Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-848/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja EŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ismaru Avdagiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska 69, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta, u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-5749/2023-9 od 30. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i u pobijanom dijelu kojim je točkama III. i IV. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, kao i u odluci o troškovima postupka (točka V. izreke presude), potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P- 5749/2023-9 od 30. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 029-50- 2817028 od dana 6. svibanja 2005. između tužitelja EŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 kao kreditora u dijelu koji glasi: "Kunska protuvrijednost CHF…. po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.", te odredba čl. 7. Ugovora u dijelu koji glasi: "…. u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF…".

II. Nalaže tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da tužitelju EŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 654,62 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose:

- 0,87 eura od 31.8.2005. do isplate,

- 1,37 eura od 30.9.2005. do isplate,

- 1,39 eura od 31.10.2005. do isplate,

- 1,84 eura od 30.11.2005. do isplate,

- 0,04 eura od 31.12.2005. do isplate,

- 4,73 eura od 31.10.2008. do isplate,

- 7,83 eura od 31.12.2008. do isplate,

- 10,06 eura od 2.2.2009. do isplate,

- 11,06 eura od 28.2.2009. do isplate,

- 8,77 eura od 1.4.2009. do isplate,

- 8,92 eura od 30.4.2009. do isplate,

- 4,63 eura od 1.6.2009. do isplate,

- 1,46 eura od 30.6.2009. do isplate,

- 2,31 eura od 31.7.2009. do isplate,

- 3,97 eura od 31.8.2009. do isplate,

- 3,83 eura od 30.9.2009. do isplate,

- 2,14 eura od 31.10.2009. do isplate,

- 5,30 eura od 30.11.2009. do isplate,

- 7,84 eura od 31.12.2009. do isplate,

- 11,44 eura od 1.2.2010. do isplate,

- 10,62 eura od 28.2.2010. do isplate,

- 15,51 eura od 31.3.2010. do isplate,

- 14,58 eura od 30.4.2010. do isplate,

- 17,22 eura od 1.6.2010. do isplate,

- 32,24 eura od 1.7.2010. do isplate,

- 28,82 eura od 2.8.2010. do isplate,

- 38,67 eura od 31.8.2010. do isplate,

- 35,27 eura od 30.9.2010. do isplate,

- 29,80 eura od 31.10.2010. do isplate,

- 41,34 eura od 30.11.2010. do isplate,

- 56,03 eura od 31.12.2010. do isplate,

- 45,63 eura od 31.1.2011. do isplate,

- 48,92 eura od 1.3.2011. do isplate,

- 43,93 eura od 1.4.2011. do isplate,

- 45,47 eura od 2.5.2011. do isplate,

- 50,76 eura od 12.5.2011. do isplate,

utvrđenim čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 76/96, 72/02, 153/04) koje teku do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl.3 ugovora o kreditu br. 029-50-2817028 od 6. Svibnja 2025.g. između tužitelja EŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 kao kreditora u dijelu koji glasi:

„NAKNADA 3,30 % od iznosa kredita jednokratno naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da tužitelju EŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 436,29 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28.3.2006. do 31. prosinca 2007. Prema čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate a od 1.1.2008., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da na ime parničnog trošak isplati tužitelju EŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 600,00 EUR eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 30. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, u roku 15 dana.

2. Žali se tuženik, pobijajući točke III., IV. i V. izreke prvostupanjske presude, zbog svih žalbenih razloga, u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda u tom dijelu preinači, na način da se odbiju tužbeni zahtjevi tužitelja u cijelosti, uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak, podredno ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Odgovor na žalbu nije podneseni.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužitelja na utvrđenje, da su ništetne odredbe članaka 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 029-50-2817028, a koji Ugovor o kreditu da su 6. svibnja 2005. godine zaključili tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, a odredbama koji članaka da je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i da je ništetna odredba članka 3. tog Ugovora o kreditu, odredbom kojeg članka da je ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita koja se jednokratno naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, te kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa uplaćenih tuženiku iz osnova ništetnosti tih ugovornih odredbi.

6. U ovoj fazi postupka sporne su točke III. i IV. izreke prvostupanjske presude, kojima je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja.

7. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je sud prvog stupnja, po provedenom dokaznom postupku, a na osnovu činjenica utvrđenih temeljem rezultata kompletne raspravne građe, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je tuženik u ponudi kredita za kupnju osobnih vozila imao kredite u CHF, te između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, da je dana 6. svibnja 2005. zaključen Ugovor o kreditu za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti od 21.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 5,85 %, uz rok otplate kredita 72 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, te u otplatnom planu da su precizno navedeni anuiteti, datum dospijeća i plaćanja uz prikaz kamate odnosno kamatne stope;

- odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača da obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužitelj, osobno pokrene radi naknade štete / isplate s ciljem otklona povrede koja da je uzrokovana postupanjem tuženika;

- iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i pod poslovnim brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., da proizlazi, da kod ugovaranja valutne klauzule potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, te zato ta odredba da je posebno rizična, nepoštena i ništetna, obzirom na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica CHF;

- sud da je u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedenih parnica, iz kojih da proizlazi osnovanost, a tuženik da je na ročištu održanom 7. listopada 2024. povukao prigovor u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, pa visina tužbenog zahtjeva da nije sporna;

- iz iskaza tužitelja, isti da je kupio automobil u autokući, gdje da mu je prethodno sugeriran najpovoljniji kredit u CHF i gdje da je već bila i dokumentacija, koju tužitelj da je tamo ispunio, te da nije bilo nikakvih pregovora o uvjetima kredita, a predmetni Ugovor o kreditu da je podigao u banci, otišao bilježniku gdje da ga je potpisao, a naknadu za obradu kredita da je uočio, ali nitko da ga na to nije upozorio, te da je smatrao da je to sastavni dio kredita;

- da, nije osnovan prigovor tuženika, da je tužitelj mogao pregovarati o uvjetima kredita;

- da nije osnovan prigovor zastare, koji da je istakao tuženik u ovom predmetu, jer podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. da je prekinuta zastara u smislu članka 241 ZOO-a i pravomoćnošću odluke u tom postupku da je zastara počela ponovno teći, tj. 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018., a tužitelj da je podnio tužbu dana 8. lipnja 2023., pa prigovor zastare da je neosnovan u smislu članka 225 ZOO-a, jer zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva da počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke, kojom da je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.);

- u odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužitelja, koji da se odnosi na naknadu za obradu kredita, u konkretnom slučaju da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, koja da sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa ili 436,29 EUR-a;

- iz predmetnog Ugovora o kreditu da proizlazi da je to tipski ugovor, koji da je pripremio tuženik, da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo i tužitelj da je temeljem odredbe članka 3. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u iznosu od 436,29 EUR, te ta odredba da je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tužitelja, pa ta odredba članka da je, temeljem odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a, nepoštena, a temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a, ništetna, pa da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju sve što je stekao temeljem bespravne osnove i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja pa do isplate, sukladno odredbi članka 323. stavku 1., odredbi članka 1111. stavku 1. i odredbi članaka 1115. i 29. sve ZOO-a.

8. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje, da je vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, pa temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 96/03), članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 14/14, 110/15, 14/19) u vezi s člancima 3. - 4., 269., te člancima 272. i 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO) i člancima 502.a i c ZPP-a, usvaja tužbeni zahtjev tužitelja, odlučujući kao u točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude, kao i što zaključuje, da je, temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a, ništetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu, kojom da je ugovorena naknadu za obradu kredita, pa da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju sve što je stekao s bespravne osnove i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja pa do isplate, odlučujući kao u točkama III. i IV. izreke prvostupanjske presude.

9. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja, kojim je zahtijevao utvrđenje da je ništetna odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, kao i kojim je zahtijevao da mu tuženik isplati uplaćeni iznos iz osnova te ništeten odredbe, ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

10. Stoga, žalbenim navodima tuženika – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja i zaključaka, suprotnu od ispravnih zaključaka po sudu prvog stupnja na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja, te prigovara i pravilnosti primijene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama III. i IV. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama III. i IV. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome zašto je točkama III. i IV. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

11. Naime, tuženiku je, a u odnosu na njegove žalbene navode, za odgovoriti, da u provedenom postupku, a niti prvostupanjskom presudom u pobijanom dijelu, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, a na koju tuženik ukazuje u žalbi, jer prvostupanjska presuda u tom pobijanom dijelu sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa prvostupanjska presuda u osporavajućem dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

12. Nadalje, žalitelju je, a u odnosu na njegove daljnje žalbene navode, i za odgovoriti, da se, a prema rezultatima dokaznog postupka, s tužiteljem nije pregovaralo oko naknade u visini od 3,30% od iznosa kredita ugovorene člankom 3. Ugovora o kreditu, jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu, to očito tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, a suprotno tome, tuženik u prvostupanjskom postupku nije dokazao.

13. Iako je zasigurno tuženik imao određene troškove kod obrade kredita, a isto se naplaćuje u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom određenom iznosu, kao stvarni trošak, to i prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je ništetan predmetna odredba Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita.

14. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993, određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

15. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014., u predmetu broj C- 26/13, navodi se, da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade u visini od 3,30% od iznosa kredita ugovorene člankom 3. Ugovora o kreditu, to je očito ništetna ta ugovorna odredba.

17. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu spornu odredbu Ugovora o kreditu, kako bi isti mogao predvidjeti posljedice, koje iz toga Ugora o kreditu proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu Ugovora o kreditu, o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.

18. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači, da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. Odredbom članka 81. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je, kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 87. ZZP/03; ZZP/03 niti Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05) ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 4. ZOO/05, kojom odredbom je propisano, da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

20. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

21. Direktiva 93/13 EEZ, propisuje da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili posebni, pojedinačni pregovori, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

22. Nadalje, prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO/05, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO/05.

23. Pitanje zastare, sud prvog stupnja je razjasnio i u potpunosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud. Tako je za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrdio, da je isti neosnovan, navodeći, da je pod poslovnim brojem Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje, da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

24. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi, da zastara restitucijskog zahtjeva iz osnova ništetnosti ove ugovorene odredbe kojima je ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću prvostupanjske presude u kojoj je odlučeno o predmetnoj ništetnosti.

25. Obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu, kojom je ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja - potrošača, to je stoga te ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, te rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje te ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj, zbog čega, sukladno odredbi članka 1115. ZOO/05, tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

26. Žalitelju je i za navesti, da je sud prvog stupnja pravilno postupio, kada je tužitelju na dosuđeni iznos od 436,29 EUR-a priznao zakonske zatezne kamate, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05., te suviše, tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja i ispravno postupio, kada je naložio tuženiku da tužitelju, a u skladu sa postavljenim tužbenim zahtjevom (tužba – stranice od 1 do 6 spisa), na dosuđeni iznos od 436,29 EUR-a plati pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od 28. ožujka 2026. godine pa do isplate, a koji iznos (3.287,23 HRK /436,29 EUR-a) je, kako to proizlazi iz Potvrde tuženika od 16. svibnja 2023. (list 22 spisa), tužitelju od strane tuženika naplaćen čak i ranije i to dana 13. svibnja 2005. godine.

27. Prema tome, žalba tuženika protiv prvostupanjske presude, u dijelu kojim je točkama III. i IV. izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, izjavljena zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

28. Zakonita je i odluka o troškovima postupka (točka V. izreke prvostupanjske presude), kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalba tuženika i u ovom dijelu ukazuje neosnovana, a tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja ispravno postupio, kada je tužitelju priznao trošak za sastav podneska od 5. veljače 2024., jer i prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda isti trošak je bio potreban za vođenje ove parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

29. Budući, da na izloženi način u ovom pobijanom nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, a niti je, suprotno žalbenim navodima, tuženiku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

30. Nepobijani dio (točke I. i II. izreke prvostupanjske presude), valjalo je ostaviti neizmijenjenim.

Split, 26. veljače 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Tihana Pivac