Republika Hrvatska
Županijski sud u
Rijeci
Žrtava fašizma 7
Poslovni broj Gž-38/2026-2
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Barbari Bosner, u pravnoj stvari tužiteljice FV (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], koju zastupa punomoćnik Domagoj Poljak, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4 (OIB: 87939104217), Jurišićeva 4, kojega zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7074/2024-11 od 3. listopada 2025., 27. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7074/2024-11 od 3. listopada 2025.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška u povodu žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 889,99 eura sa zateznim kamatama od 18. srpnja 2008. do isplate. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 750,00 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate
2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25–dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije dostavljen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 889,99 eura s kamatama koji je tužiteljici naplaćen na ime naknade i troškova za odobrenje kredita na temelju ništetnosti odredbe čl. 5.1. Ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 30. lipnja 2008. kojim je određeno da se tužiteljici kao korisnici kredita naplaćuje naknada prilikom prvog korištenja kredita od 1,25 % iznosa kredita.
6. U postupku je nesporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika Volksbank d.d. Zagreb kao banka, sklopili Ugovor o kreditu broj: [broj kredita] i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige temeljem kojeg je banka odobrila korisniku kredita iznos od 121.380,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita uz redovnu kamatu od 5,50 % promjenjivu vezanu za tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu kreditora,, na rok otplate kredita od 30 godina, te da su u čl. 5. stranke ugovorile da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti temeljem ugovora o kreditu sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, a naročito naknadu za odobrenje kredita 1,25% jednokratno na iznos kredita.
6.1. Prvostupanjski sud, cijeneći sadržaj predmetnog ugovora o kreditu i iskaz tužiteljice, utvrđuje da je tužiteljica kao korisnik kredita navedena kao fizička osoba koja je sklopila ugovor s tuženikom i to za kupnju stana za osobne potrebe te je nastavno zaključio da je tužiteljica na taj način stekla svojstvo potrošača, a da tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno , ni pojedinačno pregovarala o spornoj ugovornoj odredbi, već da je ta odredba Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika. Slijedom toga, zaključuje da tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, cijeneći da se radilo o formaliziranom, tipskom Ugovoru.
6.2. Razmatrajući spornu ugovornu odredbu u primjeni čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13- dalje: ZZP/07) i čl. 102. ZZP/07 prvostupanjski sud cijeni da se radi o ugovornoj odredbi koja je unaprijed sastavljena od strane tuženika o kojoj se nije unaprijed pregovaralo i na koju tužiteljica nije mogla utjecati, niti je bila upoznata s parametrima koji utječu na visinu te naknade, slijedom čega zaključuje da je predmetna ugovorna odredba nepoštena i posljedično tome ništetna, te da tužitelj ica sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO) ostvaruje pravo na povrat iznosa od 889,99 eura kojeg je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe. Na dosuđeni iznos, prvostupanjski sud dosuđuje zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao taj iznos pozivom na čl. 1115 . ZOO- a, cijeneći da je tuženik nepošteni stjecatelj jer da je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu kredita o kojoj odredbi ugovora se nije pregovaralo.
6.3. Pritom prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovani prigovor zastare istaknut po tuženiku jer ocjenjuje da se u ovom slučaju primjenjuje zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, koji počinje teći od pravomoćnosti prethodne odluke o ništetnosti sporne ugovorne odredbe, zbog čega da nije protekao zakonom propisani zastarni rok za podnošenje zahtjeva za povrat naknade.
6.4. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na č l. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23).
7. U donošenju pobijane presude nije počinjena ni jedna od bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 467. st. 1. ZPP-a, a ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju neosnovano ističe tuženik u žalbi, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbeni zahtjev su jasni, nisu proturječni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
8. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da je sporna ugovorna odredba ništetna, zbog čega tužiteljici pripada pravo na povrat isplaćene naknade sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate.
9. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/07 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 96. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ). Nadalje, odredbom čl. 99. ZZP/07 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl . 102. ZZP/07 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
9.1. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 5. st. 1. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknada i troškova u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora i to naknada 1,25% jednokratno na iznos odobrenog kredita bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužiteljici bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 99. ZZP/07.
9.2. Pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
9.3. U tom smislu, prvostupanjski sud je na temelju utvrđenja da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, pravilno zaključio da joj ta odredba nije predočena, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
9.4. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da je ona u samom ugovoru i obračunava se u omjeru od 1,25 %, međutim ta odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu od 1,25% od iznosa kredita, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita. Dakle nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi.
9.5. Konačno, prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU, presudu u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.
10. Stoga je trebalo odlučiti kao u izreci ove presude, na temelju čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a.
U Rijeci 27. veljače 2026.
Sutkinja
Barbara Bosner
