REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7776/2024-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Bešliću, u pravnoj stvari tužitelja ČĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Čizmić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica iz odvjetničkog društva Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvane punomoćnice tuženika, 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 2. i 7. ugovora o kreditu broj 3206171845/06 sklopljenog 8. veljače 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi odluke banke i u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za švicarski franak, a to na temelju presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 i poslovni broj Pž- 7129/13.

II. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 3.581,22 eura s osnove promjene kamatne stope i iznos od 12.783,24 eura s osnove preplate zbog rasta tečaja, odnosno ukupno iznos od 16.364,46 eura sa pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos prema kamatnoj stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotan poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan prvog siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan prvog srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koje kamate teku na pojedinačne iznose s osnove promjene kamatne stope(3.581,22 eura), i to na iznos:

- 25,90 eura od 10. 11.2007. pa do isplate;

- 25,82 eura od 10.12. 2007. pa do isplate;

- 26,18 eura od 10. 01. 2008. pa do isplate;

- 26,52 eura od 10. 02. 2008. pa do isplate;

- 50,94 eura od 10. 03. 2008. pa do isplate;

- 50,27 eura od 10. 04. 2008. pa do isplate;

- 49,53 eura od 10. 05. 2008. pa do isplate;

- 49,52 eura od 10. 06. 2008. pa do isplate;

- 49,13 eura od 10. 07. 2008. pa do isplate;

- 48,83 eura od 10. 08. 2008. pa do isplate;

- 49,05 eura od 10. 09. 2008. pa do isplate;

- 50,64 eura od 10. 10. 2008. pa do isplate;

- 52,34 eura od 10. 11. 2008. pa do isplate;

- 50,73 eura od 10. 12. 2008. pa do isplate;

- 53,78 eura od 10. 01. 2009. pa do isplate;

- 54,22 eura od 10. 02. 2009. pa do isplate;

- 55,72 eura od 10. 03. 2009. pa do isplate;

- 53,55 eura od 10. 04. 2009. pa do isplate;

-53,51 eura od 10. 05. 2009. pa do isplate;

- 53,13 eura od 10. 06.2009. pa do isplate;

- 53,35 eura od 10. 07. 2009. pa do isplate;

- 70,84 eura od 10. 08. 2009. pa do isplate;

- 71,35 eura od 10.09. 2009. pa do isplate;

- 70,53 eura od 10. 10. 2009. pa do isplate;

- 71,03 eura od 10. 11. 2009. pa do isplate;

- 71,12 eura od 10. 12. 2009. pa do isplate;

- 72,65 eura od 10. 01. 2010. pa do isplate;

- 73,29 eura od 10. 02. 2010. pa do isplate;

- 73,29 eura od 10. 03. 2010. pa do isplate;

- 74,82 eura od 10. 04. 2010. pa do isplate;

- 75,18 eura od 10. 05. 2010. pa do isprate;

- 77,78 eura od 10. 06. 2010. pa do isplate;

- 79,35 eura od 16. 07. 2010. pa do isplate;

- 81,87 eura od 24.08. 2010. pa do isplate;

- 80,86 eura od 13.09.2010. pa do isplate;

- 80,86 eura od 13. 10. 2010. pa do isplate;

- 81,09 eura od 10. 11. 2010. pa do isplate;

- 52,28 eura od 07. 12. 2010. pa do isplate;

- 1.340,37 eura od 8.12.2010. pa do isplate;

te kamate koje na pojedinačne iznose s osnove preplate zbog rasta tečaja(12.783,24 eura) teku na iznos:

- 18,82 eura od 16. 07. 2010. pa do isplate;

- 91,56 eura od 24. 08. 2010. pa do isplate;

- 84,22 eura od 13. 09. 2010. pa do isplate;

- 84,22 eura od 13. 10. 2010. pa do isplate;

- 85,90 eura od 10. 11. 2010. pa do isplate;

- 104,80 eura od 02. 12. 2010. pa do isplate;

- 12.313,72 eura od 08.12. 2010. pa do isplate.

r i j e š i o j e :

I. Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom tužitelja od 4. travnja 2025.

II. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 5.127,41 eura sa zateznim kamatama koje teku od 26. veljače 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 8.2.2006. sklopio Ugovor o kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 115.655,00 CHF prema srednjem tečaju HNB s ugovorenim rokom otplate od 216 mjeseci, koji kredit je prijevremeno otplatio 8.12.2010. Navodi da je pored iznosa glavnice tužitelj prema Ugovoru bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru bila promjenjiva u skladu s važećim Odlukama o kamatnim stopama banke, a na dan sklapanja ugovora ona je iznosila 4,5 % godišnje. Ističe da je za trajanja otplate kredita redovna kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika više puta mijenjana na štetu tužitelja. Kako je tužitelj zbog ugovorene promjenjive redovne kamatne stope plaćao povećane iznose, to isti, smatrajući da su korištene nepoštene ugovorne odredbe i pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13, konačno postavljenim zahtjevom predlaže da sud utvrdi ništetnima dio odredbe iz čl. 2 Ugovora o tome da je kamatna stopa promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika. Tužitelj nadalje ističe da je u pokrenutom kolektivnom sporu utvrđeno i da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Stoga tužitelj svojim konačno preciziranim tužbenim zahtjevom predlaže utvrditi ništavom i dio odredbe čl. 7. Ugovora te traži da sud naloži tuženiku isplatu preplaćenog iznosa redovnih kamata i razlike u valutnom tečaju u ukupnom iznosu kao u izreci, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje na mjesečne iznose preplaćenih iznosa teku od dana uplata pojedinih anuiteta, sve to uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je zahtjev tužitelja kako je postavljen u tužbi neodređen, a potom ističe i prigovor zastare. Navodi da je kamatna stopa mijenjana u skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra, a čija je promjena neovisna o volji ugovornih stranaka. Što se pak tiče valutne klauzule, tuženik je tužitelju pružio sve potrebne informacije, a kretanje tečaja kune prema valuti CHF ne može valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom niti je protivno bilo kojem prisilnom propisu RH. U daljnjem tijeku postupka, u svom podnesku od 02.03.2022. tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač, a smatra da je upravo na tužitelju teret dokaza, te se protivi preinaci tužbe kako je to tužitelj učinio nakon provedenog vještačenja. Tuženik ističe prigovor zastare te predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška.

3.1. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 8.2.2006. (list 8), prikaz kamatnih stopa (list 14), promet po kreditu (list 21), nalaz i mišljenje vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o., FĐ (list 131-138), iskaz tužitelja (list 158).

3.2. Presudom ovog suda poslovni broj P-6413/2019-19 od 29. kolovoza 2022. tužbeni zahtjev ocijenjen je osnovanim u cijelosti.

3.3. Povodom žalbe tuženika, izjavljene protiv gore navedene presude, Županijski sud u Vukovaru je rješenjem poslovni broj Gž-814/2022-4 od 17. prosinca 2024. uvažio žalbu tuženika te ukinuo predmetnu presudu i predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju navedene odluke viši sud je naveo da prvostupanjska presuda u pogledu razloga koji se odnosi na visinu dosuđenog iznosa, temeljem preinačenog tužbenog zahtjeva tužitelja, koji ne odgovara zbroju pojedinih mjesečnih iznosa, nema nikakve razloge.

3.4. Tužitelj je u ponovljenom postupku, podneskom od 4. travnja 2025., specificirao kondemnatorni tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka te predložio da sud naloži tuženiku isplatiti mu iznos od 3.581,22 eura s osnove promjene kamatne stope te iznos od 12.783,24 eura s osnove preplate zbog rasta tečaja, odnosno ukupno iznos od 16.364,46 eura sa pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos.

4. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.

5. Nesporna je činjenica da je 8.2.2006. među strankama sklopljen ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka, te da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora, s time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini 4,5 % godišnje. Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, o kojim povećanjima je tuženik obavještavao tužitelja, kao i to da je za vrijeme otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao. Sporno je da li su ove promjene bile u skladu sa odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te da li su kao takve bile u skladu sa općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništavim odredbama. Nadalje je sporna i visina zahtjeva, odnosno razlika između više naplaćene kamate u odnosu na kamatu utvrđenu predmetnim ugovorom i otplatnim planom, kao i razlike između tečaja CHF na dan isplate ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja.

6. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

8. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

9. Prema odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

10. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj dakle poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužitelja u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, kao i da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, kao niti tvrdnje vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

11. Stoga, s obzirom na citirani sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak saslušanjem sudionika ugovornog odnosa jer bi u suprotnom, a s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. U tom smislu sud je sukladno čl. 10. i 220. u svezi sa čl. 311. st. 2. ZPP-a odbio dokazni prijedlog saslušanja svjedoka, a iskaz tužitelja, kao niti pitanja tuženika upućena tužitelju prilikom saslušanja (koje je provedeno na okolnost statusa potrošača) na okolnost utvrđivanja činjenica i okolnosti već utvrđenih u predmetu Potrošač, nije posebno cijenio.

12. Za navesti je da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

13. Slijedom navedenog, spomenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim način promjene kamatne stope odnosno obvezu da se ova promjena vrši ovisno o Odluci banke, kao i one odredbe koje se odnose, na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, pa je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

14. Iz toga nadalje proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita, u odnosu na onu prvotno ugovorenu, jer su promjene koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne naprijed zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza. Nadalje, tužitelj ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.

15. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o., FĐ sa zadatkom utvrditi da li je bilo i kolika je bila preplata u mjesečnim iznosima anuiteta po Ugovoru o kreditu od 8.2.2006. ako bi se smatralo da je za čitavo vrijeme trajanja ugovornog odnosa bila ugovorena kamata u visini brojčano izraženoj u tom ugovoru. Također je vještačenjem bilo potrebno utvrditi eventualnu preplatu na mjesečnoj razini ako bi se kao tečaj valute CHF uzeo onaj tečaj na dan isplate ugovora te primijenio na čitavo ugovorno razdoblje trajanja kredita.

16. Iz nalaza proizlazi da razlika u preplaćenim anuitetima iznosi 16.364,46 eura (u nalazu 123.297,99 kn) od čega 3.581,22 eura (u nalazu 26.982,67 kn) na ime preplate radi promjene kamatne stope, a 12.783,24 eura(u nalazu 96.315,32 kn) na ime preplate zbog rasta tečaja, sve s iznosima i datumima dospijeća upravo kako je to tužitelj i precizirao u svom konačno postavljenim zahtjevu. Iznos u kunama pretvoren je u eure po fiksnom tečaju 1 EUR = 7.53450 kn.

17. Stranke nalazu nisu prigovarale, a sud ga je prihvatio kao stručan, obrazložen i sačinjen u skladu s dokumentacijom u spisu, smatrajući pritom da je zadatak vještaku određen upravo sukladno utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda RH u parnici Potrošač, za koja je sud vezan, kako je to ranije obrazloženo, pri čemu se ne radi o ugovaranju fiksne kamatne stope već o jedinom obračunu koji je moguće izvršiti imajući u vidu da je promjenjiva kamatna stopa utvrđena ništetnom.

18. Pritom valja ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev- 308/2022-2 od 19. travnja 2022. izrazio pravno shvaćanje da potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika.

19. Slijedom navedenog, a kako je tužbeni zahtjev na isplatu bio po visini identičan nalazu vještaka to je isti valjalo prihvatiti i presuditi kao u točki II. izreke presude.

20. U odnosu na prigovor tuženika o tome da u ovoj pravnoj stvari nije dokazano svojstvo potrošača, valja reći da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta iz članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača i to: (1) da se radi o fizičkoj osobi i (2) da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Nije sporno da je tužitelj fizička osoba, te nije sporno da je odredbama predmetnog Ugovora ugovoreno da je namjena kredita kupnja stana pa sud ne vidi razloga, a niti ih tuženik konkretno ističe, zašto se ne bi radilo o potrošačkom ugovoru. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da se radi o stanu u kojem tužitelj s obitelji stanuje neprekidno do danas, kao i da u to vrijeme nije obavljao poduzetničku djelatnost, već je firmu osnovao tek 2018, kojem iskazu sud u cijelosti poklanja vjeru kao životnom i logičnom. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.), pa čak niti konkretno tvrdio, slijedom čega sud smatra da tužitelj ima pravo uživati zaštitu koju potrošačima pruža Zakon o zaštiti potrošača, kao i pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu.

21. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

22. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude poslovni broj Rev-2245/17 od 20.3.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014.), zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

23. Pritom valja posebno istaći da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

24. Slijedom navedenog dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je prigovor tuženika u tom smislu neosnovan, dok je tužitelju valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih anuiteta, kako je to navedeno u toč. II izreke presude.

25.1. Pritom je neosnovan istaknuti prigovor zastare za preinačeni zahtjev iz podneska tužitelja od 5. travnja 2022. i 4. travnja 2025. Naime, povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (na isti način i Vrhovni sud u svojoj odluci poslovni broj Rev-1005/2024-2 od 26. studenoga 2024.). Podredno, valja reći da je tužitelj podneskom od 4. travnja 2025. specificirao tužbeni zahtjev na način da iznos od 16.364,46 EUR predstavlja zbroj svih pojedinačnih zahtjeva te je time otklonjen razlog zbog kojeg je drugostupanjski sud ukinuo prvostupanjsku presudu ovog suda.

25.2. Pritom valja istaknuti da je sud dopustio preinaku tužbe kako je to zatraženo u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu s obzirom na to da je smatrao da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Naime, tužitelj je tek nakon provedenog vještačenja saznao za točne iznose koje tuženik duguje, odnosno za ukupni iznos razlike. Stoga je takva preinaka dopuštena pa je odlučeno kao u toč. I. izreke rješenja, pri čemu valja ukazati na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanog u Zagrebu 26. studenog 2021. Su-IV-162/2021 prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Podredno, valja reći i to da je ovaj sud zatezne kamate na pojedinačne mjesečne anuitete odredio na temelju tablice vještaka s lista 134-136 spisa(usporedni otplatni plan).

26. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1114 ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

27. Kamate su dosuđene do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan prvog siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

28. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a, tužitelju zastupanom po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđena je naknada koja se odnosi na: sastav tužbe (Tbr. 7/1) - 250 bodova, sastav podnesaka od 5.4.2022., 12.7.2022. i 4.4.2025. (Tbr. 8/1) - po 250 bodova i zastupanje na ročištima 10.3.2022., 13.7.2022. i 10.2.2026. (Tbr. 9/1) - po 250 bodova, ukupno 1750 bodova, što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 EUR te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 4.375,00 EUR. Tom iznosu dodan je i trošak vještačenja od 331,81 EUR, trošak plaćene pristojbe na tužbu od 210,90 EUR i plaćene pristojbe na presudu od 209,70 EUR. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 5.127,41 EUR, sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Zakona i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi te čl. 155 ZPP-a.

29. Na tako utvrđeni trošak tužitelju pripada zatezna kamata od dana donošenja odluke po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza tuženika na naknadu tog troška dospijeva s danom donošenja presude kao ovršne isprave, sve u smislu čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona, pa je odlučeno kao u toč. II. izreke rješenja.

30. Tužitelj je odbijen sa svojim zahtjevom za naknadom parničnog postupka preko dosuđenog iznosa s obzirom na to da preostali podnesci tužitelja nisu bili potrebni za donošenje ove odluke, a sudska pristojba na presudu dosuđena je u skladu sa Zakonom o sudskim pristojbama i Uredbom o tarifi sudskih pristojbi. Tuženik je u cijelosti izgubio ovu parnicu pa mu ne pripadaju niti troškovi parničnog postupka.

U Zagrebu 26. veljače 2026. godine

Sudac:

Ivan Bešlić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.