Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-1418/2024-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković-Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Martini Alagić odvjetnici iz Vukovara, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Otoku, poslovni broj P-411/2023-17 od 15. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 27. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Otoku, poslovni broj P-411/2023-17 od 15. svibnja 2024. potvrđuje.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o [broj kredita], zaključen 3. listopada 2008. između tužiteljice ŠB i Addiko Bank d.d., u dijelu u kojem je određeno da je prijevremena otplata kredita moguća uz plaćanje naknade sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d., te da ista ne proizvodi pravne učinke (točka I. izreke). Tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 664,77 eur sa zateznim kamatama tekućim od 5. ožujka 2014. do isplate (točka II. izreke) te je tuženik obvezan naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.245,29 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. svibnja 2024. do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv citirane presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o [broj kredita], zaključenog 3. listopada 2008. između stranaka, a u dijelu u kojem je određeno da je prijevremena otplata kredita moguća uz plaćanje naknade sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. te da ista ne proizvodi pravne učinke, uz obvezu tuženika isplatiti tužiteljici iznos od 664,77 eur s kamatama.

6. U provedenom je postupku utvrđeno:

- da je tužiteljica kao korisnica kredita sa pravnim prednikom tuženika kao kreditorom 3. listopada 2008. sklopila Ugovor o [broj kredita], kojim joj je stavljen na raspolaganje iznos od 47.968,00 CHF s rokom vraćanja od 120 mjeseci, s time da prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten;

- da je u čl. 8. citiranog Ugovora tuženik odredio da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita, s tim da je dužan o tome obavijestiti Banku najmanje 30 dana unaprijed, i u tom slučaju Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.;

- da je uvidom u pregled prometa za klijenta utvrđeno da je tužiteljica 5. ožujka 2014. zatvorila narečeni kredit uplatom ukupnog iznosa od 172.119,11 kn u kojem je sadržana i naknada za prijevremenu otplatu u iznosu od 5.008,73 kn, što odgovara iznosu od 664,77 eur;

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju traktora i korištenja u privatne svrhe, radi obrađivanja vrta i vlastite zemlje, da joj je bankarica objasnila kako je u tom trenutku sklapanje kredita u "švicarcima" najpovoljnije i najsigurnije, međutim, nitko joj nije objašnjavao ništa o naknadama koje bi trebala platiti u slučaju prijevremene otplate kredita i rizike vezane za sam ugovor, a koji kredit je otplatila prije vremena, 2014. i to zbog rasta tečaja, kada je dolaskom u banku zatvoriti kredit saznala da mora platiti iznos od oko 5.000,00 kn; nadalje da u vrijeme sklapanja tog ugovora nije bila zaposlena, nema obrt, niti je član trgovačkog društva, nije koristila porezne olakšice, ugovor o kreditu da je pročitala, te da se radilo o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora.

7. Slijedom izloženoga, sud prvog stupnja utvrđuje da tužiteljici pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača (sud prvog stupnja navodi („Narodne novine“ broj 96/03 – dalje: ZZP/03), iako se s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu ima primijeniti Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07 – dalje ZZP/07, utvrđenjem da tužiteljičino svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu iz kojeg je razvidno da namjena tog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, te da je u čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu jasno navedeno da se radi o potrošačkom kreditu, bez obzira što je potrošač kupio poljoprivrednu mehanizaciju.

8. Nadlaje, ocjenom iskaza tužiteljice i provedenim dokazima sud utvrđuje da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom prednika tuženika, da je sporna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, koja odredba da je stoga ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Ovo sve tim više jer da tuženik u tijeku postupka nije priložio ni jedan dokaz da bi imao administrativne troškove dokumentacije, troškove osoblja i slično ili da je imao gubitak na ime rizika poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne stope, kako to navodi u odgovoru na tužbu, te da je navedenom ugovornom odredbom tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo u smislu čl. 81. st. 4. ZZP/03. Pri tome se sud prvog stupnja pozvao i na odredbe čl. 1024 st. 2., čl. 269., čl. 270. st. 1., čl. 322. i čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23

- dalje ZOO). Utvrđuje i da je sud imao u vidu pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. („Narodne novine“ broj 123/16) i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

9. Zaključno, utvrđuje da bi navedena ugovorna odredba bila ništetna i u skladu s čl. 49. i čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i 110/15).

10. Prvostupanjski sud je nadalje ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare tužiteljičinog potraživanja, pri čemu se pozvao na zaključak donesen na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. broj Su IV-47/2020, ocjenjujući da zastara utužene novčane tražbine počinje teći tek od pravomoćnosti presude kojim su predmetne ugovorne odredbe utvrđene ništetnima.

11. Zbog tih razloga je tužbeni zahtjev tužiteljice prihvatio kao osnovan, dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

12. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

13. Tuženik sadržajem žalbe neosnovano ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer suprotno žalbenim navodima, iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostupanjski sud u odnosu na sva sporna činjenična i pravna pitanja dao jasne i neproturječne razloge koji su rezultat pravilne ocjene svih izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, zaključci prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva odnosno o neosnovanosti tuženikovih prigovora su jasni, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

14. Suprotno žalbenim navodima, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo u okviru odredbi čl. 96. st. 1., čl. 99. ZZP/07, kao i čl. 322. ZOO-a kada je zaključio da je sporna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetna. Pri tome je za istaknuti da odredba čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. jasno regulira pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve uslijed jednostranih klauzula koje su donesene suprotno načelima savjesnosti i poštenja, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo i upravo je ta Direktiva implementirana kao sastavni dio pozitivnih pravnih propisa Republike Hrvatske kojima je cilj zaštita načela ravnopravnosti ugovornih sudionika, u ovom slučaju potrošača.

15. Isto tako, iz Direktive 2014/2017 EU Parlamenta i Vijeća Direktive 2008/48 EEZ, Direktive 93/13 EEZ, kao i ZZP/07 proizlazi da naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi nije ništetna, te ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i ukoliko ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, što nije konkretan slučaj.

16. Prema odredbi čl. 1024. st. 2. ZOO-a korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, prema st. 3. istog čl. u slučaju vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje kredita, korisnik kredita je dužan naknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio, dok je st. 4. propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenoga roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

17. Prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik u tijeku postupka nije priložio ni jedan dokaz na okolnost da je zaista imao troškove i koji su to konkretni troškovi koji bi se podmirili iz predmetne naknade zbog rješavanja zahtjeva tužiteljice za prijevremenu otplatu konkretnog kredita, pa u tom smislu tuženik nije dokazao ni visinu troškova koju je eventualno imao. Obzirom da iz sporne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u skladu s Odlukom o naknadama za usluge banke, a Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, niti podatak o tome hoće li se primjenjivati odluka koja je važila u vrijeme nastanka ugovornog odnosa ili odluka koja će važiti u trenutku prijevremene otplate kredita, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je takvom ugovornom odredbom tuženik proizvoljno odredio visinu same naknade o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

18. S tim u vezi pravilno je prvostupanjski sud u okolnostima konkretnog slučaja zaključio da provođenje dokaza knjigovodstvenim vještačenjem nije potrebno s obzirom da dokazivanje troška financiranja te nastanka i visine štete/ troškova u vezi prijevremene otplate kredita, mora biti određeno navedeno u odnosu na konkretan, predmetni ugovor o kreditu, odnosno da to ne može biti samo općenito naznačeno u odnosu na ugovore s takvom klauzulom, pa cijeneći da tuženik nije činjenično obrazložio troškove koji su mu navodno nastali uslijed prijevremene otplate kredita, to je i prema shvaćanju ovoga suda ovaj dokazni prijedlog tuženika pravilno odbijen kao neosnovan.

19. Kako je utvrđeno da je odredba čl. 8. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je banka u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge banke, ništetna temeljem čl. 322. st. 1. ZOO-a, pravilno je prvostupanjski sud na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 1111. i 1115. ZOO-a, naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 664,77 eura, budući da je tuženik kao novčarska institucija nepošteni stjecatelj jer je sastavio ugovor sa nepoštenom odredbom, pa je tužiteljici pravilno dosuđena i zatezna kamata od dana stjecanja (plaćanja) navedenog iznosa naknade tuženiku, po stopi propisanoj čl. 29. ZOO-a.

20. Također je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti prema čl. 328. ZOO-a ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti prema čl. 323. ZOO-a obveza vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbama čl. 1111. do 1120. ZOO-a, zastara nastupa prema čl. 214. st. 2. ZOO-a protekom zakonom određenog vremena, stoga zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), dakle zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je ustanovljena ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

21. Stoga žalbeni navodi tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nisu osnovani.

22. Pravilna je i zakonita odluka o naknadni parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

23. Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

24. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

U Rijeci 27. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović