Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Poslovni broj: Kž-339/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Bešenskog, kao predsjednika vijeća, Gorana Miličevića i Klaudije Grubišić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Melite Tandara, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika RF, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. u svezi stavkom 3. Kaznenog zakona (Narodne novine, broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21 – dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Bjelovaru, protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj: K- 118/2025-9 od 19. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 27. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba okrivljenika RF, kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Bjelovaru, poslovni broj: K-118/2025-9 od 19. rujna 2025., okrivljenika RF s ostalim osobnim podacima, kao u izreci pobijane presude, proglasio je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv osobne slobode – prijetnjom, opisano po članku 139. stavku 2. i 3. KZ/11, a kažnjivo po članku 139. stavku 3. KZ/11, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, s tim da mu je na temelju članka 56. KZ/11, izrečena uvjetna osuda , tako da se izrečena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, neće izvršiti ako u roku od 1 (jedne) godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju odredbe članka 148. stavka 1. u svezi stavka 145. stavka 2. točke 1 -8 Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, broj; 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25 - dalje: ZKP/08) sud je okrivljenog RF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], obvezao da oštećenoj GF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], plati troškove kaznenog postupka koji se odnose na njezine nužne izdatke i troškove zastupanja po punomoćniku, o čijoj visini će sud odlučiti posebnim rješenjem.

1.2. Temeljem članka 148. stavak 1. ZKP/08, okrivljeniku je naloženo da u roku od 15 dana u državni proračun plati troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točka 6. ZKP/08, s naslova paušala u iznosu od 100,00 eura.

2. Protiv navedene presude pravodobno je podnio žalbu okrivljenik, po branitelju Daliboru Diviću, odvjetniku iz Bjelovara, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja , te pogrešne primjene kaznenog zakona i predlaže da nadležni županijski sud, prihvati predmetnu žalbu, i vrati predmet na ponovno postupanje prvostupanjskom sudu radi upotpunjavanja činjeničnog stanja i ispravljanja bitnih povreda postupaka.

3. Temeljem članka 474. stavak 1. ZKP/08, spisi su dostavljeni županijskom državnom odvjetniku u Vukovaru, koji je spise nakon razgledanja vratio sudu.

4. Žalba okrivljenika nije osnovana.

5. Okrivljenik u svojoj žalbi navodi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka o postojanju koje obrazlaže da pogrešno utvrđeno činjenično stanje prelazi u bitnu povredu kaznenog postupka, a što posljedično rezultira donošenjem osuđujuće presude iz pogrešnih razloga, bez dokaza. Time se žalitelj stvarno žali samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa je stoga u povodu žalbe, po službenoj dužnosti, ispitana pobijana presuda u smislu članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08. Takvim ispitivanjem nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, a također i da je na štetu okrivljenika povrijeđen kazneni zakon.

6. Prije svega treba reći da bi prijetnja imala karakter kaznenog djela mora biti konkretizirana. U konkretnom slučaju razvidno je da su izrečene riječi konkretizirane, da će se takva prijetnja neposredno i izvršiti. Za počinjenje terećenog kaznenog djela prijetnje, potrebno je da je netko drugom ozbiljno prijetio kakvim zlom i da je cilj počinitelja bio da kod osobe kojoj upućuje prijetnje izazove osjećaj straha i uznemirenosti. Naime, bitno je da je ta prijetnja poduzeta s namjerom da se druga osoba ustraši ili uznemiri, a ozbiljnost same prijetnje se ne utvrđuje samo i isključivo na temelju izgovorenih riječi, nego i u kontekstu i uvažavanjem okolnosti samog događaja.

7. S pravom prvostupanjski sud zaključuje da izgovorene inkriminirane riječi okrivljenika upućene oštećenoj u kontekstu od ranije narušeni među obiteljskih odnosa se imaju smatrati ozbiljnom prijetnjom.

8. Kako je nesporno da izgovorene riječi „ubiti ću te i zapaliti kuću“ u kontekstu predmetnog događaja (od ranije teško i trajno poremećenih među obiteljskih odnosa), prema ustaljenoj sudskoj praksi, predstavljaju ozbiljnu prijetnju, kao što ih je oštećena i shvatila, stoga je okrivljenik, opisanim postupanjem u činjeničnom opisu optužnog akta, ostvario bića kaznenog djela prijetnje.

9. Nije u pravu okrivljenik kada navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u ovom predmetu, jer iz sadržaja spisa, prikupljenih dokaza, dokaza izvedenih na raspravi, te interpretacije istih ovaj drugostupanjski sud utvrdio je upravo suprotno. Naime, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je na takvo pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši okrivljenog krivim zbog predmetnog kaznenog djela na način kako mu je to stavljeno na teret optužnicom, pa je neosnovana njegova žalba i iz osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja,

10. Potpunom i pravilnom analizom izvedenih dokaza, sud s pravom nije prihvatio obranu okrivljenika kao istinitu i objektivnu jer isti nastoji relativizirati i umanjiti svoju odgovornost, isključivo u cilju umanjenja kaznenopravne odgovornosti.

11. Naime, suprotno žalbenim navodima okrivljenika pravilno je prvostupanjski sud zasnovao svoj pravni stav o odgovornosti okrivljenika na iskazu svjedoka – oštećene DF, pri tome nalazeći da je isti vjerodostojan, istinit i usuglašen sa prikupljenim dokazima provedenim tijekom dokaznog postupka, napose navodima svjedoka ZF kojem se oštećena obratila neposredno nakon inkriminiranog događaja i koji je opisao njezino psihičko stanje neposredno nakon inkriminiranog događaja, te svjedoka VF i LF, koji nemaju neposredna saznanja o predmetnom događaju, ali imaju saznanja o narušenim obiteljskim odnosima između okrivljenog i oštećene koji odnosi su i povod ovome događaju.

12. Dakle, pravilno vrednujući obranu okrivljenika, te posebno uzimajući u obzir da su odnosi okrivljenika i oštećene od ranije poremećeni, prigovor okrivljenika vezano za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja je, i po ocjeni drugostupanjskog suda, neosnovan, te se ničime ne dovodi u sumnju pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda.

13. Budući da je prvostupanjski sud dao jasne i određene razloge vezano za vrijednosnu ocjenu izvedenih dokaza, te postojanje bitnih elemenata terećenog kaznenog djela, a te razloge u cijelosti prihvaća i drugostupanjski sud, to se u ostalom, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, okrivljenik upućuje na iste.

14. Okrivljenik, sudu prvog stupnja, prigovara što nije primijenio načelo “in dubio pro reo” koji je procesno-pravni institut.

15. Naime, sud će doći u priliku da primijeni pravno pravilo “in dubio pro reo“ kao univerzalno pravilo u situaciji kada u pogledu postojanja odnosno nepostojanja neke činjenice egzistira dvojba, koja se onda uklanja na taj način da se uzima da postoji, odnosno ne postoji ona činjenica koja je za okrivljenog povoljnija. Naime, kada postoje proturječni dokazi, dakle i oni čiji sadržaj upućuje, kao i oni čiji sadržaj ne upućuje na postojanje neke odlučne činjenice, tada prvostupanjski sud mora ocijeniti koji je od tih dokaza vjerodostojan i na temelju te ocjene donijeti odluku. Takvo postupanje suda slijedi iz dužnosti svestranog raspravljanja predmeta i dužnosti savjesne ocjene dokaza „pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima“. Sud pri tome nije vezan niti ograničen nekim formalnim dokaznim pravilom, već primjenom načela slobodne ocjene dokaza. Tek ukoliko nakon takvog postupanja nije moguće otkloniti dvojbe oko (ne)postojanja neke odlučne činjenice, sud će primijeniti pravilo „in dubio pro reo“. Radi se, dakle, o pravno-logičkom pomagalu, a ne o dokaznom pravilu ili načelu, koje se primjenjuje tek ako dvojbe oko postojanja neke odlučne činjenice nije moguće otkloniti i tada se (ne)postojanje takve činjenice uzima u korist okrivljenika. Drugim riječima, kod postojanja proturječnih dokaza, pogrešno je postupanje koje bi u svojoj srži imalo zaključak da zbog proturječnosti dokaza nije moguće utvrditi neku odlučnu čin jenicu, pa tada u sumnji odlučiti u korist okrivljenika. Sumnja u smislu članka 3. stavka 2. ZKP/08, postoji tek kada iz dokaza nije moguće izvesti zaključak o (ne)postojanju neke pravno odlučne činjenice ili kada dokaz dopušta mogućnost zaključiti da neka činjen ica postoji, ali i da ne postoji. Tek tada se radi o dvojbi koju rješava navedeno pravno - logično pomagalo.

15.1. No, prema stanju stvari u ovom predmetu, primjena pravno-logičkog pomagala ovdje izgleda nepotrebna i za sada pogrešna jer postoje određeni dokazi koji jasno i nedvojbeno ukazuju na postojanje odlučnih okolnosti i sastavnica subjektivnih i objektivnih obilježja kaznenog djela koji je predmet optužbe, stoga kako u konkretnoj situaciji dvojba ne postoji, sud je u dokaznom postupku, ocjenjujući svaki dokaz posebno i sve zajedno, primjenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje, nedvojbeno utvrdio da je okrivljeni počinio kazneno djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret.

16. Cijeneći sve gore navedeno, prigovor okrivljenika vezano za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja je po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, neosnovan, te se ničime ne dovodi u sumnju pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda.

17. U odnosu na povrede kaznenog zakona koje okrivljenik u svojoj žalbi ne pojašnjava niti konkretizira, koje su to povrede kaznenog zakona učinjene tijekom postupaka pred prvostupanjski sudom, ispitujući navedenu žalbenu osnovu po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavka 2. ZKP/08, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena povreda kaznenog zakona, stoga je i u odnosu na taj žalbeni prigovor žalba, neosnovana.

18. Okrivljeni su svojoj žalbi ne navodi žalbenu osnov odluke o kazni, no kako žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, ovaj sud će se očitovati i o odluci o kazni.

19. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio i vrednovao sve okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne.

20. Vijeće ovog drugostupanjskog suda, izrečenu kaznu prema okrivljeniku smatra primjerenom, te u cijelosti prihvaća obrazloženje pobijane presude u tom dijelu. S obzirom na značaj olakotnih i otegotnih okolnosti na strani okrivljenika, pri odabiru vrste i mjere, te imajući na umu da je predmetna kaznena djela počinio s izravnom namjerom, vodeći računa i o stupnju povrede zaštićenog dobra, Županijski sud u Vukovaru, kao drugostupanjski sud, je mišljenja da kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, koja se neće izvršiti ako u roku od 1 (jedne) godine ne počini novo kazneno djelo, je u cijelosti primjerena počinjenom kaznenom djelu i ličnosti počinitelja i prikladna za ostvarenje svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11.

21. Stoga, kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, uz primjenu članka 56. KZ/11, nije prestroga, a niti preblaga za predmetno kazneno djelo, te će se kaznom zatvora u navedenom trajanju, imajući u vidu i kriminalnu količinu i po nalaženju ovog drugostupanjskog suda, ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11, u smislu izricanja društvene osude zbog počinjenih kaznenih djela, jačanja povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, te ujedno utjecati na ovog okrivljenog i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja, te resocijalizacije okrivljenika.

22. Kako žalbenim razlozima nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, Županijski sud u Vukovaru, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točkama 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu okrivljenog, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

23. Slijedom svega iznesenog presuđeno je kao u izreci ove odluke.

Vukovar, 27. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Bešenski