Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-312/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Golubić & Šikić j.t.d., u Čakovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta d.o.o., u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, Stalne službe u Prelogu, pod poslovnim brojem P-92/21-19 od 3. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava kao osnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i presuda Općinskog suda u Čakovcu, Stalne službe u Prelogu, pod poslovnim brojem P-92/21-19 od 3. prosinca 2024. se:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu kojim je točkom I. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice,

b) preinačuje u pobijanom dijelu kojim je točkom II. izreke presude odlučeno o troškovima postupka, na način da ista presuda u tom dijelu glasi:

„Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.375,00 EUR-a, dok se zahtjev tužiteljice za daljnji trošak u iznosu od 129,03 EUR-a odbija kao neosnovan.“

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 3.956,92 EUR-a / 29.813,39 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a točkom II. izreke, naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.504,03 EUR-a.

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog svih žalbenih razloga, u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači, na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, uz obvezu tužiteljice da tuženiku naknadi troškove

postupka, podredno ukine i odredi da se ponovno provede prethodni postupak i glavna rasprava.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Predmet ovog postupka je kondemnatorni zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF navedenih u Ugovoru o kreditu broj 218-50-3932790, zaključenim 21. veljače 2007. između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora.

6. Nije u pravu žalitelj, kada prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkom I. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

7. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, u obrazloženju prvostupanjske presude navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama, jer je sud prvog stupnja obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitim i na čemu temelji tu svoju ocjenu, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Budući, da prvostupanjska presuda u ovom pobijanom dijelu nije donesena uz bitnu postupovnu povredu, koju ističe tuženik, niti uz neke druge povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnost, to je žalba zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

9. Nije u pravu tuženik, niti, kada navodi da se prvostupanjska presuda, u dijelu kojim je točkom I. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je točkom I. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice.

10. Naime, prvostupanjski sud, ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju, kako nespornih, tako i onih činjenica utvrđenih na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

11. Tako, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je sud prvog stupnja, po provedenom dokaznom postupku, a na temelju kompletne raspravne građe, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao banka, da su 21. veljače 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 218-50-3932790 s namjenom kupnje rabljenih automobila već registriranih u [adresa], te da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.541,45 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja s redovnom kamatom od 5,20% godišnje promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a uz Ugovor o kreditu tuženik da je tužiteljici dao i Otplatni plan;

- tužiteljica da je u cijelosti otplatila kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu;

- prema odredbi članka 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u „Narodnim novinama“ broj 41/14 i 110/15 da je određeno, da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača da će se voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača, pa stoga da se primjenjuje i odredba članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15, dalje: ZZP), koja da propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika;

- prema odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati;

- presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10 od 14. travnja 2018., koja presuda da je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., da je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica uz švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača;

- kako tužba u ovom predmetu da je podnesena 17. ožujka 2021., to od 14. lipnja 2018. do tada da nije istekao petogodišnji zastarni rok, pa da je neosnovan tuženikov prigovor zastare tužiteljičine tražbine;

- iz iskaza tužiteljice, predmetni Ugovor o kreditu da predstavlja tipski ugovor, te da tužiteljica nije bila informirana o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao, niti pojedinačno pregovarao, o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula, kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti da ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu;

- odredbom članka 118. ZZP-a da je određeno, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika;

- tuženik da nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, te tuženik da je bio dužan tužiteljicu, kao potrošača, u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom da povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito da nije učinio, što da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer da dolazi do situacije da tužiteljica ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

12. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, utvrđujući da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak ništetne, sud prvog stupnja je, a pozivom na odredbu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), naložio tuženiku da isplati tužiteljici preplaćene iznose iz osnova te ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u ukupnom iznosu od 3.956,92 EUR-a, visina kojeg iznosa se među strankama nije ukazivala spornom, sve presuđujući na način, kako je to pobliže opisano točkom I. izreke prvostupanjske presude.

13. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno je primijenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

14. Stoga, žalbenim navodima tuženika – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja i zaključaka, suprotnu od ispravnih zaključaka po sudu prvog stupnja na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja, te prigovara i pravilnosti primijene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkom I. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja donio prvostupanjsku presudu u ovom pobijanom dijelu, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome zašto je točkom I. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

15. Žalitelju je, a u odnosu na njegove žalbene navode, i za odgovoriti, da on tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužiteljice kao potrošača, odnosno da se radi potrošačkom ugovoru, a imajući u vidu okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je isti Ugovor o kreditu tužiteljica sklopila s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika, te da tužiteljica nije utjecala, niti je mogla utjecati na sadržaj ugovorenih odredaba kojima se glavnica veže za valutu CHF, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo.

16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018, koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalog i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je pod točkom 4. izreke, da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine broj 96/03 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je, kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 87. ZZP/03;

18. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a, koja propisuje, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

20. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio, da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, a suprotno navedenim utvrđenjima i zaključcima suda prvog stupnja tuženik, kako to proizlazi iz stanja spisa premeta i obrazloženja prvostupanjske presude, sudu nije dokazao.

21. Nadalje, ZZP/03 niti ZOO/05 ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 4. ZOO/05, kojom odredbom je propisano, da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

22. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

23. Tuženiku je i za navesti, da prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO/05, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO/05.

24. Slijedom toga, u konkretnom slučaju, kod utvrđenja ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, tužiteljica je stekla pravo od tuženika zahtijevati isplatu temeljem tih ništetnih odredbi.

25. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, valja ukazati, da je sud prvog stupnja ispravno utvrdio da isti nije osnovan. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu članka 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

26. Dakle, iako tužiteljica osobno nije podnosila tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bila ovlaštena podnijeti temeljem članka 502.a. stavka 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužiteljice jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem članka 241. ZOO/05.

27. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem, pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017., izrazio je pravni stav, da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača da počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17, to je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice počeo teći 14. lipnja 2018. godine.

28. Prema tome, tužiteljica je podnošenjem tužbe 17. ožujka 2021. (tužba – listovi od 1 do 9 spisa) istu podnijela unutar pet godina, računajući od 14. lipnja 2018., kao datuma od kojeg je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova.

29. U odnosu na daljnje žalbene navode, tuženiku je i za navesti, da i u okolnostima kada je predmetni kredit vraćen u cijelosti, suprotno žalbenim navodima tuženika, korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju (sukladno i stajalištu izraženom u odluci Vrhovnog suda pod poslovnim brojem Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019).

30. Žalitelju je i za navesti, da je sud prvog stupnja pravilno postupio, kada je tužiteljici na dosuđene mjesečne iznose priznao pripadajuće zakonske zatezne kamate, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05., te suviše, tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja i ispravno postupio, kada je naložio tuženiku da tužiteljici plati pripadajuće zakonske zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznos koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, jer je tuženik u konkretnom slučaju nesavjestan stjecatelj.

31. Prema tome, žalba tuženika protiv prvostupanjske presude, u dijelu kojim je točkom I izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, izjavljena zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena, a tuženiku je i za navesti, da, suprotno njegovim žalbenim navodima, prvostupanjskom presudom u ovom pobijanom dijelu tuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

32. Budući, da na izloženi način u ovom pobijanom dijelu po žalbi tuženika, kojim je točkom I. izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom u ovom pobijanom dijelu, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i u ovom pobijanom dijelu, kojim je točkom I. izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je odlučeno kao pod I. a) izreke (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

33. Međutim, osnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkom II. izreke presude odlučeno o troškovima postupka.

34. Naime, pravilno je sud prvog stupnja postupio, kada je tužiteljici priznao trošak za sastav podneska od 16. kolovoza 2022. (stranice od 70 do 76 spisa), a koji podnesak je tuženiku bio dostupan u sustavu aplikacije e-spisa, jer je i prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda isti trošak bio potreban za vođenje ove parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

35. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja postupio i kada je tužiteljici priznao troškove za pristup njezinog punomoćnika na ročište na kojem je objavljena presuda.

36. To stoga, što trošak pristupa na ročište na kojem se presuda objavljuje predstavlja trošak koji je potreban za vođenje parnice, u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, jer svakako je potrebno da se stranka upozna sa sadržajem presude, pa tužiteljica, za radnje svog punomoćnika i to za pristup na ročište za objavu presude, na koje ročište je i pozvana od strane suda, a što je i njezino zakonsko pravo, ima pravo na naknadu tog troška, te je takav trošak tuženik dužan nadoknaditi tužiteljici.

37. Prema tome, tužiteljici koja je bila putem svog punomoćnika nazočna na ročištu za objavu presude, održanom 3. prosinca 2024. (stranice od 132 do 134 spisa), temeljem odredbe članka 154. stavka 1. i odredbe članka 155. sve ZPP-a, pripada pravo na trošak za pristup na tom ročištu i to u skladu za zahtijevanim troškovima.

38. Međutim, osnovano tuženik prigovara da je sud prvog stupnja pogrešno postupio, kada je tužiteljici priznao troškove sudske pristojbe za tužbu u visini od 43,01 EUR-a, kao i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 86,02 EUR-a.

39. To stoga, što je člankom 11. stavkom 1. točkom 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23) propisano, od plaćanja pristojbe oslobođeni su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

40. Prema tome, kada se od, po sudu prvog stupnja, obračunatog troška tužiteljici oduzmu priznati joj troškovi sudske pristojbe za tužbu u visini od 43,01 EUR-a, a za presudu u iznosu od 86,02 EUR-a, to proizlazi da ukupan trošak tužiteljice iznosi 1.375,00 EUR-a, koji iznos troška joj je dužan naknaditi tuženik, dok je zahtjev tužiteljice za više tražene troškove u iznosu od 129,03 EUR-a valjalo odbiti kao neosnovan, slijedom čega je odlučeno kao pod I. b) izreke (članak 380. točka 3. ZPP-a).

41. Tuženiku nisu priznati troškovi žalbenog postupka, obzirom da je isti svojom žalbom uspio samo u sporednom potraživanju (troškovima postupka), slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

42. Slijedom svega navedenog, presuđeno je kao u izreci.

Split, 26. veljače 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Tihana Pivac