljena je na stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci broj Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022., broj: Su-IV-33/2022. I prema stajalištu Suda Europske Unije zauzetom u presudi od 10. lipnja 2021. u predmetu C609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 BNP Paribas Personal Finance, zastarni rok za povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene odredbe koji može isteći čak i prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost te odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom 93/13. Kolektivna tužba u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., a presuda po toj tužbi je u odnosu na ništetnost odredbi kojima je ugovorena promjenjiva stopa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. (dan donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13), dok je u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (dan donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17).

14. U prvostupanjskom postupku je nesporno utvrđeno da su tužitelj i tuženik 25. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, odnosno da su izvršili konverziju, te je nesporno utvrđeno da je u postupku konverzije tuženik priznao tužitelju na ime pretplate 248,24 eura računajući prema tečaju na dan konverzije.

15. Prvostupanjski sud je radi utvrđenje visine postavljenog tužbenog zahtjeva u odnosu na promjenjivost tečaja valute CHF proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Slađani Srnec te je nakon vještačenja tužitelj specificirao svoj tužbeni zahtjev.

16. Pravilna su utvrđenja suda temeljena na tom nalazu i mišljenju, ona iz točke 6. alineja 4. obrazloženja ove odluke.

17. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da je tužitelj i nakon provedene konverzije zadržao pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te da korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

18. Međutim, kako je već navedeno, a nije sporno, prilikom konverzije tužitelju je priznata preplata koja se ima koristiti za namirenje budućih anuiteta u valuti EUR, a koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka ugovoru.

18.1. Kako provedenom konverzijom tužitelju nije naknađena razlika preplate do konverzije, to tužitelj ima pravo na isplatu razlike utvrđenih iznosa preplate s osnove promjene tečaja valute CHF.

19. Valja istaknuti da vještak nije prilikom izračuna u nalazu odbio nesporno priznati iznos preplate po konverziji od preplaćenog iznosa na ime razlika zbog promjene i tečaja valute CHF, a koji iznos je nesporno priznat tužitelju i isplaćuje mu se kroz buduće anuitete.

20. Sud prvog stupnja je u točki IV. presude odbio kao neosnovan prijebojni zahtjev tuženika u iznosu od 248,24 eura iako taj iznos tuženik nije stavio u prijeboj, te je za takvu odluku dao sljedeće obrazloženje: " Tuženik je nepošten stjecatelj (čl. 1115. ZOO) jer je s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03 već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što bude primio temeljem tako ugovorenih odredbi ne pripada. Ovdje je potrebno napomenuti da je sud usvajajući tužbeni zahtjev tužitelja, utvrdio da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da je u istome, sukladno nalazu i mišljenju vještaka, uračunao, odnosno prebio razliku između pozitivnih i negativnih tečajnih razlika. Stoga je sud utvrdio da je postavljeni prigovor radi prijeboja potraživanja tuženika neosnovan u cijelosti, te je odlučeno na način naveden u točki IV. izreke presude". Takvo obrazloženje je nejasno obzirom, kako je navedeno, nije odbijen prijebojni zahtjev kojeg je tuženik postavio već je odbijen iznos preplate koji je tuženik priznao i uračunao kod podmirenja njegove daljnje obveze u Dodatku ugovora o kreditu.

21. Stoga je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, te pravilnost primjene materijalnog prava za sada nije moguće utvrditi, pa je na temelju članka 370. ZPP-a, pobijana presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, kako bi se uračunao navedeni iznos preplate (248,24 eura) i kako bi se ponovno odlučilo o prigovoru prijeboja.

22. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na članku 166. st. 3 ZPP-a.

U Puli, 27. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Marija Sošić