REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5361/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: ĆM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Mirjana Mrčela, odvjetnica u Zagrebu, Martićeva 67, protiv tuženika: Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa opunomoćenik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, Ribnjak 40, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 14. siječnja 2026. u nazočnosti tužiteljeve opunomoćenice i tuženikovog opunomoćenika, 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu br. 310522, koji je sklopljen 25. siječnja 2005. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženikovog prednika, kao kreditora, sadržajno potvrđenog 31. siječnja 2005. po javnom bilježniku Mladenu Matošu, Zagreb, Ilica 297, pod posl. br. OU-164/2005., i to: odredba toč. 1. Ugovora u dijelu koji glasi: ''Banka će isplatiti Korisniku kredita iznos od 61.800,00 CHF (šezdesetjednatisućaiosamsto CHF) u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Banke važećem na dan korištenja kredita.''; odredba toč. 4.1. Ugovora u dijelu koji glasi: ''Kamatna stopa je promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Banke.'';

odredba toč. 4.3. Ugovora koja glasi: ''Redovna kamatna stopa po dospijeću na dospjela, a nepodmirena potraživanja Banka obračunava i naplaćuje, a Korisnik kredita se obvezuje platiti kamatu po redovnoj kamatnoj stopi po dospijeću koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Banke.'';

odredba toč. 5. Ugovora koja glasi: ''Korisnik kredita se obvezuje banci platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke.''; odredba toč. 7.1. koja glasi: ''Prvi anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana iskorištenja kredita u cijelosti, a iznosi 347,02 CHF (tristočetrdesetsedam CHF), plativo u kunama po prodajnom tečaju Banke važećem na dan dospijeća.'';

odredba toč. 7.2. Ugovora koja glasi: ''U slučaju promjene kamatne stope iz toč.4.1. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.'';

odredba toč. 7.3. Ugovora koja glasi: ''Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju Banke važećem na dan dospijeća'' i

odredba toč. 9.6. Ugovora koja glasi: ''Ugovorne strane su suglasne da Banka može za vrijeme trajanja ovog ugovora uslijed promjena pravnih propisa, promjene tržišnih uvjeta, promjene boniteta Korisnika kredita, sudužnika ili jamaca plataca te drugih uvjeta po ocjeni banke promijeniti visinu kamatnih stopa i metodu obračuna kamata, kao i visinu naknada za obavljene usluge, a o čemu će Banka obavijestiti Korisnika kredita.''

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 1.473,42 EUR, preplaćen s osnove ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope iz Ugovora o kreditu br. 310522, sklopljenog 25. siječnja 2005., sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 7,12 EUR od 5. prosinca 2007. do isplate,

- 7,12 EUR od 4. siječnja 2008. do isplate,

- 7,12 EUR od 5. veljače 2008. do isplate,

- 7,12 EUR od 4. ožujka 2008. do isplate,

- 7,12 EUR od 3. travnja 2008. do isplate,

- 14,25 EUR od 5. svibnja 2008. do isplate,

- 14,25 EUR od 4. lipnja 2008. do isplate,

- 14,25 EUR od 4. srpnja 2008. do isplate,

- 14,25 EUR od 4. kolovoza 2008. do isplate,

- 14,25 EUR od 4. rujna 2008. do isplate,

- 14,25 EUR od 3. listopada 2008. do isplate,

- 14,25 EUR od 4. studenoga 2008. do isplate,

- 14,25 EUR od 8. prosinca 2008. do isplate,

- 24,46 EUR od 7. siječnja 2009. do isplate,

- 24,46 EUR od 4. veljače 2009. do isplate,

- 24,46 EUR od 6. ožujka 2009. do isplate,

- 24,46 EUR od 7. travnja 2009. do isplate,

- 24,46 EUR od 6. svibnja 2009. do isplate,

- 24,46 EUR od 4. lipnja 2009. do isplate,

- 24,46 EUR od 7. srpnja 2009. do isplate,

- 24,46 EUR od 4. kolovoza 2009. do isplate,

- 24,46 EUR od 4. rujna 2009. do isplate,

- 24,46 EUR od 5. listopada 2009. do isplate,

- 24,46 EUR od 5. studenoga 2009. do isplate,

- 24,46 EUR od 4. prosinca 2009. do isplate,

- 24,46 EUR od 5. siječnja 2010. do isplate,

- 24,46 EUR od 4. veljače 2010. do isplate,

- 24,46 EUR od 4. ožujka 2010. do isplate,

- 24,46 EUR od 6. travnja 2010. do isplate,

- 24,46 EUR od 5. svibnja 2010. do isplate,

- 24,46 EUR od 4. lipnja 2010. do isplate,

- 24,46 EUR od 6. srpnja 2010. do isplate,

- 24,46 EUR od 4. kolovoza 2010. do isplate,

- 24,46 EUR od 6. rujna 2010. do isplate,

- 24,46 EUR od 6. listopada 2010. do isplate,

- 24,46 EUR od 5. studenoga 2010. do isplate,

- 24,46 EUR od 7. prosinca 2010. do isplate,

- 24,46 EUR od 4. veljače 2011. do isplate,

- 24,46 EUR od 3. ožujka 2011. do isplate,

- 24,46 EUR od 3. ožujka 2011. do isplate,

- 24,46 EUR od 5. travnja 2011. do isplate,

- 24,46 EUR od 5. svibnja 2011. do isplate,

- 24,46 EUR od 6. lipnja 2011. do isplate,

- 24,46 EUR od 5. srpnja 2011. do isplate,

- 24,46 EUR od 4. kolovoza 2011. do isplate,

- 24,46 EUR od 5. rujna 2011. do isplate,

- 24,46 EUR od 6. listopada 2011. do isplate,

- 18,93 EUR od 4. studenoga 2011. do isplate,

- 18,93 EUR od 5. prosinca 2011. do isplate,

- 18,93 EUR od 5. siječnja 2012. do isplate,

- 18,93 EUR od 6. veljače 2012. do isplate,

- 18,93 EUR od 5. ožujka 2012. do isplate,

- 18,93 EUR od 5. travnja 2012. do isplate,

- 18,93 EUR od 4. svibnja 2012. do isplate,

- 18,93 EUR od 5. lipnja 2012. do isplate,

- 18,93 EUR od 5. srpnja 2012. do isplate,

- 18,93 EUR od 3. kolovoza 2012. do isplate,

- 18,93 EUR od 6. rujna 2012. do isplate,

- 18,93 EUR od 5. listopada 2012. do isplate,

- 18,93 EUR od 6. prosinca 2012. do isplate,

- 18,93 EUR od 4. siječnja 2013. do isplate,

- 18,93 EUR od 7. siječnja 2013. do isplate,

- 18,93 EUR od 7. veljače 2013. do isplate,

- 18,93 EUR od 7. ožujka 2013. do isplate,

- 18,93 EUR od 8. travnja 2013. do isplate,

- 18,93 EUR od 8. svibnja 2013. do isplate,

- 18,93 EUR od 7. lipnja 2013. do isplate,

- 18,93 EUR od 8. srpnja 2013. do isplate,

- 18,93 EUR od 8. srpnja 2013. do isplate,

- 18,93 EUR od 7. kolovoza 2013. do isplate,

- 18,93 EUR od 6. rujna 2013. do isplate,

- 18,93 EUR od 7. listopada 2013. do isplate i

- 18,93 EUR od 13. prosinca 2013. do isplate,

po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 4.577,63 EUR, preplaćen s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu br. 310522, sklopljenog 25. siječnja 2005., sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 2,70 EUR od 26. ožujka 2005. do isplate,

- 1,57 EUR od 6. travnja 2005. do isplate,

- 0,29 EUR od 4. svibnja 2005. do isplate,

- 1,32 EUR od 6. lipnja 2005. do isplate,

- 2.58 EUR od 6. rujna 2005. do isplate,

- 1,00 EUR od 5. listopada 2005. do isplate,

- 1,30 EUR od 4. studenoga 2005. do isplate,

- 1,63 EUR od 6. prosinca 2005. do isplate,

- 0,89 EUR od 5. siječnja 2006. do isplate,

- 0,24 EUR od 4. studenoga 2008. do isplate,

- 8,76 EUR od 7. siječnja 2009. do isplate,

- 12,32 EUR od 4. veljače 2009. do isplate,

- 17,69 EUR od 6. ožujka 2009. do isplate,

- 8,43 EUR od 7. travnja 2009. do isplate,

- 9,16 EUR od 6. svibnja 2009. do isplate,

- 7,29 EUR od 4. lipnja 2009. do isplate,

- 5,54 EUR od 7. srpnja 2009. do isplate,

- 5,04 EUR od 4. kolovoza 2009. do isplate,

- 6,30 EUR od 4. rujna 2009. do isplate,

- 4,66 EUR od 5. listopada 2009. do isplate,

- 5,06 EUR od 5. studenoga 2009. do isplate,

- 7,26 EUR od 4. prosinca 2009. do isplate,

- 9,97 EUR od 5. siječnja 2010. do isplate,

- 13,76 EUR od 4 veljače 2010. do isplate,

- 12,92 EUR od 4. ožujka 2010. do isplate,

- 18,36 EUR od 6. travnja 2010. do isplate,

- 21,52 EUR od 5. svibnja 2010. do isplate,

- 24,90 EUR od 4. lipnja 2010. do isplate,

- 33,99 EUR od 6. srpnja 2010. do isplate,

- 27,25 EUR od 4. kolovoza 2010. do isplate,

- 43,86 EUR od 6. rujna 2010. do isplate,

- 38,65 EUR od 6. listopada 2010. do isplate,

- 37,23 EUR od 5. studenoga 2010. do isplate,

- 47,51 EUR od 7. prosinca 2010. do isplate,

- 58,11 EUR od 4. veljače 2011. do isplate,

- 51,73 EUR od 3. ožujka 2011. do isplate,

- 50,80 EUR od 3. ožujka 2011. do isplate,.

- 46,18 EUR od 5. travnja 2011. do isplate,

- 56,80 EUR od 5. svibnja 2011. do isplate,

- 70,43 EUR od 6. lipnja 2011. do isplate,

- 72,35 EUR od 5. srpnja 2011. do isplate,

- 106,30 EUR od 4. kolovoza 2011. do isplate,

- 78,16 EUR od 5. rujna 2011. do isplate,

- 70,45 EUR od 6. listopada 2011. do isplate,

- 71,95 EUR od 4. studenoga 2011. do isplate,

- 68,47 EUR od 5. prosinca 2012. do isplate,

- 74,40 EUR od 5. siječnja 2012. do isplate,

- 79,18 EUR od 6. veljače 2012. do isplate,

- 80,11 EUR od 5. ožujka 2012. do isplate,

- 79,14 EUR od 5. travnja 2012. do isplate,

- 80,25 EUR od 4. svibnja 2012. do isplate,

- 83,37 EUR od 5. lipnja 2012. do isplate,

- 79,80 EUR od 5. srpnja 2012. do isplate,

- 81,10 EUR od 3. kolovoza 2012. do isplate,

- 77,57 EUR od 6. rujna 2012. do isplate,

- 75,94 EUR od 5. listopada 2012. do isplate,

- 79,50 EUR od 6. prosinca 2012. do isplate,

- 78,05 EUR od 4. siječnja 2013. do isplate,

- 80,59 EUR od 7. siječnja 2013. do isplate,

- 75,13 EUR od 7. veljače 2013. do isplate,

- 76,34 EUR od 7. ožujka 2013. do isplate,

- 80,75 EUR od 8. travnja 2013. do isplate,

- 76,49 EUR od 8. svibnja 2013. do isplate,

- 72,55 EUR od 7. lipnja 2013. do isplate,

- 70,76 EUR od 8. srpnja 2013. do isplate,

- 73,16 EUR od 8. srpnja 2013. do isplate,

- 73,69 EUR od 7. kolovoza 2013. do isplate,

- 78,79 EUR od 6. rujna 2013. do isplate,

- 77,13 EUR od 7. listopada 2013. do isplate,

- 79,78 EUR od 13. prosinca 2013. do isplate,

- 68,57 EUR od 13. prosinca 2013. do isplate,

- 70,39 EUR od 14. siječnja 2014. do isplate,

- 71,32 EUR od 12. veljače 2014. do isplate,

- 69,94 EUR od 11. ožujka 2014. do isplate,

- 69,63 EUR od 11. travnja 2014. do isplate,

- 68,58 EUR od 12. svibnja 2014. do isplate,

- 69,49 EUR od 11. lipnja 2014. do isplate,

- 71,56 EUR od 11. srpnja 2014. do isplate,

- 73,15 EUR od 11. rujna 2014. do isplate,

- 72,36 EUR od 10. listopada 2014. do isplate,

- 74,62 EUR od 11. studenoga 2014. do isplate,

- 76,02 EUR od 11. prosinca 2014. do isplate,

- 75,67 EUR od 12. siječnja 2015. do isplate,

- 67,51 EUR od 10. veljače 2015. do isplate,

- 67,51 EUR od 10. ožujka 2015. do isplate,

- 67,51 EUR od 10. travnja 2015. do isplate,

- 67,51 EUR od 8. svibnja 2015. do isplate,

- 67,51 EUR od 9. lipnja 2015. do isplate,

- 67,51 EUR od 8. srpnja 2015. do isplate,

- 67,51 EUR od 7. kolovoza 2015. do isplate i

- 67,51 EUR od 8. rujna 2015. do isplate,

po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 3.297,86 EUR, s osnove razlike glavnice pri konverziji, sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 852,00 EUR, s osnove zateznih kamata na mjesečne iznose razlika zbog promjene kamatne stope, sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate i iznos 1.473,69 EUR, s osnove zateznih kamata na mjesečne iznose razlika zbog promjene tečaja, sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

VI. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja tužiteljeve i tuženikove tražbine

u iznosu 362,47 EUR, kao neosnovan.

VII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 2.550,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 26. veljače 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

VIII. Odbija se ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova

preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

IX. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 7. lipnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je tužitelj je s tuženikovim prednikom 25. siječnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu br. 310522 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, koji je 31. siječnja 2005. sadržajno potvrđen po javnom bilježniku Mladenu Matošu, Zagreb, Ilica 297, pod posl. br. OU-164/2005. Tuženik je temeljem navedenog Ugovora odobrio tužitelju namjenski kredit za kupnju stana u iznosu 61.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize banke koji je vrijedio na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 25 godina, s redovnom kamatnom stopom koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke, a na dan sklapanja Ugovora iznosila je 4,60% godišnje. Ugovorom je određeno da će korisnik kredita otplaćivati glavnicu i kamatu u 300 mjesečnih anuiteta, a da prvi anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana iskorištenja kredita u cijelosti i iznosi 347,02 CHF plativo u HRK po prodajnom tečaju banke koji je vrijedio na dan dospijeća. Predmetni Ugovor o kreditu sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojima je tuženik otplatu glavnice vezao za CHF, kao i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a sve temeljem jednostrane odluke banke i drugih internih akata tuženika. Tužitelj ističe da su prethodno navedene odredbe Ugovora o kreditu, koji je sklopio s tuženikom, nepoštene i ništetne, iz razloga što je tuženik otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak (CHF), a tužitelja nije prije sklapanja, u vrijeme sklapanja i u svezi sklapanja predmetnog Ugovora na razumljiv način u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao i zbog toga što je njima ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Uporište za ustajanje predmetnom tužbom za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu proizlazi iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i to presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6639/17 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018. U postupku koji se vodio protiv tuženikovog prednika i još sedam banaka radi povrede kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da se tuženikov prednik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio ništetnim i nepoštenim odredbama na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da banke nisu u cijelosti informirale potrošače o rizicima valutne klauzule, odnosno o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te da su jednostrano mijenjale promjenjive kamatne stope o kojima se nije pregovaralo suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/13.) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj ističe kako mu je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu koji mu je bio neophodan zbog kupnje stana, ponudio unaprijed sročeni obrazac na čiji sadržaj nije mogao utjecati, niti pregovarati, tako da je jedina mogućnost bila pristati na uvjete i sklopiti ugovor ili odustati. Ujedno smatra da prilikom podizanja kredita, osim mišljenja bankarskog službenika da je kredit u CHF za njega najbolja mogućnost zbog manjih anuiteta otplate i da se radi o stabilnoj valuti, nije dobio ni jednu cjelovitu, valjanu i potpunu informaciju o rizicima valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, o kojoj nije mogao s položaja potrošača ni pregovarati. Temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.) je izvršena konverzija kredita 10. veljače 2016. Međutim, tužitelj time nije doveden u pravni položaj u kojem bi bio da je 2005. sklopio Ugovor o kreditu u valuti u EUR, jer nije u potpunosti obeštećen glede štetnih posljedica koje su za njega nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Prema shvaćanju Suda EU izraženog u odluci donesenoj u predmetu C- 118/17 od 14. ožujka 2019. potrošač ima pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provjeru nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtijeva u svakom slučaju provjeru je li provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama. Prema preliminarnom izračunu tužitelj je tuženiku zbog promjene tečaja CHF u razdoblju otplate u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i promjene kamatne stope preplatio iznos 6.352,56 EUR / 47.863,43 HRK, a zbog primjene učinaka konverzije tuženik duguje tužitelju iznos 3.040,47 EUR / 22.908,42 HRK. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, kao i naplate naknada i troškova te posljedično zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, iznosa 6.352,56 EUR zbog jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te iznosa 3.040,47 EUR zbog razlike u glavnici na dan provođenja konverzije, sve sa zateznim kamatama, uz naknadu parničnih troškova.

2. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 14. veljače 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 66), u kojem se navodi kako je tužba u cijelosti neosnovana, zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog razloga: a) Tužiteljeva tražbina je u zastari; b) Provedena je konverzija Ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju; c) Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; d) Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene; e) Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz iste presude; f) Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; g) Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; h) Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. ZZP- a); i) Metoda kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana. Tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio rješenje posl. br. Gos-1/19 u kojem se očitovao o ništetnosti sporazuma o konverziji, a kojim se daje konačna i obvezujuća potvrda sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove, jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Sukladno navedenom, tužbeni zahtjev tužitelja u kojem ističe i nepostojanje, tj. utvrđenje ništetnosti svih aneksa Ugovoru o kreditu je također neosnovan. Stoga, tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev te naknaditi tuženiku parnične troškove, jer je uredno provedena konverzija Ugovora o kreditu, čime je tužitelj izgubio pravni interes za podnošenje tužbe. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare utuženih iznosa. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 7. lipnja 2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05.- 29/18., dalje: ZOO), nastavno na pravnu kvalifikaciju predmeta spora iz tužbe. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, odnosno kada bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se doista radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revx- 183/2011). Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. i 35/05.; dalje: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz čl. 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Općepoznata je činjenica da je 30. rujna 2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15. i 102/15., dalje: ZPK) kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u HRK s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u HRK s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u HRK s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u HRK s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno-primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR. Prema tome, već je u uvodnim odredbama ZPK otklonjena bilo kakva mogućnost da se na konvertirani odnos primjenjuju utvrđenja iz Parnice Potrošač, s obzirom da tako konvertirani odnos više uopće nije ugovorni odnos u CHF. U ovom predmetu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na ''prosječnog potrošača'', ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju pojedinačnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na određenog potrošača. Tuženik prije svega ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvojben iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,00% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i možebitnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Za utvrđenje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP- a tužitelj je dužan dokazati, kako osnovu, tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebito kumulativno ispuniti uvjete: o istoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo; odredba je i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; odredba je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Glede tužiteljeve tvrdnje da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj istu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, a što nije, niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz iste presude, već je dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve mjerodavne okolnosti ugovornog odnosa. Od ključne je važnosti razlikovati: 1) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u istoj parnici od 2) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke li pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu ''prosječnog potrošača'', u drugom se slučaju radi o određenom pravnom odnosu s određenom osobom te određenim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoje stajalište u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, i na navodnoj vezanosti suda istim utvrđenjima, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio Ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Činjenicu da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora bio informiran, odnosno upoznat s promjenjivošću tečaja CHF i rizicima nepovoljnog tečaja, izričito je potvrdio i sam tuženik, temeljem izjave iz toč. 9.14. i 9.15. Ugovora. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodne tražbine. Tuženik osporava i primijenjenu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj zahtijeva razliku između početno ugovorenih mjesečnih anuiteta i kasnije naplaćenih anuiteta. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za izvođenje financijskog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

3. Podneskom predanim 15. prosinca 2025. (list 168-174) je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, kao i naplate naknada i troškova te posljedično zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, iznosa 1.473,42 EUR zbog jednostrano promjenjive kamatne stope, iznosa 4.577,63 EUR zbog valutne klauzule u CHF, iznosa 3.297,86 EUR s osnove razlike glavnice pri konverziji, te iznosa 852,00 EUR s osnove zateznih kamata na mjesečne iznose razlika zbog promjene kamatne stope i iznosa 1.473,69 EUR s osnove zateznih kamata na mjesečne iznose razlika zbog promjene tečaja, uz naknadu parničnih troškova, sve sa zateznim kamatama.

4. Podneskom predanim 11. prosinca 2025. (list 166) je tuženik konačno postavio prigovor radi prebijanja u iznosu 362,47 EUR u odnosu na anuitete koje je tužitelj plaćao po nižem tečaju od početno ugovorenog.

5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u plan otplate u jednakim anuitetima (list 7-13), prometnu karticu po kreditu broj 310522 na ime ĆM (list 14-30), otplatnu tablicu po kreditu, valuta: EUR/Sred (list 31-39), Ugovor o kreditu br. 310522 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, od 25. siječnja 2005., s prilozima, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 31. siječnja 2005. (list 40-52), preliminarni izračun (list 53-57), tuženikov popratni dopis na tužiteljev zahtjev, od 13. travnja 2023., uz Aneks br. 1 Ugovora o kreditu br. 310522 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, od 10. veljače 2016. (list 58-63) i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Tt-23/25802-2, od 3. srpnja 2023. (list 87 i 88) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke na ročištu 15. siječnja 2025. (list 95-97) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, koji je 28. kolovoza 2025. predao pisani nalaz i mišljenje (list 112-127) te je isto usmeno iznio, obrazložio i očitovao se na ročištu 11. studenoga 2025. (list 161 i 162).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

Prigovor radi prebijanja nije osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to ugovornih odredbi glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, kao i naplate naknada i troškova te posljedično zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, zbog jednostrano promjenjive kamatne stope, zbog valutne klauzule u CHF, manje priznate kao razlike glavnice pri konverziji, te uglavničenih zateznih kamata na mjesečne iznose razlika zbog promjene kamatne stope i na mjesečne iznose razlika zbog promjene tečaja.

Nije sporno da su tuženikov prednik i tužitelj u Zagrebu 25. siječnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu br. 310522 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, kao i Aneks br. 1 istom Ugovoru od 10. veljače 2016.

Sporna je ništetnost navedenih uglavaka Ugovora o kreditu te posljedično pravo na isplatu razlike u visini preplaćenih anuiteta po osnovi jednostrano promjenjive kamatne stope i promjene tečaja CHF za HRK, po osnovi manje obračunatog iznosa glavnice u konverziji i uglavničenih zateznih kamata po osnovi jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor zastare.

Ujedno je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja, zbog tzv. negativnih tečajnih razlika, odnosno manjeg tečaja CHF za HRK u odnosu na vrijeme isplate kredita.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 310522 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, od 25. siječnja 2005., s prilozima, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 31. siječnja 2005. (list 40-52), utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu između Volksbank d.d., Zagreb, pravnog prednika ovdje tuženika, kao kreditora-banke i/ili predlagatelja osiguranja i ĆM, ovdje tužitelja, kao korisnika kredita i PM, kao sudužnika i FM, kao založnog dužnika i/ili protivnika osiguranja, te IM i ĆMĆ, oboje kao jamaca-plataca, u svezi kredita u iznosu 61.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora koji je vrijedio na dan korištenja kredita te se korisnik kredita obvezao navedeni iznos kredita koji će mu biti isplaćen temeljem istog Ugovora vratiti u roku i na način kako je utvrđeno istim Ugovorom (toč. 1.); ugovorena je namjena kredita i to da se korisnik kredita obvezuje kredit iskoristiti za ugovorenu namjenu, a to je kupnja stana te da kreditor zadržava pravo kontrole namjenskog korištenja kredita za cijelo vrijeme trajanja istog Ugovora (toč. 2.); ugovoreni su rokovi odnosno kredit je odobren na rok otplate 25 godina, dakle tražbina kreditora po istom Ugovoru dospijeva najkasnije 1. ožujka 2031. (toč. 3.); glede kamatne stope ugovorena je redovna kamatna stopa i to da korisnik kredita obvezuje se platiti kreditoru redovnu kamatu po kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a koja na dan sklapanja istog Ugovora iznosi 4,60% godišnje; kamatna stopa je promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu kreditora; Usklađivanje kamatne stope obavlja se na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog LIBOR-a za CHF, kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže kreditora; U slučaju izvršene konverzije kredita iz valute CHF u kredit vezan uz valutu EUR, kreditor u skladu sa stanjem na tržištu određuje visinu kamatne stope, te naplaćuje i provodi konverziju u skladu s aktima i odlukama kreditora; Efektivna kamatna stopa na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,96% te potpisom istog Ugovora korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te da mu je kreditor uručio otplatnu tablicu, uz napomenu da je iskazana efektivna kamatna stopa koja vrijedi na datum izrade otplatne tablice (toč. 4.1.); glede naknade je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti temeljem istog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a naročito naknade: Administrativna naknada od 1,00% jednokratno na iznos odobrenog kredita i Naknada za izvršenu konverziju od 0,5% od iznosa stanja glavnice na dan konverzije, te stvarne troškove koje kreditor ima zbog promjene uvjeta financiranja (toč. 5.) i glede otplate obveza po kreditu ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje glavnicu i kamatu u 300 mjesečnih anuiteta te anuiteti dospijevaju na naplatu u mjesečnim intervalima ovisno od dana iskorištenja kredita u cijelosti, a prvi anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana iskorištenja kredita u cijelosti i iznosi 347,02 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora koji je vrijedio na dan dospijeća; Iznos anuiteta iz prethodnog st. obračunat je primjenom kamatne stope koja vrijedi na dan sklapanja istog Ugovora, a u slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4.1. istog Ugovora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, te o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će pisanim putem obavijestiti korisnika kredita te su ugovorne strane suglasne da se danom obavijesti o promjenom anuiteta smatra dan kad je kreditor putem pošte uputio korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz istog Ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisanim putem dostavio kreditoru i za vrijeme korištenja kredita kreditor obračunava i naplaćuje kamatu primjenom redovne kamatne stope sukladno toč. 4.1. istog Ugovora, na iskorištena sredstva te se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u HRK po prodajnom tečaju kreditora koji vrijedio na dan dospijeća i korisnik kredita plaća kamatu mjesečno, a kreditor će pisanim putem obavijestiti korisnika kredita o iznosu obračunate kamate i roku dospijeća (toč. 7.).

Ujedno, uvidom u Aneks br. 1 Ugovora o kreditu br. 310522 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, od 10. veljače 2016. (list 58-63) utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem odredaba čl. 19.a- 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

9. Na temelju iskaza tužitelja, saslušanog osobno kao stranke na ročištu 15. siječnja 2025. (list 95-97), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koji je iskazom u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunio i pojasnio, utvrđeno je da je tužitelj tijekom 2005. godine kod Volksbank d.d., Zagreb, tuženikovog prednika, podigao predmetni stambeni kredit, na rok otplate 25 godina, vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu. Predmetni kredit je ujedno temeljem zakonskih određenja tijekom 2016. godine konvertiran u kredit vezan uz EUR. Predmetnim stambenim kreditom je tužitelj kupio svoju prvu nekretninu, s adresom: [adresa]. Predmetnom nekretninom je tužitelj riješio stambeno pitanje sebe i svoje obitelji. Predmetni stan tužitelj nije davao u najam niti zakup, odnosno nije koristio u komercijalne svrhe, već ga je koristio isključivo za stanovanje. Na adresi predmetnog stana nikada nije bila registrirana poslovna adresa obrta niti trgovačkog društva. U vrijeme sklapanja Ugovora tužitelj nije bio nositelj obrta niti je obavljao poslovnu ni inu trgovačku registriranu djelatnost ni slobodno zanimanje, već je ostvarivao prihode od nesamostalnog rada (plaću). Isključivo je tužitelj otplaćivao anuitete kredita. Predmetni kredit tužitelj i dalje otplaćuje. Tužitelj je izabrao tuženikovog prednika kao kreditora, jer je isti imao najpovoljnije kredite. Prethodno se je tužitelj informirao putem interneta i kod kolega te je saznao da su najpovoljniji krediti vezani uz CHF. Osim toga, tužiteljeva supruga je u to vrijeme primala minimalnu plaću te je ujedno bila trudna pa je stoga tužitelj tražio najpovoljniji kredit koji se nudio na tržištu. Prije predmetnog kreditiranja je tužitelj tijekom 1997. godine podigao auto kredit, koji je bio kunski kredit, dakle, tužitelj ranije nije imao iskustva u kreditiranju građanstva. Tužitelj nije bio u mogućnosti pregovarati odnosno nije mogao utjecati niti izmijeniti niti jednu ugovornu odredbu, kako osnovnog Ugovora, tako niti Dodatka Ugovoru (konverzija), niti je znao za istu mogućnost. Tužitelj nije informiran od strane ovlaštenih osoba o sadržaju ugovornih odredbi niti o ekonomskim ni pravnim posljedicama istih. Tužitelj je po struci- zvanju strojarski tehničar pa stoga nema nikakvih saznanja glede pravničkog i ekonomskog izričaja. Prilikom informiranja odnosno sklapanja predmetnog Ugovora je tužitelju bilo bitno da je u mogućnosti podmirivati iznose mjesečnih anuiteta, dakle usredotočio se je na potrebiti iznos kredita, rok otplate i iznos mjesečnog anuiteta. U vrijeme sklapanja Ugovora bio je tužtielju poznat pojam "kamatna stopa", ali nitko mu nije razjasnio strukturu odnosno koji parametri i u kojem razdoblju određuju promjenu kamatne stope. U vrijeme sklapanja Ugovora tužitelju nije bio poznat pojam "valutna klauzula" niti mu je ovlaštena osoba razjasnila i upozorila ga na valutni rizik odnosno rizik dizanja kredita vezanog uz CHF niti mu je dana poredba istoga s kreditom vezanim uz neku drugu stranu valutu npr. EUR i sl., niti je bilo govora o "valuta utočišta", niti o tome uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti tečaj HRK. Tužitelj je pročitao Ugovor prije nego ga je potpisao te mu tada nisu sve ugovorne odredbe bile jasne i razumljive, s obzirom da se radi o stručnim izrazima i odredbama, ali nije tražio pojašnjenje ni tumačenje istih. Kod ponude konverzije istog kredita u EUR je tužitelj dobio izračun konverzije te je tom prilikom pitao zašto mu se naplaćuje određeni iznos razlike, na što mu je odgovoreno da je kredit vezan uz CHF bio povoljniji u odnosu na kredit vezan uz EUR, pa je stoga obračunata određena razlika po istoj osnovi te je tužitelj izabrao otplatu iste razlike kroz otplatu istoga kroz anuitete. U odnosnom javnobilježničkom uredu nitko nije tužitelju protumačio niti razjasnio odredbe Ugovora. Naime, tuženik je imao dogovor s obližnjim javnobilježničkim uredom te je sve već unaprijed bilo pripremljeno i dogovoreno što se tiče potvrde sadržaja (solemnizacije) Ugovora.

10. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Zrinka Ručevića, predanog 28. kolovoza 2025. (list 112-127), utvrđeno je da je, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljene zadaće, isti vještak mišljenja:

Ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (7. ožujka 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.314,93 CHF, odnosno 1.473,42 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) (samo pozitivni iznosi), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani u Tabeli 1 (list 115-126);

- zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjene kamatne stope, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja do 30. rujna 2015. iznose 852,00 EUR,

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (7. ožujka 2005.) do izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 3.961,88 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa)(samo pozitivni iznosi), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani u Tabeli 1 (list 115-126);

- zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjene tečaja, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja do 30. rujna 2015. iznose 1.448,04 EUR.

Ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno), tada:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (7. ožujka 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.314,93 CHF, odnosno 1.473,42 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) (svi iznosi), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani u Tabeli 1 (list 115-126);

- zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjene kamatne stope, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja do 30. rujna 2015. iznose 852,00 EUR;

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (7. ožujka 2005.) do izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 3.635,41 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa)(svi iznosi), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani u Tabeli 1 (list 115-126);

- zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjene tečaja, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja do 30. rujna 2015. iznose 1.106,83 EUR.

Iznos preostale glavnice na dan konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do konverzije 30. rujna 2015. primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa, te da se od početka otplate do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 3.297,86 EUR (konvertirani iznos).

11. Na ročištu 11. studenoga 2025. (list 161 i 162) je navedeni stalni sudski vještak isto usmeno iznio, obrazložio i očitovao se istaknute primjedbe, navodeći u odnosu na tužiteljeve primjedbe kako su u tabelarnom pregledu dani ispravni izračuni pojedinačnih razlika po anuitetima, međutim pogrješkom nisu ispravno iskazani zbrojevi pojedinih stupaca odnosno zbrojevi razlika obveza zbog promjene tečaja i pripadajućih zateznih kamata po istoj osnovi. U smislu navedenoga, mijenja mišljenje u tom dijelu na način da ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada razlika obveza koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 4.577,63 EUR, a zatezne kamate na te iznose obračunate za razdoblje do 30. rujna 2025. iznose ukupno 1.473,69 EUR. S druge strane, ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni, prebijeno) tada razlika obveza koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 4.251,16 EUR, a zatezne kamate na te iznose obračunate za razdoblje do 30. rujna 2025. iznose ukupno 1.132,48 EUR. U ostalom dijelu vještak u cijelosti ostaje kod danog nalaza i mišljenja.

12. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka, kao i usmeno očitovanje istoga na ročištu, su prihvaćeni u cijelosti, ocijenivši iste sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog.

13. Daljnji dokazi nisu izvedeni, jer isti dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, poglavito sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Rješenjem s pripremnog ročišta 15. veljače 2024. (list 89 i 90) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isto nije potrebito, budući da će drugim određenim dokazima predmet biti dovoljno raspravljen i utvrđene sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. , 155/23. i 146/25., dalje: ZPP).

14. Poglavito pri tome valja imati na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužitelj, odnosno odluke donesene u korist potrošača, dakle presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na istaknute okolnosti već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužitelj pozvao na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP- a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužitelj nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužitelja u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužitelj ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužitelj se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, koje odnose na stambene kredite, što ovdje nije slučaj, dok isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

15. Naime, čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljevog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužitelj je položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, podigao predmetni stambeni kredit, radi kupnje stana, kojim je riješio stambeno pitanje, odnosno za vlastite potrebe, dakle novac koji je utrošio iskoristio je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužitelja i njegove obitelji, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužitelj je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

16. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se ugovara jednostrano promjenjiva kamatna stopa te da se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju reklamirao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužitelja najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o strukturi odnosno koji parametri i u kojem razdoblju uzrokuju promjenu kamatne stope te o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što ovdje nije slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

17. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 7. lipnja 2023., kao i s obzirom na postavljen zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi glede jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, očito je da ista tražbina nije pala u zastaru. Naime, u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). Stoga, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenim i ništetnim ugovornih odredbi glede jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

18. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

19. Glede zakonske konverzije kredita iz CHF u EUR, ističe se da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. g. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Na navode o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, unatoč tome, tužiteljica zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključivanja mogućnosti tužitelja za istom, poglavito pozivom na presudu Suda EU u predmetu br. C-118/17.

20. Stoga, tuženik izvlači pogrješne zaključke iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tzv. Oglednom postupku posl. br. Gos-1/19 od 4. ožujka 2020., kojim je odlučeno kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, i u navedenom Oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio je pravno shvaćanje kako tužitelj ima pravni interes za podnošenje kondemnatornog zahtjeva i u slučaju kada je konverzija provedena u skladu sa Zakonom. Navedeno je shvaćanje u skladu s presudom Suda Europske unije br. C-118/17 od 14. ožujka 2019. i njegovim tumačenjem Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima kojima daje apsolutnu zaštitu i punu restituciju potrošačima, odnosno povrat koristi koju je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi.

21. Ujedno, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužitelj unatoč sklopljenom sporazumu o konverziji, tj. (Dodatku) Aneksu br. 1 Ugovora o kreditu, od 10. veljače 2016., ima i nadalje pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019.

22. Stoga je u pravu tužitelja kada, pozivom na recentnu sudsku praksu, ističe da ništetnost odredbi utvrđena u kolektivnom sporu predstavlja i ništetnost odredbi ugovora u pojedinačnom postupku, kao i da konverzija ne poništava pravne učinke osnovnog ugovora koji je bio na snazi do dana konverzije.

23. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, proizlaze ništetnim ugovorne odredbe kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, visina kamatne stope je bitan sastojak ugovora o kreditu, pa je stoga za svaku njezinu promjenu kao i za promjenu svih bitnih sastojaka kod svake vrste ugovora, potrebito sklapanje dodatka ugovora, a za sklapanje kojeg je ponovna potrebita suglasnost volja obiju ugovornih strana. Iz navedenoga jasno proizlazi da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni redovne kamatne stope, a koje promjene nisu bile određene nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja ugovora, tako i za vrijeme njegova trajanja, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužitelja. Nadalje, ništetna je i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa je stoga sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) utvrđena ništetnost spornih uglavka predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih anuiteta''.

24. Zbog izloženog, proizlazi nevaljanost odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je tuženik, kao kreditor-banka ugovorila da može mijenjati kamatnu stopu jednostrano svojom odlukom i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF pa je stoga valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe glede promjene stope ugovornih kamata i glede valutne klauzule u CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

25. Ujedno, u ovom slučaju sasvim je sigurno, da se nije pregovaralo o odredbi iz toč. 5. Ugovora kojom se korisnik kredita obvezuje banci platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke, jer je unatoč tuženikovim obrazloženjima, riječ o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Sasvim je i izvjesno, da tuženik ne bi omogućio tužitelju niti sklapanje takvog Ugovora da iste ugovorne odrednice (sporan uglavak toč. 5.) nije bila uključena u Ugovor, kako to proizlazi i iskaza saslušanog tužitelja, dok tuženik drukčije nije niti dokazao.

26. Osim toga, upravo pravilno tužitelj tumači predmetni Ugovor po načelu ''uzmi ili ostavi'', jer je imajući na umu prethodno navedeno, tužitelj, kao korisnik kredita, mogao je samo isti prihvatiti ili ne, dakle druge mogućnosti nema, sudeći i po činjenici da upravo sam tuženik tijekom cijelog ovog postupka drži da je pravilno postupio stavljanjem iste odredbe u Ugovor, pa je logički izvjesno da od nje niti odstupa pa niti tijekom ovog postupka, držeći i dalje da je pravilna. Predmetni Ugovor je djelomično ''prilagođen'' potrebama tužitelja, no, posljedično ne otklanja prethodno utvrđenje, jer je Ugovor ''prilagođen'' samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično, no, to ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu i kojem se doduše mijenjaju samo navedeni sastojci ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni sastojci na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa obrtimice, tj. u velikom broju slučajeva.

27. Međutim, spornom ugovornom odredbom u biti je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., te 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., te 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP).

28. Nadalje, mjerodavnom odredbom čl. 84. ZZP/03. je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. No, u svezi potonjeg, na spornu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Naime, stajalište je Suda EU, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020., u spojenim predmetima br. C- 224/19 i C-259/19, upravo u svezi pitanja naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tome, odredbe koje su sporednog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene istim pojmom, a što je ovdje slučaj, s obzirom da nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod ''ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene'' te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Nadalje, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev provjeriti. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna, jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. Pri tome valja naglasiti da glede pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

Bitno je i istaknuti, da se takvim spornim uglavkom u Ugovoru, kojim je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana pozivanjem na interni akt tuženika, ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o istoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo. Stoga, proizlazi da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naime, tužitelj je nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao banku kako glede njegove pregovaračke moći, tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak niti je objasnio tužitelju kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Naime, ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u ovom slučaju ista naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik uopće nije niti pokušao tužitelju razjasniti niti dokazati zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju istu naknadu. Također, sadržaj navedene odredbe nepotpun jer ne sadrži strukturu i način izračuna iste naknade niti su isti tužitelju izloženi ni pojašnjeni. Ujedno, tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade. Dakle, banke su morale određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti i to u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit. U konačnici, sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj se je tuženiku obvezao platiti ugovorne kamate, a troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužitelja. Naime, tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti istu uslugu i možebitni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužitelj plaća (presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1368/21 od 20. srpnja 2021.)

Stoga, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, s obzirom na presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1200/21 od 2. lipnja 2021.

29. Svi ostali tuženikovi navodi su posljedično ocijenjeni neosnovanim, imajući na umu da o ovom pitanju postoji i jasno pravno shvaćanje viših sudova.

30. Zaključno, kako se o spornoj odredbi nije pregovaralo, to je time ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita nepoštena, jer korisnik kredita o njoj nije pojedinačno pregovarao, a prouzročila je značajnu ravnotežu u pravima i obvezama na strani tužitelja, kao potrošača kredita, pa je posljedično i ništetna u smislu mjerodavne odrede čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.), tako i odluke Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2359/17 i Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-1837/14 od 5. studenoga 2014.

31. S obzirom da je u ovom slučaj utvrđena djelomična ništetnost Ugovora odnosno odredbe glede naplate naknada i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke, valjalo je odlučiti kao pod toč. I. izreke presude,

32. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljeve tražbine, odnosno preplata, kao razlike, i to zbog razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope u iznosu 1.473,42 EUR i zbog valutne klauzule u CHF u iznosu 4.577,63 EUR, i preostale glavnice na dan konverzije 30. rujna 2015., dakle kao učinaka konverzije uslijed nezakonito više obračunatog iznosa preostale glavnice, tj. prilikom konverzije manje priznatog iznosa umanjenja glavnice, u iznosu 3.297,86 EUR, te uglavničenih zateznih kamata u iznosu 852,00 EUR na mjesečne iznose razlika zbog promjene kamatne stope i u iznosu 1.473,69 EUR na mjesečne iznose razlika zbog promjene tečaja.

33. S obzirom na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužitelj uskladio i konačno postavio tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 15. prosinca 2025. (list 167-174), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama na pojedine iznose i to zbog razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope u iznosu 1.473,42 EUR i zbog valutne klauzule u CHF u iznosu 4.577,63 EUR, sa zateznim kamatama na pojedine iznose razlika mjesečnih anuiteta od dana plateža i preostale glavnice na dan konverzije 30. rujna 2015., dakle kao učinaka konverzije uslijed nezakonito više obračunatog iznosa preostale glavnice, tj. prilikom konverzije manje priznatog iznosa umanjenja glavnice, u iznosu 3.297,86 EUR sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015., te uglavničenih zateznih kamata u iznosu 852,00 EUR na mjesečne iznose razlika zbog promjene kamatne stope i u iznosu 1.473,69 EUR na mjesečne iznose razlika zbog promjene tečaja, sve sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015., sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. II., III., IV. i V. izreke presude.

34. Međutim, neosnovan je tuženikov prigovor radi prebijanja tuženikove tražbine u iznosu 362,47 EUR s tužiteljevom tražbinom. To stoga što tuženik, kao ugovorna strana, koja je u ovom obveznopravnom odnosu bila nesavjesna i nepoštena, nema pravo zahtijevati vraćanje novčanog iznosa 362,47 EUR koji predstavlja zbroj razlike anuiteta koje je tužitelj plaćao po nižem tečaju od početno ugovorenog, a temeljem čl. 1115. ZOO-a, niti se priroda onoga što je ispunjeno (isplaćeni iznos novca temeljem kredita) ne protivi njegovom vraćanju, u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a. Prije svega se ističe da tuženik isti zahtjev postavlja kao povrat stečenog bez osnove. No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužitelja, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), a kako to neosnovano tvrdi tuženik, pa tako niti zbog promjene kamatne stope (kada je kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope).

Osim toga, ovako istaknuta tuženikova tražbina je u zastari, budući da je isti zahtjev postavljen podneskom predanim 22. listopada 2025., dok je zadnja takva tražbina naplaćena 8. prosinca 2008. (list 118), dakle izvan petogodišnjeg roka zastare (čl. 225. ZOO-a).

Slijedom navedenog, neosnovan je tuženikov prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljevom tražbinom, sve zbog potplaćenih i povlaštenih anuiteta, u kako je odlučeno pod toč. VI. izreke presude.

35. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

36. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

37. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 7. ožujka 2025., 16. listopada 2025., 11. studenoga 2025. i 15. prosinca 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 15. veljače 2024., 15. siječnja 2025., 11. studenoga 2025. i 14. siječnja 2026. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, te sastava podnesaka od 15. travnja 2024. u iznosu 50,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 200,00 EUR (Tbr. 8./4. OT), dakle u ukupnom iznosu 1.950,00 EUR. Ujedno je tužitelju u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 600,00 EUR, jer je isto bilo neophodno za utvrđenje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva. Međutim, nije priznat trošak sastava podneska od 2. listopada 2025. kojim dostavlja dokaz o platežu ostatka troška vještačenja u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 2.550,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. VII. izreke presude, dok je ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. VIII. izreke presude).

38. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podneska od 22. listopada 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 15. veljače 2024., 15. siječnja 2025., 11. studenoga 2025. i 14. siječnja 2026. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle u ukupnom iznosu 1.200,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (300,00 EUR). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 1.500,00 EUR nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. IX. izreke presude.

39. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

40. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 26. veljače 2026.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave iste presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP).

DNA: - opun. tužitelja i

- opun. tuženika.