Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. 83 P-5644/2023-30

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆO, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba protiv tuženika OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 53056966535 zastupan po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici Odvjetničkom društvu Vukina & partneri d.o.o. u Zagrebu radi i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. siječnja 2026. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja Hrvoja Zdilara, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tužitelja BO, odvjetničke vježbenice i punomoćnika tuženika Dine Komadine, odvjetnika, dana 26. veljače 2026.,

p r e s u d i o j e:

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju ĆO, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], plati iznos od 2.961,51 EUR, s osnove preplaćene razlike u tečaju valute CHF, zajedno sa pripadajućom zakonskim zateznim kamatama koje teku:

na iznos od 2,24 EUR od 13.6.2006. godine do isplate

na iznos od 0,94 EUR od 11.7.2006. godine do isplate

na iznos od 0,43 EUR od 11.8.2006. godine do isplate

na iznos od 1,55 EUR od 12.9.2006. godine do isplate

na iznos od 2,54 EUR od 11.10.2006. godine do isplate

na iznos od 0,30 EUR od 12.12.2006. godine do isplate

na iznos od 1,09 EUR od 11.3.2008. godine do isplate

na iznos od 5,22 EUR od 11.11.2008. godine do isplate

na iznos od 3,20 EUR od 11.12.2008. godine do isplate na iznos od 14,72 EUR od 13.1.2009. godine do isplate

P o s l . b r . 8 3 P -

5 6 4 4 / 2 023-30

na iznos od 19,11 EUR od 11.2.2009. godine do isplate

na iznos od 24,50 EUR od 11.3.2009. godine do isplate

na iznos od 15,04 EUR od 11.4.2009. godine do isplate

na iznos od 13,36 EUR od 12.5.2009. godine do isplate

na iznos od 12,90 EUR od 11.6.2009. godine do isplate

na iznos od 14,89 EUR od 11.7.2009. godine do isplate

na iznos od 10,93 EUR od 11.8.2009. godine do isplate

na iznos od 12,73 EUR od 11.9.2009. godine do isplate

na iznos od 9,65 EUR od 13.10.2009. godine do isplate

na iznos od 12,38 EUR od 11.11.2009. godine do isplate

na iznos od 10,82 EUR od 11.12.2009. godine do isplate

na iznos od 17,20 EUR od 12.1.2010. godine do isplate

na iznos od 21,38 EUR od 11.2.2010. godine do isplate

na iznos od 20,50 EUR od 11.3.2010. godine do isplate

na iznos od 24,06 EUR od 13.4.2010. godine do isplate

na iznos od 29,19 EUR od 11.5.2010. godine do isplate

na iznos od 33,75 EUR od 11.6.2010. godine do isplate

na iznos od 42,52 EUR od 13.7.2010. godine do isplate

na iznos od 33,95 EUR od 11.8.2010. godine do isplate

na iznos od 55,71 EUR od 11.9.2010. godine do isplate

na iznos od 44,29 EUR od 12.10.2010. godine do isplate

na iznos od 46,50 EUR od 11.11.2010. godine do isplate

na iznos od 55,97 EUR od 11.12.2010. godine do isplate

na iznos od 68,49 EUR od 11.1.2011. godine do isplate

na iznos od 54,42 EUR od 11.2.2011. godine do isplate

na iznos od 58,79 EUR od 11.3.2011. godine do isplate

na iznos od 52,60 EUR od 12.4.2011. godine do isplate

na iznos od 66,59 EUR od 11.5.2011. godine do isplate

na iznos od 76,18 EUR od 11.6.2011. godine do isplate

na iznos od 80,53 EUR od 12.7.2011. godine do isplate

na iznos od 128,87 EUR od 11.8.2011. godine do isplate

na iznos od 83,02 EUR od 13.9.2011. godine do isplate

na iznos od 76,18 EUR od 11.10.2011. godine do isplate

na iznos od 77,86 EUR od 11.11.2011. godine do isplate

na iznos od 77,24 EUR od 13.12.2011. godine do isplate

na iznos od 83,21 EUR od 11.1.2012. godine do isplate

na iznos od 87,38 EUR od 11.2.2012. godine do isplate

na iznos od 88,66 EUR od 13.3.2012. godine do isplate

na iznos od 85,63 EUR od 11.4.2012. godine do isplate

na iznos od 87,25 EUR od 11.5.2012. godine do isplate

na iznos od 88,92 EUR od 12.6.2012. godine do isplate

na iznos od 86,42 EUR od 11.7.2012. godine do isplate

na iznos od 86,18 EUR od 11.8.2012. godine do isplate

na iznos od 81,47 EUR od 11.9.2012. godine do isplate

na iznos od 83,08 EUR od 11.10.2012. godine do isplate

na iznos od 86,58 EUR od 13.11.2012. godine do isplate

na iznos od 85,47 EUR od 11.12.2012. godine do isplate

na iznos od 87,08 EUR od 11.1.2013. godine do isplate

na iznos od 82,51 EUR od 12.2.2013. godine do isplate

na iznos od 80,74 EUR od 12.3.2013. godine do isplate

na iznos od 85,78 EUR od 11.4.2013. godine do isplate

na iznos od 80,82 EUR od 11.5.2013. godine do isplate

P o s l . b r . 8 3 P -

5 6 4 4 / 2 023-30

sve to do 31. prosinca 2007. po stopi koja se obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 31.prosinca 2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 53056966535, da tužitelju ĆO, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati troškove parničnog postupka od 1.956,81 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 26. veljače 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor prijeboja i prigovor prijeboja koristi sa štetom iz podneska od 25.04.2025. u iznosu negativnih razlika od 136,85

EUR sa zateznom kamatom i to:

- na iznos od 0,80 EUR od dana 11.11.2006. do isplate;

- na iznos od 2,29 EUR od dana 11.01.2007. do isplate;

- na iznos od 2,95 EUR od dana 13.02.2007. do isplate;

- na iznos od 3,63 EUR od dana 13.03.2007. do isplate;

- na iznos od 4,72 EUR od dana 11.04.2007. do isplate;

- na iznos od 8,42 EUR od dana 11.05.2007. do isplate;

- na iznos od 10,72 EUR od dana 12.06.2007. do isplate;

- na iznos od 11,54 EUR od dana 11.07.2007. do isplate;

- na iznos od 8,35 EUR od dana 11.08.2007. do isplate;

- na iznos od 11,35 EUR od dana 11.09.2007. do isplate;

- na iznos od 12,64 EUR od dana 11.10.2007. do isplate;

- na iznos od 9,17 EUR od dana 13.11.2007. do isplate;

- na iznos od 6,48 EUR od dana 11.12.2007. do isplate;

- na iznos od 6,15 EUR od dana 11.01.2008. do isplate;

- na iznos od 3,16 EUR od dana 12.02.2008. do isplate;

- na iznos od 2,59 EUR od dana 11.04.2008. do isplate;

- na iznos od 5,19 EUR od dana 13.05.2008. do isplate;

- na iznos od 5,57 EUR od dana 11.06.2008. do isplate;

- na iznos od 6,37 EUR od dana 11.07.2008. do isplate;

- na iznos od 7,61 EUR od dana 12.08.2008. do isplate;

- na iznos od 6,94 EUR od dana 11.09.2008. do isplate;

- na iznos od 0,21 EUR od dana 11.10.2008. do isplate

5 6 4 4 / 2 023-30

2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 31.prosinca 2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

r i j e š i o j e:

Dozvoljava se preinaka tužbe povišenjem zahtjeva tužitelja iz podneska od 04.10.2024. na iznos od 2.961,51 EUR sa zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako su tužitelj i prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. (dalje tuženik) su dana 28.04.2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 41021/06 (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.613,00 CHF prema prodajnom deviznom tečaju Kreditora, odnosno tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se sukladno Ugovoru obvezao tuženiku iznos kredita platiti u 84 mjesečnih anuiteta i to 83 jednakih mjesečnih rata u iznosu od 350,90 CHF i jedne preostale rate u iznosu 354,10 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 5,15%, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora. Tužitelj se navedeni iznos kredita obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Razvidno je kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije moga znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine u potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.10.2004. godine do P o s l . b r . 8 3 P -

5 6 4 4 / 2 023-30

31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. U navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, Revt-2221/18 od 03.09.2019. godine kojom se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i tuženika kao 7. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U odluci Vrhovnog suda RH Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine jasno je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na P o s l . b r . 8 3 P -

5 6 4 4 / 2 023-30

potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača. Kako je i spomenutim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora. Člankom 1111. st. 1 ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog čl. Zakona propisano je da je obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužitelj nije u mogućnosti precizirati tužbu i tužbeni zahtjev jer ne raspolaže potrebnom ugovornom dokumentacijom, a kojom tuženik raspolaže, a za onu kojom raspolaže nema stručnog saznanja je li ista dostatna za provođenje knjigovodstveno – financijskog vještačenja. Naime, tužitelj je dana 29. svibnja 2023.g. od tuženika zatražio dokumentaciju po kreditu broj 41021/06, a koja mu do dana podnošenja tužbe nije dostavljena, slijedom čega tužitelj nije bio u mogućnosti specificirati tužbeni zahtjev. Slijedom iznesenog, tužitelj predlaže da Sud u kontekstu članka 233. stavaka 1. i 2. ZPP-a pozove tuženika da dostavi u sudski spis svu relevantnu dokumentaciju po predmetnom ugovoru o kreditu koju je po zakonu dužna predati, odnosno pokazati. Nakon što tuženik dostavi svu relevantnu dokumentaciju, tužitelj će u najkraćem mogućem roku postaviti preciziran tužbeni zahtjev nakon pribave podataka od strane tuženika i provođenja vještačenje po vještaku knjigovodstveno – financijske struke, sve sukladno čl. 186.b stavka 3. ZPP-a. Prema konačnom zahtjevu iz podneska od 04.10.2024. tužitelj potražuje od tuženika isplatu iznosa iz točke I izreke presude od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate, kao i trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako je 13. prosinca 2023., uz poziv na podnošenje pisanog odgovora na tužbu u roku od 30 dana, primio tužbu tužitelja kojom tužitelj postavlja manifestacijski zahtjev za dostavom dokumentacije te kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu neodređenog iznosa s osnove ugovorene valutne klauzule vezane uz valutu švicarski franak. Također, tuženik je primio i podnesak tužitelja od 24. kolovoza 2023.g. kojom je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev kojim je postavio: kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim traži od suda da naloži tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.958,32 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje na pojedine iznose teku od dospijeća tih iznosa do isplate, Tuženik se prije upuštanja u raspravljanje protivi preinaci tužbe i tužbenog zahtjeva koju je izvršio tužitelj u podnesku od 24.08.2023. A ako bi sud dopustio preinaku tužbe i tužbenog zahtjeva, tuženik osporava zahtjev iz tužbe i preinačenu tužbu i tužbene zahtjeve iz tužiteljeva podneska od 24.08.2023. iz razloga kako slijedi. Tužitelj smatra da je tuženik gore citirani iznos od 2.958,32 EUR stekao bez osnove zbog nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu br. 41021/06 od 28.04.2006.g. (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“ i/ili „Ugovor“) kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu švicarski franak. Tuženik, ističe da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnovu i tijek zateznih kamata, te predlaže da Sud odbije predmetni tužbeni zahtjev iz sljedećih razloga: Tuženik osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“. Tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Tužitelj tužbom navedeno ne dokazuje. Stoga, tuženik P o s l . b r . 8 3 P -

5 6 4 4 / 2 023-30

predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Tužitelj je uz tužbu dostavio promete po kreditu iz kojih je vidljivo da je treća osoba vršila plaćanja na ime dospjelih anuiteta po predmetnom kreditu. Stoga, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev za sve iznose koje nije platio tužitelj. Potraživanje tužitelja je zastarjelo. Tuženik napominje da tužitelj nije svojom radnjom (podnošenjem tužbe) prekinuo zastaru. Podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru. Tužitelj nije niti bio stranka kolektivnog spora. Zastarni rok je kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojom odlukom. Odredbe ugovora o valutnoj obvezi nisu ništetne. Iste su dopuštene temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. U skladu sa čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne su, lako razumljive i uočljive. Tužitelj je o istima bio u razumnoj mjeri obaviješten. Uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 (dalje: Presuda) ne obvezuje Sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove. Na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove. tuženik napominje kako su predmet ocjene kolektivnog spora bili kunski krediti s valutnom klauzulom vezanom u CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, koje su banke odobravale na duže razdoblje (od 15 do 30 godina), a koji su bili namjenski krediti i to u pravilu stambeni krediti. Predmet ovog spora je ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila. Stoga, u konkretnom slučaju radi se o potpuno drugačijem ugovoru o kreditu za razliku od dugoročnih stambenih kunskih kredita s valutnom klauzulom vezanom uz CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Tuženik smatra kako zastarni rok od 5 godina teče od navodne uplate svakog pojedinog iznosa koji tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom. Stoga, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sva potraživanja iz tužbe. Nadalje, u povodu eventualnog argumenta da kolektivna tužba prekida zastaru, tuženik ističe da je kolektivna tužba apstraktne pravne prirode i pruža preventivnu zaštitu kolektivnih prava, slijedom čega se konkretna prava potrošača štite samo na posredan i apstraktan način pa smisao vođenja postupka kolektivne zaštite nije produljenje zastarnog roka za pojedine potrošače, kako bi eventualno naknadno ostvarili pravo na restituciju, a koje pravo bi temeljem Zakona o obveznim odnosima već do tada zastarjelo. Također, tuženik ističe prigovor zastare protiv preinačenog tužbenog zahtjeva iz podneska od 24.08.2023.g. Tuženik ovime skreće pažnju sudu da je za pitanja zastare za preinačeni tužbeni zahtjev odlučan dan preinake tužbe. Naime, tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev x 848/2014-2 od 24. veljače 2015.g.: „valja istaknuti da se pitanje zastare preinačenog dijela tužbenog zahtjeva ocjenjuje samostalno, slijedom čega je za ocjenu nastupa zastare za tražbinu na koju se odnosi preinaka odlučan dan preinake tužbe, a ne dan podnošenja tužbe (tako i Revx-249/2009 i Rev-21/2010).“ Obzirom da se isključivo individualnom tužbom svakog pojedinog potrošača može tražiti isplata iznosa za koje tužitelj smatra da ih je tuženik stekao bez pravne osnove, zastarni rok se računa pojedinačno od svake mjesečne isplate. Stoga, obzirom da bi se u tom slučaju radilo o institutu stjecaja bez osnove trebalo bi primijeniti opće pravilo o zastarnom roku iz Zakona o obveznim odnosima o petogodišnjem zastarnom roku. Nadalje, čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je kada se zastarni rok prekida: „Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine“ Valja napomenuti da kolektivna tužba nije vjerovnikova radnja, nego radnja treće osobe (podnositelja kolektivne tužbe) niti se njome traži utvrđivanje, osiguranje ili ostvarenje pojedinog eventualnog prava na isplatu. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača izričito P o s l . b r . 8 3 P -

5 6 4 4 / 2 023-30

navodi da pokretanje i vođenje postupka temeljem kolektivne tužbe ne sprječava potrošača da pokrene postupak radi naknade štete, ako smatra da mu je ista nastala, pritom ne navodeći posebne zastarne rokove, niti mogućnost da kolektivna tužba prekida zastaru. Stoga, da je namjera zakonodavca bila da kolektivna tužba prekida zastaru, isto bi bilo navedeno u Zakonu o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog, tuženik smatra da ne može sud odrediti pravilo koje zakon ne predviđa, odnosno ne primijeniti opće pravilo koje Zakon o obveznim odnosima predviđa. Navedeno je u skladu sa stavom mr.sc. PO, dipl.iur. iznesenim u članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“: „…ako same ugovorne strane ne mogu svojom voljom odrediti vrijeme zastare, nameće se logičan zaključak da to ne može ni treća osoba (podnositelj kolektivne tužbe). Budući da je izvan dispozicija ugovornih strana određivati vrijeme i tijek zastare protivno kogentnom propisu, podrazumijeva se da ni sud ne može odlučivati o tijeku zastare izvan okvira prisilnog propisa.“ (Pravo i Porezi, br.9/18, str. 15), „…Posebnim se zakonima vrlo rijetko propisuje prekid zastare. Za to nema potrebe jer je prekid zastare uređen općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a…Određenu zakonsku odredbu sud može tumačiti prema njenom smislu(ako smisao nije jasan iz same norme), ali nije ovlašten odbiti njezinu primjenu uz obrazloženje da ona „nema smisla“…“ (Pravo i Porezi, br.9/18, str. 18.) Sličnog stajališta je i mr.sc SO u članku objavljenom pod nazivom „Udružna parnica i zastara restitucijskog zahtjeva – u kontekstu presuda suda EU i Vrhovnog suda RH ili spiritualna interpretacija nacionalnog propisa zemlje kandidata u skladu s Acquis Communautaire zajednice (EU)“: „…Iz toga bi proizlazilo da je jedini ili barem glavni cilj kolektivne (potrošačke) sudske zaštite prekid zastarjevanja pojedinačnih potrošačkih zahtjeva temeljem nepoštenih ugovornih odredaba ugovora. Ako bi to bilo tako, onda bi isto pravilo trebalo upotrijebiti i kod vođenja pojedinačnih postupaka za utvrđivanje ništetnosti nekog ugovora ili njegove odredbe, a ne samo kod potrošačke kolektivne zaštite. No, argument je teško prihvatiti prvenstveno iz načelnih razloga, tj. stoga što se ne uvažava značaj i važnost instituta kolektivne pravne zaštite, koja nikako nije uvedena zato da bi korigirala postojeće rokove zastarjevanja.“ (Hrvatsko pravo u gospodarstvu, str. 1209.) Kao i prof. dr. sc. LO i prof. dr. sc. UO koji su svoje stajalište izrazili u članku objavljenom pod nazivom „Zastara individualnih zahtjeva potrošača za naknadu štete“ (Informator br. 6690-6691 od 2.8.2021.g. i 9.8.2021.g.) „… da pitanje odnosa rokova za ostvarivanje zahtjeva potrošača iz individualnih i kolektivnih postupaka pravne zaštite mora biti uređeno zakonom. Zbog toga se prilikom uspostave određenog pravnog uređenja treba voditi računa o pravnim posljedicama određenog izbora, odnosno mogućim implikacijama u drugi zakonskim aktima u koje je potrebno intervenirati i određena pitanja (u konkretnom slučaju pitanje zastare) riješiti. U slučaju koegzistencije mješovitih materijalno-procesnih odredbi, poput Zakona o zaštiti potrošača, to se pitanje moglo riješiti na odgovarajući način i u tom zakonu. Ono ne može i ne smije biti trajno riješeno pravnim stajalištem Vrhovnog suda.“ Osim toga, do zaključenja glavne rasprave u postupku u kojem je donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u povodu kolektivne tužbe, pod poslovnim brojem P-1401/2012 (dalje: Presuda), Zakon o parničnom postupku nije poznavao institut kolektivne tužbe, stoga je navedeni postupak vođen temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/09). Iz navedenog proizlazi, da u postupku kolektivne tužbe nema mjesta primjeni čl. 502 C Zakona o parničnom postupku o proširenju granica pravomoćnosti, kako se to obrazlaže u revizijskoj odluci Rev-2245/17. Slijedom navedenog, tuženik smatra da nema pravne osnove za eventualno utvrđenje da je kolektivnom tužbom u ovom predmetu prekinuta zastara. Tuženik se protivi navodima tužitelja da bi odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu uz valutu švicarskog franka bile ništetne. Naime, temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima P o s l . b r . 8 3 P -

5 6 4 4 / 2 023-30

(NN, 37/2005, dalje: ZOO) dopuštena je valutna obveza. Tuženik se protivi navodima tužitelja da bi ugovorne odredbe Ugovora kojima je dogovorena isplata i otplata kredita u kunama uz primjenu valutne klauzule CHF bile ništetne. Presuda na koju se poziva tužitelj o ništetnosti ugovornih odredbi vezanih uz valutu švicarski franak isključivo je vezana uz obrazloženje da potrošači u vrijeme sklapanja ugovora nisu bili informirani o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o činjenici žele li stupiti s bankama u ugovorni odnos. Valja napomenuti da se ovdje radi o utvrđenju na apstraktnoj razini za osam banaka i nekoliko tisuća građana, a koje se sve svrstava pod pojam „prosječni potrošač“. Stoga, ne znači nužno da je isto decidirano određeno za svaki slučaj, kao niti da je tužitelj bio prosječni potrošač. Za potrebe sudskog postupka u povodu kolektivne tužbe, sud je razmatrao građane koji su bili korisnici ugovora o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak te u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača naziva – „potrošač“. Obzirom da se radilo o većem broju građana za potrebe postupka trebalo je razmatrati „prosječnog potrošača“, koji je zapravo zamišljeni tipični potrošač. U skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi (dalje: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača utvrđuje se potrošač koji je „u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja“ (Preambula 18, Direktiva 2005/29 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. godine o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/7/7EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, u skladu s radnim dokumentom Europske komisije – Smjernice za provedbu/primjenu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, Bruxelles, 25.svibnja 2016.) Također, Direktiva utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test i da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici pojedine zemlje, a što moraju utvrđivati nacionalni sudovi i tijela, ali u skladu s odredbama Direktive. Sve navedeno odnosi se na pitanje apstraktne pravne zaštite zamišljenog građanina koji je stupio u poslovni, ugovorni odnos s bankom prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Nacionalni sudovi u pojedinačnim parnicama, poput ove trebaju utvrditi jesu li bila ispunjenja tri glavna uvjeta iz Direktive, prilikom stupanja u poslovni odnos s potrošačem, a to su: 1. je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, 2. je li potrošač prilikom sklapanja ugovora bio pažljiv i 3. je li bio oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. Svakako da prilikom procjene ova tri uvjeta treba voditi računa i o činjenici da je potrošač ponekad slabija strana ugovora u odnosu prema trgovcu, ali treba uzeti i u obzir da se u ovim predmetima radi o punoljetnim, poslovno sposobnim osobama i o vremenu kada je lako dostupna svaka informacija i/ili pojašnjenje koje je potrebno potrošaču radi razjašnjenja dijelova ugovora koji mu eventualno nisu jasni, a što i zahtijevaju drugi i treći uvjet Direktive – pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. Tuženik predlaže saslušati tužitelja na sve gore navedene okolnosti i na okolnosti iz tč. 6.a. ovog odgovora na tužbu. Informiranost tužitelja o rizičnosti valutne klauzule Čl. 1. Ugovora o kreditu stranke sud dogovorile: „Kreditor odobrava Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 24.613,00“ Čl. 17. Ugovora o kreditu stranke sud dogovorile: „Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovim kreditu te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a Kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute Ugovora.“ Tužitelj je u čl. 17. Ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat s promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun obveze u kunskoj protuvrijednosti te da svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK i da tuženik za taj rizik nije odgovoran. Predmetni čl. 1. smješten je na prvoj stranici Ugovora o kreditu, dok je čl. 17. smješten na zadnjoj P o s l . b r . 8 3 P -

5 6 4 4 / 2 023-30

stranici Ugovora o kreditu, odmah iznad potpisa tužitelja, i to na jasno vidljivom mjestu te isti nisu mogli ostati ne primijećeni prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Neutemeljeno je tvrditi da tužitelj nije bio svjestan rizika kada su predmetne odredbe jasne, uočljive i lako razumljive, a u slučaju da je tužitelj imao kakvih nejasnoća u vezi bilo koje ugovorne odredbe u svakom trenutku mogao se obratiti tuženiku radi dodatnih razjašnjenja i pojašnjenja. Ako je i postojao neoprez tužitelja u pogledu njegovog tržišnog djelovanja ili eventualno nerazumijevanje za koje nije tražio dodatno pojašnjenje, tuženik s istim nije mogao biti upoznat prilikom sklapanja ugovora, stoga ne može snositi štetne posljedice. Nadalje, tuženik ističe kako je korisnik kredita prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bio upoznat sa promjenjivošću tečaja valute Ugovora koji se primjenjuje na izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih tražbina. Korisnik kredita je, dakle, dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg kako nepovoljnog, ali tako i povoljnog tečaja CHF u odnosu na HRK. Nadalje, u predmetnoj Presudi, na koju se poziva tužitelj, eventualna ništetnost pojedine ugovorne odredbe ili nepoštena poslovna praksa podvodi se isključivo uz pitanje informiranosti tužitelja/potrošača da je rizik postojao. Tuženik smatra da iz navedenog nedvojbeno proizlazi da je tužitelj morao biti svjestan da je određeni rizik postojao, odnosno da je tužitelj u skladu s prvim uvjetom Direktive bio u razumnoj mjeri obaviješten o postojanju istog. Valja napomenuti da se tužitelj nakon svake promjene iznosa mjesečnog anuiteta, kao i u slučaju bilo koje druge okolnosti s kojom eventualno nije bio zadovoljan, mogao obratiti tuženiku kako bi zajednički razmotrili mogućnosti otklanjanja okolnosti zbog kojih je tužitelj bio nezadovoljan. Tuženik smatra da u ovom predmetu treba utvrditi pa i procjenjivati postupanje tuženika u trenutku sklapanja Ugovora. U trenutku sklapanja Ugovora, što je vidljivo već iz samog zahtjeva tužitelja, stanje tržišta, a time i kamatne stope je bilo povoljno za tužitelja. Stoga je i jasno zašto je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora izabrao baš ovu vrstu ugovora. Naime, primjena valute švicarskog franka s odgovarajućom kamatnom stopom u odnosu na druge valute, primjerice EUR bila je povoljnija u ugovoru. Ovdje valja naglasiti da je tužitelj imao mogućnost izbora između više ponuđenih kredita s različitim valutnim klauzulama i različitim kamatnim stopama i da je odluka za ovu vrstu Ugovora bila isključivo njegova. Također, tuženik ističe da je nemoguće bilo predvidjeti kakvo će stanje na tržištu biti u sljedećih 7 i/ili više godina te shodno tome tuženik nije mogao obavijestiti tužitelja o nečemu o čemu niti sam nije imao nikakvih saznanja. Tuženik je na rizik ugovaranja valutne klauzule savjesno upozorio tužitelja i to je jasno i razumljivo navedeno u Ugovoru. U konačnici i institucija poput MMF-a, koja se uzima kao referentna institucija u Presudi na čijoj primjeni tužitelj inzistira, navodi da je bio predviđen blag do umjeren rast tečaja. Drugim riječima, u vrijeme sklapanja Ugovora niti Međunarodni monetarni fond nije mogao predvidjeti globalnu ekonomsku krizu i njezin utjecaj na jačanje tečaja švicarskog franka u odnosu na ostale valute. Isto navodi i prof. dr. AO u svojoj analizi, za koju Trgovački sud u Zagrebu u Presudi navodi da prihvaća kao stručnu i objektivnu te dodatno navodi sljedeće: Pod pojmom opisane koincidencije u Presudi navodi se sljedeće: „…jedino što se nije moglo predvidjeti je da će rast tečaja švicarskog franka biti toliko jak, a to je rezultat izvanrednih okolnosti u kojim se na jedinstven i nezabilježen način dogodilo da su u jednom trenutku znatno oslabile tri od četiri valute koje danas tvore SDR, dakle sukcesivno je oslabio američki dolar, EUR-o i nakon toga japanski jen (ovo dijelom zbog prirodne katastrofe u obliku potresa, tsunamija i nuklearne nezgode), što ima obilježja izvanrednog događaja bez presedana… a takav slijed događaja je pojačao pritisak, uglavnom špekulativnog kapitala na franak u obliku povećane potražnje za švicarskim frankom, no ovaj događaj ima značaj potpuno izvanrednog događaja, a što rastu tečaja švicarskog franka daje dodatnu dimenziju izvanrednog događaja koji opravdava primjenu klauzule „rebus sic stantibus“…“ Ovdje tuženik skreće pažnju na odredbu čl. 369. Zakona o obveznim odnosima u kojoj stoji: „Ako bi zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme P o s l . b r . 8 3 P -

5 6 4 4 / 2 023-30

sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine.“ . Drugim riječima, tužitelj je imao i mogućnost zahtijevati izmjenu ugovora radi promijenjenih okolnosti. Tuženik ističe kako je i Sud EU u svojoj odluci broj C-186/16 odlučio da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje ugovora s obzirom na to da ugovorna odredba može unijeti neravnotežu između stranka. Naime, Sud EU u presudi broj C-186/16 od 20. rujna 2017. godine, u paragrafu 54 presude, navodi: „… nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je prodavatelj robe ili pružatelj usluge mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora s obzirom na to da ugovorna odredba može unositi neravnotežu između stranaka koja se očituje tek tijekom izvršenja ugovora.“ U vezi s gore navedenim, tuženik smatra potrebnim skrenuti pažnju na analizu i zaključke prof. dr. sc. UO u stručnom članku „Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade“ objavljen u Informatoru br. 6669 od 8. ožujka 2021.g. (kao u prilogu) : „Očigledno je da je zakonodavac smatrao da korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno da između tih (bivših) potrošača i banaka kao vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. U prilog tome stajalištu je i brojka na koju se predlagatelj ZID ZPK/15 u obrazloženju poziva – riječ je o 53.000 građana koji su neposredno bili pogođeni rastom anuiteta, dakle ne i o 70.000 o kojima se danas u medijima spekulira. To posebno naglašavamo iz razloga što je postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka u potrošačkim ugovorima jedna od pretpostavaka koja mora biti zadovoljena pri procjeni ništetnosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. U skladu s tim, ako nije postojala znatna neravnoteža između trgovca i potrošača, na strani potrošača, ugovorna odredba ne ispunjava jedan od uvjeta nepoštenosti i zbog toga nije nepoštena. Naime, prema cl.

3. st.1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorim ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, ne štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.“ Tuženik je tužitelja prilikom potpisivanja Ugovora upozorio na rizik ugovaranja valutne klauzule kao i na mogućnost rasta ili pada tečaja švicarskog franka u odnosu na HRK. Događaji koji su na globalnom ekonomskom tržištu uslijedili, a kako je to objašnjeno u navedenim stručnim analizama, predstavljaju izvanredne događaje koje nitko nije mogao predvidjeti, pa tako niti tuženik. Stoga, tuženik smatra da iz navedenih razloga nema osnove za njegovu odgovornost za povećanje mjesečnih anuiteta jer isti za nadolazeće promjene nije mogao znati, niti na njih utjecati niti ih je on skrivio. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva te iz navoda tužbe zaključuje kako tužitelj potražuje razliku između prvotno ugovorenog iznosa mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju HRK - CHF na dan korištenja kredita i svakog daljnjeg povećanja anuiteta zbog valutne klauzule. Pod uvjetom da je gore navedeno točno, tužitelj zapravo zahtjeva fiksiranje tečaja HRK za valutu CHF na dan korištenja kredita za cijelo razdoblje otplate kredita, iako je Ugovorom jasno definirano da se ugovara valutna klauzula. U tom slučaju radilo bi se o kunskom kreditu, što predstavlja u potpunosti drugu vrstu ugovora uz drugačije uvjete koji u vrijeme sklapanja Ugovora nisu niti postojali na tržištu. Stoga, ako sud i odredi provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tuženik se protivi provođenju takvog dokaza kojim bi se eventualna preplata koju tužitelj potražuje utvrđivala fiksiranjem tečaja CHF-HRK na dan isplate / korištenja kredita tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Isto tako, tuženik napominje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1277/2022 od 08.03.2023.g. zauzeo sljedeće pravno P o s l . b r . 8 3 P -

5 6 4 4 / 2 023-30

shvaćanje: „Dakle, kada je tome tako, tuženica kada ističe prigovor da je prilikom obračuna više primljenog zbog kasnije utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o načinu primjene valutne klauzule potrebno uzeti u obzir stvarni iznos više uplaćenog, tuženica ne postavlja zahtjev za isplatu već prigovora visini tražbine ističući prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kuni bio niži (povoljniji za tužitelja) od onog koji je egzistirao u vrijeme zaključena ugovora, a prema kojem je utvrđena u postupku visina obveze tuženice. Stoga niti nije pravilno pravno shvaćanje suda drugog stupnja da tuženica svoje pravo može ostvariti samo ako istakne prigovor prijeboja ili protutužbu jer ona na potražuje te iznose, već smatra da te iznose na ime razlike u tečaju CHF u odnosu na kune kada je tečaj bio niži od početnog nije niti primila pa nije niti u obvezi vratiti ti ih kao posljedicu ništetnosti.“ Također, i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „VTS“) u odluci broj Pž-2921/2021-4 od 27.07.2022.g. je zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: „12. Neosnovano tužitelj u svojoj žalbi navodi da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja trebao uzeti u obzir da tuženik nije postavio nikakav zahtjev prema tužitelju s osnove premalo plaćenih iznosa anuiteta. Radi se o tome da je prvostupanjski sud u točki 73. obrazloženja sasvim određeno naveo da nije moguće uzeti u obzir isključivo iznose koji su više plaćeni ne uzimajući u obzir i ono što je plaćeno manje od ugovorenog. Dakle, posljedice ništetnosti odnose se na obje ugovorne strane pa ne može samo tužitelj ostvarivati svoja prava na temelju ništetnosti već svaka ugovorna strana je dužna vratiti dugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora kako to navodi prvostupanjski sud, a to u konkretnom slučaju znači da je potrebno uzeti u obzir i ono što je tužitelj platio manje od ugovorenog i za to nije potrebno isticanje nekog zahtjeva, već sud uzima u obzir činjenice koje je utvrdio provedenim vještačenjem. Stoga su razlozi obrazloženja neproturječni sadržaju spisa i u tom dijelu sadrže valjane i jasne razloge.“ Prilog: Presuda i rješenje VTS RH posl. br. broj Pž-2921/2021-4 od 27.07.2022.g. Također, brojni su županijski sudovi zauzeli istovjerno pravno shvaćanje kako i VTS, primjerice poput Županijskog suda u Bjelovaru u odluci posl. br. Gž-911/2021-2 od 13. rujna 2021.g., zatim u odluci posl.br. Gž-991/2021-2 od 6. svibnja 2022.g., odluci posl. br. Gž-607/2022-2 od 9. lipnja 2022.g. i odluci posl.br. Gž-1031/2022 od 26. siječnja 2023.g., u kojima je izrazio sljedeće stajalište prema kojem je prilikom vještačenja potrebno uzeti u obzir sve iznose koji su uplaćivani na ime dospjelih obveza po predmetnom Ugovoru o kreditu, dakle potrebno je uzeti u obzir i tzv. pozitivne i tzv. negativne tečajne razlike valute CHF prema HRK: „Osim toga, prilikom donošenja pobijane prvostupanjske presude sud prvog stupnja nije potpuno utvrdio činjenično stanje koje se odnosi na tzv. negativnu razliku tečaje valute CHF prema valuti kune, odnosno da je od 10. kolovoza 2006. do 6. listopada 2008. anuitet otplate kredita vezan uz valutnu klauzulu za tečaj CHF, bio niži nego u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a koja činjenica predstavlja bitnu činjenicu u ovom parničnom postupku jer prava i obveze ugovornih stranaka iz predmetnog Ugovora o kreditu, vezanih za valutnu klauzulu otplate kredita valja prosuđivati kao jednu cjelinu proizašli iz određenog pravnog odnosa (ugovorni odnos s osnova ugovora o kreditu s valutnom klauzulom), pa prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda kada se jedna ugovorna strana poziva i zahtjeva ostvarenje svojih povrijeđenih prava zbog nedopuštene pravne osnove, valja imati u vidu i korist koju je stekla zbog takve nedopuštene pravne osnovne, konkretno valutne klauzule, što znači da je prvostupanjski sud morao umanjiti dosuđeni iznos razlike anuiteta zbog porasta (aprecijacija) tečaja CHF prema kuni za iznos manje plaćenih anuitete otplate kredita zbog pada tečaja CHF prema kuni, (…).“ Tuženik, zaključno, ističe kako tužitelj nema pravo za zakonske zatezne kamate s obzirom da tuženik nije bilo nepošten stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Napominje se kako ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena. Tužitelj bi u konkretnom slučaju, pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva, eventualno imao pravo na zatezne P o s l . b r . 8 3 P -

5 6 4 4 / 2 023-30

kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku. U podnesku od 25.04.2025. ističe prigovor prijeboja i prijeboja koristi sa štetom za iznos negativne razlike od 136,85 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose do isplate za razdoblje od 11.11.2006. do 11.10.2008.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u promet po kreditu (list 12-14 42- 46 spisa), Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 41021/06 (list 15-24, 30-41 spisa), presudu P-1217/19 od 28.08.2020. (list 11-23 spisa), vještački nalaz ĆOT (list 24-27 spisa), otplatni plan (list 48- 63, specifikaciju uplata po kreditu (list 64-70 spisa), izračun tečajne razlike za kredit (list 72-76 spisa), izvod iz sudske prakse (list 95-136 spisa), te saslušanjem tužitelja (list 219-220 spisa).

4. Nadalje proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. TO (list 181-188 spisa), pisanom dopunom vještva (list 205-211 spisa) i saslušanjem tužitelja (list 99-100 sisa).

5. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog dokaza pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08, 96/08., 123/08. i 57/11. - u daljnjem tekstu ZPP) sud je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.

6. Među strankama nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. sklopili sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 41021/06 od 28.04.2006. Riječ je o potrošačkom kreditu na iznos kunske protuvrijednosti 24.613,00 CHF obračunate po prodajnom tečaju pravnog prednika tuženika važećim na dan korištenja, za kupnju rabljenog motornog vozila. Člankom 4. Ugovora ugovorena je promjenjiva nominalna kamata u visini 5,15%. Člankom 8. Ugovora ugovoreno je da se tužitelj obvezuje mjesečnu ratu kredita (koja se sastoji od dospjele kamate i glavnice) uplaćivati neposredno pravnom predniku tuženika svakog desetog u mjesecu. U članku 10. Ugovora ugovoreno je da je redovna (nominalna) kamata promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktima pravnog prednika tuženika. Kod izmjene redovne kamatne stope pravni prednik tuženika obvezuje se pravodobno i pouzdano dostaviti izmijenjeni iznos rate otplate kredita. Kredit se otplaćuje u 84 mjesečnih rata i to 83 u iznosu od 350,90 CHF i jedna u iznosu od 354,10 CHF. Prva dospijeva 10.06.2006. a posljednja 10.05.2013. Sve se plaćaju nastupom roka dospijeća, u pravilu desetog u mjesecu, uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja važećeg za valutu Ugovora na dan ispunjenja obveze. U članku 15. Ugovora stranke su ugovorile primjenu odredbi Općih uvjeta poslovanja pravnog prednika tuženika te odgovarajućih odredbi Pravilnika o odobravanju kredita građanima.

7. Sporno je jesu li su naprijed navedene odredbe, Ugovora o kreditu, u dijelu kojima su ugovorene valutna klauzula, ništetne te ima li tužitelj pravo na isplatu zahtijevanih novčanih iznosa na ime razlika koje proizlaze iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF, na dan sklapanja ugovora, za razdoblje od lipnja 2006. do svibnja 2019. Sporno je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te je li nastupila zastara potraživanja. Sporno je i pitanje osnovanosti i visine prigovora prijeboja tuženika na ime negativnih razlika i pitanje aktivne legitimacije tužitelja.

8. U svom logičnom i životnom iskazu kojeg sud u cijelosti prihvaća tužitelj je naveo kako je predmetni ugovor zaključio u poslovnici tuženika u Zagrebu na Zrinjevcu, a temeljem kojeg mu je odobren kredit u iznosu od cca 20.000,00 CHF za kupnju vozila. U cijelosti je otplatio predmetni kredit. U auto kući mu je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji. Pročitao je ugovor prije potpisivanja, shvatio je odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama banke no nije očekivao takav skok anuiteta. Prvotno mu je rata iznosila 1.000,00 kn, a kasnije P o s l . b r . 8 3 P -

5 6 4 4 / 2 023-30

1.500,00 kn. Nije mogao pregovarati o pojedinoj odredbi ugovora. Nitko mu nije tumačio pojedine odredbe ugovora kao niti javni bilježnik. To je bio unaprijed pripremljeni ugovor u koji su bili uneseni njegovi osobni podaci, iznos kredita, kamatna stopa, rok otplate. Nitko mu nije objasnio niti parametre promjene kamatne stope, kao niti rizike valutne klauzule. Vozilo je koristio isključivo u privatne svrhe. Nije bio vlasnik obrta niti tvrtke.

9. Prije svega valja reći da je tužitelj dokazao svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Isto tako rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 25. svibnja 2020. se također navodi: "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor." Tužitelj osnovano upućuje i na presudu Suda Europske Unije, C-774/19 od 22. listopada 2020. u kojoj se odlučivalo o svojstvu tužitelja kao potrošača. U predmetnom postupku Vrhovni sud Republike Slovenije zatražio je prije konačne odluke odgovor na pitanje radi li se o potrošaču od Suda EU, i Sud EU je nakon razmatranja konkretnog slučaja zaključio da se radi o potrošaču, unatoč njegovim specifičnim znanjima i stručnosti.

10. Naime, zaključak predmetne presude je činjenica kako svojstvo potrošača proizlazi iz svrhe ugovora, a ne iz zvanja i specifičnih i stručnih znanja kojima raspolaže tužitelj fizička osoba. Sud EU presudom C-774/19 utvrdio sljedeće, po pojedinim paragrafima: paragraf 29. - Pojam potrošača tumači se u skladu s položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora, a ne u vezi sa subjektivnim položajem te osobe, pa onda svojstvo potrošača prije svega proizlazi iz vrste ugovorne transakcije. Paragraf 38. - Pojam potrošač definira se kao suprotnost pojmu gospodarski subjekt, objektivne je prirode i ne ovisi o stvarnom znanju i osobnoj informiranosti fizičke osobe.

11. Paragrafi 39. i 40. - Prema sudskoj praksi Suda EU svojstvo potrošača ispituje se isključivo s obzirom na položaj u ugovoru, pa stoga znanje iz područja kojem pripada sklopljeni ugovor pojedinca ne lišava svojstva potrošača. Svojstvo potrošača, ima svaka fizička osoba u svakome ugovoru koji je s trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti! Kako tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega Ugovora o kreditu, tako sud navedeni prigovor ocjenjuje neosnovanim.

12. Sama činjenica da je tužitelj potrošač proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega logičnog i životnog iskaza tužitelja u kojem navodi da je kredit podigao u svrhu kupnje vozila, a iz samog ugovora je razvidno da je tužitelju isplaćen kredit za istu svrhu, dok je iz pregleda prometa po kreditu i specifikacije uplata proizlazi da je kreditne uplate vršio upravo tužitelj, pa je stoga neosnovan i prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja istaknut po tuženiku.

13. Nadalje ovaj sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

P o s l . b r . 8 3 P -

5 6 4 4 / 2 023-30

- da je tuženik u razdoblju 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti (a što je utvrđeno i iskazima tužitelja i svjedoka u ovom postupku), a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03.), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP (Narodne novine br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Navedeno iz razloga što je, s jedne strane, Ugovor o kreditu sklopljen 27.12.2006., dakle u razdoblju na koje se odnose naprijed spomenute presude s ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s promjenom Odluke o kamatnim stopama tuženika i ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF te se tužitelj na spomenute odluke pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, osim onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26. svibnja.2020.).

15. U ovom postupku prema stavu ovog suda tuženik nije dokazao da je informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, pri čemu valja kazati da tuženik nije ni iznosio tvrdnje da je informirao tužitelja o P o s l . b r . 8 3 P -

5 6 4 4 / 2 023-30

spomenutim specifičnim rizicima, kao ni da su tužitelju bili poznati egzaktni parametri i metoda izračuna parametara, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, pri čemu valja kazati da oni i nisu mogli biti poznati tužitelju u trenutku sklapanja Ugovora, jer na taj način nisu navedeni ni u Ugovoru, a ni u drugoj dokumentaciji koju je tuženik dostavio u spis.

16. Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj sud je primjenom utvrđenja iz naprijed navedenih presuda, zaključio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu i kojemu je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.

17. Radi razlike između stvarno naplaćenog CHF i tečaja kakav je bio na dan isplate kredita tužitelju dipl. oec. TO iz čijeg nalaza proizlazi OTP banka d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita Ugovor o kreditu je sklopljen dana 28.04.2006. godine, te je isplaćen dana 02.05.2006. godine. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 5,15% godišnje. Otplata se odvija u jednakim mjesečnim anuitetima na rok otplate od 84 mjeseca. Dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu bilo je 10.06.2006.g., u iznosu od 350,90 CHF, što je primjenom tečaja za CHF na dan isplate kredita iznosilo 1.638,25 kn, a dospijeće sljedećih anuiteta je u pravilu svakog desetog dana u mjesecu, osim ako navedeni dan pada na dane kada je Zakonom određeno da se ne radi ili na dane kada kreditor ne radi. Kredit se otplaćuje po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća. Ukoliko korisnik kredita zakasni sa uplatom mjesečnog anuiteta, na uplatu se primjenjuje prodajni tečaj vrijedeći na dan kad mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima (čl. 8. Ugovora o kreditu). Na temelju u spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu, te Otplatni plan, ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi:

5,15% godišnje do 12.03.2007., 6,90% godišnje do 11.05.2009., 8,90% godišnje do kraja otplate kredita. Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja se mijenjao od inicijalnih 350,90 CHF do 384,61 CHF kao najvećeg iznosa. Ujedno je u utuženom razdoblju tečaj CHF oscilirao te vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju preplatu korisnika kredita. S obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak će inicijalno, informativno, sve izračune izvršiti u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak će iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunati u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro. Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak. Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužitelja: Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 2.961,51 EUR.

18. Na navedeno vješto tuženik je naveo prigovora , no naveo je kako vještak nije uzeo u obzir razdoblja kad je tečaj bio niži od početno ugovorenog.

19. U pisanoj dopuni vještva vještak je naveo kako je zadatak vještaka bio provesti financijsko vještačenje sa zadatkom koji je predložio tužitelj i to na okolnost pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita, izraženo u eurima i u kunama po mjesecima i ukupno. Stoga je vještak u cijelosti izvršio izračune na način kako je to od njega traženo. Opreza radi, pod pretpostavkom da Sud zauzme stav da se uzimaju u obzir i razdoblja kada je tečaj za otplatu bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, odnosno kada je tužitelj manje plaćao anuitete, vještak u nastavku u Tabeli 1a daje izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama P o s l . b r . 8 3 P -

5 6 4 4 / 2 023-30

u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i prikaz više i manje plaćenog zbog promjene tečaja na više i niže te izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,534500 HRK). S obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak će inicijalno, informativno, sve izračune izvršiti u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak će iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunati u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro. Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao tečaj: Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita kraja otplate kredita iznose 2.961,51 EUR, Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 136,85 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do kraja otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 2.824,66 EUR.

20. Vještak je jasno naveo temeljem koje dokumentacije je izvršio izračun uz jasnu naznaku i tablični prikaz svakog pojedinog iznosa plaćenog anuiteta, kamatne stope, tečaja obračuna te formule izračuna, te je ovaj sud u cijelosti je prihvatio osnovni nalaz i mišljenje vještaka kao i pisanu dopunu kao objektivno i stručno, sačinjeno prema pravilima struke imenovanog vještaka, a temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu, te imajući u vidu da stranke nisu imale prigovora na isto.

21. Sud nije uzeo u obzir izračun u odnosu na iznose koje je tužitelj manje plaćao sa iznosima koje je tužitelj više plaćao po osnovi valutne klauzule (tzv. negativne razlike), jer u ovom konkretnom slučaju se radi o iznosu kojeg je tužitelj uplatio kao višak u tijeku otplate kredita pa se nikako ne može izvršiti eventualni prijeboj na način da se potraživanje tuženika prebije sa potraživanjem tužitelja, a sve to u korist tuženika. Naime, tuženik prema tužitelju nema tražbinu koja bi bila istovrsna, dospjela i uzajamna već novac tužitelja i njegovu preplatu smatra svojima i njegov novac želi staviti u prijeboj sa njegovim vlastitim potraživanjem, a tražbina tuženika prema tužitelju ne postoji.

22. Nadalje sud je tužitelju po osnovi preplate zbog primjene valutne klauzule, a temeljem činjenice onoga što je tužitelj stvarno preplatio u tijeku otplate kredita dosudio pozitivne razlike bez uračunavanja minusa koji su nastali s osnova nižeg tečaja s obzirom da tužitelj nije nepošten stjecatelj, niti je išta stekao plaćajući po nižem tečaju od početnog pa da bi se tim iznosima trebala umanjivati njezina tražbina, pa je po tom osnovu sud tužitelju i dosudio iznos glavnice naveden u izreci presude s zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate,, pa je stoga sud ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor prijeboja i prigovor prijeboja koristi sa štetom iz podneska od 25.04.2025. u iznosu negativnih razlika od 136,85 EUR.

23. U odnosu na povećanje zahtjeva iz podneska od 04.10.2024. u odnosu na zahtjev iz tužbe tužitelj je tužbu preinačio (povećao postojeći zahtjev) nakon što je provedeno financijsko vještačenje upravo na okolnost utvrđivanja preplaćenog iznosa te sud smatra da se radi o preinaci u smislu članka 190. st. 2. ZPP kojoj preinaci se tuženik ne može protiviti jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao tužbu preinačiti do zaključenja prethodnog postupka zbog čega je preinaka dopuštena (zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela P o s l . b r . 8 3 P -

5 6 4 4 / 2 023-30

Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.), slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

24. U odnosu na prigovor zastara tražbine s osnova ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli potrebno je navesti kako ista nastupa tek 14. lipnja 2023., s obzirom da je u tom dijelu pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 nastupila 14. lipnja 2018. Radi navedenog nedvojbeno nije istekao petogodišnji zastarni rok s obzirom da potraživanja stjecanja bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku, dok je predmetna tužba podnesena 10.02.2022. Odredbom čl. 223. ZOO propisano je da kada zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Kako, dakle, nije zastarjela glavna tražbina, to nije zastarjelo ni akcesorno potraživanje zakonske zatezne kamate.

25. Međutim, u slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva, pitanje zastare ocjenjuje se samostalno tako da je za dio tražbine na koji se odnosi preinačenje tužbe za ocjenu pitanja zastare bitan dan preinake tužbe budući da se u odnosu na taj (povećani) zahtjev parnica smatra pokrenutom tek kad je taj (novi) zahtjev istaknut (istovjetno mišljenju iz odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 1460/2013-2 od 24. siječnja 2017., broj Rev 183/2020 od 27. rujna 2020., broj Rev-x 526/2018-2 od 28. svibnja 2019. i dr).

26. Naime, i prema shvaćanju revizijskog suda svako povećanje zahtjeva za isplatu pa i onoga koje se sastoji u zahtijevanju većeg iznosa s iste osnove predstavlja preinaku tužbe, a navedeno znači da u slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva pitanje zastare ocjenjuje se samostalno tako da je za dio tražbine na koji se odnosi preinačenje tužbe za ocjenu pitanja zastare bitan dan preinake tužbe.

27. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim se zahtijeva da mu tuženik na ime razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, u ukupnom iznosu od 2.961,51 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose za razdoblje dospijeća prve obveze, tj. 13.06.2006. do konačne otplate, tj. 11.05.2013. te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

28. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u smislu čl. 1165. ZOO-a, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN br. 78/15.), od 01. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023.sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br.114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br. 156/22), a od 31.12.2023. do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23).

29. Budući da je u sporu tužitelj uspio u cijelosti to je tuženik u smislu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tužitelju cjelokupni parnični trošak i to: za sastav tužbe 200,00 EUR, za sastav podneska od 25.08.2023., 16.04.2024., 04.10.2024., 200,00 EUR za svaki podnesak, za pristup na ročište 18.04.2024., 13.01.2026. 200,00 EUR za svako ročište, za ročište za objavu presude 100,00 EUR, ukupno 1.300,00 EUR uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 325,00 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), kao i trošak nužnog financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR.

30. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema zahtjevu iz podneska od 24.08.2023. u iznosu 2.961,25 EUR.

31. Tužitelju je trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 1.956,81 EUR dok je tuženik zbog gubitka spora odbijen sa zahtjevom za naknadu P o s l . b r . 8 3 P -

5 6 4 4 / 2 023-30

parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II i III.

32. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužitelja odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23), a počev od donošenja ove presude, tj. dana 26. veljače 2026. do isplate.

U Zagrebu, dana 26. veljače 2026.

Sudac:

Blaženka Butigan Matić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. Tužitelju po pun

2. Tuženiku po pun

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte