Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-842/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužitelja IA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupani po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 21. siječnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnice tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 26. veljače 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 253405015/2009. sklopljenog 8.1.2009. između IA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (pravni slijednik Slavonska banka d.d. Osijek), a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50%, jednokratno, unaprijed.“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju IA isplati iznos od 485,87 EUR (četiristoosamdesetpeteuraosamdesetsedameura), s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 26. siječnja 2009. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju IA naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 470,68 EUR (četiristosedamdeseteurai šezdesetosamcenti) sa zateznim kamatama počev od 26. veljače 2026. po stopi u smislu članka 29. stavka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Djelomično se odbija zahtjev tužitelja IA za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 470,68 EUR (četiristosedamdeseteuraišezdesetosamcenti)) uvećan za zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je pravni slijednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek. Tužitelj i pravni slijednik tuženika su 8.1.2009. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2009, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 33.000,00 EUR. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate od 11 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Tuženik je u članku 6. predmetnog ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj se Korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50%, jednokratno, unaprijed. Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Iz Ugovora o kreditu i odgovora tuženika od 15.4.2025. koji se prilažu uz tužbu proizlazi da je tuženik tužitelju naplatio navedenu naknadu, trošak obrade kredita u visini od 3.660,82 HRK, odnosno 485,87 EUR odnosno 1,50% od ukupnog iznosa kredita koji je iznosio 33.000,00 EUR. Uzimajući u obzir odredbe članka 96. i članka 102. ZZP-a, te povrh svega odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama članka 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako u cijelosti osporava osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik u cijelosti osporava osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa iz tužbenog zahtjeva. Tuženik je tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita 26. siječnja 2009., dok je tužitelj ovu tužbu podnio 17. lipnja 2025., dakle više od šesnaest godina nakon plaćanja utuženog iznosa. Tuženik ističe da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, već se tužba temelji na paušalnim tvrdnjama i pozivanjem na sudsku praksu koja nije primjenjiva u ovom predmetu. Tuženik osporava status potrošača tužitelja te smatra da tužitelj taj status nije dokazao. Ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,50% iznosa kredita nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode. Nadalje, tuženik ističe da ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 1,50% iznosa kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 2. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03. Naime, jasno je da tuženik ima troškove obrade kredita te su troškovi obavljanja bankarskih usluga navedeni u točno određenom iznosu u odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu, kao i način na koji će tuženik naplatiti navedene troškove. Također se ističe da je naplata naknade propisana Odlukom o visini naknada za obavljanje bankarskih usluga, koja propisuje jednokratnu naplatu za obradu kredita. Odredba čl. 6. Ugovora o kreditu je u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bio upoznat s obvezom i novčanim iznosom obveze koju preuzima. Dakle, tužitelj i tuženik su pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelju su dani i stavljeni na uvid svi podaci te uvjeti kreditiranja, a tekst odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu je jasan, uočljiv i nedvosmislen. Tuženik je prilikom pregovora radi sklapanja Ugovora o kreditu i prilikom samog sklapanja Ugovora o kreditu postupao prema zakonu, sukladno prisilnim propisima. Trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit i ostale izravno povezane troškove kredita. Prema ustaljenoj praksi Suda Europske unije, ako je odredba kojom je ugovorena naknada radi obrade kredita jasno predočena korisniku kredita i ako je on shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Strukturu te naknade tuženik nije dužan obrazložiti potrošaču. Tuženik ističe da je tužitelj Ugovorom o kreditu dobio na raspolaganje 33.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 485,85 EUR. Tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326. ZOO-a. Tuženik osporava osnovanost i tijek zakonskih zateznih kamata kako je to tužitelj naznačio u tužbi. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, te da tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženiku s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku pročitao odgovor na zahtjev tuženika (stranica 5 spisa), otplatni plan (stranice 6-8 spisa), pregled prometa za klijenta (stanica 9 spisa), isplatni nalog (stranica 10 spisa), ugovor o kreditu (stranice 12-21 spisa), Aneks br. 1 uz ugovor o kreditu bez depozita (stranice 22-24 spisa), izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5.3.2004. (stranica 40 spisa), Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (stranice 41-43 spisa), naknade u poslovanju s građanima (stranice 44-48 spisa), te je saslušao tužitelja IA.

3.1. Na raspravi održanoj kod ovog suda 21. siječnja 2026., punomoćnica tužitelja je odustala od dokaznog prijedloga za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

3.2. Sud je na pripremnom ročištu 21. siječnja 2026., koje je održano isti dan kao i glavna rasprava, po službenoj dužnosti, u odnosu na vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, donio rješenje kojim je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 485,87 eura, sukladno članku 40. stavku 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. -dalje u tekstu: ZPP). Naime, tužitelj je u ovom sporu istaknuo zahtjev za činidbu/isplatu, koji se sastoji od isplate utuženog iznosa; i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbe Ugovora, kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu/isplatu. U takvim okolnostima, prema stavu ovog Suda, vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu/isplatu, a što je u konkretnom slučaju isplata iznosa od 485,87 eura (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/2008-2 od 27.10.2008., Revr-31/2002-2 od 9.5.2002, Rev 688/00-2 od 7.1.2004.).

4. Saslušan na raspravi, tužitelj IA iskazao je kako je kod prednika tuženika podigao kredit 2009. godine radi adaptacije stana u kojem i danas živi, a koji mu je bio potreban za osobne potrebe. Kod prednika tuženika je podigao kredit jer je već od ranije bio njihov klijent, a također misli da je tada bio kod prednika tuženika i najpovoljniji kredit. Ističe kako je potom radi realizacije samog kredita pristupio u prostorije prednika tuženika gdje je razgovarao sa zaposlenikom tuženika i nuđen mu je samo jedan kredit, odnosno jedna vrsta kredita i tom prilikom mu nije bilo rečeno da će isti sadržavati kakvu naknadu za obradu kredita. Potom je prikupio traženu dokumentaciju od strane tuženika i ponovno pristupio u prostorije prednika tuženika, gdje je samo predao tu dokumentaciju i gdje mu je rečeno da će ga poslije naknadno obavijestiti u vezi realizacije samog kredita. Ističe kako je potom dobio obavijest od strane tuženika da mu je kredit odobren i zbog svega toga je pristupio u prostorije tuženika gdje ga je dočekao unaprijed sastavljeni ugovor i tom prilikom mu zaposlenik tuženika nije objasnio da će biti naplaćena kakva naknada za obradu kredita, a on je potom čitao ugovor, a u istome nije primijetio odredbu o naknadi za obradu kredita. Isti je potom potpisao, a išao je kod javnog bilježnika koji mu tom prilikom nije čitao niti objašnjavao pojedine odredbe ugovora o kreditu, već je samo taj ugovor ovjerio.

5. Iz odgovora na zahtjev tuženika (stranica 5 spisa) proizlazi kako je tuženik izdao potvrdu tužitelju da je bio korisnik predmetnog kredita, te da je po istom naplaćena naknada u iznosu od 3.660,82 kune, odnosno 485,87 EUR/fiksni tečaj konverzije 7,53450, sukladno članku 6. predmetnog ugovora.

6. Iz pregleda prometa za klijenta (stanica 9 spisa) proizlazi koliki je iznos po predmetnom kreditu odobren, kao i dospijeće glavnice u iznosu od 185.982,30 kuna.

7. Iz isplatnog naloga (stranica 10 spisa) proizlazi kako je prednik tuženika odobrio kredit tužitelju u iznosu od 33.000,00 eura, s troškovima obrade od 1,50%, odnosno 3.660,82 kune.

8. Iz otplatnog plana (stranice 6-8 spisa) proizlazi kako je predviđena otplata kredita po predmetnom kreditu sukladno početnom otplatnom planu.

9. Iz ugovora o kreditu (stranice 12-21 spisa) proizlazi kako je tužitelju odobren kredit od strane tuženika na iznos od 33.000,00 eura, stambeni kredit za adaptaciju, te je člankom 6. propisana naknada od 1,50 % od iznosa kredita, jednokratno, unaprijed.

10. Iz Aneksa br. 1 uz ugovora o kreditu bez depozita (stranice 22-24 spisa) proizlazi kako su parnične stranke po predmetnom ugovoru o kreditu izmijenile članak 3. osnovnog ugovora na način da se produžava rok vraćanja kredita sa 11 na 26 godina.

11. Iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite (stranice 41-43 spisa) proizlazi kako su pravilnikom od 31. siječnja 2014. (dakle nekoliko godina nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu) propisane sve vrste naknada, a ista se naplaćuje za pružene usluge.

12. Iz naknade u poslovanju s građanima (stranice 44-48 spisa) proizlazi kako se predmetna odluka od 12. studenog 2008. a u istom je propisana naknada od 1,50%.

13. Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

14. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. Ugovora o kreditu broj 253405015/2009, a koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50%, jednokratno, unaprijed.“, te isplata iznosa od 3.660,82 kune, odnosno 485,87 eura, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 26.1.2009. pa do isplate.

15. Među parničnim strankama je sporno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 1,50% iznosa kredita, sadržana u članku 6. Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

16. U ovom postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, 8.1.2009. sklopili Ugovor o kreditu broj 253405015/2009, kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 33.000,00 eura,

- da je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i to u iznosu jednokratno 1,50% od iznosa kredita unaprijed,

- da je odobren kredit bez depozita sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama za adaptaciju,

- da je tuženik tužitelju na ime predmetne naknade naplatio iznos od 485,87 eura.

17. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07. – dalje: ZZP).

17.1. Člankom 74. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

17.2. Člankom 96. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga

potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

17.3. Člankom 99. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 99. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

17.4. Osim toga, tekst članka 99. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 6. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

17.5. U okviru te ocjene, potrebno je u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

17.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 6. ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

17.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

17.8. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 96. stavka 1. i 2. i članka 97. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

17.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. Tužitelj je potrošač u smislu članka 3. ZZP kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te da se radi o stambenom kreditu za adaptaciju, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit utrošio za adaptaciju stana u kojem i danas živi, a koji mu je bio potreban za osobne potrebe, te nije bio vlasnik niti obrta niti tvrtke. Tuženik pak tijekom postupka nije dokazao da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljeve poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužitelj je potrošač, a tuženik trgovac, te se radi o potrošačkom ugovoru.

19. Slijedom naprijed navedenog, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 6. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti, ovaj sud je saslušao tužitelja, te pročitao predmetni ugovor o kreditu.

20. Temeljem tako provedenih dokaza, ovaj sud zaključuje da tuženik, na kojemu je teret dokaza, nije dokazao da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti.

21. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz tog ugovora proizlaze, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

21.1. Plaćanje troškova obrade kredita uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 1,50% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21.2. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 100. ZZP-a jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

21.3. Budući se o odredbi članka 6. Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 96. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

21.4. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 6. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita.

22. Neosnovan je prigovor zastare tuženika. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti članka 6. Ugovora o kreditu. Tužitelj je postavio zahtjev za isplatu, pa se radi o restitucijskom zahtjevu, a u odnosu na kojeg je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 6. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

23. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja predmetnog iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

23.1. Tužitelju zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa 485,87 eura, koji iznos je među strankama nesporan, a koja uplata je prema potvrdi tuženika izvršena 26.1.2009., pa kako tužitelj potražuje zateznu kamatu počevši od 26.1.2009., to mu je ista dosuđena sukladno traženju. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

24. S obzirom na iznijeto, ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 1,50% iznosa kredita, sadržana u članku 6. Ugovora o kreditu, kao i zahtjev tužitelja za povrat plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe u iznosu 485,87 eura s kamatom počevši od 26.1.2009. pa do isplate. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke ove presude.

25. Tužitelj je u uspio u sporu u cijelosti, pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a u vezi članka 155. stavka 1. ZPP-a.

26. Tužitelju je priznata naknada troška postupka, sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio sukladno članku 40. stavku 3. ZPP-a po službenoj dužnosti, kao što je obrazloženo pod točkom 3.2. obrazloženja i to naknada troška sastava tužbe u visini od 50 bodova sukladno Tbr. 7. točci 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 29.8.2025. u visini od 50 bodova sukladno Tbr. 8. točci 1. Tarife, te zastupanja na ročištu od 21.1.2026. u visini od 50 bodova sukladno Tbr. 9. točci 1. Tarife, kao i zastupanja na ročištu za objavu odluke u visini od 25 bodova, sukladno Tbr. 9. točci 3. Tarife, odnosno ukupno 175 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i uvećano za PDV 25% iznosi 437,50 eura, kao i naknada troška sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 33,18 eura, što sveukupno iznosi 470,68 eura, sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja, odnosno od 26. veljače 2026. pa do isplate sukladno članku 29. stavku 1. i 2. ZOO, stoga je odlučeno kao u točci III. izreke ove presude.

27. Zahtjev tužitelja za naknadu troška 470,68 eura nije osnovan jer nije postavljen sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio sukladno članku 40. stavku 3. ZPP, po službenoj dužnosti, kao što je obrazloženo pod točkom 3.2. obrazloženja. Također je odbijen i za razliku zatraženog troška pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 33,18 eura, budući da sukladno pravilno naznačenoj vrijednosti predmeta spora tužitelj ima pravo na naknadu troškova pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 53,08 eura (26,54 eura na tužbu i 26,54 eura na presudu), pa kako je tužitelj platio pristojbu od 33,18 eura to mu je dosuđena u cijelosti pristojba na tužbu (26,54 eura) i djelomično pristojba na presudu (6,64 eura), dok mu razlika nije priznata budući da ista nije niti plaćena, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

28. Tuženik je u cijelosti odbijen za naknadu troškova ovog postupka, budući da je isti u cijelosti izgubio parnicu, sukladno članku 154. stavku 1. ZPP.

Osijek, 26. veljače 2026.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Presudu stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćnici tužitelja

2. Punomoćniku tuženika