Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1062/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Martini Radovan, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Petrinji, pod poslovnim brojem P-351/2023-12 od 25. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Petrinji, pod poslovnim brojem P-351/2023-12 od 25. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 158-50-3448709 sklopljenog između tužitelja NŽ i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d, kao banke, a koja glasi: „Naknada 1,00 % (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d isplatiti tužitelju NŽ iznos od 136,06 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 13. svibnja 2006. pa do 31. prosinca 2007. sukladno članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. nadoknaditi tužitelju NŽ troškove parničnog postupka u iznosu od 826,55 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 25. veljače 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači, na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja i istom naloži da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužitelja na utvrđenje, da je ništetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj: 158-50-3448709, sklopljenog 9. svibnja 2006. godine između tuženika, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, odredbom kojeg članka da je ugovorena naknada od 1,00 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu uplaćenog iznosa tužitelja tuženiku iz osnova te ništetne odredbe.

6. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je sud prvog stupnja, po provedenom dokaznom postupku, a na osnovu, kako, nespornih, tako i onih činjenica utvrđenih temeljem izvedenih dokaza, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- uvidom u Ugovor o kreditu broj 158-50-3448709 od 9. svibnja 2006., koji da je sklopljen između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, iznos kredita da je kunska protuvrijednost CHF 22.000,00 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (članak 1. Ugovora o kreditu), da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji da će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, anuiteti da dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (članak 7.), rok otplate da iznosi 192 mjeseca (članak 4.), da je odredbom članka 2. Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata od 4,95 %, godišnja, promjenjiva, u skladu Odukom o kamatnim stopama kreditora, te da je odredbom članka 3. Ugovora o kreditu ugovorena naknada od 1,00 % od iznosa kredita, jednokratna, koja da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita;

- da nije sporno da naknada u visini od 1,00 % od iznosa kredita iznosu 136,06 EUR-a, a koju naknadu tuženik da je naplatio tužitelju prilikom isplate/korištenja kredita dana 12. svibnja 2006., u iznosu od 1.025,18 kuna;

-odredbom članka 96. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (!Narodne novine“ broj 79/07 i 125/07 - dalje: ZZP) da je propisano, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te sukladno odredbi stavka 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca;

- prema odredbi članka 96. stavka 4. ZZP-a, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, dok odredbom članka 99. ZZP-a da je propisano, da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a prema odredbi članka 102. stavcima 1. i 2. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna te ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe;

- prema odredbi članka 3. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva), ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo;

- pri tumačenju članka 3. stavka 1. Direktive, iz presude suda Europske Unije u predmetima broj C-259/2019 i C-224/2019 da proizlazi, da nalaganje plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima;

- iz iskaza tužitelja, da je Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, da mu nitko od djelatnika banke nije objasnio spornu odredbu članka 3. Ugovora o kreditu, a niti na što je utrošen iznos naknade od 1,00 % od iznosa kredita, kojeg tužitelj da je platio, nego pregovori da su se sveli na podatak o iznosu kredita, odabiru valute kredita i trajanju otplate kredita, a tuženik, sukladno odredbi članka 96. stavka 4. ZZP-a, da nije dokazao suprotno;

- tuženik tijekom postupka da ne tvrdi, niti da dokazuje, koja je to stvarno pružena usluga ili nastali trošak tuženika podmiren naknadom ugovorenom odredbom članka 3. Ugovora o kreditu ili da visina ugovorene naknade odgovara toj usluzi ili nastalom trošku;

- odredba članka 3. Ugovora o kreditu da je bila sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora sastavljenog od strane tuženika, te o toj odredbi između stranaka da nije bilo pregovora, niti da je tužitelj imao mogućnost utjecaja na sadržaj iste, te tužitelj da nije bio upoznat na koju uslugu tuženika ili na koji trošak tuženika se ta naknada odnosi, već da je tuženiku dano da jednostavno svojom odlukom utvrđuje visinu te naknade;

7. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje, da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametanjem predmetne dodatne financijske obveze, došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka Ugovora o kreditu na štetu ovdje tužitelja kao potrošača, te da je takva odredba nepoštena sukladno odredbama članku 96. stavcima 1. i 2. ZZP-a, a tuženik da nije dokazao da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom Ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, slijedom čega, odredba članka 3. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena naknada od 1,00 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita, da je nepoštena, a stoga i ništetna temeljem odredbe članka 102. stavka 1. ZZP-a, te članka 322. u svezi članka 324. sve Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), pa, pozivom na odredbu članka 323. stavcima 1. i 2. i odredbu članka 1111. sve ZOO/05, nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 136,06 EUR-a sa zateznom kamatom od 13. svibnja 2006. pa do isplate, a obzirom da je tuženik nepošteni stjecatelj, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude, pri tome ispravno zaključujući, da tuženikov istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

8. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

9. Stoga, žalbenim navodima tuženika – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja i zaključaka, suprotnu od ispravnih zaključaka po sudu prvog stupnja na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja, te prigovara i pravilnosti primijene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome zašto je točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

10. Naime, tuženiku je, a u odnosu na njegove žalbene navode, za odgovoriti, da u provedenom postupku, a niti prvostupanjskom presudom, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, a na koju tuženik ukazuje u žalbi, jer prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

11. Nadalje, žalitelju je i za navesti, da se, a prema rezultatima dokaznog postupka, s tužiteljem nije pregovaralo oko naknade u visini od 1,00% od iznosa kredita ugovorene člankom 3. Ugovora o kreditu, jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu, to očito tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena jednokratna naknada prilikom prvog korištenja kredita, a suprotno tome, tuženik u prvostupanjskom postupku nije dokazao.

12. Iako je zasigurno tuženik imao određene troškove kod obrade kredita, a isto se naplaćuje u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom određenom iznosu, kao stvarni trošak, to i prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je ništetan predmetna odredba Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena jednokratna naknada za troškove obrade kredita.

13. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993, određeno je, da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

14. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014., u predmetu broj C- 26/13, navodi se, da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. Obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita, ugovorene člankom 3. Ugovora o kreditu, to je očito ništetna ta ugovorna odredba predmetnog Ugovora o kreditu.

16. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu spornu odredbu Ugovora o kreditu, kako bi isti mogao predvidjeti posljedice, koje iz toga Ugora o kreditu proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu Ugovora o kreditu, o kojoj tužitelj zasigurno nije bila u poziciji pregovaranja.

17. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači, da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

18. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine broj 96/03 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je, kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 87. ZZP/03;

19. Žalbeni navodi tuženika, koji se odnose na, po sudu prvog stupnja, utvrđenu ništetnost sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer je tužitelju kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o visini iste naknade za obradu predmetnog kredita, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020.

20. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ugovorena odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđenom ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja, a koji i prihvaća ovaj žalbeni sud.

21. Pitanje zastare, sud prvog stupnja je razjasnio i u potpunosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud. Tako je za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrdio, da je isti neosnovan, pozivajući se pri tome na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020., a kojim pravnim shvaćanjem pod poslovnim brojem Su-IV-47/2020-2 je zauzeto, da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

22. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi, da zastara restitucijskog zahtjeva iz osnova ništetnosti ove ugovorene odredbe, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću prvostupanjske presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

23. Obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu, kojom je ugovorena naknada za troškove obrade kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja - potrošača, to je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetne, te rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje te ništetnie ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju - potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj, zbog čega, sukladno odredbi članka 1115. ZOO/05, tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade, a početak tijeka kojih zakonskih zateznih kamata na uplaćen iznos iz osnova predmetne ništetne odredbe Ugovora o kreditu je sud prvog stupnja ispravno naveo, a obzirom na datum plaćanja te naknade.

24. Žalitelju je i za navesti, da je sud prvog stupnja pravilno postupio, kada je tužitelju na dosuđene iznose priznao pripadajuće zakonske zatezne kamate, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbi članka 29. stavka 2. ZOO/05., te suviše, tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja i ispravno postupio, kada je naložio tuženiku da tužitelju plati pripadajuće zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos, koje teku od dana plaćanja tuženiku tog iznosa od strane tužitelja, jer je tuženik u konkretnom slučaju nesavjestan stjecatelj.

25. Prema tome, žalba tuženika, izjavljena zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

26. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalba tuženika i u ovom dijelu, kojim se na odluku o troškovima postupka u biti samo paušalno žali, smatrajući da prvostupanjska presuda nije zakonita, ukazuje neosnovana.

27. Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

Split, 26. veljače 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Tihana Pivac