REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-193/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu pojedincu Ireni Šegavić, u pravnoj stvari tužitelja DP iz [adresa], ranije na adresi [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Nikolini, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o. Zagreb, OIB 36514183925, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 20. siječnja 2026., u nazočnosti punomoćnice tužitelja Nikoline Mršić, odvjetnice u Karlovcu, i punomoćnice u zamjeni tuženika MP, odvjetničke vježbenice iz OD Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. Zagreb, 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. II toč.) Ugovora o kreditu broj 02412 od dana 12. lipnja 2008. zaključenog između PORSCHE MOBILITI d.o.o. u svojstvu davatelja kredita te SPUDIĆ MARINA u svojstvu korisnika kredita, te SPUDIĆ D, u svojstvu jamca-platca; solemniziranog kod javnog bilježnika Marine Augustinović pod brojem Ov-11766/2008 dana 12. lipnja 2008.; u dijelu u kojem se navodi ''IZNOS KREDITA - kunska protuvrijednost iznosa od 32.540,15 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za CHF vrijedećem na dan plaćanja”; te odredba članka III istog Ugovora u dijelu u kojem se navodi: ”lznos mjesečnog obroka kredita 484,69 CHF, Ukupni iznos svih mjesečnih obroka kredita 40.713,96 CHF.

II. Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o. Zagreb, OIB 36514183925, da tužitelju DP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.128,23 EUR, s osnove ništetne odredbe iz točke I.ove presude, sa zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od do isplate dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te do isplate, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a, i to na iznos od:

0,15 € od 09. listopada 2008. do isplate

4,91 € od 09. listopada 2008. do isplate

0,63 € od 31. listopada 2008. do isplate

24,45 € od 31. listopada 2008. do isplate

22,36 € od 31. listopada 2008. do isplate

0,05 € od 12. siječnja 2009. do isplate,

24,78 € od 12. siječnja 2009. do isplate,

22,71 € od 12. siječnja 2009. do isplate,

0,04 € od 20. ožujka 2009. do isplate,

23,44 € od 20. ožujka 2009. do isplate,

0,36 € od 20. ožujka 2009. do isplate,

20,24 € od 08. travnja 2009. do isplate,

26,40 € od 08. travnja 2009. do isplate,

20,19 € od 09. srpnja 2009. do isplate,

0,07 € od 20. travnja 2009. do isplate,

22,62 € od 09. srpnja 2009. do isplate,

22,75 € od 09. rujna 2009. do isplate,

21,04 € od 28. rujna 2009. do isplate,

0,24 € od 09. rujna 2009. do isplate,

15,28 € od 30. listopada 2009. do isplate,

18,96 € od 30. listopada 2009. do isplate,

31,10 € od 01. veljače 2010. do isplate,

0,28 € od 01. veljače 2010. do isplate,

26,54 € od 17. ožujka 2010. do isplate,

32,43 € od 17. ožujka 2010. do isplate,

33,36 € od 17. ožujka 2010. do isplate,

33,36 € od 17. ožujka 2010. do isplate,

0,22 € od 17. ožujka 2010. do isplate,

50,78 € od 19. kolovoza 2010. do isplate,

60,13 € od 19. kolovoza 2010. do isplate,

60,13 € od 19. kolovoza 2010. do isplate,

54,84 € od 19. kolovoza 2010. do isplate,

0,14 € od 30. kolovoza 2010. do isplate

67,24 € od 30. kolovoza 2010. do isplate,

0,05 € od 10. veljače 2011. do isplate,

73,62 € od 10. veljače 2011. do isplate,

73,62 € od 10. veljače 2011. do isplate,

73,62 € od 10. veljače 2011. do isplate,

73,62 € od 10. veljače 2011. do isplate,

25,20 € od 10. veljače 2011. do isplate,

14,27 € od 01. ožujka 2011. do isplate,

82,84 € od 01. ožujka 2011. do isplate,

82,84 € od 01. ožujka 2011. do isplate,

20,87 € od 21. ožujka 2011. do isplate,

8,87 € od 06. srpnja 2011. do isplate,

4,87 € od 20. srpnja 2011. do isplate,

123,12 € od 20. srpnja 2011. do isplate,

122,39 € od 21. srpnja 2011. do isplate,

122,39 € od 21. srpnja 2011. do isplate,

122,39 € od 21. srpnja 2011. do isplate,

137,50 € od 18. kolovoza 2011. do isplate,

111,21 € od 04. siječnja 2012. do isplate,

111,21 € od 04. siječnja 2012. do isplate

1,51 € od 12. travnja 2012. do isplate, u roku od 15 dana.

III. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva radi isplate s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 571,77 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

IV. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. II toč. Ugovora o kreditu broj 02412 od dana 12. lipnja 2008. zaključenog između PORSCHE MOBILITI d.o.o. u svojstvu davatelja kredita te OP, u svojstvu korisnika kredita; te OP D kao jamca-platca, solemniziranog kod Javnog bilježnika Marine Augustinović pod brojem Ov-11766/2008 dana 12. lipnja 2008. do isplate; u dijelu u kojem se navodi ”lznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora u visini navedenoj u toč. III Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u tč.l ovog ugovora, uz prehodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora”; te odredba članka III istog Ugovora u dijelu u kojem se navodi: ”Troškovi zaključenja Ugovora (uklj. 22% PDVa) 484,69 CHF”

V. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925 da DP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] s osnova ništetne odredbe iz točke III. ove presude isplati iznos od 782,39 EUR, sa zateznim kamatama od 13. lipnja 2008. pa do isplate, i to do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od do isplate dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te do isplate, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o. Zagreb, OIB 36514183925, da tužitelju DP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove postupka u iznosu od 1.667,58 EUR sa zateznom kamatom od 26. veljače 2026. do isplate, i to po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te do isplate, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je dana 12. lipnja 2008. s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj 02412 kojim ugovorom je tužitelj podigao kredit u iznosu od 32.540,15 - CHF (slovima: tridesetdvijetisućepetstočetrdeset EUR i petnaest centi) u kunskoj protuvrijednosti obračunato po prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan plaćanja. Tuženik je kao kreditor u ugovor o kreditu ugradio odredbu o valutnoj klauzuli, u članku 2. i 3. Ugovora o kreditu koja je ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno Zakonu o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme ugovora i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njena ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). Naime, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranakana štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formulliranog standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju tužitelju je jedino ponuđen kredit u CHF, te isti nije imao mogućnosti utjecati niti na samu valutu kredita, niti na bilo koju ugovornu odredbu. Nadalje, tuženik je u ugovor ugovorio valutnu klauzulu u CHF, bez da je tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za zaključenje predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za poslijedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelj ni na koji način nije od tuženika informiran o mogućim rizicima vezanim uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, kao niti o izglednosti promjene tečaja švicarskog franka prema kuni za vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Prema praksi suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, nalaže da se pri sklapanju ugovora o kreditu ugovor o kreditu klijentu transparentno izlože konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu nakreditnu zaduženost, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih potencijalni korisnik kredita može procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kreditu. Obzirom je u vrijeme zaključenja (a i u vrijeme trajanja ugovora o kreditu) kunska valuta bila stabilna u odnosu EUR i druge valute, a CHF je drastično rastao, čime je tužitelju nanesena šteta, a nije bilo nikakova razloga da se ovakova odredba unese u Ugovor o kreditu, jer se tuženik nije zaduživao u CHF na domaćem i/ili stranom tražištu radi davanja ovog kredita, proizlazi da je ovakova odredba unijeta isključivo u interesu kreditora- tuženika a sam tužitelj na nju nikako nije mogao utjecati, niti je bio svjestan njenih poslijedica. Istovremeno, sav rizik fluktuacije tečaja prebačen je na potrošača - tužitelja. Sva ova utvrđenja utvrđena su presudom Trgovačkog suda Zagreb broj P- 1401/20120d 04. srpnju 2013. godine te presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017 u kolektivnom sporu Udruge Potrošač protiv osam tuženih banaka. Međutim kako se presuda u kolektivnom sporu ne odnosi neposredno na tuženika, koji nije bio stranka iste to tužitelj ima pravni interes u ovo postupku deklaratornu utvrđivati ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli. Međutim, pravna utvređenja iz citiranih presuda itekako su primjenjiva na tužitelja i njegovu situaciju; jer je činjenično stanje posve identično u odnosu na kredite s valutom CHF odobravane od strane banaka tuženih u kolektivnom sporu. Obzirom na navedeno tužitelj ovom tužbom postavlja i zahtjev za vraćanje onog što je tuženik primio s osnova ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a njegovo potraživanje prema izračunu tužitelja iznosi 2.700,- EUR (slovima: dvijetisućesedamsto EUR). Pri tome tužitelj ističe kako je plaćao rate kredita do otkaza istog kada je preostali dio kredita platila Croatia osiguranje d.d. Tužitelj ističe kako ovom tužbom potražuje samo dio koji je on platio kao korisnik kredita. Odredbom članka II gore citiranog kredita navedeno je da ''Iznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora u visini navedenoj u toč. III Ugovora kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u tč. I ovog ugovora, uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora. U članku III navodi se ako ”troškovi zaključenja Ugovora” iznose 1.296,60 CHF (slovima: tisućudvjestodevedesetšest CHF i šezdeset centi). Temeljem navedenog članka tužitelj je prilikom isplate kredita, dana 13. lipnja 2008. godine na ime ''prihoda od troškova obrade ugovora” morao platiti iznos od 5.894,93 kn odnosno sada po fiksnom tečaju konverzije iznos od 782,39 EURa (slovima: sedamstoosamdesetdva EUR i tridesetdevet centi), što je vidljivo iz prometa po kreditu u kojem je ista uplatna evidentirana. Odredbu o troškovima zaključenja Ugovora, kao i visini istih tuženik je također unio bez da su stranke o istoj pojedinačno pregovarale, protivno odredbama čl. 95. i 96. Zakona o zaštiti potrošača, što također ima za posljedicu ništetnost ove odredbe. Ovo posebno stoga što niti iz Ugovora, niti iz otplatnog plana nije vidljivo na što se točno odnose ovi troškovi (koje je tužitelj snosio u cijelosti), budući je tuženik kao institucija koja se bavi davanjem kredita imala i ima zaposlenike koji se bave obradom ugovora, i koji su zaposleni u tu svrhu, a tuženik je zasigurno zaključio više stotina ovakovih kredita na istom obrascu, pa je nejasno koje posebne troškove je tuženik mogao imati kod zaključenja ovog konkretnog kredita. Prema tome ova ugovorna odredba nije niti jasna, niti određena, a niti odrediva. Obzirom na navedeno tužtelj smatra da se radi o nepoštenoj, a samim time i ništetnoj ugovornoj odredbi te smatra daje tuženik dužan vratiti plaćeni iznos, zajedno s zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja. Stoga traži da se utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. II toč.) Ugovora o kreditu broj 02412 od dana 12. lipnja 2008. godine zaključenog između PORSCHE MOBILITI d.o.o. u svojstvu davatelja kredita te SPUDIĆ MARINA u svojstvu korisnika kredita, te SPUDIĆ D, u svojstvu jamca-platca; solemniziranog kod javnog bilježnika Marine Augustinović pod brojem Ov-11766/2008 dana 12. lipnja 2008. godine; u dijelu u kojem se navodi ''IZNOS KREDITA - kunska protuvrijednost iznosa od 32.540,15 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za CHF vrijedećem na dan plaćanja”; te odredba članka III istog Ugovora u dijelu u kojem se navodi: ”lznos mjesečnog obroka kredita 484,69 CHF, Ukupni iznos svih mjesečnih obroka kredita 40.713,96 CHF, a da se tuženiku naloži da tužitelju isplati iznos od 2.700,- EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, koji iznos će biti detaljno specificiran nakon nalaza i mišljenja vještaka. Također traži da se utvrdi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. II toč. Ugovora o kreditu broj 02412 od dana 12. lipnja 2008. godine zaključenog između PORSCHE MOBILITI d.o.o. u svojstvu davatelja kredita te OP, u svojstvu korisnika kredita; te OP D kao jamca-platca, solemniziranog kod Javnog bilježnika Marine Augustinović pod brojem Ov-11766/2008 dana 12. lipnja 2008. godine; u dijelu u kojem se navodi ”lznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora u visini navedenoj u toč. III Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u tč.l ovog ugovora, uz prehodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora”; te odredba članka III istog Ugovora u dijelu u kojem se navodi: ”Troškovi zaključenja Ugovora (uklj. 22% PDVa) 484,69 CHF”, te da se tuženiku naloži da s osnove ništetnosti ove odredbe isplati tužitelju iznos od 782,39 EUR sa zateznim kamatama od 13. lipnja 2008. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tužena prije svega ističe prigovor zastare i aktivne legitimacije. Osporava osnov i visinu zahtjeva. Tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. Tužitelj se u tužbi poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koju primjenu na konkretan slučaj tuženik u cijelosti osporava te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Dodatno, kad bi se ZZP i primjenjivao, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 53. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali korisnici kredita tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je tužitelj u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima – što nije učinio. Tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu i ugovor u cijelosti naknadno učiniti ništetnom. Nadalje, tužitelj tvrdi kako je predmetni Ugovor sklopljen isključivo na njegovu štetu, ali prednosti koje su ostvarene u razdoblju do 2011.g. ne smatra „problematičnima“ jer je kao korisnik kredita u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od korisnika kredita koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima ili kunski kredit. Štoviše, tuženik ističe kako je zakonodavac Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZID ZPK) u čl. 19. st. 3. izrijekom isključio već otplaćene kredite. Naime, razlog isključenja već otplaćenih kredita se očituje u cilju zakonodavca kojim je nastojao otkloniti neravnotežu koja je nastala između ugovornih stranaka, a na štetu potrošača, tj. očigledno je kako je zakonodavac smatrao kako korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno kako između potrošača i vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača, kao i u konkretnom slučaju između tužitelja i tuženika koji je svoj kredit isplatio u cijelosti prije donošenja ZID ZPK. Na takvu problematiku upozorava i redovita profesorica na katedri za Građansko procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. AP u svom članku koji je objavljen 05.03.2021.g. na web stranicama Informatora. „Ideja da bi netko tko je slučajno odabrao kredit u CHF-u, sada, petnaestak godina nakon njegova zaključenja, pozivajući se na nepoštenost ugovornih odredbi, zatražio isplatu iznosa koji bi se zakonskim zateznim kamatama trebali multiplicirati i time stekao neočekivanu zaradu, ne čini se prihvatljiv model ponašanja slabije ugovorne strane, kao rezultat znatne neravnoteže koja je postojala na strani potrošača.“ Tuženik posebno ističe da je tužitelju, kao i ostalim klijentima tuženika u predmetnom razdoblju, ponuđeno sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u eurima i u švicarskim francima te odluku prepustio tužitelju koji je, dakle, imao mogućnost pregovaranja. Tužitelj je taj koji je odabrao ugovor s valutnom klauzulom u CHF umjesto u EUR, a tuženik nikada nije provodio poslovnu praksu kojom bi se djelatnike tuženika i/ili partnere tuženika upućivalo da klijentima prezentiraju samo proizvode tuženika u jednoj valuti, pa tako ni ugovore o kreditu samo u CHF. Valja napomenuti i da je tuženik prije, tijekom i nakon 2005. godine, kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu, sa svojim klijentima redovito sklapao ugovore s valutnom klauzulom u eurima i nije bilo zapreke da upravo takav ugovor sklopi i tužitelj. Navedeno proizlazi i iz činjenice da je tuženik 2005. i 2006. godine od ukupnog broja sklopljenih ugovora čak 57,58% sklopio u valutom u eurima. U odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o značenju valutne klauzule u valuti CHF, tuženik ističe da se, pored činjenice da je tuženik tužitelja informirao o rizicima promjene tečaja, ujedno radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja Ugovora u nizu novinskih članaka i radijskih emisija. Usprkos navedenome, tuženik je tužitelja u potpunosti informirao o značenju valutne klauzule u CHF, dok je tužitelj bio taj koji je odabrao upravo navedenu valutu. Pritom tuženik napominje da tužitelj ničim ne dokazuje da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru koji je sastavljao isključivo tuženik. Tuženik je, povrh svega, upravo na traženje klijenata i zbog zahtjeva tržišta u ponudu uveo i ugovor s valutnom klauzulom u CHF, objašnjavajući svakom kupcu i klijentu kako predmetna valuta nije stabilna te da nipošto ne može garantirati njezinu stabilnost. Nastavno na prethodnu točku, tužitelj ukazuje sudu na standard dužne pažnje i informiranost „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud EU koji ne podrazumijeva potrošača koji se, pored upozorenja tuženika, propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Kako tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama, tako nema ništetnih odredbi Ugovora niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Međutim, iako niti sam tuženik nije mogao sa sigurnošću iznijeti tvrdnju u kojem će smjeru i do kojeg iznosa rasti tečaj valute, svoje spoznaje o postojanju takvih mogućnosti kretanja tečaja švicarskog franka iznio je ne samo ovdje tužitelju, nego i svakom klijentu koji se odlučio na korištenje usluga tuženika. Tuženik također ističe da su navodi tužitelja o ništetnosti troškova zaključenja ugovora u cijelosti promašeni. Nejasno je po kojoj osnovi tužitelji zaključuju da je odredba o troškovima zaključenja ugovora o kreditu nepoštena, budući da je ista u cijelosti zakonita i valjano ugovorena. Ulazne naknade kredita odnose se na troškove obrade kredita, odnosno administrativnih troškova obrade zahtjeva za sklapanje ugovora, pregleda dokumentacije, sastavljanje ugovora, koji je trošak točno određen prije sklapanja predmetnog ugovora i koji je detaljno predniku tužitelja objašnjen te o kojem se moglo s tuženikom pregovarati. Nakon što je prednik tužitelja dobio informativnu ponudu za sklapanje ugovora o kreditu u valuti CHF i EUR, isti je podnio tuženiku zahtjev za zaključenje ugovora o kreditu, nakon čega je tuženik predniku tužitelja dostavio Obavijest o odobrenju ugovora o kreditu. U predmetnom zahtjevu točno je naznačeno za svrhu kupnje kojeg vozila se kreditiranje zahtijeva, cijena predmetnog vozila, trajanje predmetnog ugovora, iznos kredita, visina mjesečnog obroka, iznos troškova zaključenja ugovora o kreditu te koji troškovi ne ulaze u troškove predmetnog ugovornog odnosa. Dakle, prednik tužitelja je prije podnošenja zahtjeva bio u cijelosti informiran o svim predviđenim troškovima, što je potvrdio i podnošenjem zahtjeva za zaključenje ugovora o kreditu koji je vlastoručno potpisao, a koji sadrži točno određene sve gore navedene troškove. Tuženik ističe da su ulazni računi, koji bi dokazali navedene troškove, uništeni jer su protekli zakonski rokovi čuvanja, odnosno rok od 11 godina sukladno Zakonu o računovodstvu. Također, prema čl. 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Slijedom svega navedenog, tuženik smatra da su predmetne odredbe ugovora o kreditu zakonite i valjano ugovorene, budući da se o istima pregovaralo, da je na iste tužitelji mogao utjecati i mijenjati ih te da iste nikako nisu prouzročile znatnu neravnotežu u međusobnim obvezama. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev tuženik u cijelosti osporava visinu isplate koju tužitelj potražuje u točkama petita. Uopće je nejasno na koji je točno način tužitelj došao do tog izračuna i zašto uopće smatra da bi mu tuženik trebao navedeni iznos isplatiti. Slijedom svega navedenog, predlaže se odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 12. lipnja 2008., ugovor o kreditu br. 02412 od 12 lipnja 2008., plan otplate na listu 14-16, ispis stanja po računu na listu 17-.24, izjavu od 28. rujna 2023., dokumentaciju na listu 36-42, saslušao tužitelja kao stranku, proveo financijsko vještačenje po D&S d.o.o. Karlovac, dok obzirom na utvrđeno činjenično stanje i pravnu ocjenu spora daljnji dokazi nisu provedeni.

4. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 12. prosinca 2025. smanjio zahtjev u odnosu na preplaćeni tečaj na iznos od 2.128,23 EUR sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose.

5. Tuženik se protivio smanjenju tužbenog zahtjeva. Smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe pa je mjerodavna odredbe članka 193. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP),, kojom je propisano da tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari.

6. Obzirom je tužba djelomično povučena nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, presuda je donesena prema preinačenom zahtjevu u odnosu na isplatu s osnove ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli koji je postavljen na iznos od 2.700,00 EUR sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose pa je prihvaćajući tužbeni zahtjev na iznos od 2.128,23 EUR sa zateznim kamatama, preostali dio tužbenog zahtjeva od 571,77 EUR odbijen kao neosnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu s osnove preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica.

8. Osim toga, predmet spora je i zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (troškovi zaključenja ugovora) te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

9. Nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor 12. lipnja 2008. sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora 02412 kojim je tuženik odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 32.540,15 CHF po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF koji je vrijedio na dan plaćanja, uz rok otplate od 84 mjeseca.

10. Nije sporno da je kredit u cijelosti isplaćen i da ugovor nije konvertiran u EUR.

11. Neosnovano tuženik ističe prigovor aktivne legitimacije tužitelja. Prema planu iz otplate kredita (strana 14 do 24) vidljivo je da je rate kredita plaćao tužitelj, a to je potvrdio i u svom iskazu.

12. Nesporno je da se za vrijeme trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

13. Nije sporno da je tužitelj platio naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (troškovi zaključenja ugovora).

14. Tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07 u daljnjem tekstu: ZZP) obzirom ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Radilo se o namjenskom kreditu za kupovinu osobnog vozila koji je tužitelj koristio u privatne svrhe.

15. Radi se o potrošačkom kreditu pa tužitelj u konkretnom slučaju ima status potrošača.

16. Nadalje, prema odredbi članka 74. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja nominalna kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o efektivnoj kamatnoj stopi, odredbu o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, kao i kamate i ostale troškove koje potrošač mora platiti kako bi otplatio zajam te, ako je moguće, ukupan iznos tih uplata, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, nominalnu godišnju kamatnu stopu za zajam i nominalnu godišnju kamatnu stopu za sredstava pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Stoga, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača.

17. Prema odredbi članka 96. stavak 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 96. stavka 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi članka 87.stavak 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

18. Prema odredbi članka 96. stavak 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

19. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu pa tako niti o odredbama o tečaju niti o odredbama o isplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva. U autokući u kojoj je izabrao vozilo ponudili su mu ugovor u švicarcima, a ponudili su mu samo opciju u CHF. Nitko ga nije upozorio, niti tuženik niti javni bilježnik o riziku dizanja kredita u CHF. U odnosu na naknadu za obradu kredita (troškove zaključenja ugovora), tužitelj je iskazao da je bila sastavni dio ugovora i o toj odredbi se nije moglo pregovarati, a naknadu je platio prilikom isplate kredita.

20. Dakle, iz iskaza tužitelja proizlazi da se o odredbi o valutnoj klauzuli i o naknadi za obradu kredita nije moglo pregovarati, kao niti visini te naknade. Sporne ugovorne odredbe bile su unesene u unaprijed pripremljenom standardnom ugovoru pa je sukladno odredbi članka 94. stavak 4. ZZP tuženik bio dužan dokazati da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo.

21. Tuženik nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo. Obzirom iz iskaza tužitelja proizlazi da se nije pregovaralo, to je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

22. Tužitelju nije objašnjeno u čemu se sastoji rizik podizanja kredita u valuti u CHF, dok u odnosu na naknadu za obradu kredita (troškove zaključenja ugovora) nije uopće određeno na što se naknada odnosi, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

23. Dakle, u ovom sporu je utvrđeno da tužitelj kao prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten. Osim toga, utvrđeno je da je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tužene i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Stoga se radi o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da je tužena imala saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome ih je poticala, odnosno samo nudila sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

24. Stoga je i u konkretnom slučaju, nepoštena, a time i ništetna ugovorena odredba o valutnoj klauzuli kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica.

25. Osim toga, u ovom postupku sud nije utvrdio da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja naknade za obradu kredita, kao niti na što se točno odnosi, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO).

26. Naime, odredbom članka 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

27. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

28. O ugovornim odredbama pa tako i o odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne samo da se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj.

29. Sukladno odredbi članka 295. ZOO sud je ocijenio predmetni ugovor formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

30. Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe članka 96. stavak 1. ZZP obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno uopće pregovaralo što je bio dužan dokazati u smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP.

31. Takav je stav i prakse Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

32. Stoga je ovaj sud ocijenio ništetnom i predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

33. Tužitelj ima valjani pravni interes za postavljanje deklaratornih zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita, tzv.ulazna naknada. Pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe sastoji se u ostvarivanju daljnjih prava na temelju utvrđene ništetnosti, kao što je pravo na povrat plaćenih iznosa.

34. Iz plana otplate kredita (strana 17) utvrđeno je da je tuženik platio naknadu za obradu kredita 13. lipnja 2008. u iznosu od 5.894,93 kn pa je osnovan njegov zahtjev za povrat iznosa od 782,39 EUR sa zateznom kamatom od dana plaćanja.

35. Prema članku 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Prema članku 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

36. Radi utvrđenja visine zahtjeva zbog preplaćenoj tečaja CHF, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku iz D&S d.o.o. Karlovac. Zadatak vještaka bio je utvrditi kolikoj je iznos tužitelj preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF, i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF.

37. Provedenim vještačenjem i njegovom dopunom (za razdoblje do 11.5.2012. kao dana otkaza ugovora, nakon čega je tužitelj uplate vršio Croatii osiguranje) utvrđeno je da je tužitelj preplatio kredit na ime tečaj u CHF u iznosu ukupno 2.128,23 EUR, pri čemu nije bilo tzv.negativnih tečajnih razlika, odnosno razlika koje bi išle u korist tužitelja. Vještak je iznose prikazao pojedinačno za svaki mjesec u utuženom razdoblju, navodeći točan datum uplate svakog pojedinog anuiteta, a koji izračun prihvaća i ovaj sud obzirom stranke nisu imale prigovora na sam obračun preplaćenih iznosa.

38. Predmet ovog spora je tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO), prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe.

39. Obzirom se radi o restitucijskom zahtjevu, ugovorne strane dužne su vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, također temeljem navedene odredbe članka 1111. ZOO.

40. Obzirom se tuženik protivio smanjenju zahtjeva, to je u ovom dijelu valjalo odlučiti o prvo postavljenom zahtjevu na iznos od 2.700,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama pa je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 2.128,23 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 571,77 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

41. Prema članku 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

42. Tuženik je nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe ZZP/07, te ZOO. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

43. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare.

44. Protivno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja obzirom je ništetnost utvrđena ovom odlukom, dakle zastara restitucijskog zahtjeva nije još ni počela teći.

45. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020.

46. Tužitelju pripada naknada parničnih troškova u cijelosti temeljem odredbe članka 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023) u omjeru od 84% prema uspjehu u sporu (84%kvantitativni + 100%osnov = 184:2 = 92% - 8%uspjeh tuženika = 84%).

47. Troškovi tužitelja sastoje se od troškova zastupanja po punomoćniku- odvjetniku odmjerenog u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj, 138/23), i to za sastav tužbe iznos od 200,00 EUR prema Tbr.7.t.1., za sastav podneska od 12.12.2025. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr.8.t.1., za zastupanje na raspravama 11.3.2025., 7.4.2025. i 20.1.2026. u iznosu od 200,00 EUR za svaku raspravu prema Tbr.9.t.1., za pristup na ročište za objavu presude iznos od 100,00 EUR prema Tbr.9.t.3., što sve uvećano za PDV od 25% prema Tbr.46., trošak provedenog financijskog vještačenja 450,00 EUR, sudske pristojbe na tužbu 80,11 EUR i na presudu 80,11 EUR, ukupno iznosi 1.985,22 EUR, a prema uspjehu u sporu od 84% iznosi 1.667,58 EUR koji iznos je naložen tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade troškova postupka, zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke.

48. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Karlovcu 26. veljače 2026.

Sudac: Irena Šegavić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8 ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335 st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz čl. 335. st. 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP). Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Nikolina Mršić, odvjetnica u Karlovcu

2. OD Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. Zagreb