REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4236/2021-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Vinku i Ivanu Adžiću, odvjetnicima u Zagrebu protiv tuženika Porsche mobiliti d.o.o. Velimira Škorpika 21, Zagreb, OIB: 36514183925, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i partneri d.o.o., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. siječnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Ivana Adžića, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Nikole Božića, odvjetnika, dana 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 01922, sklopljenog dana 15. travnja 2008. između tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o. kao davatelja kredita i tužitelja ŽE kao korisnika kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dakle odredba točke II. Ugovora u dijelu kojom je određen iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.766,30 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedećem na dan plaćanja te odredba točke III. Ugovora povezano sa točkom 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu Inačica:

CHF-2008-I-02 koji su sastavni dio Ugovora, u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u 84 mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti 283,12 CHF obračunatoj prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., za CHF vrijedećem na dan plaćanja;

II. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, da tužitelju ŽE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, isplati ukupan iznos od 3.743,40 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose i to:

- na iznos od 0,20 eura od 18.11.2008. do isplate,

- na iznos od 8,37 eura od 29.12.2008. do isplate,

- na iznos od 5,98 eura od 24.1.2009. do isplate,

- na iznos od 15,00 eura od 25.2.2009. do isplate,

- na iznos od 17,46 eura od 19.3.2009. do isplate,

- na iznos od 18,53 eura od 10.4.2009. do isplate,

- na iznos od 15,84 eura od 20.5.2009. do isplate,

- na iznos od 14,46 eura od 24.6.2009. do isplate,

- na iznos od 12,05 eura od 30.7.2009. do isplate,

- na iznos od 10,15 eura od 19.8.2009. do isplate,

- na iznos od 10,16 eura od 7.10.2009. do isplate,

- na iznos od 12,18 eura od 18.12.2009. do isplate,

- na iznos od 10,98 eura od 18.12.2009. do isplate,

- na iznos od 10,91 eura od 18.12.2009. do isplate,

- na iznos od 11,63 eura od 20.1.2010. do isplate,

- na iznos od 14,40 eura od 17.2.2010. do isplate,

- na iznos od 16,23 eura od 19.3.2010. do isplate,

- na iznos od 16,39 eura od 18.5.2010. do isplate,

- na iznos od 22,15 eura od 18.5.2010. do isplate,

- na iznos od 19,62 eura od 21.6.2010. do isplate,

- na iznos od 22,06 eura od 21.7.2010. do isplate,

- na iznos od 31,34 eura od 17.8.2010. do isplate,

- na iznos od 28,11 eura od 16.9.2010. do isplate,

- na iznos od 38,58 eura od 16.10.2010. do isplate,

- na iznos od 33,96 eura od 15.11.2010. do isplate,

- na iznos od 30,21 eura od 16.12.2010. do isplate,

- na iznos od 414,29 eura od 15.1.2011. do isplate,

- na iznos od 51,75 eura od 16.2.2011. do isplate,

- na iznos od 44,43 eura od 16.3.2011. do isplate,

- na iznos od 47,24 eura od 18.3.2011. do isplate,

- na iznos od 40,32 eura od 16.5.2011. do isplate,

- na iznos od 44,35 eura od 7.7.2011. do isplate,

- na iznos od 59,17 eura od 15.7.2011. do isplate,

- na iznos od 54,45 eura od 17.8.2011. do isplate,

- na iznos od 81,92 eura od 17.9.2011. do isplate,

- na iznos od 87,15 eura od 15.10.2011. do isplate,

- na iznos od 58,88 eura od 16.11.2011. do isplate,

- na iznos od 61,22 eura od 16.12.2011. do isplate,

- na iznos od 60,09 eura od 19.1.2012. do isplate,

- na iznos od 62,97 eura od 16.2.2012. do isplate,

- na iznos od 66,27 eura od 17.3.2012. do isplate,

- na iznos od 65,38 eura od 16.4.2012. do isplate,

- na iznos od 63,84 eura od 15.5.2012. do isplate,

- na iznos od 64,45 eura od 19.6.2012. do isplate,

- na iznos od 66,06 eura od 9.8.2012. do isplate,

- na iznos od 64,83 eura od 18.8.2012. do isplate,

- na iznos od 65,14 eura od 20.9.2012. do isplate,

- na iznos od 63,21 eura od 15.10.2012. do isplate,

- na iznos od 61,85 eura od 19.11.2012. do isplate,

- na iznos od 64,24 eura od 17.12.2012. do isplate,

- na iznos od 62,92 eura od 16.1.2013. do isplate,

- na iznos od 64,67 eura od 15.2.2013. do isplate,

- na iznos od 60,67 eura od 24.4.2013. do isplate,

- na iznos od 62,40 eura od 12.6.2013. do isplate,

- na iznos od 63,60 eura od 9.7.2013. do isplate,

- na iznos od 62,44 eura od 9.7.2013. do isplate,

- na iznos od 58,67 eura od 10.9.2013. do isplate,

- na iznos od 56,74 eura od 10.10.2013. do isplate,

- na iznos od 59,34 eura od 10.10.2013. do isplate,

- na iznos od 60,84 eura od 16.11.2013. do isplate,

- na iznos od 63,22 eura od 20.12.2013. do isplate,

- na iznos od 61,81 eura od 16.1.2014. do isplate,

- na iznos od 63,05 eura od 16.1.2014. do isplate,

- na iznos od 63,22 eura od 28.3.2014. do isplate,

- na iznos od 65,54 eura od 28.3.2014. do isplate,

- na iznos od 66,10 eura od 9.4.2014. do isplate,

- na iznos od 65,86 eura od 10.6.2014. do isplate,

- na iznos od 64,15 eura od 10.6.2014. do isplate,

- na iznos od 63,01 eura od 12.8.2014. do isplate,

- na iznos od 64,36 eura od 4.9.2014. do isplate,

- na iznos od 65,58 eura od 7.10.2014. do isplate,

- na iznos od 66,70 eura od 10.11.2014. do isplate,

- na iznos od 67,49 eura od 11.12.2014. do isplate,

- na iznos od 68,42 eura od 19.1.2015. do isplate,

- na iznos od 69,46 eura od 16.2.2015. do isplate,

- na iznos od 69,05 eura od 11.3.2015. do isplate,

- na iznos od 65,51 eura od 11.5.2015. do isplate,

- na iznos od 65,51 eura od 11.5.2015. do isplate,

- na iznos od 65,51 eura od 11.5.2015. do isplate,

sve to do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 31.prosinca 2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, da tužitelju ŽE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak od 2.199,08 EUR sa zateznom kamatom počev od 26. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III./ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

r i j e š i o j e:

Dozvoljava se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva tužitelja u podnesku od 02.04.2023. na iznos od 3.743,40 EUR sa zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao davateljem kredita dana 15. travnja 2008. sklopio Ugovor o kreditu br. 01922 ( dalje u tekstu: Ugovor) kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.766,30 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedećem na dan plaćanja (točka II. Ugovora), u svrhu financiranja kupnje osobnog automobila. Sastavni dio Ugovora su bili Uvjeti ugovora o kreditu, Inačica CHF-2008-I-02 (dalje u tekstu: Uvjeti ugovora).Točkom III. Ugovora određen je mjesečni obrok kredita u iznosu od 283,12 CHF. Točkom 5.1. Uvjeta ugovora određeno je da se sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedećem na dan plaćanja.U trenutku isplate kredita (18.4.2008.) prodajni tečaj za devize Raiffeisenbank Austria d.d. švicarskog franka je u odnosu na hrvatsku kunu bio 4,593132, no isti je vrlo brzo porastao te je tužitelj zbog rasta tečaja svaki obrok kredita osim par početnih plaćao znatno više u odnosu na početno stanje. Tužitelj je za cijelo vrijeme trajanja kredita, bez obzira ne promjene/povećanja anuiteta u odnosu na početno stanje, isti uredno plaćao, sve do konačne otplate u travnju 2015. Gore navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je profesionalno društvo za poslove financijskog i operativnog leasinga, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, na koji način je doveo tužitelja kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Pri tome je za istaknuti kako je u vrijeme realiziranja spornog kredita tuženik agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR te je uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnoj ponudi koja se nudi na akciji, sa nižim kamatnim stopama u odnosu na eurske kredite i samo do određenog roka, kod tužitelja stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici koju se ne smije propustiti. Također, tuženik je tužitelja držao u uvjerenju kako je valuta CHF sigurna valuta, nije ga upozorio na moguću učestalost promjene tečaja niti na faktore koje utječu na kretanje tečajeva. Tuženik je prije i u vrijeme zaključenja ugovora namjerno propustio obavijestiti tužitelja o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tuženik tužitelju nije objasnio niti koja je tečajna politika HNB tj. da središnja banka provodi politiku stabilnog tečaja kune prema euru, ali ne i prema drugim valutama. Tužitelj je sa osnova rasta tečaja CHF u odnosu na HRK kredit preplatio za iznos od ukupno 28.171,00 kn, uvećano za zatezne kamate od svake pojedine mjesečne preplate pa do dana plaćanja. Tužitelj ukazuje kako on nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP- a za tužbu za utvrđenje (toč. I. tužbenog zahtjeva), posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO/05). Dalje, tužitelj ističe da je odredbom članka 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07 - dalje u tekstu: ZZP/07) propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.U odnosu na valutnu klauzulu u CHF riječ je o nepoštenim ugovornim odredbama koje su tužitelju nametnute jednostranim odlukama tuženika o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Dodatno, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu bile ni jasne ni lako razumljive ni lako uočljive. Naime, te odredbe su se nalazile u Ugovornim uvjetima i to u samo jednoj točki tih Ugovornih uvjeta, dok u glavnom ugovoru o tome uopće nije bilo podataka. Stoga navedene ugovorne odredbe odnosno odredbe Ugovornih uvjeta tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu bile razumljive, radi čega se na te ugovorne odredbe temeljem čl. 99. ZZP/07 može primijeniti test nepoštenosti. Dakle, tuženik prije sklapanja, u vrijeme sklapanja i u vezi sklapanja predmetnog ugovora nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik je tužitelja tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora o kreditu uvjeravao da je za njega povoljno sklopiti ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima te da je švicarski franak sigurna valuta. Pri tome je tuženik tužitelja propustio informirati da je švicarski franak bila sigurna valuta samo i isključivo za njega kao davatelja kredita, a nikako ne za tužitelja kao korisnika kredita. Budući da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri obaviješten, on niti uz povećanu pažnju i oprez nije mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. Tuženik je sukladno načelu savjesnosti i poštenja trebao tužitelja informirati o svim rizicima koje on kao potrošač sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, što je sve propustio učiniti. Na taj način prednik tuženika je tužitelja izravno naveo na sklapanje ugovora o kreditu sa tom za tužitelja posebno rizičnom valutnom klauzulom. Dakle, tuženik nije postupao obzirno, savjesno, moralno, ni pošteno te je neravnoteža u pravima i obvezama koja je nastala ugovaranjem tih spornih odredbi nedvojbeno bila na štetu tužitelja i bila je značajna. Iz svega gore navedenog jasno je da su ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF ništetne, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 322. ZOO/05 i čl. 102. ZZP/07. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05), slijedom čega je tužitelj ovlašten postaviti i kondemnatorni zahtjev za isplatu. Slijedom navedenog, a prema konačnom zahtjevu iz podneska od 04.03.2024. tužitelj potražuje od tuženika isplatu iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 3.743,40 EUR sa zateznom kamatom na od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate, kao i trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, uz prethodno utvrđenje ništetnim odredbi čl. II, III, predmetnog Ugovora o kreditu u kojima je plaćanje vezano za valutnu klauzulu u CHF.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare na cjelokupno potraživanje tužitelja. Naime, na tužiteljev zahtjev za isplatom primjenjuje se petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, a to znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Kako je posljednji obrok temeljem Ugovora isplaćen još u svibnju 2015.g., a tužba je podnesena tek u svibnju 2021.g., sasvim je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, jer tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Također, tuženik naglašava da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare. Tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. S tim u vezi, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 52. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelju su objašnjene sve prednosti i mane sklapanja Ugovora te je on svojevoljno odabrao sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u švicarcima te je jedino iz tog razloga i sklopljen ugovor s valutnom klauzulom u „švicarcima“. Tvrdnje koje sada navodi tuženik smjeraju isključivo k postizanju nepripadne materijalne koristi. Svoj izbor, tužitelj pokušava opravdati navodeći netočne informacije o načinu poslovanja tuženika neopravdano ga prikazujući kao nepoštenog pregovarača. Tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali potrošači tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu. Tuženik u privitku dostavlja primjerak ugovora s valutnom klauzulom u eurima kao dokaz da je potrošačima nudio mogućnost sklapanja ugovora s valutom u eurima, a kako je predmetni ugovor s valutom u CHF sklopljen isključivo na traženje tužitelja. Tuženik ističe kako je tužitelj paušalno postavio tužbeni zahtjev stoga se protivi proizvoljno određenoj visini tužbenog zahtjeva. U odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o značenju valutne klauzule u valuti CHF, tuženik ističe da se, u vrijeme kada je sklopljen Ugovor, radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja predmetnog ugovora u nizu novinskih članaka, a na istu činjenicu je posebno upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a ŠE prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. Dakle, tužitelj se ne može pozivati na tvrdnje kao da je ugovor sklopljen još početkom 21. stoljeća. Večernji list od 09.03.2005.g. piše: „HNB ne utječe na tečaj franka, a osim toga, ne obvezuje niti banke na konverziju ovog kredita u drugi u euru ako ta valuta „podivlja“. Vjesnik od 29.04.2005.g. piše: „Treba, kaže, uzeti u obzir da se krediti u eurima općenito smatraju manje rizičnima s obzirom da je Hrvatska „visoko eurizirano tržište“ na kojem se vrijednost većine dobara iskazuje u eurima pa tako u slučaju potrebe i Hrvatska narodna banka svojim intervencijama može imati veći utjecaj na tečaj i stabilnost kune prema euru.“ Novi list od 20.07.2005.g. piše: „Činjenica je, a na to je upozorio i ŠE, da Hrvatska narodna banka, kao vrhovna monetarna vlast u Hrvatskoj, deviznim intervencijama i drugim instrumentima može utjecati na tečaj kuna/euro jer se vrijednost kune i formira prema euru. Dapače, tečaj se u zadnjih desetak godina kretao u rasponu plus minus 5 posto jer je temeljni cilj HNB-a držati cijene stabilnim, a budući da smo uvozno ovisna ekonomija, svaki poremećaj u tečaju kune prema euru rezultirao bi inflatornim kretanjima na strani ponude. Što se tiče švicarskog franka, a isto je i s američkim dolarom, japanskim jenom, engleskom funtom i bilo kojom drugom ne-euro valutom, domet naše središnje banke je vrlo ograničen jer se tečaj između kune i tih valuta formira posredno – preko eura.“ Jutarnji listu od 21.07.2005.g. piše: „Ja sam samo, odgovarajući na pitanje saborskih zastupnika, upozorio da kod kredita u CHF postoji veći tečajni rizik jer središnja banka kontrolira stabilnost eura u odnosu na kunu, ali ne i odnos drugih valuta i kune – ističe ŠE. Dakle, proizlazi da je zadaća HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena, što je javno dostupna činjenica, isto kao što je javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF-u, već da se isti podredno formira preko EUR. Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije ne podrazumijeva potrošača koji se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Kako tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama tako nema ništetnih odredbi ugovora, niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Također od tuženika se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sam nema saznanja, odnosno o budućem smjeru kretanja tečaja. S tim u svezi tuženik ističe recentnu praksu Suda Europske Unije, gdje je u odluci Ž (C-186/2016) navedeno: „Članak 3. Stavak.1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procjeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“ Međutim, iako niti sam tuženik nije mogao sa sigurnošću iznijeti tvrdnju u kojem će smjeru i do kojeg iznosa rasti tečaj valute, svoje spoznaje o postojanju takvih mogućnosti kretanja švicaraca je iznio ne samo ovdje tužitelju, nego i svakom potrošaču koji se odlučio na korištenje usluga tuženika. Nadalje prema mišljenju nezavisnog odvjetnika u presudi Ž, osim što je potrošač ne temelju dobivenih informacija morao biti u „mogućnosti razumjeti da se, u zamjenu za određene financijske pogodnosti (kao što je na primjer niska kamatna stopa) obvezuje snositi određenu razinu rizika“, posebno je trebalo voditi računa i o okolnostima koje su mogle nastati nakon zaključenja ugovora. U tom slučaju on je razlikovao situacije u kojima su banci u trenutku sklapanja ugovora bile poznate određene informacije, pa o tome namjerno nije obavijestila korisnika kredita, od situacije u kojoj banka objektivno nije mogla predvidjeti promjene deviznog tečaja do kojih je došlo nakon sklapanja ugovora o kreditu. Iz mišljenja nezavisnog odvjetnika proizlazi da u tom drugom slučaju rizik promjene tečaja ne može biti samo na banci. Nezavisni odvjetnik je stoga smatrao da se ne može nametnuti obveza banci da predvidi i obavijesti potrošača o nepredvidivim kasnijim promjenama deviznog tečaja, kao što su bile one u glavnom postupku i da zbog toga snosi za njih odgovornost. Osim toga, nezavisni odvjetnik upozorio je na primjenu čl. 4. st. 1. Direktive 93/13/EEZ, koja određuje da se nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje tako da se u obzir uzimaju priroda robe i usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi. Sukladno tome, naglašavao je da bi u suprotnom trgovcu bile nametnute nerazmjerne obveze te da bi bilo ugroženo načelo pravne sigurnosti. Nezavisni odvjetnik je pritom ukazao na situaciju kada je za potrošača došlo do povećanja obveze zbog promijenjenih okolnosti nastalih nakon zaključenja ugovora unatoč tome što ne postoji nepoštena ugovorna odredba. Naime, on je smatrao da potonji slučaj nije obuhvaćen zaštitom prema Direktivi 93/13/EEZ te da promjena deviznog tečaja nije okolnost koja ovisi o volji bilo koje od ugovornih stranaka. Pojednostavljeno, nezavisni odvjetnik smatrao je da činjenica da korisnik kredita snosi tečajni rizik, sama po sebi, ne stvara znatnu neravnotežu u smislu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ, jer banka kao davatelj kredita nema kontrolu nad stopom deviznog tečaja, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Slijedom navedenog, tvrdnje tužitelja o nepoštenosti ugovornih odredbi u cijelosti su netočne i paušalne, također tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Nadalje, tužitelj tvrdi kako je predmetni Ugovor sklopljen isključivo na njegovu štetu, ali prednosti koje su ostvarene u razdoblju do 2011.g. ne smatra „problematičnima“ jer je kao potrošač u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od potrošača koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima ili kunski kredit. Štoviše, Zakonom o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: ZID ZPK/15) zakonodavac je izrijekom isključio ugovore koji su do tog trenutka isplaćeni jer je smatrao kako ne postoji znatna neravnoteža između trgovaca i potrošača u ugovorima s valutnom klauzulom u CHF-u te im posebna zaštita niti nije potrebna. Posljedično, nema niti mjesta primjeni Direktive 93/13/EEZ. Slijedom navedenog, a sukladno i pravnoj stečevini EU, sud bi primjenom čl. 2. st. 1. Direktive 93/13/EEZ trebao utvrditi da je zakonodavac izrijekom isključio promjenu određenih zakonskih odredbi na određenu vrstu ugovora te odbiti tužbeni zahtjev s obrazloženjem da osporena ugovorna odredba ne može biti predmet kontrole. Tuženik ističe da na takvu problematiku upozorava i redovita profesorica na katedri za Građansko procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. GE u svom članku koji je objavljen 05.03.2021.g. na web stranicama Informatora. „Ideja da bi netko tko je slučajno odabrao kredit u CHF-u, sada, petnaestak godina nakon njegova zaključenja, pozivajući se na nepoštenost ugovornih odredbi, zatražio isplatu iznosa koji bi se zakonskim zateznim kamatama trebali multiplicirati i time stekao neočekivanu zaradu, ne čini se prihvatljiv model ponašanja slabije ugovorne strane, kao rezultat znatne neravnoteže koja je postojala na strani potrošača.“ Slijedom svega navedenog, tvrdnje tužitelja o nepoštenosti ugovornih odredbi u cijelosti su netočne i paušalne, pa se predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak zajedno za zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu br. 01922 od 15.04.2008. (list 8-11 spisa), plan otplate kredita od 18.04.2008. (list 12-14 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 15-24 spisa), izvod iz novinskih članaka (list 40- 43 spisa), Ugovor o kreditu sklopljen sa drugim klijentima sa planom otplate (list 44- 54 spisa), medijski zapis Hrvatskog radija od 08.07.2005. i 25.08.2006. (list 68 i 73 ), izvod iz sudske prakse (list 40-49, 78-84, 116-192, 200-202, 211-243 spisa), Rizik promjene kamatne stope (list 110-115 spisa), raspravni zapisnik P-4603/21 (list 197- 198 spisa), žalbu od 02.06.2023. (list 203-209* spisa), rješenje Županijskog suda u Rijec, Gž-629/23 od 14.11.2023. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Splitu kojim se isti oglasio mjesno nenadležnim u ovoj pravnoj stvari i spis ustupio ovom sudu (list 252-256 spisa), zapisnik Pom-258/24 od 25.03.2025. (list 305-309 spisa) sa iskazom tužitelja.

4. Nadalje, sud je proveo financijsko vještačenje po dipl. oec. ĐE (list 75-83 spisa), kao i saslušanjem tužitelja (list 66-67 spisa), te svjedoka BE (list 68-69 spisa).

5. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog dokaza pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08, 96/08., 123/08. i 57/11. - u daljnjem tekstu ZPP) sud je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

6. Sud je uvidom u Sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu utvrdio da je tuženik kao predmet poslovanja u Sudskom registru registrirao između ostalog kreditiranje, uključujući potrošačke kredite, hipotekarne kredite i financiranje komercijalnih poslova.

7. Među strankama nesporno da su dana 8.04.2008. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu 01922 temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužitelju kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti od 18.766,30 CHF za kupnju vozila prema prodajnom tečaju za devize RBA banke d.d. Zagreb važećim da dan plaćanja (čl. II.) uz ugovornu nominalnu kamatu od 7,00 % i efektivnu godišnju kamatnu stopu od 8,13%, plativ u 84 mjesečnih anuiteta, uz mjesečni anuitet od 283,12 CHF, troškove zaključenja ugovora od 678,30 EUR, ukupne troškove ugovora od 23.782,08 CHF, a sve sukladno odredbama Uvjeta Ugovora koji su sastavni dio Ugovora o kreditu (čl. III.).

8. Točkom 5.1. Uvjeta Ugovora ugovoreno je da se sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize RBA d.d. Zagreb, za CHF, vrijedećem na dan plaćanja, dok točkom 9.1. Ugovora ugovoreno je da visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju sličan učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja stopa na kredit, kao i realna godišnja kamatna stopa na kredit.

9. Visina obroka kredita je promjenjiva i ako se cijena vozila promijeni prije isplate kredita Trgovcu. Korisnik kredita, koji je potrošač, ovlašten je zahtijevati raskid Ugovora zbog promijenjenih uvjeta, ako se zbog gore navedenih razloga ukupni troškovi Ugovora povise za više od 20%.

10. U ovom postupku tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredaba čl. II i III te čl. 5.1., i 9.1 Uvjeta predmetnog Ugovora o kreditu u kojima je plaćanje vezano za valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu, te kao takve ne proizvode pravne učinke niti prema jednoj ugovornoj stani od trenutka sklapanja ugovora, te ima li tužitelj pravo na isplatu zahtijevanih novčanih iznosa na ime razlika koje proizlaze iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan sklapanja ugovora za razdoblje od 2.09.2008. do 02.07.2013.zastara potraživanja.

11. Nadalje u odnosu na ništavost odredbi o valutnoj klauzuli potrebno je navesti da iako predmetni Ugovor sklopljen između stranaka nosi naziv "Ugovor o kreditu", prema čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO) koja se primjenjuje u konkretnom slučaju, ovaj sud je utvrdio da se ne radi o Ugovoru o kreditu jer u skladu s navedenom odredbom davatelj kredita može biti samo banka, što tuženik nedvojbeno nije, već se radi o ugovoru o potrošačkom zajmu.

12. Vezano za odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012, ističe se da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Međutim, takva odluka ne isključuje primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima pa time ni pravo osobe da pred nadležnim sudom pokrene postupak radi utvrđivanja ništetnosti odredbe sklopljenog ugovora i za vraćanje primljenog po osnovi te odredbe ugovora.

13. Dakle resuda iz potrošačkog spora ne može primijeniti u konkretnoj situaciji jer tuženik nije jedna od banaka (tuženika) iz predmetnog kolektivnog spora, no, ništetnost ugovorne odredbe potrebno je ocijeniti prema okolnostima svakog pojedinog slučaja.

14. Nesporno je da tuženik nije banka, ali je trgovačko društvo koje se bavi financiranjem i to putem zajmova (u sudskom registru navedeno " kreditiranje"), što jasno ukazuje da je tuženik trgovac, a tužiteljica potrošač te se u konkretnom slučaju na njihov odnos primjenjuje kako ZOO, tako i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje: ZZP). Također tuženik kao pravna osoba registrirana za poslove davanja zajmova (u sudskom registru navedeno " kreditiranje, ….") komunicira s bankama, a uostalom i osnovala ga je banka tj. Porsche Bank Aktiengesellschaft, Austrija, i s bankom ima ustaljenu komunikaciju u svom redovnom poslovanju, za razliku od tužitelja koji je fizička osoba, koja svakako nema toliko iskustva, kontakata, znanja i saznanja u financijskom smislu. Odredbom čl. 59. ZZP propisano je kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

15. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

16. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. tog članka propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

17. U svom logičnom i životnom iskazu kojeg sud u cijelosti prihvaća tužitelj navodi da je u travnju mjesecu 2008. sa tuženikom sklopio ugovor o kreditu. Svrha ovog kredita bila je financiranje kupnje motornog vozila točnije radilo se o vozilu Škoda Octavia. Navodi da je bio zainteresiran za kupnju vozila, da je došao kod tuženika i tu mu je ponuđen predmetni kredit koji je i prihvatio smatrajući isti povoljnim. Navodi da je sadržaj ugovora priredio tuženik točnije sve odredbe ugovora i on na sadržaj ništa nisam mogao utjecati. Navodi da nije mogao birati valutu kredita, već mu je kredit ponuđen kao najpovoljniji u valuti CHF. Koliko se sjeća od strane tuženika nisu mu pojašnjavani pojmovi niti odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu time da pojašnjenja nije tražio. Ugovor je pročitao, ali ne detaljno time da je imao povjerenja u prodavačicu. Mislim koliko se sjeća da mu nije skrenuta pozornost na uvjete ugovora o kreditu koji su navedeni na ugovoru. Nakon određenog vremena rate su počele rasti, otišao je u RBA banku s namjerom da napravi konverziju međutim to mu nije odobreno te je nadalje bio prisiljen otplaćivati dužne rate kredita i to na način kako je anuitete odredio tuženik. Vozilo koje je kupio točnije Škodu Octaviu koristio je za svoje osobne potrebe. Kada je kupovao vozilo bio je zaposlen gdje i sada točnije u firmi Rosing. Od strane tuženika nitko ga nije upozorio niti rekao negativno niti upozorio na rizike valute CHF. Ponuđen mu je kredit u CHF kao prilika i najpovoljniji te zbog toga nije tražio kredit u eurima od strane tuženika. Nije pokušao koju odredbu ugovora izmijeniti. Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika. Javni bilježnik mu nije čitao ugovor koji je ovjeravao prije njegove ovjere. Javni bilježnik mu ništa nije objašnjavao vezano uz valutu. Kod tuženika je bio tri puta, a vremenski je to trajalo otprilike 10-ak dana, misli od vremena njegovog prvog dolaska do vremena zaključenja ugovora. Ugovor posebno nije čitao, navodi još jednom da mu je pojašnjeno da je taj ugovor najpovoljniji za njega te nije stoga tražio nikakva pojašnjenja. Tuženik ga nije tražio dostavu dokumentacije radi odobrenja kredita. Tad mu nije bilo poznato da se tečajevi stranih valuta mijenjaju, a sada mu je poznato. Na upit da li mu je ostavljen kakav rok vezano za dostavu ovjerenog ugovora nakon što sam ga ovjerio kod javnog bilježnika navodi da mi nije ostavljen nikakav rok da taj ugovor dostavi tuženiku. Prije obraćanja tuženiku nije se interesirao o drugim mogućnostima financiranja. Kredit je otplaćivao na način da je svaki mjesec išao u banku i plaćao ratu kredita. Plaćanje je vršio osobno. Osoba koja je sa njim kontaktirala vezano uz predmetni kredit je jedina osoba s kojom je kontaktirao i preziva se Š, radilo se o ženskoj osobi.

18. U svom logičnom i životnom iskazu kojeg sud u cijelosti prihvaća svjedok BE navodi da je zaposlen kod tuženika od 2003. godine kontinuirano i radi na poslovima obilazaka trgovaca i edukacije prodavača. Kao što je naveo kontinuirano obavlja ovaj posao od 2003., a to znači da je taj posao radio i 2008. godine. Ime tužitelja nije mu poznato. Navodi da njegov posao nije bio posao direktnog kontakta sa strankom koja zaključuje ugovor točnije nije osobno sudjelovao prilikom zaključenja ugovora gdje se pojavljuje ovdje tuženik. Ukoliko bi stranka imala kakav upit vezano uz ugovor koji zaključuje kontaktirao bi ih netko od osobe koja je kontaktirala sa tom strankom radi pojašnjenja navedenog. Primarna valuta kreditiranja je bila EUR međutim kako su se u tom razdoblju iz kojeg je ovaj ugovor pojavili krediti kod drugih konkurenata u CHF, to je tuženik upravo radi te konkurentnosti uveo i kredite u CHF koji su tada bili povoljniji. Navodi da tuženik nije kredite u CHF nudio kao povoljnije, već se izbor valute kredita ostavio strankama. Navodi da su edukaciju provodili na način da su educirali o proizvodima, o dokumentaciji koju stranka treba dostaviti i kreditnoj sposobnosti. Prodavač je prošao navedenu edukaciju jer bez toga nije mogao prodati kredit. Prodavači su se pridržavali uputa dobivenih na edukaciji. Pojašnjava tehnologiju odnosno sam postupak zaključivanja ugovora, na način da bi stranci koja je bila zainteresirana za kupnju određenog vozila prodavač prezentirao uvjete prodaje kako u valuti EUR tako i u valuti CHF. Stranka dobila i jednu i drugu ponudu uz napomenu da je u to vrijeme kredit u CHF bio povoljniji, a to iz razloga niže rate i niže kamate. Navedeno je ujedno značilo da je stranka sa svojim primanjima imala veću kreditnu sposobnost. Nakon toga prodavač je prezentirao potencijalnom korisniku kredita što treba prikupiti od potrebne dokumentacije. Kada bi ta dokumentacija bila prikupljena ona je poslana na odobrenje ili točnije to znači da je cijeli formirani predmet za tog potencijalnog korisnika kredita upućen u Porsche leasing. Navodim da je postupak odobrenja kredita vremenski trajao otprilike 5-7 dana. Kada bi se odobrio kredit dokumentacija je poslana prodavaču. Prodavač je nakon toga kontaktirao stranku te joj ugovor dao radi ovjere kod javnog bilježnika. Takav ovjereni primjerak ugovora stranka je imala obvezu vratiti Porsche leasingu u roku od 30 dana. U slučaju ako stranka takav ugovor u tom roku ne bi vratila smatralo se da je odustala od ugovora. Sadržajno ugovor je pripremila pravna služba tuženika i u takav sadržajno pripremljeni ugovor ubacili bi se podaci korisnika kredita, vozila, rate točnije individualni podaci korisnika kredita. Postojala je mogućnost prigovora na sadržajno pripremljen ugovor od strane pravne službe te ako bi stranka stavila prigovore ti prigovori bi bili razmotreni od strane tuženika i sjeća se da je bilo situacija gdje su stranke stavljale takve prigovore. Radilo se o prigovorima vezano uz datume dospijeća, proces registracije vozila, plaćanje poreza i osiguranja. Na upit da li je strankama pojašnjavano pitanje valutne klauzule, promjenjive kamate i njihova značenja navodim da su valutnu klauzulu znali budući je ona bila određena po prodajnom tečaju RBA, dok promjenjivu kamatu nisu komentirali. Navodi da nije bilo nikakvih pojašnjenja od strane prodavača o navedenom budući prodavači nisu imali upute kao ni mi o komentiranju promjenjive kamate. U to vrijeme krediti u CHF bili su povoljniji za korisnike kredita. Prodavači korisnicima nisu pojašnjavali rizike valutne klauzule u CHF. Navodim da je tuženik 2008. godine kada je sklopljen ovaj ugovor koji je predmet spora sklapao ugovore u eurima. Navodi da se klijentima predočavaju obračuni rata u CHF i u EUR, a navedeno odgovaram na pitanje pun. tuženika.

19. Navedenim iskazima sud vjeruje jer je tužitelj i svjedok opisao sklapanje ugovora na način na koji potrošači pristupaju sklapanju ugovora, a ne razumiju materiju o kojoj se radi. Ovdje je riječ o financijskom poslovanju te sklapanju ugovora na način da potpišu ponuđeno ne znajući za potencijalne probleme koji naknadno mogu nastati.

20. Tuženik nije doveo u sumnju činjenicu da je tužitelj potrošač te je iz njegovog logičnog i životnog iskaza utvrđeno da je potrošač jer mu je kredit isplaćen za kupnju vozila, dok je iz priložene dokumentacije razvidno da je kredit plaćao upravo tužitelj, pa je stoga neosnivan prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji je tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu.

21. Iz provedenih dokaza, utvrđeno je da je predmetni Ugovor o potrošačkom zajmu unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate zajma pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da izabere hoće li pristati na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Stoga je sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga su sporne ugovorne odredbe zaista i prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa predstavljaju nepoštene odredbe u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP.

22. Radi razlike između stvarno naplaćenog CHF i tečaja kakav je bio na dan isplate kredita tužitelju i razlike između prvotno ugovorene kamatne stope i kamatne stope koja se mijenjala prema odlukama banke sud je iz vještva dipl. oec ĐE utvrdio kako su Porsche Mobiliti d.o.o. kao davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita zaključili tekstu: Ugovor) na iznos u kunskoj protuvrijednosti od 18.766,30 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedećem na dan plaćanja. Ugovoreni rok otplate iznosi 84 mjeseci. Točkom 5. uvjeta ugovora o kreditu ugovoreno je da će se sve novčane obveze koje prizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja. Sveukupno iznos mjesečnih obroka prema obračunu tuženika iznosi 23.238,78 CHF. Prema analitičkoj financijskoj kartici (list 15 spisa) kredit je isplaćen 18.04.2008. godine. Prodajni tečaj Raiffeisenbank Austria d.d. na dan isplate kredita je iznosio 1 CHF= 4,593132 kn. Ukupno razlika u iznosu obroka po tečaju na dan računa u odnosu na obroke primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 28.085,05 HRK, odnosno eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju ( 1 EUR=7,53450 kn) iznosi 3.727,53 EUR. Dakle Ukupno razlika u iznosu obroka primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose obroke primjenom tečaja na dan isplate kredita za sve obroke koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos iznosi 28.204,71 kn, odnosno eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju ( 1 EUR=7,53450 kn) iznosi 3.743,40 EUR.

23. Vještak je jasno naveo temeljem koje dokumentacije je izvršio izračun uz jasnu naznaku i tablični prikaz svakog pojedinog iznosa plaćenog anuiteta, kamatne stope, tečaja obračuna te formule izračuna, te je ovaj sud u cijelosti je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka dipl. oec. Zrinka Ručevića, kao objektivno i stručno, sačinjeno prema pravilima struke imenovanog vještaka, a temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu, imajući u vidu da na isto stranke nisu imale prigovora.

24. U odnosu na navod tuženika da nema prigovora na vještački nalaz ali da nisu uzete u obzir tzv. negativne razlike, odnosno razdoblja u kojima je tečaj bio niži potrebno je navesti kako se u ovom konkretnom slučaju radi o iznosu kojeg je tužitelj uplatio kao višak u tijeku otplate kredita pa se nikako ne može izvršiti eventualni prijeboj na način da se potraživanje tuženika prebije sa potraživanjem tužitelja, a sve to u korist tuženika. Naime, tuženik prema tužitelju nema tražbinu koja bi bila istovrsna, dospjela i uzajamna već novac tužitelja i njegovu preplatu smatra svojima i njegov novac želi staviti u prijeboj sa njegovim vlastitim potraživanjem, a tražbina tuženika prema tužitelju ne postoji.

25. Nadalje sud je tužitelju po osnovi preplate zbog primjene valutne klauzule, a temeljem činjenice onoga što je tužitelj stvarno preplatio u tijeku otplate kredita dosudio pozitivne razlike bez uračunavanja minusa koji su nastali s osnova nižeg tečaja s obzirom da tužitelj nije nepošten stjecatelj, niti je išta stekao plaćajući po nižem tečaju od početnog pa da bi se tim iznosima trebala umanjivati njezina tražbina, pa je po tom osnovu sud tužitelju i dosudio iznos glavnice naveden u izreci presude s zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate,,

26. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja svakog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju tuženika na dan korištenja.

27. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

28. S obzirom na to da je tuženik utužene iznose primio u odnosu na ugovorne odredbe koja su utvrđene ništetnima, na temelju citirane odredbe ZOO-a, dužan ih je vratiti tužitelju. Ugovaranjem prodajnog tečaja tuženika za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

29. U odnosu na povećanje zahtjeva iz podneska od 02.04.2023. u odnosu na zahtjev iz tužbe tužitelj je tužbu preinačio (povećao postojeći zahtjev) nakon što je provedeno financijsko vještačenje upravo na okolnost utvrđivanja preplaćenog iznosa te sud smatra da se radi o preinaci u smislu članka 190. st. 2. ZPP kojoj preinaci se tuženik ne može protiviti jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao tužbu preinačiti do zaključenja prethodnog postupka zbog čega je preinaka dopuštena (zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.), slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

30. Prigovor zastare nije osnovan jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka Ugovora, kako je navedeno u točki I izreke presude. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora koji počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti (isti je stav zauzet i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020., pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020).

31. Slijedom svega prethodno navedenog, sud je usvojio konačno postavljeni eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja preciziran u podnesku od 06.07.2024. u dijelu u kojem zahtjeva isplatu iznosa na ime povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kune tijekom razdoblja otplate kredita za razdoblje od 18.01.2008. do 11.05.2015. u iznosu od 3.743,40 EUR, te je primjenom odredbe čl. 1111. Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18, dalje: ZOO) odlučeno kao pod točkom II i III. izreke presude.

32. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u smislu čl. 1165. ZOO-a, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN br. 78/15.), a od 01. siječnja 2023. do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br.114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br. 156/22).

33. Ponavlja se da citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

34. Budući da je u sporu tužitelj uspio u cijelosti to je tuženik u smislu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tužitelju cjelokupni parnični trošak i to: za sastav tužbe 200,00 EUR, za sastav podneska od 09.07.2021., 02.04.2023., 19.04.2023. 200,00 EUR za svaki podnesak, za pristup na ročište 17.03.2022., 18.10.2022., 06.03.2023., 13.11.2026. 200,00 EUR, za svako ročište, ukupno 1.600,00 EUR uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 400,00 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), kao i trošak nužnog financijskog vještačenja, od 199,08 EUR. Nadalje tužitelju nije dosuđen niti trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu jer je kao potrošač oslobođen plaćanja iste prema Zakonu o zaštiti potrošača, kao niti trošak ročišta za objavu presude od 100,00 EUR jer na isto tužitelj nije pristupio.

35. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema zahtjevu iz podneska od 19.06.2025. u ukupnom iznosu od 4.384,85 EUR.

36. Tužitelju je trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 2.199,08 EUR, dok je tuženik zbog gubitka spora odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom IV i V. radi čega je sud i u pogledu glavne stvar donio odluku kao u izreci ove presude pod točkom III.

37. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužitelja odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23), a počev od donošenja ove presude, tj. dana 26. veljače 2026. do isplate.

U Zagrebu, dana 26. veljače 2026.

Sudac:

Blaženka Butigan Matić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu Županijskom. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno, u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.