Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, R. Boškovića 18
Poslovni broj: P-445/2023-32
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Ivani Starčević, u pravnoj stvari tužitelja HP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zast. po pun. iz ZOU mr. sc. Andreja Fileš-Ružić i Anamarija Varović Kanižaj iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zast. po pun. iz OD Mađarić i Lui iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne javne rasprave održane dana 28. siječnja 2026., u prisutnosti pun. tužitelja Anamarije Varović Kanižaj odvj. iz Čakovca, te zamj. punomoćnika tuženika Sare Lacko odvj. iz Varaždina, dana 26. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu sklopljenoga u Čakovcu dana 28.09.2007. između tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D. ZAGREB, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kao kreditora, i tužitelja, HP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, broj ugovora: 218-50-4432961 (dva jedan osam-pet nula-četiri četiri tri dva devet šest jedan), solemniziranoga po Javnom bilježniku Vladimir Marčinko iz Zagreba, dana 10.listopada 2007. pod brojem: OV- 18155/07, i to - dijelovi odredbe članka 7. /sedmo/ navedenog ugovora o načinu otplate i to u dijelu u kojem se za otplatu kredita u mjesečnim anuitetima ugovara valutna klauzula u valuti švicarski franak: dio koji glasi: “Kredit se otplaćuje u 324 (tristo dvadeset četiri) jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita” te dio koji glasi: “Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa Banke.”, - dio odredbe članka 2. /drugo/ navedenog ugovora o kamatnoj stopi i to dio u kojem je ugovoreno da je redovna kamata “promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora”; odnosno u svim daljnjim dijelovima u kojima se ugovara ili spominje valutna klauzula u valuti švicarski franak te u kojima se ugovara ili spominje da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom banke.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da plati tužitelju HP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 8.759,23 EUR sa zateznim kamatama koje teku na iznose i od datuma prema slijedećoj tabeli:
Datum
Pozitivne tečajne Pozitivne
razlike HRK
tečajne razlike
EUR
30.11.2007 53,32
7,08
31.12.2007 30,90
4,10
31.01.2008 109,02
14,47
29.02.2008 151,96
20,17
31.03.2008 225,55
29,94
30.04.2008 114,96
15,26
31.05.2008 74,88
9,94
30.06.2008 131,53
17,46
31.07.2008 48,37
6,42
31.08.2008 52,49
6,97
30.09.2008 101,79
13,51
31.10.2008 475,16
63,06
30.11.2008 225,02
29,87
31.12.2008 542,99
72,07
31.01.2009 591,86
78,55
28.02.2009 613,95
81,49
31.03.2009 553,10
73,41
30.04.2009 564,71
74,95
31.05.2009 471,63
62,60
30.06.2009 403,10
53,50
31.07.2009 421,34
55,92
31.08.2009 457,45
60,71
30.09.2009 454,31
60,30
31.10.2009 417,79
55,45
30.11.2009 486,32
64,55
31.12.2009 541,27
71,84
31.01.2010 619,41
82,21
28.02.2010 601,49
79,83
31.03.2010 707,55
93,91
30.04.2010 687,44
91,24
31.05.2010 726,65
96,44
30.06.2010 1.066,09
141,49
31.07.2010 996,21
132,22
31.08.2010 1.105,06
146,67
30.09.2010 1.037,68
137,72
31.10.2010 929,29
123,34
30.11.2010 1.157,94
153,69
31.12.2010 1.448,87
192,30
31.01.2011 1.242,89
164,96
28.02.2011 1.315,12
174,55
31.03.2011 1.223,32
162,36
30.04.2011 1.239,75
164,54
31.05.2011 1.629,72
216,30
30.06.2011 1.628,43
216,13
31.07.2011 1.946,56
258,35
31.08.2011 1.783,14
236,66
30.09.2011 1.604,24
212,92
31.10.2011 1.585,05
210,37
30.11.2011 1.571,27
208,54
31.12.2011 1.656,60
219,87
31.01.2012 1.730,99
229,74
29.02.2012 1.740,96
231,07
31.03.2012 1.689,35
224,22
30.04.2012 1.724,24
228,85
31.05.2012 1.748,01
232,00
30.06.2012 1.708,02
226,69
31.07.2012 1.718,54
228,09
31.08.2012 1.688,56
224,11
30.09.2012 1.623,76
215,51
31.10.2012 1.692,83
224,68
30.11.2012 1.725,98
229,08
31.12.2012 1.702,74
225,99
31.01.2013 1.572,45
208,70
28.02.2013 1.683,14
223,39
31.03.2013 1.692,81
224,67
30.04.2013 1.649,43
218,92
31.05.2013 1.514,48
201,01
30.06.2013 1.511,06
200,55
31.07.2013 1.544,19
204,95
31.08.2013 1.597,33
212,00
30.09.2013 1.671,05
221,79
31.10.2013 1.632,96
216,73
30.11.2013 1.659,85
220,30
31.12.2013 1.690,33
224,35
31.01.2014 1.490,62
197,84
28.02.2014 1.525,56
202,48
31.03.2014 1.514,13
200,96
30.04.2014 1.475,46
195,83
31.05.2014 1.463,07
194,18
30.06.2014 1.468,67
194,93
31.07.2014 1.512,55
200,75
31.08.2014 1.549,50
205,65
30.09.2014 1.541,84
204,64
31.10.2014 1.573,78
208,88
30.11.2014 1.595,49
211,76
31.12.2014 1.582,70
210,06
31.01.2015 1.600,14
212,38
28.02.2015 1.600,14
212,38
31.03.2015 1.600,14
212,38
30.04.2015 1.600,13
212,37
31.05.2015 1.600,14
212,38
30.06.2015 1.600,13
212,37
31.07.2015 1.600,13
212,37
31.08.2015 1.600,13
212,37
30.09.2015 1.600,14
212,38
po stopi od 15% godišnje u razdoblju od 30. studenog 2007. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje u razdoblju od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. do 31. prosinca 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2026. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III. Odbija se tužbeni zahtjev u slijedećim dijelovima:
III.1. - u dijelu u kojem se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.445,77 EUR sa zateznim kamatama koje teku na iznose i od datuma prema slijedećoj tabeli:
Datum
Preplata Preplata
kamate HRK kamate
EUR
30.11.2007 301,17 39,97
31.12.2007 301,13 39,97
31.01.2008 301,04 39,95
29.02.2008 301,00 39,95
31.03.2008 300,91 39,94
30.04.2008 300,87 39,93
31.05.2008 599,46 79,56
30.06.2008 599,33 79,54
31.07.2008 599,28 79,54
31.08.2008 599,15 79,52
30.09.2008 599,02 79,50
31.10.2008 598,89 79,49
30.11.2008 598,80 79,47
31.12.2008 598,63 79,45
31.01.2009 598,49 79,43
28.02.2009 598,36 79,42
31.03.2009 598,23 79,40
30.04.2009 598,10 79,38
31.05.2009 597,92 79,36
30.06.2009 597,75 79,34
31.07.2009 597,62 79,32
31.08.2009 597,44 79,29
30.09.2009 597,31 79,28
31.10.2009 597,14 79,25
30.11.2009 596,92 79,22
31.12.2009 596,74 79,20
31.01.2010 596,52 79,17
28.02.2010 596,35 79,15
31.03.2010 596,13 79,12
30.04.2010 595,95 79,10
31.05.2010 595,73 79,07
30.06.2010 595,51 79,04
31.07.2010 595,30 79,01
31.08.2010 48,76
6,47
30.09.2010 48,76
6,47
31.10.2010 48,67
6,46
30.11.2010 48,63
6,45
31.12.2010 48,58
6,45
31.01.2011 48,54
6,44
28.02.2011 48,49
6,44
31.03.2011 48,41
6,43
30.04.2011 48,36
6,42
31.05.2011 48,32
6,41
po stopi od 15% godišnje u razdoblju od 30. studenog 2007. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje u razdoblju od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. do 31. prosinca 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2026. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III.2. - u dijelu u kojem se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.897,70 EUR.
III.3. u dijelu koji glasi: Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu sklopljenoga u Čakovcu dana 28.09.2007. između tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D. ZAGREB, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kao kreditora, i tužitelja, HP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, Broj ugovora: 218-50-4432961 (dva jedan osam-pet nula-četiri četiri tri dva devet šest jedan), solemniziranoga po Javnom bilježniku Vladimir Marčinko iz Zagreba, dana 10.listopada 2007. pod brojem: OV- 18155/07, i to - odredba članka 1./prvo/ navedenog ugovora kojom je glavnica obveze vezana za valutu švicarski franak, a koja glasi “Kunska protruvrijednost CHF 165.000,00 (sto šezdeset pet tisuća švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita”.
IV. Svaka stranka snosi svoje troškove.
r i j e š i o j e
I. Ne dopušta se preinaka tužbe u dijelu u kojem se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.997,71 EUR od dana 09.02.2016. pa do isplate sa zateznim kamatama
po stopi od 8,05% godišnje u razdoblju od 09. veljače 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. do 31. prosinca 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2026. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
II. Odbacuje se prigovor radi prebijanja koji je postavio tuženik kao neodređen.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 07. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika zbog stjecanja tuženika bez osnove temeljem ništetnosti odredaba ugovora koji su stranke sklopile a koje se odnose na valutu ugovorne obveze i na promjenjivost kamatne stope. Naknadno je tužitelj u svom podnesku od 7. listopada 2025. preinačio tužbu na način da je postavio i tužbeni zahtjev na ime stjecanje tuženika bez osnove i to razlike između EUR glavnice koja je ušla u konverziju i CHF glavnice kakva je trebala biti u trenutku konverzije prema početnom tečaju, budući da je ništetna odredba osnovnog ugovora koji su stranke sklopile a koja se odnosi na valutu ugovorne obveze. Tužitelj sve do tada, a što je bilo nakon zaključenja prethodnog postupka nije postavio taj tužbeni zahtjev, a tuženik se protivio preinaci. Stoga sud istu niti nije dopustio, temeljem čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Službeni list br. 4/1977., 36/1977., 36/1980., 6/1980., 69/1982., 43/1982., 58/1984., 74/1987., 57/1989., 20/1990., 27/1990., 35/1991.;Narodne novine br.53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje u tekstu: ZPP). Sud je stava da se tužitelj pritom ne može pozivati na to da taj tužbeni zahtjev nije mogao postaviti već u trenutku podnošenja tužbe budući da je u trenutku podnošenja tužbe postavio tužbeni zahtjev s osnove ništetnosti odredbi o promjenjivosti kamatne stope i odredbi o valutnoj klauzuli i to temeljem preliminarnog vještačenja koja je proveo prije podnošenja tužbe, pa nema razloga zašto nije i na okolnost razlika glavnica proveo takvo vještačenje i postavio tužbeni zahtjev s te osnove.
2. Nesporno je među strankama:
- da je tužitelj s tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb dana 28.09.2007. godine sklopio Ugovor o kreditu, broj ugovora 218-50-4432961, solemniziran po javnom bilježniku u Zagrebu Vladimiru Marčinko dana 10. listopada 2007. godine pod brojem: OV-18155/07
- predmetnim ugovorom o kreditu tuženik je tužitelju odobrio te potom i isplatio stambeni kredit, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 165.000,00 CHF (švicarskih franaka), po srednjem tečaju kreditora – tuženika na dan korištenja kredita
- za kredit je predmetnim ugovorom utvrđena kamatna stopa od 4,95 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (čl. 2./drugo/ Ugovora)
- Ugovorom je ugovoren rok otplate kredita 324 mjeseca, uz otplatu utvrđenu na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita, s dospijećem anutita na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, time da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31.01.2008 godine - Banka je isplatila kredit tužitelju dana 19.10.2007. godine u iznosu od 722,818,47 kn kao kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF na dan isplate
- tužitelj je prijevremeno otplatio kredit dana 31.03.2016. godine.
3. Tužitelj dalje u tužbi i tijekom postupka navodi:
- u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o odredbi o promjeni kamatne stope kojom se da se ona može mijenjati jednostranom odlukom banke, već je tuženik svojim tipskim ugovorom ugovorio takvu ugovornu odredbu o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati niti utjecati na njezin sadržaj
- tužitelj je bio u poziciji da nije imao utjecaj na sadržaj budućeg ugovora, budući da je banka koristila svoj tipski ugovor, i sam tekst ugovora zajedno s uvjetima je banka formulirala unaprijed, te se o predmetnom pitanju nije pregovaralo, a osim toga tužitelj je bio u odnosu na banku u slabijem položaju, zbog pregovaračke pozicije, a i u pogledu razumijevanja financijskih posljedica ugovora
- Banka tužitelju kao korisniku kredita također prije sklapanja kredita nije dala informacije niti obrazloženja koja bi njemu, kao prosječnom potrošaču, predstavljala pravovaljana tumačenja odredbi ugovora te rizika koji iz njih proizlaze, niti posljedica, osobito financijskih, koje takva odredba može prouzročiti
- tom odredbom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, već je takvom odredbom tuženiku omogućeno da jednostranim odlukama bez unaprijed utvrđenih parametara mijenja kamatnu stopu, a uz to je ugovorna činidba neodređena i neodrediva
- obzirom na sve iznijeto, osobito naprijed obrazloženu činjenicu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je ista bila formulirana i uvrštena u ugovor od strane banke, kao dio tipskoga, unaprijed sastavljenoga teksta ugovora, te da tužitelju nije na jasan i razumljiv način bilo objašnjeno značenje te posljedice i rizici takve odredbe, osobito ne na način da bi on kao prosječni potrošač mogao stvarno i realno shvatiti rizike i moguće posljedice takve ugovorne odredbe, razvidno je da se i u ovdje predmetnom ugovoru radi o nepoštenoj i ništetnoj odredbi kojom je način promjene kamatne stope utvrđen tako da istu donosi banka jednostrano, bez utvrđenih parametara
- pored toga, ta odredba sadrži neodređenu i neodredivu činidbu, pa je i iz tog razloga ništetna
- tuženik je svojim tipskim ugovorom ugovorio i nepoštenu ugovornu odredbu kojom se obveza iz kredita veže za valutnu klauzulu CHF te se glavnica kredita i obveze po kreditu otplaćuju po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća
- prilikom ugovaranja tuženik nije upozorio odnosno informirao tužitelja kao potrošača, o rizičnosti ugovaranja CHF valutne klauzule
- čak suprotno, tužitelju je takav kredit ponuđen kao najbolji i sugerirano mu je da mu je najbolje uzeti taj kredit i usmjeren je od strane tuženika da uzme upravo kredit u CHF, dok mu druge opcije nisu niti nuđene
- pri tome valja istaknuti da je tuženiku kao financijskoj ustanovi – banci, i to vrlo snažnoj, koja raspolaže velikim brojem stručnih kadrova, te poznaje i prati putem svojih eksperata ili odjela kretanja tečajeva valuta, bilo i moralo biti poznato kakvo se kretanje tečaja valute CHF može očekivati, dok to tužitelju nikako nije bilo niti moglo biti poznato
- stoga je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti činidbi, a što je sve imalo kao posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na teret tužitelja
- tužitelj kao potrošač nije mogao pretpostaviti i znati rizike predmetnih odredbi, niti mu je iste itko objasnio
- pri tome se ističe da se ne radi samo o razumijevanju „osnovnih značenja“ valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nego o saznanjima koja omogućavaju razumijevanje specifičnosti i učinaka upravo ove specifične valutne klauzule – u valutu CHF (švicarski franak) čiji su učinci i posljedice daleko drugačiji od učinaka valutne klauzule u euru (a s kojom su građani RH uglavnom bili upoznati i prema čijim su učincima i posljedicama se vodili, a nisu upoznati sa specifičnostima valute CHF), te o saznanjima o učincima i posljedicama odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kojom se omogućava banci da jednostrano, svojim jednostranim odlukama, bez konkretno definiranih parametara, odlučuje o promjeni kamatne stope, a što također samim čitanjem teksta ugovora građanin-potrošač, pa tako niti tužitelj, ne može razumjeti i spoznati učinke i posljedice
- kod valutne klauzule u CHF u predmetnim ugovorima radi se upravo o nejednakom položaju ugovornih strana, i o velikoj neravnoteži, budući da tužitelj kao potrošač nije bio upoznat s bitnim obilježjima valute CHF koji je čine daleko rizičnijom od npr. valute EURO – jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF-u kao što štiti tečaj kune prema euru, a i stoga što je valuta CHF daleko podložnija promjenama vrijednosti, što je sve tuženiku tj. njegovom predniku – banci kao pravnoj osobi koja se obrtimice i profesionalno bavi novčanim poslovanjem te koja ima čitave odjele stručnjaka koji prikupljaju i analiziraju podatke o navedenome – bilo jako dobro poznato, dok tužitelj kao potrošač takvih saznanja nije imao niti je mogao imati ne nije bio upoznat s rizicima koje nosi valuta CHF
- isto se odnosi i na odredbu o promjeni tj. načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke, bez utvrđenih konkretnih parametara, jer tužitelj kao potrošač nije znao ni mogao pretpostaviti kakve to rizike nosi
- nije za očekivati niti bi prema razumnim očekivanjima bilo da bi tužitelj sklopio takav ugovor o kreditu da je bio upoznat s mogućnošću odnosno rizikom da mu anuitet toliko naraste
- tužitelj se poziva i na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ i što se tiče ništetnosti valutne klauzule i što se tiče ništetnosti odredbe o kamatnoj stopi te navodi da je iz svega navedenoga razvidno da su i odredbe koje se tiču valutne klauzule nepoštene i ništetne.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi:
- stranke su dana 05.02.2016.g. sklopile DODATAK broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br., 218-50-4432961 kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR
- tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom
- u odnosu na navode tužiteljice o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene promjenjive kamatne stope nesporno je da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su joj prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužiteljica svojim potpisom usuglasila sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima
- Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužiteljici uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenljiva
- tužiteljica nije obrazložila koliko bi prema njezinom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju
- pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužiteljici ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je ista njihovo razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora
- odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve s osnova promjenjive kamatne stope počeo teći dana 13.6.2014.g. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima
- obzirom da je tužiteljica podnijela tužbu 07.06.2023.g., razvidno je da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja
- u odnosu na navode tužiteljice o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužiteljicu upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF
- Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten
- tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora, te je tužiteljica po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrala valutnu klauzulu CHF
- takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu)
- svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama
- nisu osnovani navodi tužiteljice da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača
- obzirom da je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu CHF razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja
- tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja
- tuženik se protivi pozivanju tužiteljice na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati
- tužiteljica i tuženik su dana 05.02.2016.g. zaključili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015; dalje u tekstu ZIDZPK/15) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZIDZPK/15, sve tužiteljičine uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR. ZIDZPK/15 propisuje način na koji tuženik odobrenu glavnicu u valuti CHF konvertira u glavnicu valute EUR te zajedno sa ugovorenom kamatom u odnosu na valutu CHF zamjenjuje kamatom u odnosu na valutu EUR, stoga je tuženik poštujući odredbe ZIDZPK/15 izvršio konverziju
- tuženik je izradio izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente
- Dodatkom broj KONV-01/2016 ugovorne strane su suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom Dodatka tužiteljica je priznala dug
- dakle, Dodatak broj KONV-01/2016 je pravni posao utemeljeni isključivo na zakonu i volji tužiteljice kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa tužiteljica ne može tvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu
- provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama
- naime, VSRH je u oglednom postupku utvrdio da “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”
- o dosegu predmetnog sporazuma odlučivao je Vrhovni sud RH u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019, a u kojem je zauzeo određena pravna stajališta primjenjiva i na konkretan slučaj
- pritom, Vrhovni sud RH zaključio je da aneks, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je
- nadalje, utvrdio je da korisnik kredita u CHF (dakle, i ovdje tužitelj) nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, obzirom da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz Kolektivnog postupka, a sve iz razloga što se Kolektivni postupak odnosi samo na korisnike CHF kredita.
5.
Sporno je među strankama, jesu li pojedine odredbe Ugovora, na koje se poziva tužitelj, nepoštene, a time i ništetne, je li nastupila zastara potraživanja tužitelja, je li sklapanjem Aneksa tužitelj izgubio pravni interes potraživati preplatu od tuženika, te visina tužiteljeve tražbine.
6.
U dokaznom je postupku sud proveo uvid u isprave u spisu (list 1-266), te saslušao tužitelja i proveo dokaz vještačenjem po financijsko- knjigovodstvenom vještaku Slađani Srnec. Sud nije saslušao stalnu sudsku vještakinju obzirom su stranke iskazale da nema potrebe da se vještakinja na ročištu neposredno sasluša. Nije bilo daljnjih dokaznih prijedloga, budući da je tuženik odustao od svih predloženih personalnih dokaza. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
7.
Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak). Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Naime, odredbom čl. 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. između ostaloga potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu vezanom za ništetnost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012. god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. god., te se navršila 14. lipnja 2019. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara je također prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012. god., te je počela ponovno teći od kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF, odnosno kojom je u tom dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Dakle zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018., te bi se navršila 15. lipnja 2023.
8. Stoga je u odnosu na potraživanje po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila zastara u vrijeme podnošenja tužbe (07. lipnja 2023.), te je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan, kao pod toč. III.1. izreke. Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu broj Revd 5363/2021-2: Pritom, posebice na pitanje vezano uz prekid zastare, valja odgovoriti da je u predmetnom slučaju ništetnost pojedinih ugovornih odredbi zbog sudjelovanja tuženika utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa je zastarni rok u ovom slučaju počeo teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno o pravomoćnosti predmetne individualne parnice (shvaćanje vezano uz tumačenje presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.). U odnosu na potraživanje po osnovi ništetnosti valutne klauzule nije nastupila zastara potraživanja tužitelja u vrijeme podnošenja tužbe sudu, te će se dalje obrazlagati osnovanost tog dijela tužbenog zahtjeva.
9. Što se tiče pravnog značaja Aneksa, valja reći da iz same odluke Vrhovnog suda Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., proizlazi da se u svakom slučaju ne bi moglo isključiti postojanje pravnog interesa korisnika kredita na podnošenje kondemnatornih tužbi kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15; dalje u tekstu: ZID ZPK/15) (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Pri tome s obzirom da je takvo tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske dano prilikom objašnjenja ovlaštenja korisnika kredita da traže ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima, sud utvrđuje da iz odluke Gos 1/2019 Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne proizlazi da korisnici kredita imaju pravni interes za vođenje ovakvih postupaka samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, i to bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv ovaj sud utvrđuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u toj svojoj odluci potvrdio pravo korisnika kredita na podnošenje kondemnatornih tužbi kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15, misleći pri tome na osnovne ugovore o kreditu. Budući da institut ništetnosti svakako proizlazi iz općeg obveznog uređenja i neovisan je o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15, nedvojben je pravni interes tužitelja odnosno korisnika kredita za vođenje ovog postupka. Osim toga stav je ovog suda da Aneks djeluje pro futuro i da je intencija same konverzije bila trajno rješenje problema nastalog znatnom promjenom tečaja CHF u odnosu na kunu, u situaciji kad je u svim ugovorima o kreditu vezanim uz CHF rizik promjene tečaja u cijelosti bio prebačen na potrošače, a nije cilj i svrha ZID ZPK/15 bilo uklanjanje ništetnih odredaba ugovora o kreditima u CHF, niti obeštećenje potrošača zbog primjene ništetnih odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope. Provođenje konverzije je odredbom čl. 19.b uređeno na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, ali pro futuro, dok nije ni pravno ni logički moguće da se to učini retroaktivno. Retroaktivnost se ovdje spominje samo u smislu toga da je izračun vršen od početka ugovornog odnosa kao za kredite u EUR valuti, a sve kako bi se dobila glavnica koja ulazi u konverziju, međutim nije time odnos stranaka postao odnos iz euro kredita od samog početka. Da je tome tako proizlazi i iz riječi da se radi o jednokratnoj i izvanrednoj mjeri, koje je upotrijebio Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Gos 1/19, što znači da svi redovni pravni instituti i dalje ostaju u primjeni i navedena činjenica konverzije ne utječe na ocjenu ugovornog odnosa stranaka do konverzije kao ugovornog odnosa iz CHF kredita. Dakle, tekst ZID ZPK/15, nije kao cilj i svrhu zakona proklamirao potpuno uravnoteženje prava i obveza stranaka, niti potpuno obeštećenje korisnika kredita zbog ništetnih odredaba ugovora. Nema nikakve sumnje kako okolnost što je potrošač pristao na uvjete iz Aneksa Ugovora u skladu s odredbom čl. 1. ZID ZPK/15 (19.c.), sama po sebi ne znači da se potrošač odrekao prava na puno obeštećenje. Kad je u pitanju restitucija u korist potrošača kao posljedica ništetnosti već je više puta od strane Suda EU rečeno da ona mora u cijelosti ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. U tom je odnosu izuzetno važna i potreba za djelotvornom sudskom zaštitom u kolektivnim i pojedinačnim sporovima bez koje će sve spomenute odredbe i pravila o zaštiti potrošača biti bez stvarnog učinka. Potpuna i pravedna restitucija je neupitni cilj i logična svrha svake druge ili bilo koje ništetnosti iz obveznopravnih odredbi domaćeg zakonodavstva, ali i iz prava EU. Tužitelj je konverzijom izbjegao po njega štetne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, ali isti učinak je konverzija imala i za tuženika, s time da tužitelj konverzijom nije obeštećen u odnosu na potraživanja koja je imao po osnovi preplaćenih redovnih kamata prije konverzije i po osnovni preplaćenog tečaja prije konverzije. Ovdje nije riječ o tome je li ukupna uplata po svim osnovama (glavnica i kamate) uvrštena u obračun, nego je li kod obračuna i otplatnog plana vođeno računa o potraživanju tužitelja za iznos kojeg je tuženik stekao po osnovi ništetnih odredaba. Ukoliko bi bilo riječi samo o tome je li ukupna uplata po svim osnovama (glavnica i kamate) uvrštena u obračun, tada se može reći da je konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, što potvrđuje i sama vještakinja u svom nalazu i mišljenju.
10. Nadalje valja reći da konverzija nije restitucija, odnosno tužitelj nije namiren preplatom u konverziji, budući da postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, pojednostavljeno rečeno, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).
11. Potrebno je naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ili pak tvrditi da se potrošač prešutno odrekao ništetnosti sklapanjem Aneksa. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije iznenađujuće da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Zaključno, jasno proizlazi iz iskaza tužiteljice, koji će se dalje izložiti, da njoj nije predočena ništetnost odredaba glavnog ugovora kada je radila konverziju, te da bi glavnica koja ulazi u konverziju trebala biti izračunata adekvatno početnom tečaju CHF a ne po tečaju EUR po kojem je rađena konverzija, a što je dovelo do znatno više glavnice koja je ušla u konverziju od one koja bi bila da konverzija nije rađena, jer je valutna klauzula ništetna od samog početka. Jasno je da potrošač u tim okolnostima nije bio adekvatno informiran te je sklopio Dodatak Ugovora na svoju štetu, koji ga svakako nije obeštetio.
12. Što se tiče ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli CHF u konkretnom predmetu, valja reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj i poziva u tužbi, uz pretpostavku da se u svakom restitucijskom postupku utvrdi činjenično stanje vezano za konkretnog potrošača o njegovoj obaviještenosti o pravnim i ekonomskim posljedicama sklapanja ugovora radi donošenja informirane odluke. Naime čl. 502.c ZPP-a propisuje da se u pojedinačnim parnicama fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje doneseno u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, ali u individualnom postupku sud je dužan razmotriti specifične okolnosti pojedinačnog slučaja i omogućiti dokazivanje činjenica koje nisu bile predmet kolektivnog postupka, osobito kada se radi o dokazivanju informiranosti potrošača o ugovornim odredbama (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 50/24). U ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.
13. Tužiteljica je u svom iskazu navela da su joj u banci kada se došla interesirati za kredit, odmah rekli da je najbolji kredit u švicarcima te joj je odmah ponuđen taj kredit a čula je i od prijatelja koji su uzimali kredit u toj valuti da je to najpovoljniji kredit. Uzela je kredit u toj valuti na 15 godina za kupnju stana te joj je prvo rata bila 4000 kuna a u kratkom vremenu odnosno već nakon godine dana je počela rasti te je došla na 8000 kuna. Nije mogla predvidjeti takav događaj situacije jer je očekivala običnu kamatu i normalni tok kredita. Njoj je to bio prvi kredit. Nije u banci pitala za nikakve druge valute jer joj je odgovarala rata od 4000 kuna i odmah joj je kredit ponuđen kao izvrstan. U banci ju službenici, misli da H i N nisu upozorili na nikakve rizike vezane uz valutu CHF, niti da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF kao što to čini u odnosu na euro, niti u perspektivi ulaska u Europsku uniju da je moguć porast tečaja. Znala je za promjenjivu kamatu ali ne da će biti tako rizično promjenjiva. Nikad ne bi bila uzela takav kredit da je znala što će se desiti budući da je isto dovelo do situacije da čak ni prodaja stana nije bila dovoljna za pokriće duga. Do prodaje nije došlo jer joj je konverzija nešto smanjila ratu te je to uspjela nekako otplatiti do odlaska u mirovinu. Nisam pročitala ugovor o kreditu, a javni bilježnik joj je samo rekao kolika je rata i da je kamata promjenjiva i da ju čeka ovrha u slučaju ne plaćanja. Nije mogla utjecati na promjenu kamatne stope. Ni kod pripreme za sklapanje ugovora nije mogla utjecati na sadržaj pojedinih odredaba ugovora već je on unaprijed pripremljen za potpis. Imala je veliko povjerenje u banku. Nije sudjelovala u obračunu iznosa koji je ušao u dodatak ugovora o kreditu, budući da je banka unaprijed pripremila obračun niti je mogla mijenjati bilo koju odredbu dodatka, a prilikom sklapanja dodatka nije upozorena da ću izgubiti bilo kakva prava s osnove ugovora o kreditu. Još je navela da nije na njoj da zna što je to promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula već su joj to trebali objasniti stručnjaci koji su pred njom sjedili. Ona je laički znala kolika joj je rata i da to nešto malo može kliziti gore dolje. Nije tražila dodatna pojašnjenja navedenih pojmova jer je u laičkom smislu očekivala manji porast ili pad ukupne rate što joj je jedino bilo važno. Nije se raspitivala za druge valute jer je pristala na valutu koja joj je prezentirana kao najbolje rješenje i kao najsigurnija u tom trenutku. Nije razumjela što znači konverzija kredita osim da je to nešto što će joj smanjiti ratu kako bi mogli preživjeti i nitko joj nije to objasnio.
14. U čl. 221.a ZPP-a određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Tuženik na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF u predugovornoj i ugovornoj fazi nije predložio saslušanje svjedoka, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti spornih odredbi utemeljio na presudama iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa
- i to na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i na presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 od 04.07.2013. godine - s obzirom da tuženik nije dokazao da navedene presude nemaju direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na provedenom dokaznom postupku i stanja spisa iz kojeg je razvidno da je u konkretnom slučaju izostala potpuna obavijest (informiranost) tužitelja o osporenim ugovornim odredbama.
15. Valja reći da se kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14, 110/15, 14/19 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi će se i dovršiti po odredbama tog Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu ZZP). Stoga se primjenjuje i odredba čl. 118. ZZP-a koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.
16. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je banka - tuženik povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući u razdoblju od 01. travnja 2004. - 31. prosinca 2008. ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
17. Analizirajući iskaz tužitelja, sud isti ocjenjuje vjerodostojnim jer je iskren, logičan, životno uvjerljiv i sukladan dokumentaciji iz spisa. Sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.
18. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica. Što se tiče ugovaranja valute CHF, to posebno uključuje informiranje potrošača o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
19. Temeljem provedenih dokaza očito je da je tužitelj izložen valutnom riziku o kojem nije bio obaviješten. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju bilo kakvu drugu mogućnost.
20. Sud utvrđuje da odredbe ugovora o valutnoj klauzuli kao predmetu ugovora uopće nisu jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 52. ZZP) prosječnom potrošaču, budući da su nepotpune, ne sadrže obrazloženje već samo zaključak u smislu da neodređeno definiraju konačnu obvezu za potrošača, ali ne i način kako se ista formira, čak i ako se uzme u obzir širi kontekst izvan samog ugovora, koji sukladno ZZP-u uključuje sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe. Pri tome pojam prosječnog potrošača razumijeva objektivan kriterij, pa podrazumijeva prosječan nivo informiranosti, opreza i pažnje koji se očekuje od tipične fizičke osobe koja djeluje izvan svoje profesionalne djelatnosti, te koja sa takvim prosječnim nivoom informiranosti, opreza i pažnje procjenjuje može li predvidjeti ekonomske posljedice ugovorne odredbe na temelju jasnih i razumljivih informacija, odnosno informacija koje su dane. Također prema interpretaciji odredaba ZZP i u duhu suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik koji je sklapanjem ugovora s određenim ugovornim odredbama preuzeo i znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega kao individualnog potrošača moguće proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
21. Budući da je izostalo pregovaranje stranaka o bitnim elementima ugovora (predmetu) za koje elemente je osim toga sud utvrdio da u ugovoru nisu jasno, lako razumljivo i lako uočljivo sadržani, sud utvrđuje da je navedeno uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je došlo do situacije da tužitelj nije mogao predvidjeti visinu svoje obveze. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost (čl. 55. ZZP), a time i ništetnost navedenih odredbi Ugovora. Rezultat navedene ništetnosti je stjecanje bez osnove na strani jedne ili obiju strana, a sukladno čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
22. Temeljem navedenog, sud je deklaratorno utvrdio ništetnost odredaba Ugovora kako je to navedeno u toč. I. izreke. Budući da dio odredbe Ugovora koju su stranke sklopile a koja glasi: “Kunska protruvrijednost CHF 165.000,00 (sto šezdeset pet tisuća švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita”; nije ništetna jer sama navedena odredba nije uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tužbeni je zahtjev u tom dijelu odbijen, kao pod toč. III.3. izreke.
23. Vještakinja je u svom nalazu i mišljenju utvrdila da da preplata tečaja kada je tečaj bio veći od početnog iznosi 14.656,93 EUR, te da preplata kamate u odnosu na onu po početnoj stopi iznosi 2.445,77 EUR. Osim toga je utvrdila iznos od 5.997,71 EUR kao razliku nedospjele CHF glavnice po početnom otplatnom planu i glavnice u konverziji na dan 30.9.2015. Tužiteljica je konačno sredila tužbeni zahtjev na način da je ukupno potraživala 23.100,41 EUR, što upravo predstavlja zbroj po svim osnovama koje je vještakinja utvrdila u nalazu, a koje su ovdje navedene, međutim kako sud nije dopustio preinaku tužbe, navedeni iznos nije ušao u vrijednost predmeta spora. Vještakinja je u konverziji utvrdila pretplatu od 5.897,70 EUR po fiksnom tečaju koji iznos treba oduzeti od iznosa koji tužitelj potražuje. Naime radi se o iznosu koji utječe na samu osnovanost visine tužbenog zahtjeva, što će se također obrazložiti u nastavku.
24. Uvidom u vještački nalaz vještakinje Slađane Srnec, sud je utvrdio da je isti glede spornih bitnih činjenica dan stručno i objektivno u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenju te u skladu sa pravilima struke. Stoga je isti sud i prihvatio.
25. Sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev u iznosu iz toč. II. izreke (iznos koji je utvrdila vještakinja po osnovi ništetne valutne klauzule umanjen za preplatu priznatu u konverziji). Naime, što se tiče toga kako tretirati preplatu koju je tuženik priznao tužitelju u konverziji, po stavu ovog suda nema dvojbe da je tužitelj iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji primio od tuženika i to u vidu umanjenja daljnjih obveza po kreditu, a što je i potvrdio potpisom Dodatka Ugovoru o kreditu. Prema tome kod takvog činjeničnog stanja, pri kojem sam tužitelj priznaje da je određeni iznos primio od tuženika, ne može ponovno taj iznos zahtijevati po osnovi stjecanja tuženika bez osnove, budući da mu je tuženik taj iznos vratio. Stoga je za iznos preplate u konverziji valjalo umanjiti tužiteljevo potraživanje i bez ikakvog prigovora radi prebijanja istaknutog od strane tuženika, budući da je to dio koji ulazi u osnovanost ili neosnovanost same visine tužbenog zahtjeva. Pri tome tužitelj dakle i nadalje ima pravo na sve zatražene zatezne kamate, jedino mu se glavnično potraživanje smanjilo za iznos preplate koji mu je priznat u konverziji, te je za taj dio odbijen tužbeni zahtjev, kao pod toč. III.2. izreke.
26. Također valja reći da sud nije uvažio prigovor radi prebijanja tuženika koji je pravovremeno postavljen ali bez navođenja iznosa koji tuženik potražuje, dakle tuženik je postavio neodređeni prigovor radi prebijanja, te je isti valjalo odbaciti o čemu je također odlučeno rješenjem i to toč. II. istog.
27. Sud je o trošku odlučio sukladno čl. 154. st. 4. ZPP-a: Ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom članka 156. stavka 1. ovoga Zakona. Naime, sukladno konačnoj vrijednosti predmeta spora (iznos koji tužiteljica potražuje s osnove ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi), tužitelj je uspio sa 51% a tuženik sa 49%, te je stoga sud odlučio da svaka stranka snosi svoj trošak.
U Čakovcu 26. veljače 2026.
Sutkinja
Ivana Starčević
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave, putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu sukladno Zakonu o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22). Žalba se podnosi u pisanom obliku, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a moguće ju je predati i putem informacijskog sustava elektroničke komunikacije sa sudovima, što je obvezno za obvezne sudionike elektroničke komunikacije, navedene u čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a fakultativno za ostale sudionike, ako su ispunili uvjete za pristup informacijskom sustavu elektroničke komunikacije sa sudovima.
O tome obavijest:
- tužitelj po pun.
- tuženik po pun.
