Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1174/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović, d.o.o., u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, [adresa], zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog suda u Virovitici, pod poslovnim brojem P-575/2024-7 od 27. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava kao osnovana žalba tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. i presuda Općinskog suda u Virovitici, pod poslovnim brojem P-575/2024-7 od 27. veljače 2025. se:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu kojim je točkama I. i II. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja,

b) preinačuje u pobijanom dijelu kojim je točkom III. izreke presude odlučeno o troškovima postupka, na način da ista presuda u tom dijelu glasi:

„Dužna je tuženik u roku od 15 dana naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 562,50 EUR-a sa zateznim kamatama koja teku od donošenja prvostupanjske presude (27. veljače 2025.) pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan prvi siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan prvi srpnja te godine, dok se za više zatraženi iznos od 500,00 EUR-a zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.“

Poslovni broj Gž-1174-2025-3

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 /51400607-5102975267 od 4. svibnja 2006. godine, sklopljenog između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, kao kreditora i tužitelja BO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK) obračunate s datumom Ugovora.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju BO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, isplati iznos od 340,62 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 10. svibnja 2006. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine određena po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju BO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.062,50 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna

Poslovni broj Gž-1174-2025-3

stopa koja je na snazi na 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači, na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja i istom naloži da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

5. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužitelja na utvrđenje, da je ništetna odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102975267, sklopljenog 4. svibnja 2006. godine, između tuženika, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, odredbom kojeg članka da je ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK obračunate s datumom Ugovora, te kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu uplaćenog iznosa od strane tužitelja tuženiku iz osnova te ništetne odredbe.

6. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je sud prvog stupnja, po provedenom dokaznom postupku, a na osnovu, kako, nespornih, tako i onih činjenica utvrđenih temeljem izvedenih dokaza, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- stranke da su 4. svibnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 1031262160/51400607-5102975267 od u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 55.200,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja, da je ugovorena redovna kamatna stopu od 4,30 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, rok otplate kredita da je određen na 360 mjeseci, radi kupnje kuće s otplatom u jednakim mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti;

- u točki 10. navedenog Ugovora o kreditu, da je ugovorena obveza korisnika kredita platiti prije korištenja kredita naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 1,000 % na iznos kredita, obračunate s datumom plasmana;

- tuženik da je 9. svibnja 2006. naplatio istu naknadu tužitelju u iznosu

2.566,41 kn / 340,62 EUR-a;

- iz iskaza tužitelja, tužitelju da je prilikom podizanja kredita bila obračunata i naplaćena naknada za obradu kredita u protuvrijednosti od 340,62 EUR-a, a taj kredit da je bio namijenjen i utrošen za kupnju kuće, te tužitelju da je ponuđen ugovor

Poslovni broj Gž-1174-2025-3

u CHF, iako da je želio u EUR-ima, a o uvjetima iz Ugovora o kreditu tužitelj da nije mogao pregovarati, jer da se radilo o tipskom ugovoru na formularu, te tužitelj da je pročitao Ugovor o kreditu, ali da nije razumio na što se odnosi naknada za obradu kredita;

- na pravni odnos stranaka da se primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003: - dalje: ZZP), koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu;

- tuženik da je sastavio Ugovor o kreditu na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu, te tužitelj da ga je dobio tek kada ga je trebao potpisati, kao i da tom prilikom nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama Ugovora o kreditu, niti da je tužitelj mogao utjecati na odredbu o visini naknade, budući da je ista bila propisana katalogom tuženika;

- prema odredbi članka 3. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora, a prema odredbi članka 5. iste Direktive, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo;

- u članku 59. ZZP-a da je propisno, da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju,

te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti;

- člankom 81. stavkom 1. ZZP-a da je propisano, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok u stavku 2. istog članka da je propisano, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok u stavku 3. toga članka da je propisano, da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a stavkom 4. da je propisano, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati;

- tuženik u postupku da nije dokazao, da se o odredbi članka 10. Ugovora o kreditu prilikom sklapanja istog pojedinačno pregovaralo, a iz navedenih odredbi da proizlazi, da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, koja da sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita, ovdje tužitelj, obvezuje prije isplate kredita platiti banci naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 1,000 % od iznosa kredita;

- u Ugovoru o kreditu da nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini 1,000 % od ukupnog iznosa

Poslovni broj Gž-1174-2025-3

kredita, a niti da je to navedeno u letcima, koji da su davani klijentima i bili izloženi u poslovnicama tuženika;

- sporna ugovorna odredba, iako da je naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, ta odredba da je jasno određena i u dijelu visine te naknade, jer je u istoj navedeno da naknada iznosi 1,000 % od iznosa kredita, ali ista odredba da nije u cijelosti jasna, jer da nije jasno i određeno navedeno, na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita, jer ista da nije od utjecaja na sve one troškove koje da navodi tuženik, slijedom čega da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom tužitelju da je nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u nerazmjerno visokom iznosu od 2.566,41 kn / 340,62 EUR-a;

- tužiteljevo potraživanje na isplatu uplaćenog iznosa tuženiku da nije zastarjelo.

7. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje, da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo i koja da je nametnula obvezu tužitelju kao potrošaču plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako da ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima, koji da su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba da je stoga prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te ista odredba da je ništetna, pa sud prvog stupnja, sukladno odredbi članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), nalaže tuženiku da isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade od 340,62 EUR-a i to sa zateznim kamatama, sukladno odredbi članka 1115. ZOO/05, tekućim od prvog slijedećeg dana od dana kada da je tužitelju ista naknada naplaćena, tj. od 10. svibnja 2006., do dana isplate, jer tuženik da je bio nepošten, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude.

8. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

9. Nije u pravu žalitelj, kada prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkama I. i II. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a.

10. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, u obrazloženju prvostupanjske presude navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama, jer je sud prvog stupnja obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitim i na čemu temelji tu svoju ocjenu, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

11. Budući, da prvostupanjska presuda u ovom pobijanom dijelu nije donesena uz bitnu postupovnu povredu, koju ističe tuženik, niti uz neke druge povrede iz članka

Poslovni broj Gž-1174-2025-3

354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnost, to je žalba zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

12. Nadalje, kako se sa tužiteljem, a prema rezultatima dokaznog postupka, nije pregovaralo oko jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita, jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (članak 10. Ugovora o kreditu), to očito tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

13. Iako je zasigurno tuženik imao određene troškove kod obrade kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita, a isto se naplaćuje u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom određenom iznosu, kao stvarni trošak, to i prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je ništetna predmetna odredba članka 10. Ugovora o kreditu.

14. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993, određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

15. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014., u predmetu broj C- 26/13, navodi se, da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita, to je očito u pitanju ništetna ta ugovorna odredba, te je obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 340,62 EUR-a.

17. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu odredbu Ugovora o kreditu, kako bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga Ugora o kreditu proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu Ugovora o kreditu, o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.

18. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači, da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine broj 96/03 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je, kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom

Poslovni broj Gž-1174-2025-3

ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 87. ZZP/03;

20. Pitanje zastare, sud prvog stupnja je razjasnio i u potpunosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud. Tako je za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrdio da je isti neosnovan, navodeći, da je pod poslovnim brojem Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje, da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

21. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi, da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću prvostupanjske presude u kojoj je odlučeno o predmetnoj ništetnosti.

22. Obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i odobrenje kredita i to u visini od 1,000% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja - potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, te rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj, zbog čega, sukladno odredbi članka 1115. ZOO/05, tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

23. Žalbeni navodi tuženika, koji se odnose na, po sudu prvog stupnja, utvrđenu ništetnost sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer je tužitelju kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o visini iste naknade za obradu predmetnog kredita, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020.

24. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ugovorena odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđenom ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja, a koji i prihvaća ovaj žalbeni sud.

25. U odnosu na daljnje žalbene navode tuženika, tuženiku je za navesti, da iz stanja spisa predmeta proizlazi, da je sud prvog stupnja rješenjem pod poslovnim brojem P-575/24-8 od 27. ožujka 2025. odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda (rješenje - stranice od 166 do 168 spisa), a koje rješenje ima uvod, izreku i obrazloženje i koje rješenje je doneseno prije nego što je tuženik sudu uložio žalbu protiv prvostupanjske presude (žalba tuženika sudu

Poslovni broj Gž-1174-2025-3

elektronskim putem predana 14. travnja 2025.), a protiv kojeg rješenja tuženik niti nije uložio žalbu.

26. Prema tome, žalba tuženika, izjavljena protiv točaka I. i II. izreke prvostupanjske presude, zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

27. Budući, da na izloženi način u ovom pobijanom dijelu, kojim je točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom u ovom pobijanom dijelu, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i u ovom pobijanom dijelu, kojim je točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je odlučeno kao pod I. a) izreke (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

28. Međutim, osnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkom III. izreke presude odlučeno o troškovima postupka.

29. To stoga, što tužitelju, koji je u cijelosti uspio u ovom postupku, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora u iznosu od 340,62 EUR-a, temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, pripadaju slijedeći opravdani troškovi (članak 155. stavak 1. ZPP-a) i to za sastav tužbe iznos od 100,00 EUR-a (Tbr. 7. u svezi Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - „Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 – dalje: Tarifa), za zastupanje po punomoćniku na ročištima održanim 22. siječnja 2025. i 27. veljače 2025. po 100 EUR-a (Tbr. 9. u svezi Tbr. 54. Tarife) i za sastav podnesak od 21. siječnja 2025. iznos od 100,00 EUR-a (Tbr. 8. točka 1. u svezi Tbr. 54. Tarife), te za pribavljanje potvrde o visini naknade za obradu kredita u iznosu od 50,00 EUR-a (Tbr. 36. u svezi Tbr. 54. Tarife), što sve skupa, uvećano za 25% PDV-a, ukupno iznosi 562,50 EUR- a, koji iznos troška je tuženik dužan naknaditi tužitelju, dok je zahtjev tužitelja za više zatraženi trošak u iznosu od 500,00 EUR-a valjalo odbiti, slijedom čega je odlučeno kao pod I. b) izreke (članak 380. točka 3. ZPP-a).

30. Tuženiku nisu priznati troškovi žalbenog postupka, obzirom da je on svojom žalbom uspio samo u sporednom potraživanju (troškovima postupka), slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

31. Slijedom svega navedenog, presuđeno je kao u izreci.

Split, 26. veljače 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Tihana Pivac