REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-280/2025-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužiteljice TC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupane po punomoćniku mr.Jelena Tkalec, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 28. siječnja 2026.god. u nazočnosti punomoćnice tužiteljice mr.Jelene Tkalec, odvjetnice i punomoćnika tuženika Jurice Grbića, odvjetnika u OD, dana 26. veljače 2026.god., objavio je i

p r e s u d i o  je :

I.Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 218-50-3221525 od dana 10.01.2006. godine, solemniziran od strane javnog bilježnika Kvakan Ivana iz Čakovca, broj: OU-40/06-1 od 16.01.2006.g. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

II.Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7 Ugovora o kreditu broj 218-50-3221525 od dana 10.01.2006. godine, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

III.Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535 da tužiteljici OREHOVEC SLAVICI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 8.859,78 EUR (osamtisućaosamstopedesetidevet eura i sedamdesetiosam centi ) / što je ranije ranije 66.753,88 kuna (šezdesetišesttisućasedamstopedesetitri kune i osamdeseti- osam lipa) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, u roku od 15 dana, kako slijedi:

– Iznos od 168,26 /22,33 Kn/€ od 01.12.2009. do isplate

– Iznos od 469,97 / 62,38 Kn/€ od 01.01.2010. do isplate

– Iznos od 526,01 / 69,81 Kn/€ od 01.02.2010. do isplate

– Iznos od 513,16 / 68,11 Kn/€ od 01.03.2010. do isplate

– Iznos od 589,22 / 78,20 Kn/€ od 01.04.2010. do isplate

– Iznos od 574,80 / 76,29 Kn/€ od 01.05.2010. do isplate

– Iznos od 602,91 / 80,02 Kn/€ od 01.06.2010. do isplate

– Iznos od 846,35 / 112,33 Kn/€ od 01.07.2010. do isplate

– Iznos od 796,23 / 105,68 Kn/€ od 01.08.2010. do isplate

– Iznos od 698,20 / 92,67 Kn/€ od 01.09.2010. do isplate

– Iznos od 648,55 / 86,08 Kn/€ od 01.10.2010. do isplate

– Iznos od 568,70 / 75,48 Kn/€ od 01.11.2010. do isplate

– Iznos od 737,18 / 97,84 Kn/€ od 01.12.2010. do isplate

– Iznos od 951,51 / 126,29 Kn/€ od 01.01.2011. do isplate

– Iznos od 799,74 / 106,14 Kn/€ od 01.02.2011. do isplate

– Iznos od 794,57 / 105,46 Kn/€ od 01.03.2011. do isplate

– Iznos od 2.730,74 / 362,43 Kn/€ od 01.06.2011. do isplate

– Iznos od 1.044,45 / 138,62 Kn/€ od 01.07.2011. do isplate

– Iznos od 1.280,64 / 169,97 Kn/€ od 01.08.2011. do isplate

– Iznos od 1.159,31 / 153,87 Kn/€ od 01.09.2011. do isplate

– Iznos od 1.026,50 / 136,24 Kn/€ od 01.10.2011. do isplate

– Iznos od 1.012,25 / 134,35 Kn/€ od 01.11.2011. do isplate

– Iznos od 1.002,02 / 132,99 Kn/€ od 01.12.2011. do isplate

– Iznos od 1.065,37 / 141,40 Kn/€ od 01.01.2012. do isplate

– Iznos od 1.120,60 / 148,73 Kn/€ od 01.02.2012. do isplate

– Iznos od 1.128,00 / 149,71 Kn/€ od 01.03.2012. do isplate

– Iznos od 1.089,79 / 144,64 Kn/€ od 01.04.2012. do isplate

– Iznos od 1.115,59 / 148,06 Kn/€ od 01.05.2012. do isplate

– Iznos od 1.133,24 / 150,41 Kn/€ od 01.06.2012. do isplate

– Iznos od 1.103,54 / 146,46 Kn/€ od 01.07.2012. do isplate

– Iznos od 1.111,35 / 147,50 Kn/€ od 01.08.2012. do isplate

– Iznos od 1.089,09 / 144,55 Kn/€ od 01.09.2012. do isplate

– Iznos od 1.040,99 / 138,16 Kn/€ od 01.10.2012. do isplate

– Iznos od 1.092,27 / 144,97 Kn/€ od 01.11.2012. do isplate

– Iznos od 1.116,88 / 148,24 Kn/€ od 01.12.2012. do isplate

– Iznos od 1.099,63 / 145,95 Kn/€ od 01.01.2013. do isplate

– Iznos od 1.002,89 / 133,11 Kn/€ od 01.02.2013. do isplate

– Iznos od 1.085,07 / 144,01 Kn/€ od 01.03.2013. do isplate

– Iznos od 1.092,25 / 144,97 Kn/€ od 01.04.2013. do isplate

– Iznos od 1.060,04 / 140,69 Kn/€ od 01.05.2013. do isplate

– Iznos od 960,47 / 127,48 Kn/€ od 13.06.2013. do isplate

– Iznos od 965,66 / 128,17 Kn/€ od 06.07.2013. do isplate

– Iznos od 985,47 / 130,79 Kn/€ od 08.08.2013. do isplate

– Iznos od 1.026,41 / 136,23 Kn/€ od 07.09.2013. do isplate

– Iznos od 1.080,53 / 143,41 Kn/€ od 12.10.2013. do isplate

– Iznos od 1.063,47 / 141,15 Kn/€ od 01.11.2013. do isplate

– Iznos od 1.067,78 / 141,72 Kn/€ od 06.12.2013. do isplate

– Iznos od 1.094,27 / 145,23 Kn/€ od 01.01.2014. do isplate

– Iznos od 759,64 / 100,82 Kn/€ od 01.02.2014. do isplate

– Iznos od 786,97 / 104,45 Kn/€ od 01.03.2014. do isplate

– Iznos od 778,03 / 103,26 Kn/€ od 01.04.2014. do isplate

– Iznos od 747,79 / 99,25 Kn/€ od 01.05.2014. do isplate

– Iznos od 738,10 / 97,96 Kn/€ od 01.06.2014. do isplate

– Iznos od 742,48 / 98,54 Kn/€ od 01.07.2014. do isplate

– Iznos od 776,79 / 103,10 Kn/€ od 01.08.2014. do isplate

– Iznos od 805,69 / 106,93 Kn/€ od 01.09.2014. do isplate

– Iznos od 799,70 / 106,14 Kn/€ od 01.10.2014. do isplate

– Iznos od 824,68 / 109,45 Kn/€ od 01.11.2014. do isplate

– Iznos od 841,66 / 111,71 Kn/€ od 01.12.2014. do isplate

– Iznos od 831,66 / 110,38 Kn/€ od 01.01.2015. do isplate

– Iznos od 845,29 / 112,19 Kn/€ od 01.02.2015. do isplate

– Iznos od 845,29 / 112,19 Kn/€ od 01.03.2015. do isplate

– Iznos od 845,29 / 112,19 Kn/€ od 01.04.2015. do isplate

– Iznos od 845,29 / 112,19 Kn/€ od 01.05.2015. do isplate

– Iznos od 845,29 / 112,19 Kn/€ od 01.06.2015. do isplate

– Iznos od 845,29 / 112,19 Kn/€ od 01.07.2015. do isplate

– Iznos od 845,29 / 112,19 Kn/€ od 01.08.2015. do isplate

– Iznos od 845,29 / 112,19 Kn/€ od 01.09.2015. do isplate

– Iznos od 845,29 / 112,19 Kn/€ od 01.10.2015. do isplate

– Iznos od 845,29 / 112,19 Kn/€ od 01.11.2015. do isplate

– Iznos od 845,29 / 112,19 Kn/€ od 01.12.2015. do isplate

– Iznos od 845,29 / 112,19 Kn/€ od 01.01.2016. do isplate

– Iznos od 845,29 / 112,19 Kn/€ od 01.02.2016. do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupaka postupka u iznosu od 4.384,18 EUR ( četiritisućetristoosamdesetičetiri eura i osamnaest centi ) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od donošenja presude do isplate, u roku od 15 dana.

V. O d b i j a s e prigovor prijeboja istaknut po tuženiku u iznosu od 15.686,41 EUR (petnaesttisućašestoosmadesetišest eura i četrdesetijedan cent ) sa zakonskom zateznom kamatom od 01. listopada 2015.god. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje:

1. Tužiteljica TC (dalje: tužiteljica ) je podnila tužbu protiv tuženika dana 12. lipnja 2019.god., koja tužba je kod ovoga suda zaprimljena pod brojem P- 517/2019, u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 218-50-3221525 (u daljnjem tekstu Ugovor) sklopljen je dana 10. siječnja 2006. godine, i njime je Raiffeisenbank Austria d.d. odobrila korisniku kredita TC kredit u iznosu od 103.946,78 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopu 4,50 % godišnje, promjenjivu u skladu s važećim odlukama tuženika, te način otplate u roku od 240 mjeseci, u mjesečnim anuitetima obračunatim u CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti, a ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Kvakan Ivanu iz [adresa]. Navela je da je njezina tadašnja adresa bila Sveta Marija, Kolodvorska 15. Stranke su sklopile Dodatak Ugovora o kreditu dana 20. veljače 2016.god. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15.), a kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eur. Provedena konverzija kredita da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015.g., nije od utjecaja na ništetne odredbe Ugovora o kreditu i to ništetne odredbe o po kojoj su glavnica i kamata vezani uz valutu CHF, kako to tužiteljica ističe u svojoj tužbi. Tužiteljica navodi da je s bankom sklopila i Dodatak ugovoru i dana 06. lipnja 2016.god. kojim je utvrđen ostatak neotplaćene glavnice tog kredita. Konverzijom se, kao niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora, što je potvrđeno rješenjm Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/18, na koju se poziva, te smatra da tužiteljica kao korisnik kredita sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije izgubio pravo na utvrđenje pojedinih odredaba ugovora o kreditu ništetnima. Postupanje tuženika je bilo nepošteno i u trenutku sklapanja Dodatka (aneksa ) ugovora o kreditu. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektvinih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Tužiteljica se poziva na odluku Visokog trgvačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.god. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je ovdje tuženik stekao bez osnove od tužitelja određeni novčani iznos. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj kaluzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Tužitelj se poziva i na odluku Visokog trgvačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.god. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je ovdje tuženik stekao bez osnove od tužitelja određeni novčani iznos. Tužitelj smatra da u trenutku konverzije nije priznata pretplata na koju je imao pravo, pa stoga podnosi ovu tužbu. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Tužiteljica smatra da u trenutku konverzije nije priznata pretplata na koju je imao pravo, pa stoga podnosi ovu tužbu. Tužiteljica smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužiteljici. Stoga predlaže da sud utvrdi da su ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu kaluzulu, kao i da obveže tuženika na isplatu iznosa koje je tuženiku previše uplatila s osnova promjene kamate i promejene tečaja CHF i to s osnova preplaćenog zbog promjene tečaja CHF u iznosu od ukupno79.793,96 kuna, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka, kao i da s eutvrdi da je nedospjela glavnica na dan 30. travnja 2019.god. iznosi 218.610,23 kune, s rokom otplate 81 mjesečnih anuiteta .

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o namjenskom kreditu, niti njegovog sadržaja, no osporava da bi valutna klauzula bila ništetna. Tuženik smatra da se radi o pravnom pitanju i da nije potrebno provođenje knjigovodstvenog vještačenja. Smatra da sud nije vezan za utvrđenja iz spomenutih presuda Visokog trgovačkog suda RH. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužitelju ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita, tužitelju priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom, a sve u smislu da postoji mogućnost da tečaj CHF-a u budućnosti raste. Tuženik je klijente redovno obavješćivao i odgovarao na njihova pitanja. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHF-a, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. U odnosu na odredbu o promjenjivosti kamatne stope, smatra da, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti radi utvrđenja ništetnosti članka ugovora, a to su da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva, te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Po mišljenju tuženika odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Skreće pozornost da je tužitelj imao mogućnost izbora, te je mogao izabrati prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita, odnosno sklopiti ili ne sklopiti s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15. Ukazao je i da je način izračuna konverzije kredita, detaljno uređen odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15, te nije rezultat proizvoljnih, jednostranih odluka i postupanja tuženika. Kamate nakon konverzije jesu promjenjive, jer je zakon tako naložio - to je ujedno razlog što se o njima nije pregovaralo, niti, barem na strani kreditora, nije smjelo pregovarati te da se Zakon se morao primijeniti kako glasi u odnosu na sve jednako. Naveo je da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/2015). Navodi da je konverzija bila na dispoziciju tužitelju te svih ostalih potrošača na koje se spomenuti zakon primjenjivao, te da tužitelj, ako nije htio konvertirati, bi zadržao prava iz originalnog ugovora, ako pak jest, originalni ugovor je zamijenjen drugim. Naveo je da prema izričitoj odredbi članka 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač nije prihvatio izračun konverzije kredita ili nije sklopio s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c st. 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ukazao je i da je način izračuna konverzije kredita, detaljno uređen odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15, te nije rezultat proizvoljnih, jednostranih odluka i postupanja tuženika. Naveo je da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/2015). Tvrdi da bi eventualno usvajanje tužbenog zahtjeva vodilo neosnovanom dvostrukom namirenju tužitelja, te da je tužitelj pravilnost izračuna konverzije potvrdio potpisom samog Sporazuma o pretplati. Istaknuo je da je banka sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Naveo je i da ako bi bilo tko trebao dokazivati da svi plaćeni iznosi nisu u konverziji, onda to jedino može biti tužitelj, dok na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izvršen u skladu sa zakonom, obzirom da je to upravo potvrdio sudski vještak, odnosno u konkretnom slučaju neovisni revizor, a ako je navedeno sporno predložio je odrediti vještačenje sa zadatkom vještaku da utvrdi da li su svi koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Stoga tuženik predlaže da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku.

3. Tuženik je tijekom postupka u podnesku od 20. travnja 2020., te na ročištu održanom dana 15. srpnja 2020.god. stavio i prigovor radi prebijanja, a koji iznos se odnosi na umanjenu preostalu glavnicu koja je utvrđena u postupku konverzije.

4. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

5. Ovaj sud je Rješenjem broj P-517/19 od dana 27. studenog 2019.god. odbio prigovor tuženika da ovaj sud nije nadležan. Isto Rješenje je potvrdio Županijski sud u Šibeniku Rješenjem broj Gž-83/2020 od dana 31. siječnja 2020.god. Dakle, ovaj sud je nadležan za provođenje postupka i donošenje odluke.

6. Zatim je Općinski sud u Čakovcu pod brojem P-517/19-13 na raspravnom zapisniku od dana 10. prosinca 2020.god. odredio prekid postupka do dovršetka postupka koji se pred sudom Europske unije vodi pod brojem C-474/20, a temeljem čl. 213. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 – koji se primjenjuje u ovom postupku s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe). Rješenje je postalo pravomoćno.

7. Zatim je sud pod brojem P-517/19-19 dana 21. veljače 2023.god. donio Rješenje o nastavku postupka. Rješenje je postalo pravomoćno.

8. Po pozivu suda stranke su se očitovale.

9. Sukladno Sudskom poslovniku, spis je nakon pravomoćnog rješenja o nastavku postupka dobio novi broj P-285/2024.

10. Tužiteljica je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku u podnesku zaprimljenom 08. svibnja 2024.god. tužbeni zahtjev specificirala u dijelu koji se odnosi na preplaćene iznose zbog promjene kamate i zbog promjene tečaja CHF i sada traži isplatu iznosa od ukupno 67.948,41 kunu što je sada 9.018,29 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose tekuće od dospijeća ( za razdoblje od 01. lipnja 2011.god. do 01. veljače 2016.god. ) do isplate. U dijelu tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenej ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj sopi i zalutnoj klauzuli je tužbeni zahtjev neizmijenjen. Tužiteljica sada više ne traži da sud utvrdi iznos nedospjele glavnice.

11. Taj podnesak je dostavljen tuženiku i isti se protivio preinaci tužbenog zahtjeva, te je istaknuo da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev djelomično smanjio. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.

12. Niti jedna stranka nije predložila usmeno saslušanje vještaka. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga radi saslušanja svjedokinje ŽC u podnesku od dana 10. srpnja 2024.god.

13. Sud je Rješenjem od dana 08. kolovoza 2024.god. odbio dokazni prijedlog tuženika da se u ovom postupku kao svjedok sasluša Kvakan Ivan, javni bilježnik iz [adresa], uz obrazloženej koje je navedeno u tom rješenju, te je odlučeno da protiv toga rješenja nije dopuštena posebna žalba.

14. Sud je stoga na ročištu održanom dana 19. rujna 2024.god. proveo dokaze uvidom u dokumentaciju, budući da stranke daljnjih dokaznih prijedloga nisu imale, te je nakon toga zaključio glavnu raspravu.

15. Nakon toga je Općinski sud u Čakovcu pod brojem P-285/2024-4 dana 26. rujna 2024.god. donio Presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu gdje je utvrđeno da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, zatim i odredba čl. 7. Ugovora o kreditu, zatim je tuženiku naloženo da tužiteljici isplati ukupan iznos od 9.018,29 EUR u pojedinačnim mjesečnim iznosima, naloženo je tuženiku da tužiteljici aknadi trošak Zatim je u toč. V. izreke odbijen dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u kojem traži od tuženika s osnova isplate još iznos od 1.572,17 EUR, odnosno do traženog iznosa s osnova isplate iz prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva koja isplata s eodnosi na preplaćeno s osnova promjene tečaja CHF, dok je u toč. VI. odbijen prigovor prijeboja istaknut po tuženiku u iznosu od 15.686,41 EUR.

16. Po žalbi tuženika na tu Presudu Županijski sud u Splitu je pod brojem Gž- 3211/2024 dana 16. srpnja 2025.god. donio Rješenje kojim je u cijelosti ukinuo ovosudnu presudu i predmet vratio ovome I.stupanjskom sudu na ponovno suđenje.

17. S obzirom na tu II.stupanjsku ukidnu odluku, sukladno Sudskom poslovniku spis je dobio novi broj P-280/2025.

18. Sukladno II.stupanjskoj ukidnoj odluci u ovom ponovljenom postupku treba ponovno odlučiti o svim zahtjevima stranaka.

19. Po pozivu suda, stranke su se u ponovljenom postupku očitovale, te su predložile što još treba provesti.

20. U svezi prijedloga da se vještaka Zdravka Radikovića, koji je proveo fonancijsko- knjigovodstveno vještačenje u ranije provedenom postupku, sud je utvrdio da isti više nije stalni sudski vještak, pa je stoga u ovom ponovljenom postupku određeno dopunsko financijsko-knjigovodstveno vještačenje po drugom stalnom sudskom vještalu Mikac Matiji.

21. Stranke nisu predlagale usmeno saslušanje vještaka Mikac Matije. Stranke nisu imale druge dokazne prijedloge osim već provedenih.

22. Tužiteljica je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom ponovljenom postupku specificirala svoj tužbeni zahtjev u podnesku od dana 27. studenog 2025.god. na način da isti glasi kao sada u izreci.

23. Tuženiku je isti podnesak dostavljen, te nije imao posebne prigovore na isti, ostao je kod navoda koji se odnose na provedenu konverziju.

24. Sukladno tome, sud u ovom postupku odlučuje o postavljenom tužbenom zahtjevu, kako je isti specificiran u ovom ponovljenom postupku u podnesku od dana 27. studenog 2025.god.

25. Na ročištu održanom dana 28. siječnja 2026.god. tužiteljica je ostala kod tužbe i specificiranog tužbenog zahtjeva iz podneska od dana 27. studenog 2025.god, dok je tuženik ostao kod odgovora na tužbu i svih navoda i prigovora.

26. Nakon što je sud proveo sve dokazne prijedloge stranaka, sud je na ročištu održanom dana 28. siječnja 2026.god. izvršio još uvid u dokumentaciju, te je na tom ročištu zaključio glavnu raspravu.

27. U ovom ponovljenom postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu i solemnizaciju (list 7-10 spisa), dodatak ugovoru o kreditu (list 11-13 spisa), dopis (list 14 spisa), otplatni plan (list 14 i 15 spisa), pregled izvršenih uplata (list 16 i 17 spisa), dopise (list 18-20 spisa), otplatni plan (list 21-25 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 26-28 spisa), provedeno vještačenje (list 29-33 spisa), sudsku praksu (list 39-55 spisa), dopis (list 56-59 spisa), otplatni plan (list 60-63 spisa), novi otplatni plan (list 64-67 spisa), pregled izvršenih uplata (list 68-71 spisa), izjavu o prihvatu obračuna konverzije (list 72 spisa), dopis – izračun konverzije (list 73 i 74 spisa), otplatni plan (list 75-78 spisa), dopis i prijedlog (list 79 spisa), prijedlog zakona (list 80-83 spisa), sudsku praksu (list 84-93 spisa), zahtjev za kredit (list 113 spisa), pregled kretanja kamatne stope (list 114 spisa), mišljenja (list 115-136 spisa), ponudu stambenih kredita (list 137-141 spisa), sudsku praksu (list 150-156 spisa), sudsku praksu (list 166-172 spisa), izvještaj – mišljenje (list 173-176 spisa), sudsku praksu (list 179-194 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Radiković Zdravka zaprimljeno 17. travnja 2024. (list 230-244 spisa), zatim je izvršen uvid u sudsku praksu (list 321-339 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije zaprimljeno 03. studenog 2025. (list 364-373 spisa), očitovanje vještaka Mikac Matije od 21. studeni 2025. (list 380 i 381 spisa), sudsku praksu (list 392-412 spisa), te se uz suglasnost punomoćnika stranaka pročitan iskaz tužiteljice TC s raspravnog zapisnika od 10. prosinca 2020., a koja je salsušana kao stranka u svrhu dokazivanja.

28. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan (specificiran podneskom od 27. studenog 2025.god. nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku), a kako je navedeno u izreci ove presude, s time da će se isto dalje obrazložiti.

29. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

30. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

31. Nije sporno da su tužiteljica TC kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., kao banka sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 218-50-3221525 dana 10. siječnja 2006. godine, i njime je Raiffeisenbank Austria d.d. odobrila korisniku kredita TC kredit i to stambeni kredit (u suradnji s graditeljem) u iznosu od 103.946,78 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopu od 4,50 % godišnje, promjenjivu u skladu s važećim odlukama tuženika, uz način otplate u roku 240 mjeseci - rata u mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku Kvakan Ivanu iz [adresa], a iznos kredita je uplaćen tužiteljici, što nije sporno. Ugovor je kao založni dužnik potpisao i GP Stanorad d.o.o. [adresa].

32. Nije sporno da je u čl. 2. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 4,50 % godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke.

33. Nije sporno da su tužiteljica TC i tuženik Raifeisenbank Austria d.d., kao banka sklopili Dodatak broj 1 ugovora o kreditu dana 20. veljače 2016.god. koji je ovjeren po javnom bilježniku, a koji Dodatak (Aneks ) su sklopili temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreitiranju. Kredit je denominiran iz valute CHF u valutu EUR. Utvrđena je preplata u iznosu od 4.919,02 kune, te neotplaćena glavnica prije konverzije u iznosu od 59.991,10 EUR, a nakon provedne konverzije utvrđeno je da neotplaćena glavnica iznosi 44.890,24 EUR.

34. Nije sporno da se taj kredit još uvijek otplaćuje.

35. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

36. Sporno je da li je tužiteljica izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

37. Tužiteljica u svojoj tužbi od tuženika traži i utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi i onda i isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

38. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

39. U kolektivnoj tužbi, na koje pravomoćne sudske odluke se poziva tužitelj u svojoj tužbi, po kojoj kolektivnoj tužbi je odlučivao Visoki trgovački sud RH je kao jedan od tuženika naveden i ovdje tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno tom kolektivnom tužbom.

40. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

41. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

42. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovor- nost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

43. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

44. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

45. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

46. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

47. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

48. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužiteljica poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

49. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju- Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

50. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

51. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

52. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

53. Zatim je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

54. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

55. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).

56. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

57. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012.

58. Naime, tužba je i za potraživanje isplate s osnova razlike preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamate podnesena prije nego je nastupila zastara prava na utuženje koje bi nastupilo sa danom 13. lipnja 2019.god., a tužba je podnesena prije nastupa zastare za to potraživanje dana 12. lipnja 2019.god.

59. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19.

60. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

61. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C- 698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

62. U odnosu na potraživanje tužiteljice s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.

63. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

64. Što se tiče prigovora zastare na specificirani tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku, a u svezi kojeg je odlučeno posebnim rješenjem temeljem čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku, valja istači da se zastara i za to prekida već podnošenjem same tužbe u ovom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe što je stav Vrhovnog suda RH sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV-123/2024-5 od dana 27. svibnja 2024.god.

65. Dakle, tužba tužiteljice je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

66. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je tužiteljicu kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje.

67. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

68. U svezi saslušanja svjedoka sada je Ustavni sud RH donio i odluke U-III- 1730/2022, U-III-1593/2021 i U-III-786/2022 gdje je također jasno navedeno da nije potrebno saslušavati svjedoke, djelatnike banke, u ovakvim postupcima.

69. Stranke nisu niti predlagale saslušanje svjedoka, djelatnika banke.

70. Tužiteljica TC je u iskazu izjavila da je 2006. trebala stambeni kredit za kupnju prve nekretnine. Stan je bio u izgradnji, a stambenu zgradu je gradio grad [adresa], konkretno Stanorad d.o.o., pa je onda bio organizirano da svi koji kupuju stan u toj zgradi, da uzimaju kredit u Raiffeisenbank, tako da nije imala izbora u pogledu banke. U Raiffeisenbank su mu ponudili samo ugovor u valuti CHF i rekli da je to najpovoljniji kredit na tržištu i da plasiraju takvu vrstu kredita. Znala je da je rata vezana uz tečaj CHF i znala je da je kamata promjenjiva, međutim i ranije je imala kredit za auto vezan uz valutu EURO i tamo su bile samo male promjene rate i male promjene kamatne stope, pa je mislila da bude tako i s ovim kreditom. Međutim rate ovog stambenog kredita su joj porasle s mjesečno 1.900,00 kuna, na mjesečno 4.000,00 kuna što se prilikom sklapanja ugovora nije moglo predvidjeti niti je mogla očekivati da će rate toliko porasti. Kredit je iznosio 103.946,78 CHF i uzet je na 20 godina. Dobila je poštom obavijesti od banke vezano za promjenu kamatne stope gdje je obaviještena da će se kamatna stopa povećati u kojem razdoblju će vrijediti, a vezano za rast tečaja CHF isto je vidjelo na internetu. Bila je i u banci gdje su joj odgovorili da će se tečaj CHF možda smiriti, da za sada ne rade reprograme ugovora o kreditu, ali da će uprava banke po potrebi donijeti daljnje odluke, a to joj je rekla referentica banke CC. U pogledu konverzije tog ugovora o kreditu je poštom od banke dobila 2016. aneks ugovora o kreditu s obračunom koji je odlučila potpisati kako bi joj se stabilizirala mjesečna rata budući da iznos od 4.000,00 kuna mjesečno nije mogla plaćati. Takav potpisani aneks ugovora je vratila u banku, međutim onda su utvrdili da se radi o krivom obračunu, ispravili su obračun i dali joj novi aneks ugovora na potpis, s napomenom da sada taj vrijedi, a ne onaj od ranije. Prilikom obračuna konverzije banka joj je priznala pretplatu u visini od 7.000,00 kuna, ali nije dobila povrat tih novaca već su joj se buduće rate, čini joj se tri ili četiri s ovog osnova smanjile. Nakon konverzije joj je mjesečna rata 3.500,00 kuna i kredit mora otplaćivati još četiri godine. Sve rate je redovno plaćala putem trajnog naloga. Tuženik je prilikom potpisivanja ugovora o kreditu nije obavijestio o riziku ugovaranja promjenjive kamatne stope, fokus je bio samo na tome kolika je njezina kreditna sposobnost i da li može uzeti kredit na 20 ili 30 godina, a njoj je bilo u interesu da to budu što kraći rok. Banka s njom o promjeni kamatnih stopa nije pregovarala, nikada je nisu zvali niti telefonski niti na sastanke u banku, samo je dobila obavijest o promjeni kamatne stope i razdoblju u kojem vrijedi i niti jedanput nije bilo mogućnosti pregovora o tome. Tuženik je nije informirao o riziku sklapanja ugovora s valutnom klauzulom, o nikakvom riziku nije bilo riječi. U banci joj je napomenuto u pogledu kredita u valuti CHF da je sada proširen i da je puno veći krug korisnika koji mogu uzeti taj kredit i u pogledu te valute su bile samo riječi hvale. Ona do tada nije ni razmišljala valuti CHF, budući da se prije koristila valuta DEM, a nakon nje valuta EURO i to su joj bile poznate valute, a onda joj je referentica u banci rekla puno pozitivnih stvari u prilog tog ugovora o kreditu, u principu je savjetovala i rekla da je to najpovoljniji proizvod i da ga uzima puno korisnika, pa da je najbolje da uzme taj kredit. Nije se ranije susretala s valutom CHF. Pročitala je ugovor o kreditu prije potpisivanja. Bila je svjesna valutne klauzule i promjenjive kamatne stope i njenog značenja jer je u istoj banci već ranije imala kredit za auto u valuti EURO pa je mislila da će tako biti i sa ovim kreditom, pa nije tražila dodatna objašnjenja. Ona je plaćala anuitete. Bila je u banci kada su rate porasle na čak 4.000,00 kuna mjesečno i referentica u banci je rekla da do sada ne rade reprograme, već kada se valuta, tj. tečaj stabilizira da će uprava banke donijeti odluke, a u banci je bila iz razloga jer se nije znalo da li će te rate još i dalje rasti i već je bila u panici.

71. Tužiteljica je u svom iskazu ostala kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužiteljice sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

72. Što se tiče pojedinačnih uplata u pojedinim mjesecima, sud utvrđuje da je iz dokumentacije u spisu koju je sastavio sam tuženik ( banka) je jasno vidljivo da je tuženik (banka ) sve uplate priznao, te je sve uplate priznao i kada je izvršio konverziju tog kredita.

73. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

74. Sporno je da li je tuženik ( pravni prednik ) prilikom provedene konverzije ispravno izračunao razliku neotplaćene glavnice i da li tužitelj onda ima pravo na isplatu razlike te glavnice.

75. Analizirajući iskaz tužiteljice valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljice prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

76. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

77. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

78. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

79. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

80. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

81. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

82. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

83. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

84. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

85. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužiteljice, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužiteljicu, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužiteljici, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužiteljice.

86. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužiteljice tako što proizlazi.

87. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

88. Tužiteljici je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužiteljici kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

89. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužiteljice, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

90. Isto tako tuženik je bio dužan tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužiteljica ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

91. Tuženik je prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužiteljicu, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene tečaja CHF, ne nudeći tužiteljici, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužiteljice.

92. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužiteljicu ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

93. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznata i svjesna činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je stoga nerazumljiva i nedorečena.

94. Bitno je istači da je sud utvrdio da tužiteljica kao korisnik kredita ( potrošač ) nije mogla pregovarati o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita je tužiteljica snosila sve rizike promjene tečaja CHF, upravo tužiteljica je morala sama plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile i u značajnom postotku, čak preko 50 % više ( u jednom razdoblju ) nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, cjelokupni rizik povećanja je dakle prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužiteljicu ).

95. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim osnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica ima obvezu vratiti banci i cijena.

96. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu, koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljicom.

97. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

98. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

99. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

100. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužiteljice u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužiteljice kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

101. U pogledu provedenog postupka konverzije ugovora o kreditu, ističe se i odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštečenje zbog primjene ništenih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28. lipnja 2023.god. Ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nije predmet ovog konkretnog postupka, međutim iz navedene recentne sudske prakse je vidljiv stav sudova o provedenom postupku konverzije tih kredita ugovorenih u valuti CHF.

102. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

103. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05. travnja 2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

104. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

105. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) broj 1 od 20. veljače 2016.god. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

106. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

107. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Aneksom ( Dodatkom) broj 1 od 20. veljače 2016.god. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

108. Sklapanjem tog Dodatka ( Aneksa ) broj 1 ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužiteljica i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećena, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

109. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

110. To zato jer je intencija u čl. 19. b. i čl. 19. c. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije, pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

111. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

112. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

113. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

114. U međuvremenu je donesena odluka od 09. srpnja 2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

115. Ovaj sud smatra da se tužiteljica sklapanjem aneksa ( dodatka ) nije odrekla tih prava, niti je dala, niti je mogla dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristala na isto, a čak da je i dala takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužiteljica nije bio informirana niti je mogla znati čime bi se takvim odricanjem odrekla.

116. Dakle, tužiteljica ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

117. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK), valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c. t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

118. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK- a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

119. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

120. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

121. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istoj je priznao svojstvo potrošača.

122. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužiteljica više uplatila određeni iznos ( u Aneksu nazvan pretplatom ).

123. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

124. Iz iskaza tužiteljice ( potrošača ) sud je utvrdio da je ista pristala na tu konverziju tog kredita upravo iz razloga jer joj se samim pretvaranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njezina mjesečna rata kredita bitno snizila (smanjila ), dakle lakše joj je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da je zbog toga na isto pristala jer joj se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim, to ne znači da se odrekla daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.

125. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

126. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

127. U konkretnom slučaju je tuženik (banka ) prilikom provedbe konverzije na dan 20. veljače 2016.god. utvrdila i u sklopljeni Dodatak ( Aneks ) Ugovora o kreditu (u ovom slučaju sklopljeni Dodatak broj 1 ugovoru, koji su stranke prvi sklopile ) navela da je tužiteljica više uplatila (priznata je preplata ) iznos od 4.919,02 kuna ( HRK ), a u svezi kojeg iznosa je i provedeno vještačenje u ovom postupku, te sud donosi daljnje odluke, što će dalje biti obrazloženo. Osim toga je prilikom tog izračuna konverzije utvrđeno da je neotplaćena glavnica prije provedene konverzije iznosila 59.991,10 EUR, a nakon provedene konverzije 44.890,24 EUR.

128. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužiteljica nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati. U konkretnom slučaju tuženik isto nije dokazao.

129. Naime, s obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužiteljice sud utvrđuje da je ista potrošač, i u ugovoru o kreditu je navedena kao fizička osoba koja koristi stambeni kredit, a i u Dodatku ugovoru o kreditu ( aneksu) koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužiteljici priznao svojstvo potrošača.

130. Dakle, sud je utvrdio da se radi o ugovoru banke (tuženika ) sa standardnim stipulacijama koji sadrži odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano vrijede odredbe općih akata banke, odnosno važeći propisi, a ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi stranaka regulirani u skladu s ugovorom izmijene propisi ili opći akti banke, korisnike kredita obvezuje postupati po nastalim promjenama, te se isti ima cijeniti prema odredbi čl. 295. Zakona o obveznim odnosima.

131. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedene odredbe ugovora, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu, koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljicom, te je odlučeno kao u toč. I i II. izreke presude.

132. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi..

133. Stoga sada valja utvrditi koji iznos tuženik eventualno mora isplatiti tužiteljici i to s osnova preplaćenog zbog promjene tečaja CHF i zbog promjene kamatne stope.

134. Rješenjem od 01. ožujka 2024.god., određeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje u svezi Ugovora o kreditu broj 218-50-3221525 od 16. siječnja 2006.god. i Dodatka ugovora o kreditu broj KONV-01/2016 od 20. veljače 2016.god. i to na okolnost : koliko je razlika u svakom mjesečnom anuitetu da je tuženik primjenjivao početnu ugovorenu kamatnu stopu, koliko je razlika u svakom mjesečnom anuitetu da je tuženik primijenio početni tečaj CHF, koliko je tužitelj više platio zbog promjenjive kamatne stope i promjenjivog tečaja CHF, sve u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu ( 10. siječnja 2006.god. ), pa sve do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu ( do 20. veljače 2016.god. ). Vještačenje je povjereno stalnom sudskom vještaku Radiković Zdravku, Šenkovec.

135. Vještak Radiković Zdravko je u izradi svog nalaza koristio dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.

136. Stalni sudski vještak Radiković Zdravko je dostavio svoj nalaz i mišljenje dana 17. travnja 2024.god. u kojem navodi da preplata anuiteta kredita izraženih u kunama i eurima koje je tužitelj preplatio tuženiku na ime dužnih kunskih iznosa anuiteta u odnosu na kunske iznose anuiteta kredita koje bi bio dužan platiti po srednjem tečaju kreditora za CHF prema kuni na dan isplate kredita, a uzimajući u obzir i takozvane negativne razlike ( preplata s osnove promjene tečaja valute ), iznosi 56.982,96 kuna/7.562,84 eura. Analitički mjesečni prikaz preplate anuiteta kredita s osnove promjene tečaja valute sa datumima dospijeća vještak je prikazao u posebnoj tablici, stupac 2. Preplata anuiteta kredita izraženih u kunama i eurima u odnosu na iznose koje je tužitelj bio dužan platiti da se od početka do kraja otplate kredita primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,50 % godišnje, iznosi 10.965,45 kuna/1.455,45 eura. Analitički mjesečni prikaz preplate anuiteta kredita s osnove promjene kamatne stope sa datumima dospijeća prikazana je u posebnoj tablici, stupac 3. Ukupno preplata po anuitetima kredita s osnove promjene tečaja valute i s osnove promjene kamatne stope, sve u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do 20. veljače 2016.god., iznosi 67.948,41 kuna/9.018,29 eura, (56.982,96 HRK/7.562,84 € + 10.965,45 HRK/1.455,45 € = 67.948,41 HRK/9.018,29 € ). Zbirni analitički prikaz vještak je prikazao u posbenoj tablici.

137. Vještak je u svom nalazu obuhvatio i jasno obrazložio i dio koji se odnosi na obračunavanje same glavnice prilikom provedenog postupka konverzije, te je onda izračunao ukupnu preplatu po spornom kreditu, kako je navedeno u samom nalazu.

138. Tako je onda tužiteljica na osnovu tog nalaza i mišljenja i specificirala svoj tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu.

139. Tužiteljica je imala primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, a s obzirom na navode tuženika u svezi nalaza vještaka, ali je od istih prije zaključenja glavne rasprave odustala.

140. Tuženik je stavio primjedbe koje se odnose na pravno pitanje o čemu odlučuje sud.

141. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Radiković Zdravka jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja. Bitno je istači da se uzima u obzir prilikom odlučivanja ono što je sud vještaku u rješenju o vještačenju postavio kao zadatak.

142. U ovom ponovljenom postupku sud je Rješenjem od dana 15. listopada 2025.god. odredio dodatno financijsko-knjigovodstveno vještačenjee po drugom stalnom sudskom vještaku i to u svezi Ugovora o kreditu broj 218-50-3221525 od 16. siječnja 2006.god. i Dodatka ugovora o kreditu broj KONV-01/2016 od 20. veljače 2016.god. i to na okolnost način da vještak dopuni vještački nalaz i mišljenje ranijeg vještaka Radiković Zdravka od dana 17. travnja 2024.god. koji je dan u ovosudnom spisu pod ranijim brojem P-517/2019 ( P-285/2024 ), na način: da u iznos preplate s osnove promjene kamatne stope i iznos preplate s osnova promjene tečaja valute, za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do 20.02.2016. tj. do izvršene konverzije, a koji iznos je utvrđen vještačkim nalazom od 17. travnja 2024. godine, uračuna iznos preplate priznat Dodatkom broj KON-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 218-50- 3221525 od 20.02.2016( koja preplata je iskorištena za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom EUR), da utvrdi postoji li razlika između preostale glavnice kredita koju je banka utvrdila prilikom konverzije kredita i preostale glavnice kredita po početnom otplatnom planu, uzimajući u obzir samo CHF tečaj koji je vrijedio na dan isplatekredita i prvotno ugovorenu kamatnu stopu, i ako postoji koliko iznosi navedena razlika, da se očituje da li je konverzija kredita s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom EUR provedena sukladno zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Vještačenje ( dodatno ) je povjereno stalnom sudskom vještaku Mikac Matiji.

143. Vještak Mikac Matija je prilikom izrade dodatnog nalaza i mišljenja koristio svu dokumentaciju koja se nalazi u ovom spisu.

144. Stalni sudski vještak Mikac Matija je dostavio svoj nalaz i mišljenje dana 03. studenog 2025.god. u kojem navodi da prijeboj iznosa preplata s priznatim iznosom preplate iz konverzije Iz vještačkog nalaza sudskog vještaka Zdravka Radikovića proizlaze slijedeći iznosi preplata do dana potpisa Aneksa ugovora o konverziji od 20.veljača 2026. U obavijesti o provedbi konverzije od 3.3.2016 stoji da ukupni iznos preplate iz konverzije iz kojeg se imaju podmiriti buduće obveze iznosi 4.919,02 HRK. (strana 14 spisa). U slučaju da se prethodno utvrđene preplate od strane korisnika, zajedno s zakonskom zateznom kamatom zatvaraju s iznosom priznate preplate od strane banke, slijedeća dospijeća će se zatvoriti. Iz navedenog proizlazi da je banka priznatim iznosom preplate koji proizlazi iz konverzije korisnici kredita na datum 20.2.2016 podmirila sve mjesečne preplate koje sežu do 31.10.2009 godine i dio preplate od 30.11.2009 zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na te iznose do 20.2.2016, dok su sve kasnije mjesečne preplate ostale nepodmirene. Iznosom od 4.919,02 HRK je na datum 20.2.2016 podmireno ukupno 3.166,81 HRK glavnice uvećano za zatezne kamate na tu glavnicu u iznosu od 1.752,21 HRK. U sljedećem prikazu je vještak dao ostatak ukupnih nepodmirenih mjesečnih preplata u valuti HRK i EUR. Naveo je da nakon prijeboja utvrđenih preplata temeljem promjenjive kamatne stope i tečaja valute s priznatim iznosom preplate na datum provedbe konverzije, proizlazi da ukupno po obje osnove tužiteljica ima ostatak nepodmirenih preplata u iznosu od 66.753,88 HRK, odnosno 8.859,76 EUR prema fiksnom tečaju. Novo stanje konvertirane glavnice na datum 3.3.2016, a koje je korisnica nastavila otplaćivati nakon datuma Aneksa iznosi 43.511,10 EUR (strana 14 spisa), odnosno 331.426,62 HRK prema tečaju HNB-a na datum potpisa 20.2.2016. Istovremeno, prema početnom otplatnom planu, na datum 3.3.2016 iznos nedospjele glavnice u CHF (da nije bilo promjena kamatnih stopa) trebao je iznositi 63.033,30 CHF (strana 23 spisa), što prema početnom tečaju isplate iznosi 282.134,28 HRK. Iz navedenog proizlazi da je korisnica nakon provedene konverzije nastavila otplaćivati 49.292,34 HRK veću glavnicu nego što bi otplaćivala da se kredit nije konvertirao već se plaćao prema početnom tečaju i kamatnoj stopi. Prema tečaju EUR/HRK na datum Aneksa navedeno iznosi 6.471,31 EUR, za koliko je glavnica konvertiranog kredita više utvrđena. Konverzija kredita provedena je ispravno sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Tuženik je prilikom konverzije za zatvaranje obveze po simuliranom EUR kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, sukladno stopama koje su se obračunavale na istovjetne kredite s valutnom klauzulom u valuti EUR, koristio sve uplate korisnika kojima su se podmirivale obveze za glavnicu i redovnu kamatu. Nakon prijeboja utvrđenih preplata temeljem promjenjive kamatne stope i tečaja valute s priznatim iznosom preplate na datum provedbe konverzije, proizlazi da ukupno po obje osnove tužiteljica ima ostatak nepodmirenih preplata u iznosu od 66.753,88 HRK, odnosno 8.859,76 EUR prema fiksnom tečaju. Tužiteljica je nakon provedene konverzije nastavila otplaćivati 49.292,34 HRK veću glavnicu nego što bi otplaćivala da se kredit nije konvertirao već se plaćao prema početnom tečaju i kamatnoj stopi. Prema tečaju EUR/HRK na datum Aneksa navedeno iznosi 6.471,31 EUR, za koliko je glavnica konvertiranog kredita više utvrđena.

145. Dana 21. studenog 2025.god. vještak Mikac je dostavio ispravak svojeg nalaza u kojem navodi da obavještava sud da je prilikom izrade dopune nalaza napravio pogrešku u zbroju ostatka preplata nakon prijeboja. Naveo je zbroj od 8.859,76 EUR, dok je točan zbroj 8.859,78 EUR. Dao je prikaz ukupnih nepodmirenih mjesečnih preplata u valuti HRK i EUR u posbnoj tablici.

146. Stranke nisu imale matematičke prigovore na nalaz već je tuženik imao progovore na sam zadatak vještačenja i način provođenja istog.

147. Tužiteljica je nakon ovog nalaza i ispravka nalaza vještala Mikaca specificirala svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 27. studenog 2025.god. na način da isti glasi kao u izreci.

148. Valja istači da kako je provedenom konverzijom kredita iz valute CHF u valutu EUR utvrđen višak uplata (preplata), tako da postoji osnovica za obračun zatezne kamate.

149. Tuženik na ovaj specificirani tužbeni zahtjev nije imao posebne primjedbe, niti je isticao preinaku tužbenog zahtjeva ili što drugo, tako da sud odlučuje u okviru ovako postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva koji je postavljen nakon provedenog dodoatnog vještačenja u ovom ponovljenom postupku.

150. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka kako Radikovića, tako i sada Mikaca se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

151. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope i ugovaranje valutne klauzule ništetan, jer je nerazumljiv, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, a navedeni iznos predstavlja razliku između s osnova utvrđenih ništetnih odredbi s osnova početno ugovorene kamate koja je iznosila 4,50 % i povećanja koja su utvrđena ništetnim, kao i s osnova promjene tečaja CHF koje povećanje je također utvrđeno ništetnim, a ukupan iznos preplate s ovih osnova prema nalazu i mišljenju vještaka Mikac Matije iznosi 8.859,78 EUR / 66.753,88 HRK.

152. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužiteljici u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 01. prosinca 2009.god. do zaključno 01. prosinca 2016.god. za preplaćeno s obje osnove, nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima, te je odlučeno kao pod toč. III. izreke.

153. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

154. Kako je tužiteljica specificirala svoj tužbeni zahtjev u podnesku zaprimljenom dana 21. studenog 2025.god. prema nalazu i mišljenju vještaka Mikac Matije, koji je odgovorio i na dodatna pitanja iz rješenja o vještačenju, tako sud smatra da je takav njezi tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, te je odlučeno kao pod toč. I., II. i III. izreke. Tuženik nije stavio posebne prigovore na specificirani tužbeni zahtjev.

155. U ovom ponovljenom postupku ponovno valja odlučiti i o istaknutom prigovoru prijeboja koji je istaknuo tuženik još u ranije provedenom postupku, a u ovom ponovljenom postupku nije isti povukao, niti je što posebno u svezi istog naveo, pa se odlučuje na osnovu već navedenog.

156. Što se tiče istaknutog prigovora prijeboja po tuženiku, isti je istaknut u podnesku od 20. travnja 2020.god., zatim ročištu održanom 15. srpnja 2020.god. i podnesku od 06. lipnja 2024.god. gdje navodi da za slučaj da sud ocijeni osnovanim tužbeni zahtjev ističe procesno-pravni prigovor radi prebijanja u odnosu na preplatu iz konverzije. Naime, konverzija je provedena retroaktivno, odnosno računajući od dana zaključenja ugovora o kreditu. S danom 30. rujna 2015. izvršena je usporedba iznosa kojeg je tužitelj platio i kojeg bi platio po otplatnom planu u EUR, odnosno koliko je tužitelju preostalo neotplaćene glavnice po otplatnom planu u CHF i koliko bi mu preostalo po otplatnom planu u EUR. Provedbom konverzije sukladno ZPK, tužitelju je neotplaćena glavnica smanjena. Provedbom konverzije tužitelju je utvrđena i preplata, a koja je korištena za podmirenje budućih anuiteta. Smatra da bi vještak u obzir morao uzeti i preplatu utvrđenu konverzijom te iznos za koji je umanjena preostala glavnica. Iznos kojeg tuženik ističe u prigovoru radi prebijanja predstavlja iznos za koji je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica (15.686,41 EUR), te ističe prigovor radi prebijanja u tom iznosu uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1. listopada 2015. do isplate .

157. Nakon provedenog vještačenja u ovom postupku, tuženik postavlja prigovor radi prebijanja općenito u ukupnom iznosu od 15.686,41 EUR koji se odnosi na iznos za koji je umanjena preostala glavnica kod konverzije konkretnog kredita, međutim isti nije specificiran, niti je taj iznos naveden bilo gdje u nalazu vještaka Radikovića, kao niti u nalazu vještaka Mikaca.

158. Vještak Radiković i vještak Mikac su u svojim nalazima i mišljenjima u svezi sa iznosom glavnice nakon provedene konverzije sve objasnili i izračunali, te tuženik na takav nalaz nije imao primjedbe što se tiče matematičkih izračuna već samo pravnih pitanja i postavljenog zadatke vještačenja, niti je isti prije zaključenja glavne rasprave postavio.

159. Osim toga sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primala na temelju takvog ugovora. Tuženik u prigovoru prijeboja tvrdi da mu je tužitelj radi ništetnosti odredbi dužan vratiti ono što je primio zbog obračuna u postupku konverzije. Sud je mišljenja da ova tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO-a, a to stoga što takvim obračunom konverzije tužitelj nije ništa primio, odnosno stekao bez osnove jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Stoga je odlučeno kao u toč. V. izreke.

160. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužiteljica u ovom postupku sa svojim specificiranim tužbenim zahtjevom uspjela u cijelosti. Tužiteljici se priznaju svi troškovi i iz prethodnog postupka i iz ovog ponovljenog postupka, budući da se sukladno ukidnoj II.stupanjskoj odluci treba odlučiti o svim troškovima ovog postupka.

161. Trošak tužiteljice odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora ( konačni tužbeni zahtjev radi isplate 8.859,78 EUR). Sud tužiteljici priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23 i 108/25), posebice Tbr. 48. i Tbr.52 iste, dakle 2,00 EUR/bod.

162. Tužiteljici se priznaje trošak u ranijem spisu P-285/2024 (raniji broj P-517/2019 ) i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.8. toč.1.), sastav podneska od 12.09.2019.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1), zastupanje na ročištu 29.10.2019. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 07.11. 2019.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1), zastupanje na ročištu 15.07.2020. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 10.12.2020. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 12.01.2023.god. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.8/4), sastav podneska od 16.01.2023.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1), sastav podneska od 29.08.2023. god. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.8/4), sastav podneska od 13.11.2023.god. u iznosu od 100,00 EUR (tbr.8/3), sastav podneska od 07.03. 2024.god. u iznosu od 100,00 EUR (tbr.8/3), sastav podneska od 08.05.2024. god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1), sastav podneska od 25.06. 2024.god. u iznosu od 100,00 EUR (tbr.8/3), zastupanje na ročištu 19.09.2024. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), te u ovom ponovljenom postupku za sastav podneska od 24.09.2025.god. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8/1 ), sastav podneska od 26.11.2025.god. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8/1 ), sastav podneska od 27.01.2026.god. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8/1 ) i za zastupanje na ročištu 28.01.2026.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), sve uvećano za pripadajući PDV po Tbr. 42.

163. Tužiteljici je priznat i trošak koji se odnosi troškove financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po vještaku Radiković Zdravku u ranijem postupku u iznosu od 331,81 EUR, a koje je bilo potrebno provesti, te joj se priznaje trošak financijsko- knjigovodtsvenog vještačenja u ovom ponovljenom postupku po vještaku Mikac Matiji u iznosu od 150,00 EUR, koje je također trebalo provesti.

164. Priznat joj je i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 152,37 EUR koji iznos je odmjeren i plaćen temeljem tada važećih Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 53/19 i 92/21 ) koji su tada bili na snazi.

165. Tužiteljica je sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ( Narodne novine RH broj 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20.05.2023. godine, propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP, tužitelj nije dužan platiti pristojbu.

166. Tako ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 4.384,18 EUR, a na platež je pozvan tuženik koji je izgubio spor.

167. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine RH 57/22, 88/22) dosuđeni iznosi su u izreci iskazani dvojno tj. u valuti HRK i u valuti EUR, prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450, a kako bi isti bili jasniji, a s obzirom i na provedena vještačenja i s obzirom na trajanje postupka.

168. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 26. veljače 2026. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud u Splitu sukladno čl. 5. st. 2. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest :

1. punomoćnica tužiteljice mr. Jelena Tkalec, odvjetnica iz Varaždina

2. punomoćnici tuženika OD Glamuzina i Grošeta iz Zagreba