Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-16181/2025-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Goranu Devrnja, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. iz Zagreba, radi isplate i utvrđenja ništetnosti, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 16. siječnja 2026., održane u nazočnosti tužitelja osobno uz Vinka Pivac, odvjetnika u Zagrebu i zz za Gorana Devrnja, odvjetnika u Zagrebu i punomoćnika tuženika, i Borne Kustec, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija j.t.d. iz Zagreba, dana 26. veljače 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 3206040961/06 od 13.01.2006. sklopljenog između tužitelja HH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, a koja:

- u dijelu čl. 2. glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.''

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da isplati HH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 434,51 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev 22. veljače 2006. pa do isplate po stopi koja je za period do 31. prosinca 2007. godine određena prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO- a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju HH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 428,09 EUR EUR, sa zateznim kamatama od dana 26. veljače 2006. godine pa do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj HH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

„III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju HH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 825,34 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.“

r i j e š i o j e

Utvrđuje se vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari s 434,51 EUR, umjesto greškom u pisanju navedenog u raspravnom rješenju VPS-a od 1.259,85 EUR.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 30.09.2025. godine podnio tužbu ovom sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u kojoj navodi da je tužitelj 13.01.2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 3206040961/06, a kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 100.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

2. Odredbom dijela čl. 2. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, među čime je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (TZV. ULAZNA NAKNADA).

3. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1 i st. 2 i čl. 82., alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, tužitelj navodi da on nije mogao komparirati visinu naknade niti sa drugim kreditorima, te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Tako je tuženik tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 3.273,81 kn (434,51 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu, a uz to, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita.

4. Tužitelj navodi da je na taj način tuženik prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a da se radi o nepoštenim odredbama zauzeo je stav Vrhovni sud Republike Hrvatske, pa se tužitelj poziva na brojnu sudsku praksu VSRH, kao i na odluke Suda EU i to u predmetima: C-224/19, C-259/19, C-84/19, C-222/19 i C-252/19.

5. Tužitelj u nastavku pod toč. IV. tužbe, sukladno čl. 31. st. 2. ZOO-a, uglavničava iznos zateznih kamata.

6. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da Naslovni sud po provedenom postupku donese sljedeću presudu:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 3206040961/06 od 13.01.2006. sklopljenog između tužitelja HH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, a koja:

- u dijelu čl. 2. glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.''

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju HH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 825,34 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju HH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.“ 7. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj nakon tuženikova odgovor na tužbu, svojim podneskom od 18.12.2025. godine navodi da se protivi svim navodima tuženika iznesenim u ovom podnesku, te ističe kako su ništetne sve odredbe i bilo kakvi opći uvjeti ili pravilnici ili odluke o naknadama koje je/su pisao tuženik.

8. Isto nikada nije pregovarano s tužiteljem kao potrošačem niti mu je objašnjeno na bilo koji način na što se isto odnosi, a ističemo kako isto nije niti dano tužitelju u posjed prilikom potpisivanja ugovora.

9. Tužitelj osporava osnovanost svih tuženikovih prigovora iznesenih u odgovoru na tužbu i to detaljno obrazlaže ovim svojim podneskom, te u cijelosti ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, kao i što naglašava da je na tuženiku teret dokaza da tužitelj nije potrošač pa da se ne može pozivati na utvrđenje ništetnosti dok pitanje ništetnosti predmetnih odredbi ne može biti predmet rasprave u ovakvom postupku.

10. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže naslovnom sudu po provedenom postupku usvojiti tužbeni zahtjev i obvezati tuženika na nadoknadu parničnih troškova tužitelju.

11. Tužitelj ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva te svih svojih navoda sve do zaključenja glavne rasprave i potražuje troškove postupka prema troškovniku, a na te troškove i zatezne kamate od presuđenja pa do isplate.

12. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je iz same tužbe vidljivo, tužitelj u tužbi postavlja:

(i) deklaratorni tužbeni zahtjev kojim potražuje da se utvrdi da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 3206040961/06 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 13.01.2006.g., u dijelu koji glasi:

“Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora”;

(ii) kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 434,51 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 30.09.2025.g. do isplate s osnove naknade za obradu kreditnog zahtjeva;

(iii) kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 825,34 EUR na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata obračunatih na iznos jednokratne naknade iz tč. (ii) tužbenog zahtjeva sa daljnjim zakonskim zateznim kamatama.

13. Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu.

14. Tuženik ističe prigovor zastare na sve iznose iz kondemnatornih tužbenih zahtjeva, te dodatno ukazuje da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3.273,81 kn odnosno 434,51 EUR naplaćena 21. veljače 2006. godine, a tužba je podnesena 2025. godine znači nakon 19 godina. Tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P– 1401/12 (VTSRH br. Pž-7129/13) nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Osim što je zahtjev po toj osnovi zastario, isti je u cijelosti neosnovan, što tuženik obrazlaže u nastavku. Tuženik dodatno obrazlaže svoj prigovor zastare pozivajući se na brojne sudske odluke.

15. U odnosu na narav tužbenog zahtjeva koji se odnosi na uglavničene zakonske zatezne kamate, tuženik se očituje u nastavku, no s obzirom na isti također ističe prigovor zastare, a sve s obzirom na trogodišnji zastarni rok propisan ZOO.

16. Tužitelj nije dokazao potrošačko svojstvo.

17. Tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko postavljenoj, jer je tužitelj kao vrijednost predmeta spora postavio u iznosu od 1.400,00 EUR, uz napomenu da se u vrijednost predmeta spora ne uračunavaju ni sporedna potraživanja ni deklaratorni tužbeni zahtjev o čemu se tuženik očituje u nastavku.

18. Iznos od 825,34 EUR iz toč. III. tužbenog zahtjeva i nadalje predstavlja sporedno potraživanje, nedjeljiv je od glavne tražbine i s njom čini cjelinu s obzirom da glavna tražbina nije namirena, jer ako postoji glavna tražbina koja se primjerice odnosi na naplaćenu naknadu za obradu, ista je neizmirena pa ne može istovremeno postojati poseban osamostaljeni, glavni zahtjev s osnove uglavničene zakonske zatezne kamate. Ovo stoga što je zakonska zatezna kamata po svojoj pravnoj naravi sporedno potraživanje koje se može osamostaliti tek po prestanku glavne tražbine. Tuženik dodatno ukazuje na stav VSRH o tome da se kamate mogu osamostaliti i obračunati kao glavna tražbina tek po prestanku glavne tražbine (VSRH Rev 1032/2003-2;VSRH Gzz 9/2004-2 od 28. siječnja 2004. godine).

19. Dakle, takav kondemnatorni tužbeni zahtjev od 825,34 EUR i dalje predstavlja neosamostaljeno, sporedno potraživanje (zzk) izraženo u apsolutnom iznosu, a samom činjenicom iskazivanja u apsolutnom iznosu, zakonske zatezne kamate nisu postale nova glavnica, pa je tako tužitelj u vrijednost predmeta spora neosnovano ubrojio i sporedno potraživanje čime je neosnovano povećao vrijednost istog što posljedično ima utjecaj na primjenu višeg tarifnog razreda. U tom pogledu i Županijski sud u Zlataru, presuda i rješenje, posl.br. Gž 1837/07-2 od 17.12.2008.: „Tek nakon prestanka glavne tražbine, neisplaćene zatezne kamate se osamostaljuju i obračunavaju kao glavna tražbina, na koju se mogu zahtijevati zatezna kamate od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.

Smisao navedene odredbe ZOO upravo je u tome, da na obračunate kamate ne mogu teći daljnje kamate, a kako je to tužitelj tražio tužbenim zahtjevom. Iako dakle ta odredba ne predstavlja zapreku da se kamate obračunaju i izraze u apsolutnom iznosu, one time nisu postale nova glavnica, niti u pogledu daljnjih kamata, a niti u pogledu parničnih troškova. Međutim, neovisno o tome bile kamate izražene u apsolutnom iznosu ili na način kako ih je sud dosudio, one ne gube svoj akcesorni karakter, pa ne utječu niti na visinu parničnih troškova.“ Tuženik se poziva i na druge odluke VSRH koje opravdavaju osnovanost tuženikovih tvrdnji vezano uz uglavničene zatezne kamate.

20. U vrijednost predmeta spora ne ubrajaju se sporedna potraživanja, a niti vrijednost deklaratornog tužbenog zahtjeva pa tužitelj nema osnovu za postavljanje vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.400,00 EUR, već isti može iznositi samo koliko i glavna tražbina 434,51 EUR (tč. II. tužbenog zahtjeva), pa u tom smislu tuženik ukazuje i na sudsku praksu VSRH: „U sporu tužiteljica je istaknula zahtjev za činidbu, te deklaratorni zahtjev koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu. Deklaratorni je zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu.“ (VSRH, br. Revr 774/05-2 od 13.12.2005.)“, kao što se tuženik poziva i na brojne druge sudske odluke u svom odgovoru na tužbu. Tuženik predlaže Naslovnom sudu da brzo i na prikladan način provjeri točnost naznačene vrijednosti predmeta spora odnosno da naznači vrijednost predmeta spora na iznos od 434,51 EUR (tč. II. tužbenog zahtjeva). U suprotnom troškovi se neosnovano višestruko povećavaju u odnosu na iznos iz glavnog tužbenog zahtjeva.

21. Nadalje, tuženik u odgovoru na tužbu nema pravo potraživati kamatu na zahtjev iz toč. III. tužbenog zahtjeva. Ovo stoga jer se zahtjev iz toč. III. odnosi na zakonsku zateznu kamatu iskazanu u apsolutnom iznosu koja i nadalje predstavlja sporedno potraživanje jer i dalje teče na iznos glavne tražbine iz toč. II. tužbenog zahtjeva s obzirom da glavna tražbina nije izmirena. Sve dok glavna tražbina ne bude namirena zakonske zatezne kamate kao sporedna tražbina nedjeljive su i čine cjelinu s glavnom tražbinom neovisno o tome kako su izražene. Time je došlo do zabranjenog anatocizma jer tužitelj u toč. III. zahtjeva na neosamostaljenu, sporednu tražbinu zakonskih zateznih kamata potražuje daljnju kamatu.

22. Tuženik navodi da ako se zahtijeva obračunata kamata za određeno razdoblje dugovanja bez procesnih kamata - jer zatezna kamata i dalje teče na glavnicu koja nije plaćena, onda nije riječ o osamostaljivanju kamate, već jednostavno o drugačijem načinu njenog izražavanja jer umjesto opisnog „koje teku od (…) do (…) po stopi (…)“, nema nikakve zapreke izraziti je kao kapitaliziranu (izraženu u apsolutnom iznosu za to određeno razdoblje). Za postojanje (zabranjenog) anatocizma nije odlučan način na koji je zatezna kamata izražena, već nemogućnost da se na tu kamatu (neovisno kako je izražena) zahtijeva daljnja (procesna) kamata prije nego je glavnica plaćena.“

23. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik ističe kako tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja.

24. Tuženik osporava da bi Ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu, bile ništetne, jer se, kako tuženik navodi temelje, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, zakonodavac je u:

- čl. 1. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 143/2013) dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“;

-ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“.

25. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite

(„Narodne novine“, broj 15/2014) glasi:

„Članak 3.

1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“

25. Tuženik napominje da u slučaju da je zakonodavac smatrao kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu, te napominje da se radi o uvriježenom poslovanju kreditnih institucija, te da naknade predstavljaju redoviti trošak kredita, na što ukazuje i Direktiva 2008/48/EZ2 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ.

26. Stoga, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu tako i na razini Europske unije, te tuženik napominje da je zakonodavac tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.)

27. Hrvatski zakonodavac na to se odlučio ali samo pro futuro, za ugovore o stambenom potrošačkom kreditiranju sklopljene nakon stupanja na snagu tog Zakona, 20. listopada 2017., što znači da se recentno stajalište zakonodavca u pogledu isključenja naknade za obradu kreditnog zahtjeva ne odnosi na potrošački ugovor koji je predmet spora, budući da je on sklopljen 2006. godine, za vrijeme važenja Zakona o bankama, koji je u odredbi stavka (3) članka 173. izričito, u sklopu odredaba o obveznom informiranju potrošača, propisao obvezu (ali i ovlast banaka), informirati potrošače o uvjetima pružanja usluga, odobravanja kredita, uključujući o naknadama koje banka zaračunava korisniku kredita. Uzgred valja napomenuti da je i po Zakonu o kreditnim institucijama propisano da se naknade uređuju općim uvjetima poslovanja kreditnih institucija (točka (5) stavak (4) članak 303.).

28. Tuženik tvrdi da je predmetna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te se poziva na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača koja je u skladu sa člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, a da je u ovom konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena.

29. Tuženik u svom odgovoru na tužbu posebno naglašava kako je upravo odredbom čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora pa tako i naknadu za obradu kredita.

30. Nadalje, naknada je naplaćena u postotku od 0,70% iznosa kredita temeljem Odluke o tarifi naknada za usluge (2006. godina) i točke Odluke B3.4.1.2. Stambeni kredit za mlade (1% iznosa od kredita) i B3.4.5. Obrada kreditnog zahtjeva za vlasnike paket – računa – modeli Expert i Zlatni (30% popusta). Naknada je propisana na jasan, razumljiv, određen odnosno odrediv način. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke, a uz to što je obveza plaćanja naknade bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu i Odluci o Tarifi naknada za usluge, banka je tužitelja i na druge načine informirala o obvezi plaćanja naknade, kao od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita, Općim uvjetima poslovanja Banke u točci 5., pa obzirom da je primijenjena mjerodavna odredba Tarife Banke koja je propisivala naknadu za obradu stambenih kredita u fiksnom iznosu što je jasno svakom prosječnom korisniku kredita, a još je tužitelju i dodatno umanjen navedeni iznos.

31. Tuženik navodi da predmetna Ugovorna odredbe nije prouzročila nikakvu (a još manje „znatnu“) neravnotežu između stranaka, te tuženik obrazlaže svoje viđenje primjene testa (ne) poštenosti, pa tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak, te da značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo.

32. U slučaju kada je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u vrijeme sklapanja ugovora bila:

-izričito zakonski dopuštena;

-ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu;

-određena u postotnom iznosu kredita te tužitelju još dodatno umanjena zbog korištenja pogodnosti;

-određena odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku;

-ekvivalentna izvršenim uslugama banke - tuženik smatra kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama odnosno da bi naknada bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vjere pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

33. Neovisno o tome, banka opreza radi, ističe kako su naknadom na obradu kreditnog zahtjeva pokrivane usluge i troškovi poput:

a) Troškovi rada – troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi (npr. doprinosi, porezi, prirezi i sl.);

b) Administrativni troškovi i amortizacija - materijalni troškovi i troškovi za nebankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine;

c) Troškovi provizija i naknada – nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba;

d) Troškovi poreza i drugi administrativnih davanja – porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge.

34. Slijedom iznesenog, tuženik navodi da za ocjenu je li ugovorna odredba o naknadama ništetna nije od značaja jesu li usluge koja banka pruža u zamjenu za naknade konkretno i detaljno navedene u Ugovoru o kreditu, već je sud koji provodi postupak dužan prvenstveno ocijeniti da li je ugovorna odredba o naknadama jasna, razumljiva i uočljiva te ocijeniti da li takva odredba uopće podliježe testu nepoštenosti sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača odnosno čl. 4. st. 2. Direktive 93/13. Sukladno svemu gore navedenom, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li (ne) poštene ugovorne odredbe o naknadama. Podredno, tuženik navodi da ako sud smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti, tuženik ističe kako je sud dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a posebice (i) iznos kredita i iznos naplaćene naknade te odnos ta dva iznosa (ii) nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te (iii) obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te (iv) pružene usluge, pa na temelju toga donijeti odluku o tome da li tako ugovorena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka. Sukladno svemu gore navedenom tuženik ističe takva ugovorna odredba ne može i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zaključno, tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

35. U daljnjem tijeku postupka, tuženik ustraje na osporavanju istaknutih tužbenih zahtjeva. Tuženik ustraje na svim prigovorima, činjenicama i dokaznim prijedlozima koje je iznio u odgovoru na tužbu, te svojim podneskom od 29.12.2025. godine to još dodatno obrazlaže, te predlaže da sud temeljem odredbe 221.a. ZPP-a o teretu dokaza odbije tužbu i tužbeni zahtjev, te naloži tužitelju da tuženiku naknadi dosuđene parnične troškove prema troškovniku, a na troškove potražuje i zatezne kamate od presuđenja pa do isplate.

36. Sud je u tijeku postupka proveo slijedeće dokaze: uvidom u cjelokupnu spisu priležeću dokumentaciju, saslušao je tužitelja osobno kao stranku, pa kako stranke nakon ovako provedenog dokaznog postupka ističu da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, već da predlažu da sud donese presudu temeljem stanja spisa, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

37. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao u izreci ove presude, pod točkama I-III.

38. Treba napomenuti da je sud na prigovor tuženika utvrdio VPS ovog spora sa 1.259,85 EUR prema visini kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva iz same tužbe, a sve u skladu s postojećom ustaljenom sudskom praksom vezanom uz ovakvu vrstu sporova i tužbenog zahtjeva, s time da je sud tom prilikom greškom uzeo u obzir i visinu uglavničene zatezne kamate koje je izračunata za nepodmireno glavno potraživanje u iznosu od 825,34 EUR, a isto ne čini visinu tužbenog zahtjeva kao sporedno potraživanja, jer visinu tužbenog zahtjeva čini samo utuženi iznos glavnog potraživanja, što je 434,51 EUR, sve prema odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a, cijeneći iznos neosnovano plaćene naknade za obradu kredita kao VPS u ovoj pravnoj stvari kao visinu tužbenog zahtjeva, te je sud utvrdio da se tuženik osnovano poziva na recentne sudske odluke obrazlažući osnovanost ovog svog prigovora, jer deklaratorni dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe iz čl. 2. služi isključivo za utvrđenje osnovanosti tužbenog zahtjeva na isplatu, a visinu tužbenog zahtjeva čini samo iznos od 434,51 EUR, kako je sud odlučio u izreci ovog rješenja, ispravivši time grešku u pisanju raspravnog rješenja od dana 16.01.2026. u odnosu na utvrđenje VPS-a. Sud naglašava da obzirom uglavničene zatezne kamate ne čine u ovoj parnici glavno novčano potraživanje, to VPS i nadalje ostaje utvrđenih 434,51 EUR kao u izreci ovog rješenja, pa je o tome sud vodio računa kod odlučivanja o troškovima postupka. Slijedom iznesenog, sud je o VPS-u odlučio kao u ovom rješenju i ispravio propust koji je greškom učinio na raspravi kada je svojim raspravnim rješenjem odredio VPS sa 1.259,85 EUR, umjesto točnog VPS-a od 434,51 EUR.

39. Sud je utvrdio da je nesporno da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, da iz stanja spisa proizlazi da je ugovorena sporna odredba iz čl. 2. Ugovora, kao i da je tužitelj platio tuženiku naknadu za obradu zahtjeva za kredit, ali da je sporno da li su ništetne odredbe iz čl. 2. Ugovora na način kako to navodi tužitelj u svojoj tužbi i tužbenom zahtjevu, da li je nastupila zastara, da li se radi o potraživanju s naslova tuženikova stjecanje bez pravne osnove, kao i status potrošača tužitelja u ovoj pravnoj stvari, te osnov tužbenog zahtjeva, tijek zatezne kamate zatražene na uglavničene zatezne kamate, da li je plaćanjem predmetne naknade po tužitelju došlo do znatne neravnoteže između stranaka ugovora na štetu tužitelja.

40. Sud je iz iskaza tužitelja saslušanog osobno kao stranke, utvrdio da je tužitelj rođen 1976. godine i po zanimanju dipl. ing. elektrotehnike, da je prije dizanja predmetnog kredita bio klijent tuženika, a i danas je. Navodi da je to bio stambeni kredit, za kupnju stana koji je trebao za tužiteljeve osobne potrebe i život njega i njegove obitelji. Taj stan su u međuvremenu počeli iznajmljivati negdje od 2020.godine ili 2021.godine, kada su odselili iz tog stana kojem je osnovna i primarna namjena bila rješavanje stambenog pitanja tužitelja i njegove obitelji. Do 2020. Ili 2021.godine taj stan nije imao nikakve komercijalne namjene.

41. Tužitelj navodi da je on došao tražiti kredit u određenom novčanom iznosu koji mu je trebao za kupnju novog stana koji je bio na adresi [adresa], a u banci su mu ponudili kredit u CHF kao najbolju soluciju za tužitelja te mu nitko kod razgovora o kreditu nije rekao da će morati platiti ulaznu naknadu koju je tužitelj platio. Tužitelj navodi da on zna da mu se taj iznos skinuo s računa, a bez da mu je netko objasnio od čega bi se ustvari ta naknada sastojala. Tužitelj navodi da je on ugovor pročitao prije solemnizacije, te nisam u njemu uočio ništa neobično. Nije tu bilo pregovaranja, već samo "uzmi ili ostavi". Kredit je konvertiran u EUR i zatvoren.

42. Tužitelj napominje da on u nije u u konverziji dobio nazad tu naknadu za obradu kredita koju ovdje tuži. Na poseban upit punomoćnika tuženika odgovara da principijelno svaki ugovor uz sebe veže neke opće akte, pa tako očito i ovaj te da je pročitao sve što je dobio od banke. Tužitelj iskazuje da on nije nikoga posebno pitao o visini naknade niti čemu ona služi, te nije pokušavao isto smanjiti, jer nije bilo pregovaranja o bilo čemu, osim visini kredita i načinu oplate, a prigovorio je o načinu na koji mu je tuženik obračunao intarkalarnu naknadu, te da tužitelja plaćanje tog iznosa nije ugrozilo, ali je činjenica da je tužitelj dobio za taj iznos umanjen kredit, a dogovarao je drugi iznos kredita.

43. Sud je iskaz tužitelja saslušanog osobno kao stranke prihvatio cijelosti kao istinit, jer je dan logično, uvjerljivo, životno i u skladu je sa spisom priležećom dokumentacijom. Sud je iz tog iskaza utvrdio da se radilo o potrošačkom ugovoru o kreditu, te o stambenom kreditu, a što proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu, a iz samog čl. 2. sud je utvrdio da je isti sadržavao odredbu o obvezi tužitelja plaćanju predmetne ovdje utužene naknade „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, kako to tužitelj i navodi u svojoj tužbi i tužbenom zahtjevu kao pod toč. I. petita, a sud presudio kao pod toč. I. izreke ove presude. Sud je utvrdio iz spisu priležeće dokumentacije, kao i iz iskaza tužitelja, da je tužitelj istu naknade iz čl. 2. Ugovora o kreditu platio, te da nije sporno da je tužitelj izvršio tu svoju ugovornu obvezu i isplatio jednokratno naknadu za obradu njegova zahtjeva za kredit, u iznosu koji je i utužen u ovoj parnici te dosuđen tužitelju kao pod toč. II. izreke ove presude.

44. Sud je utvrdio iz iskaza tužitelja, da je stan kupljen predmetnim kreditom kupljen radi rješavanja stambenog pitanja tužitelja i njegove obitelji, te da je to bila pretežna namjena kredita, sve do 2020. tj. 2021. godine kada je tužitelj taj stan iznajmio, a prije tog razdoblja stan nije bio iznajmljen niti je služio u koje druge komercijale svrhe, pa je sud slijedom iznesenog utvrdio da je tužitelj dokazao svoj status potrošača iz predmetnog Ugovora o kreditu iz početka 2006. godine, te način korištenja i svrhu tog kredita, kao i aktivnu legitimaciju tužitelja. Nije sporno da iznos od sadašnjih 434,51 EUR, koji je tužitelj od predmetnog kredita tada u iznosu od 3.273,81 kn platio tuženiku 21.02.2006. godine s naslova naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije ugrozio tužiteljevu egzistenciju, ali znatna neravnoteža stranaka nastaje i kada jedna stranka drugu stavi u pravno značajno neravnopravan položaj, kako je to ovdje tuženik učinio tužitelju. Dakle, ne radi se samo o novčanom iznosu i njegovoj visini, nego o neravnopravnosti stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, o čemu je sudska praksa zauzela jasan stav. 45. Tužitelj je, prema utvrđenju suda, dokazao da niti u banci tuženika niti kod javnog bilježnika nije bio upoznat s time od čega se i kojih točno pojedinačnih usluga i iznosa tih usluga sastoji ulazna naknada, određena u postotku od iznosa kredita, niti zašto je tužitelj bio u obvezi istu naknadu platiti prema odredbi čl. 2. Ugovora, upravo u tamo propisanom postotku, a ugovor je tipski sačinio sam tuženik, a utjecaj na njegov sadržaj imao je tužitelj navodeći koji mu novčani iznos kredita treba, te ugovaranjem roka otplate.

46. Sud je utvrdio da na sadržaj ovdje spornih dijelova ugovornih odredbi tuženik nije dokazao da bi bile dostatno obrazložene tužitelju, a teret dokaza je ove činjenice na tuženiku, kao što tuženik nije dokazao da bi tužitelj imao utjecaja na visinu ove naknade, da bi na njezinu visinu mogao utjecati, te da bi se o visini tih naknada pojedinačno pregovaralo, kao i da bi joj tuženik ili netko treći (iako ne postoji obveza trećih za to, pa niti javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor) objasnio od kojih se točno to troškova i u kojim iznosima nominalnim sastoji sam trošak obrade kredita. Tužitelj je dokazao, prema utvrđenju ovog suda, svoj status potrošača, aktivnu legitimaciju, pravni interes za podizanje ove tužbe, kao i osnov i visinu svog tužbenog zahtjeva kao pod toč. I., II. i III. izreke ove presude, te tuženikovu pasivnu legitimaciju.

47. Sud je utvrdio da niti iz samog teksta Ugovora kao niti iz Općih akata tuženika, tj. Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, koji su prema odredbi čl. 295. ZOO-a sastavni dio Ugovora, ne proizlazi za koje točno svrhe i radnje koje treba poduzeti tuženik za sklapanje predmetnog kredita nastaje navodni trošak za koji se naknada naplatila tužitelju za obradu kredita, kao i za naknadu iz čl. 2. Ugovora, od čega bi se te naknade sastojale i u čemu su u kojim iznosima nastali ti troškovi, a tuženik ne navodi niti u odgovoru na tužbu, te nisu navedeni niti u Ugovoru niti u općim aktima tuženika koji nesporno u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a čine sastavni dio Ugovora, a niti u odgovoru na tužbu, kao niti u tijeku ovog parničnog postupka, koji su to nominalno navedeni pojedini iznosi tih troškova. Dakle, tuženik je samoinicijativno, naplatio tužitelju koliko je sam odredio i htio za obradu kredita, kao i naknadu za osiguranje kredita, a plaćanje koje je bio uvjet za dobivanje istog kredita. Prema ocjeni suda, ovdje se sigurno ne radi o načelu savjesnosti, ravnopravnosti stranaka, jednakosti davanja i sl., kao i ostalim osnovnim načelima obveznog prava iz ZOO-a, koja sva načela je, prema utvrđenju suda tuženik prekršio. Prema utvrđenju ovog suda, tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o visini ulazne naknade, niti je odbiti platiti, ako je želio dobiti kredit, kao i što je tužitelj dokazao da ga tuženik nije upoznao od čega bi se ta naknada nominalno sastojala i to upravo u ugovornim odredbama navedenim postotcima. Sud je utvrdio da se u ovoj parnici ne radi o zahtjevu za naknadu štete, ili potraživanju tužitelja s naslova povremenih davanja, već se radi o potraživanju tužitelja s naslova neosnovano stečenog po tuženiku zbog ništetnosti dijelova ugovornih odredbi po kojima je tužitelj izvršio tuženiku isplatu koja je predmet ovog spora i potraživanja tužitelja.

48. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je tužitelj dokazao ništetnost odredbi čl. 2. Ugovora, obzirom da u odnosu za iste nije dobio ikakva pojašnjenja i obrazloženja od čega se iste naknade sastoje, zašto baš u tim dijelovima Ugovora navedenim postocima, koju to uslugu, odnosno, trošak tuženika tužitelj je bilo obvezna platiti, a takvo obrazloženje vezano uz visinu postotka, kao i sastav stvarno nastalih troškova, tužitelj nije dobio niti u općim aktima tuženika, bez obzira na primjenu odredbe čl. 295. ZOO-a. Nadalje, teret dokaza da bi tužitelju bilo obrazloženo sve navedeno je upravo bio na tuženiku, a tuženik isto, prama utvrđenju ovog suda nije dokazao.

49. Sud je utvrdio da je sam tuženik izdao dokument kojim potvrđuje da je od tužitelja s utuženog osnova primio uplatu dana 21.02.2006. godine po osnovi čl. 2. Ugovora iznosa od tadašnjih 3.273,81 kn, a ovdje utuženi iznos čini protuvrijednost u EUR prema fiksnom tečaju konverzije, što je iznos od 434,51 EUR. Sud je utvrdio da tužitelj od utuženja pa nadalje potražuje na ove iznose i zateznu kamatu počev od plaćanja tuženiku pa do isplate, te daje tužitelj u samoj tužbi uglavničio svoje potraživanje na ovo glavno novčano potraživanja, izračunom uglavničenih zateznih kamata za period počev od dospjelosti pa do utuženja, tako da na iznos plaćen za ulaznu naknadu potražuje iznos uglavničene zatezne kamate od 825,34 EUR sa zateznim kamatama tekućima na isto od dana presuđenja pa do isplate. Sud je dio zahtjeva za isplatu uglavničene zatezne kamate i zatezne kamate na tako postavljen uglavničeni iznos odbio u cijelosti, a to iz razloga, što je teret dokazivanja visine tako postavljenog zahtjeva za isplatu uglavničene zatezne kamate morao dokazati u zatraženoj visini i prikazati sudu tijek uglavničene zatezne kamate. Kako tužitelj na kojem je teret dokazivanja visine tog dijela zahtjeva nije dokazao niti dostavom izračuna sastavljenog prije utuženja, to je sud taj dio zahtjeva tužitelja odbio zajedno sa zatraženim zateznim kamatama na taj iznos od presuđenja, a sve kao pod toč. IV. izreke ove presude. Treba naglasiti da tužitelj ima pravo potraživati uglavničenu zateznu kamatu, ali mora dokazati u kojem periodu je istu izračunao i visinu tako postavljenog zahtjeva, ali da tužitelj nema pravo potraživati zateznu kamatu na tako uglavničenu kamatu, sve dok postoji glavno potraživanje za koje je zatražena.

50. U odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je nametnuta tužitelju obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 2. Ugovora, kao je to navedeno u samoj tužbi i tužbenom zahtjevu treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

51. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 2. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, koja je predmet ovog spora, sud je uočio da je odredba bile lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome jesu li te odredbe tužiteliu bile razumljive kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

52. Sud smatra da pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U tom smislu ovaj sud je cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, kao i odredbe o obvezi plaćanja naknade za osiguranje kredita, te da mu te odredbe nisu tužitelju bile pojašnjene kao i da nije bilo obrazloženja tuženika zašto ih točno tužitelj, kao korisnik kredita mora platiti i od čega se taj trošak nametnut tužitelju u stvari sastoji, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

53. Sud je utvrdio da bi bila neosnovana tvrdnja o eventualno neuspješnom isticanju ništetnosti dijela ugovorne odredbe obzirom da je isti ugovor solemniziran, jer na isto, prema utvrđenju ovog suda, ukazuje vrlo bogata sudska praksa, a niti prema jednom propisu, pa niti prema Zakonu o javnom bilježništvu, nije zadatak javnog bilježnika da prilikom solemnizacije ugovora objašnjava i rasčlanjuje korisniku kredita od čega se sastoji tvz. ulazna naknada, tj. naknada za obradu kredita jer je to bio zadatak tuženika, za koji tuženik nije dokazao da bi ga izvršio.

54. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da je ona u samom Ugovoru navedena naknada samo naznačena na način da upućuje na Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, tj. tuženika, bez da bi bio točno naveden iznos, niti kako je isti eventualno i u postotku određen spram visine samog kredita. Sud je utvrdio da je tužitelju naknada naplaćena u utuženom iznosu od sadašnjih 434,51 EUR prema čl. 2. Ugovora. Sud je utvrdio da ta sporna odredba kao niti podzakonski akt tuženika (Odluka o Tarifi) ne sadrže podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio te visine, dakle, iz tih odredbi nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita, tj. radi osiguranja kredita kod osiguravatelja, a rad službenika i stručnih službi tuženika koji su zaposlenici tuženika na obradi kredita, i provođenju obveze osiguranja kredita, što su odredbe koje je sam tuženik stavio u Ugovor, sastavni je dio poslova radi obavljanja kojih su i zaposleni i plaćeni po tuženiku, pa dio obrazloženja tuženika o osnovnosti tako naplaćenih troškova za sud neprihvatljiv kao uvjerljiv i istinit. Dakle, nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade, tj. postotak iznosa kredita, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio u ugovoru samo kao obvezu tužitelja upućujući na svoje interne podzakonske akte, kako tužitelj nije mogao pregovarati o visini predmetne naknade i kako je ista bila uglavljena u tipski ugovor dan tužitelju na potpis, tako i ovaj sud zaključuje da je ovdje utužena naknada nametnute tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade iz čl. 2. Ugovora, da te naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u ovom parničnom postupku, prema utvrđenju ovog suda, nije dokazao.

55. Navodi tuženika da ta naknada nije uzrokovala značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, povezujući je s visinom naknade u utuženom iznosu, te dovodeći visinu naknade u odnos s visinom odobrenog kredita, ovaj sud je stava da ne znači da visina te naknade nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to zbog toga jer plaćanje naknade za obradu kredita je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa tako postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Nastavno treba navesti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

56. Konačno, sud napominje da prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU, presudu u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

57. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe iz čl. 2. Ugovora o kreditu, te presudio o istoj odredbi kao u presudi pod toč. I. izreke usvojivši deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u cijelosti, a iz svih već ranije obrazloženih razloga. Sud je utvrdio je tužitelj dokazao da ima pravni interes za isticanje ništetnosti ovog dijela ugovorne odredbe, kao i da se ne bi ovdje radilo o manjoj zabrani u realiziranom ugovoru, pa da tima tužiteljica ne bi mogla utužiti za ništetnost.

58. Sud je utvrdio da je tuženik svojim nametanjem ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita da plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva tužitelja gdje je tuženik svojim nametanjem obveze tužitelju kao je to propisano čl. 2. Ugovora, a sve kao pod toč. I. izreke ove presude nepošten i ništetan, a primjenom propisa čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a, te utvrdio da je ništetan tužbenim zahtjevom obuhvaćen pojedini dio konkretnog ugovora, kao i da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, te da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, utvrdio da je deklaratorni dio tužbenog zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, kao u izreci ove presude. Sud je utvrdio da činjenica što je predmetni ugovor solemniziran po javnom bilježniku nije ni od kakvog utjecaja na uspješnost tužitelja vezano uz ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao što je sud presudio pod toč. I. izreke ove presude. Sud je utvrdio da je osnovan i tužbeni zahtjev kao što je postavljen pod toč. II. petita tužbenog zahtjeva za isplatu plaćenog iznosa naknade, što je potraživanje tužitelja spram tuženika s naslova stečenog bez pravne osnove, kako je sud i dosudio tužitelju kao pod toč. II. izreke ove presude,

59. Sud je utvrdio da upravo argumenti koje navodi tuženik u ovoj parnici o osnovanosti i opravdanosti svog postupanja kod ugovaranje spornih naknada, su argument koji ide u korist tužitelja, jer je jasno da tuženik nije želio ništa riskirati, već se unaprijed osigurao ništetnim dijelovima ugovornih odredbi da ne bi bio na gubitku, te svalio teret takvog svog postupanja u cijelosti na tužitelja kao potrošača, sve suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time je sud utvrdio predmetne odredbe ugovora ništetna, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I.). Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene toč. I. petita tužbenog zahtjeva kao pod toč. I. izreke ove presude, ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115. – sve ZOO-a.

60. Kako se prema ZOO-u zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ne gasi, tj. za njega nema zastare, a nema osnova za primjenu odredbi ZOO-a o zabranama manjeg značaja i ispunjenju ugovora, to je sud deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, zasigurno nije u zastari, a sud je utvrdio da u odnosu na tužiteljev kondemnatorni zahtjev, nije u zastari u smislu odredbi čl. 225. ZOO-a u vezi odredbi čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115., čl. 215. st. 1. i čl. 216. - sve ZOO-a, te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti, i to iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje se radi o zaštiti potrošača, što tužitelj jeste, znači da za tužitelja počinje teći zastarni rok nakon pravomoćnosti izreke ove presude pod toč. I. izreke ove presude, obzirom na potraživanje isplate zbog stečenog bez pravne osnove po tuženiku vezano uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, tj. naknadi za obradu kredita. Utvrdivši ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao pod toč. I. izreke ove presude, sud je dosudio tužitelju pod toč. II. izreke ove presude zatraženi iznos plaćene naknade, jer je taj iznos postavljen u visini koja odgovora dokumentaciji koju je o tom plaćanju načinio sam tuženik.

61. Sud je utvrdio da je tužitelj osnovano zatražio tijek zatezne kamate na utuženi iznos plaćene naknade zbog ništetnosti dijela Ugovora iz toč.2. Ugovora, to je sud dosudio tužitelju zatezne kamate na njegovo glavno novčano potraživanje počev od dana nakon što je tužitelj izvršio ovog plaćanje tuženiku naknade pa do isplate, kao pod toč. II. izreke, jer je odbio uglavničeno iskazan zahtjev za zateznu kamatu na isti taj glavni iznos, obzirom da ne postoji dostavljen sudu valjan izračun, tj. nikakav izračun iste uglavničene kamate. Tužitelju kao i svakom drugom vjerovniku pripada zatezna kamata na novčano potraživanje od njegove dospjelosti do plaćanja, a sve primjenom odredbe čl. 29. st. 1. ZOO-a.

62. Kako zatezna kamata na glavno novčano potraživanje je zatražena po tužitelj, ali u iznosu koji je uglavničen, a sud nije mogao provjeriti točnost tako postavljene visine uglavničenog iznosa, to je sud odbio dosuditi tužitelju zatraženi uglavničeni iznos zatezne kamate kao pod toč. IV. izreke presude, ali je sud dosudio tužitelju svakako pripadajuću zateznu kamatu kao pod toč. II. izreke ove presude, sve primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, što proizlazi iz dokumentacije.

63. Sud je na osnovi provedenog postupka utvrdio da tuženik, suprotno svojim tvrdnjama, nije bio savjestan u vrijeme stjecanje utuženog iznosa bez pravnog osnova od strane tužitelja, zbog čega je tuženik dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od dana nakon tuženikovog neosnovanog i nesavjesnog stjecanja od tužitelja, (tužitelj je platio tuženiku dana 21.02.2006. a sud je na tako plaćenu naknadu dosudio zateznu kamatu tekuću od 22.02.2006. godine pa do isplate), a kako je sud presudio pod toč. II. izreke ove presude, te dosudio tužitelju zatražene zatezne kamate, ali ne u uglavničenom iznosu.

64. Sud je stava da tužitelj ima pravo tražiti uglavničenu zateznu kamatu, ali da je dužan dokazati visinu tog uglavničenja i omogućiti provjeru izračuna, a primjenom odredbe čl. 31. st. 2. ZOO-a, te primjenom ustaljenje sudske prakse prema odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje uglavničene zatezne kamate ne ulaze u VPS sve dok ne postanu glavno novčano potraživanje, tj. nakon što je podmiren glavni novčani zahtjev za koji su izračunate, pa VPS i nadalje u predmetu ovog spora ostaje prema iznosima utuženih naknada, bez zbrajanja uglavničenih zateznih kamata u VPS.

65. Nadalje, sud je utvrdio da prema odredbi čl. 31. st. 1. i čl. 31. st. 2. ZOO-a, tužitelj nema pravo potraživati zatezne kamate na uglavnične zatezne kamate, sve dok postoji glavno potraživanje, a što je ovdje i slučaj, pa je sud tako zahtjev tužitelja na platež zatezne kamate na uglavničene iznose zatezne kamate odbio kao neosnovan, a sve kao pod toč. IV. izreke ove presude. Sud je uz već ranije navedeni članak ZOO-a primijenio i odredbu čl. 29. st. 1. ZOO-a, odlučujući o istome, kao i pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluka Rev 327/2013 od 06.03.2019., Rev 2290/2013 od 02.10.2019., te Rev 2364/2017 od 09.06.2021.

66. Sud je utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužitelja, a cijeneći isto pitanje u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

67. Sud je utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, jer se prema utvrđenju ovog suda tuženik prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbi nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem, te da je tuženik bio nesavjestan i u vrijeme primanja uplate tog iznosa od tužitelja, pa je sud slijedom iznesenog, prigovor zastare, kao i prigovor tijeka zatezne kamate utvrdio neosnovanim u cijelosti, a kao i sve ostale prigovore osim prigovora vezano uz po tužitelju naznačeni VPS u tužbi, a kako je to sud već sve obrazložio u ovoj presudi.

68. Obzirom da je utuženi dio ugovorne odredbe iz čl. 2. Ugovora ništetan (toč. I. izreke), to tužitelj u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao i odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa .zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate tužitelja utuženog iznosa, pa do isplate, sve kao pod toč. II. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu počev od stjecanja istog od strane tuženika, a obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme stjecanja od potrošača – tužitelja, bez osnove neupitna, a kamate su postavljene od tog tuženikova stjecanja bez osnova, pa do isplate.

69. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao svoj status potrošača, osnovanost, visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, a zbog čega je sud isti tužbeni zahtjev tužitelja i usvojio kao u izreci pod toč. I. -III, a odbio u dijelu kao pod toč. IV. izreke, jer tužitelj nije dokazao visinu izračuna uglavničene zatezne kamate i nema pravo na zateznu kamatu na uglavničene iznose zatezne kamate obzirom da glavni dug nije podmiren.

70. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. prosinca 2007. godine donesena je primjenom odredbe čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude, a visinu troškova je sud cijenio prema VPS-u koji je sud odredio na prigovor tuženika, po službenoj dužnosti.

71. Odluka suda o troškovima postupka zasniva se na odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a i sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, troška sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu, a sve prema VPS-u koji je sud odredio na prigovor tuženika i ispravio grešku u pisanju, te je sada 434,51 EUR, imajući u vidu da je tužitelju dosuđena i zatezna kamata, iako ne u uglavničenom iznosu, koji niti inače ne bi u ovom slučaju, iz ranije obrazloženih razloga ulazio u VPS.

72. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 18.12.2025., ročište 16.01.2026. - svaka od ovih parničnih radnji po 50 bodova, što čini ukupno 150 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 300,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 75,00 EUR, te čini zbir od 375,00 EUR, čemu je valjalo dodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR, što čini ukupan trošak tužitelja u ovoj parnici u iznosu od 428,09 EUR i dosuđen je tužiteljici u cijelosti kao pod toč. III. izreke ove presude.

73. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 26. veljače 2026. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

74. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 26. veljače 2026. godine

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz poziv na plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR

2. tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte