REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž R-5/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja i Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Luki Mardešiću, odvjetniku iz Zagreba, Franje Račkog 9, protiv tuženika VIATOR&VEKTOR PROJEKTI d.o.o., OIB: 96740215145, Zagreb, Beethovenova ulica 3, zastupanog po punomoćniku ČN iz [adresa], radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-889/2023-36 od 29. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-889/2023-36 od 29. listopada 2025. potvrđuje pod točkom I. izreke - u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužiteljici na ime naknade neimovinske štete isplatiti iznos od 2.260,26 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 25. svibnja 2023. do isplate, pod točkom II. izreke te pod točkom III. izreke - u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.052,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 29. listopada 2025. do isplate.

II. Žalba tuženika djelomično se uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-889/2023-36 od 29. listopada 2025. preinačava pod točkom I. izreke - u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužiteljici na ime naknade neimovinske štete isplatiti daljnji iznos od 331,47 EUR (iznad iznosa od 2.260,26 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom te se u tom dijelu, za taj iznos zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan, te pod točkom III. izreke - u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u daljnjem iznosu od 522,50 EUR (iznad iznosa od 2.052,50 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom te se u tom dijelu za taj iznos, odbija zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška kao neosnovan. III Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 50,07 EUR u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja pod točkom I. naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade neimovinske štete iz štetnog događaja od 2. lipnja 2022., iznos od neto 2.591,73 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, tj. od 25. svibnja 2023. do isplate. Pod točkom II. izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici na ime naknade imovinske štete (tuđa pomoć) iz štetnog događaja od 2. lipnja 2022., iznos od neto 32,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. od 29. listopada 2025. do isplate, te pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.575,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od 29. listopada 2025.g., pa do isplate.

2. Tu presudu u cijelosti, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP) uz prijedlog da se žalbu uvaži i pobijanu presudu preinači sukladno navodima iz žalbe, a podredno ukine i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika je djelomično neosnovana i djelomično osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, utvrđeno je da u donošenju pobijane presude i postupku koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP kao ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje žalitelj, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama. O odlučnim činjenicama nema proturječnosti između onoga što se navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, razlozi presude zbog kojih je sud ocijenio kao neosnovane tuženikove prigovore (prigovor o isključivoj odgovornosti tužiteljice ili suodgovornosti) su jasni, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u vezi s čl. 8. ZPP na koju u žalbi ukazuje žalitelj navodeći da je sud pogrešno ocijenio iskaze svjedoka te da je posljedično pogrešno utvrdio činjenično stanje. Naime, prvostupanjski sud je ovlašten na temelju odredbe čl. 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom čl. 8. ZPP. Navedena povreda, kao ni povreda iz čl. 354. st.1. u vezi s čl. 4. i čl. 7. ZPP na koju također ukazuje žalitelj, nije počinjena ni time što je prvostupanjski sud odlučio ne izvesti suočenje svjedoka koje je tuženik predložio jer sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza iznesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), pa stoga sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako odbije izvođenje kojeg predloženog dokaza, jer prvostupanjskom sudu pripada i ovlast odlučivanja o trenutku u kojem je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka (čl. 304. ZPP). Time što je sud postupio prema toj ovlasti te nije izveo predloženi dokaz suočenjem svjedoka, već je zaključio da je predmet spora dovoljno raspravljen (čl. 304. ZPP) te je o tome naveo valjane razloge u obrazloženju svoje presude, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju u žalbi ukazuje tuženik.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik kao poslodavac naknadi štetu u iznosu od 2.623,73 EUR uvećanom za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos zahtijevane neimovinske štete od 2.591,73 EUR od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku 25. svibnja 2023. te na iznos imovinske štete (tuđe pomoći) od 32,00 EUR od donošenja prvostupanjske presude 29. listopada 2025. do isplate nastalu kao posljedicu štetnog događaja od 2. lipnja 2022. kada je, za vrijeme obavljanja radnih zadataka u skladištu tuženika na nju „naletio“ viličar kojim prilikom je zadobila ozljedu u vidu natučenja desnog stopala čime da joj je povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje.

9. I u ovoj fazi postupka s obzirom na sadržaj žalbe sporno je činjenično i pravno pitanje odgovornosti tuženika za naknadu štete tužiteljici pri čemu tuženik i u žalbi ustraje pri tvrdnjama da tužiteljica doprinijela nastanka štetnog događaja te je posljedično sporna i visina štete.

10. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnome utvrdio:

- da se štetni događaj zbio u jutarnjoj smjeni u skladištu tuženika (velika hala);

- da je radno mjesto tužiteljice bilo u skladištu gdje je tužiteljica radila kao tzv. pikerka (na bijelu tehniku koju su slagali s viljuškarima skenerom je skenirala barkodove koji su se nalazili na uređajima);

- da je u skladištu bio predviđen jako uzak prostor za kretanje viljuškara te je nedostajalo mjesta za siguran prolaz viljuškara i radnika (svjedok LN);

- da pravac kojim se kretao viljuškar nije bio označen na podu kao put za viljuškar već je tuženik nakon štetnog događaja dao da se ucrtaju koridori odnosno trake predviđene za kretanje viljuškara (iskaz JN);

- da se viljuškar pogoni na baterije i prilikom vožnje ne stvara buku te prilikom vožnje unaprijed ne stvara svjetlosne ni zvučne signale već samo prilikom vožnje unatrag;

- da se u trenutku nezgode viličarist LN kretao unaprijed s pretrpanim viličarom te tužiteljicu nije vidio jer su na viličaru bili posloženi aparati koji su bili van gabarita viličara te su mu zaklanjali pogled (iskaz svjedoka JN);

- da se tužiteljica prilikom prolaska viljuškara „nakrenula“ te je kotač viljuškara prešao preko dijela stopala desne noge tužiteljice odnosno preko malog prsta i prsta do malog prsta;

- da je tužiteljica obavlja svoj posao ispravno i nije mogla utjecati na to što će se dogoditi;

- da je tužiteljica na nogama imala zaštitne cipele s metalnom kapicom;

- da je zadobivena ozljeda tužiteljici priznata kao ozljeda na radu od strane HZZO-a;

- da je medicinskim vještačenjem po vještaku dr. sc. Zvonimiru Lovriću, kirurgu i traumatologu utvrđeno da su ozljede koje je tužiteljica zadobila dana 2. lipnja 2022. (natučenje desnog stopala) posljedica predmetnog štetnog događaja;

- da u štetnom događaju nije došlo do koštane traume, ali to ne znači da ne postoji funkcijski deficit;

- da je prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji i prema prirodi ozljede kod tužiteljice zaostalo 1,5% trajnog smanjenja opće, životne i radne sposobnosti zbog trajnih tegoba pri oslanjanju na desno stopalo s trajnim bolovima povremenog javljanja;

- da je tzv. primami strah koji se javlja u trenutku ugroženosti i ozljeđivanja bio kratkotrajan i intenzivan, da je tzv. sekundarni strah koji proizlazi iz tjelesnih ozljeda i njenih posljedica, kao i ugroze, jačeg intenziteta trajao 1 dan, da je strah srednjeg intenziteta trajao kroz 5 dana i manjeg intenziteta još 10 dana te da je tužiteljica pretrpjela i tzv. kasni strah u vidu nelagode i bojazni za vrijeme liječenja u trajanju od oko 14 dana;

- da je fizičku bol jakog intenziteta trpjela 1 dan, srednjeg intenziteta oko 7 dana te manjeg intenziteta još oko 28 dana;

- da je tuđa pomoć tužiteljici bila potrebna po 2 sata dnevno kroz 4 dana te su joj pomoć pružali ukućani.

11. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, cijeneći sve izvedene dokaze, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik kao poslodavac odgovoran za štetu koja je tužiteljici nastupila u predmetnom štetnom događaju na temelju odredbi čl. 111. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 46/23., 64/23.) i čl. 25. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 71/14., 118/14., 154/14., 94/18., 96/18. –dalje: ZZR) jer je poslodavac obvezan provoditi prevenciju u svim radnim postupcima, organizaciji rada i u upravljanju radnim procesima pri čemu radnicima mora osigurati najveću moguću razinu zaštite na radu te je odgovoran za organiziranje i provedbu sustava zaštite na radu u svim dijelovima organizacije rada i u svim radnim postupcima (čl. 3. st. 1. toč. 22., čl. 4. st.1., čl. 10. do 13., čl. 17. st.1. i 2. i čl. 18. i 19. ZZR) što je konkretnom slučaju izostalo te da u takvim okolnostima nema suodgovornosti tužiteljice u nastanku štetnog događaja.

11.1. Prvostupanjski sud nadalje zaključuje da je tužiteljici uslijed zadobivenih povreda u predmetnom štetnom događaju povrijeđeno njezino pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, čime je tužiteljici nastala neimovinska šteta u smislu čl. 19. st.1. u vezi s čl.1100 st.1. i 2. ZOO te da utvrđena težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade za neimovinsku štetu prema čl. 1100. st. 1. ZOO. Pri odlučivanju o visini neimovinske štete sukladno odredbi čl.1100. st.1. i 2. ZOO prvostupanjski je sud vodio računa o trajanju i intenzitetu pretrpljenih fizičkih bolova, straha, duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti te cilju kojem služi pravična novčana naknada i o tome da se njome ne pogoduju lukrativnim težnjama oštećenice, kao i Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske, slijedom čega nalazi da tužiteljici s naslova pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti po kriteriju pretrpljenih fizičkih bolova pripada iznos od 810,00 EUR, zatim cijeneći vrstu i intenzitet pretrpljenog straha te dužinu trajanja istog sud nalazi da tužiteljici po kriteriju pretrpljenog straha pripada iznos od 700,00 EUR, te zbog duševnih boli radi umanjenja životne aktivnosti od 1,5% iznos od 230,00 EUR, dok joj na ime naknade imovinske štete na ime tuđe pomoći u trajanju od ukupno 8 sati priznajući 4,00 EUR kn za jedan sat nestručne tuđe pomoći pripada pravo na naknadu štete u iznosu od 32,00 EUR. Pritom je prvostupanjski sud imajući u vidu stopu inflacije koja je prema javno dostupnim podacima Državnog zavoda sa statistiku u razdoblju od lipnja 2020. do travnja 2025. iznosila 29,9%, te rast prosječne neto plaća u razdoblju od 2020. do 2024. od 68%, zaključio da bi sukladno navedenom, kriterije iz 2020. trebalo povećati za 48,95 % (68% + 29,9% = 97,9% : 2 = 48,95%) te je utvrđenu naknadu s osnova neimovinske štete od 1.740,00 EUR uvećao za 48,95 % i tužiteljici dosudio iznos od 2.591,73 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu od podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku 25. svibnja 2023. pozivom na odredbu čl. 1103. ZOO te s osnova imovinske štete iznos od 32,00 EUR na koji teče zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog suda drugog stupnja pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. čl. 111. st. 1. i 2. ZR i čl. 25. st.1. i 2. ZZR pravilno zaključio da je tuženik kao poslodavac odgovoran za naknadu štete nastale tužiteljici u predmetnom štetnom događaju pri čemu je pravilno otklonio tuženikov prigovor suodgovornosti tužiteljice za nastanak štetnog događaja.

12.1. Tuženik u pretežnom dijelu žalbe osporava takvo utvrđenje prvostupanjskog suda i zaključak o odgovornosti tuženika citirajući i analizirajući pojedine dijelove iskaza svjedoka LN i JN navodeći u bitnom, da su svjedoci različito iskazivali o samoj dinamici nastanka štetnog događaja, jer da je svjedok LN kazivao kako se neposredno prije štetnog događaja kretao viličarom unazad te da je viličar davao zvučne i svjetlosne signala a uz to da je svjedok i doviknuo tužiteljici da se ne miče, dok je svjedok T kazivao da je viličar kojeg je vozio LN bio pretrpan bijelom tehnikom i zaklanjao mu pogled, da se neposredno prije štetnog događaja viličarom kretao unaprijed putem kojim nije trebao ići te da tužiteljicu nije niti vidio.

12.2. Takvi žalbeni navodi nisu od odlučnog značaja jer se razlike u iskazima svjedoka na koje ukazuje tuženik, ne odnose se na odlučne činjenice. Naime, iz iskaza oba svjedoka ostaje utvrđeno da je tužiteljica u trenutku štetnog događaja obavljala svoj redovni radni zadatak pikerke (skeniranja bar kodova robe u skladištu), da se nalazila u prostoru predviđenom za obavljanje tog posla, da nije naglo stupila u komunikacijski koridor niti istrčala pred viličar, već se samo minimalno „nakrenula“ u okviru radnog prostora, da je prolaz za kretanje viličara bio izrazito uzak i da je u skladištu nedostajalo mjesta za siguran prolaz viljuškara i radnika (svjedok LN), te da su tek nakon štetnog događaja iscrtani koridori za prolazak viličara (svjedok T). Prema tome, čak i kada bi se prihvatio iskaz svjedoka LN kako to sugerira žalitelj, da se viličarom kretao unatrag uz davanje svjetlosnih i zvučnih signala, ta okolnost ne mijenja odlučnu činjenicu da je radni prostor kod tuženika bio organiziran na način da i minimalno pomicanje radnika može rezultirati tjelesnom ozljedom. Signal upozorenja čak i ako je dan, ne može nadomjestiti neadekvatnu prostornu organizaciju ako radnik nema stvarnu i sigurnu mogućnost izmaknuti se iz opasne zone. Kraj činjenice da je i minimalno „nakretanje“ rezultiralo zahvaćanjem dijela stopala tužiteljice kotačem viličara, jasno je da na radnom mjestu tužiteljice (u skladištu tuženika) sigurnosni standard kako to regulira ZZR nije bio zadovoljen pa je suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud pravilno i zakonito utvrdio odgovornost tuženika te je pravilno otklonio tuženikov prigovor suodgovornosti tužiteljice za nastanak štetnog događaja.

13.Također prvostupanjski sud je opseg štete pravilno utvrdio na temelju provedenog medicinskog vještačenja kao i uvidom u medicinsku dokumentaciju u spisu. Neosnovano u žalbi tuženik prigovora da bolesti poput štitnjače ili psihičkih zdravstvenih posljedica nemaju veze sa štetnim događajem, jer su ti prigovori, koje je isticao i tijekom prvostupanjskog postupka, otklonjeni saslušanjem vještaka dr.sc. Zvonimira Lovrića koji je na ročištu 13. listopada 2025. prilikom usmenog iznošenja nalaza i mišljenja pojasnio kako su ozljede koje je tužiteljica zadobila (natučenje desnog stopala) upravo posljedica predmetnog štetnog događaja te da prethodne zdravstvene poteškoće (pa tako ni bolesti štitnjače) ne utječu na njegovu procjenu trajnih posljedica predmetne ozljede kao ni procjenu straha jer je ista dana imajući u vidu ranije nalaze psihijatra, a nakon usmenog iznošenja nalaza i mišljenja tuženik se očitovao kako na nalaz vještaka nema primjedbi.

14. Prvostupanjski sud je nadalje, uzimajući u obzir kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu kao i sve okolnosti slučaja, a osobito dob tužiteljice u trenutku ozljeđivanja (52 godine), težinu zadobivenih ozljeda, dužinu i sve nelagodnosti liječenja kao i posljedice koje je štetni događaj ostavio na tužiteljicu, pravilno utvrdio da bi tužiteljici imajući u vidu Orijentacijske kriterije za utvrđivanje pravične novčane naknade neimovinske štete (utvrđenima na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., broj: Su-IV-47/2020-5) pripadala naknada neimovinske štete u iznosu od 1.740,00 EUR. Međutim, prvostupanjski sud je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tako utvrđeni iznos povećao računajući osim stope inflacije, koja je prema javno dostupnim podacima Državnog zavoda za statistiku nakon 2020. do travnja 2025. iznosila 29,9% (https://web.dzs.hr/calcinfl.htm) i postotak rasta prosječnih plaća u Republici Hrvatskoj od 2020. do 2024 .

14.1. Naime, odlučivanje o iznosu neimovinske štete nije samo mehaničko primjenjivanje Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002. izmijenjenih na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanim 5. ožujka 2021. i 15. lipnja 2021. (u daljnjem tekstu: Orijentacijski kriteriji), već je suđenje u kojem se primjenjuju pravni standard - pravičnost (pravična novčana naknada). Pritom su Orijentacijski kriteriji, kao što i sam njihov naziv govori, tek orijentir kako ne bi bilo bitnih (ekstremnih) odstupanja u prosječnim situacijama te da se na taj način svim oštećenicima osigura jednakost u pravnom položaju. Budući da se pravičnost ocjenjuje u vrijeme donošenja odluke sud je dužan osigurati da dosuđeni iznos ima realnu vrijednost i stvarni kompenzacijski učinak.

14.2. Budući da su Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne (danas neimovinske) štete, posljednji put mijenjani u lipnju 2020. kada su povišeni za 50%, uz obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da su za izmjenu između ostalog korišteni podaci Državnog zavoda za statistiku o stopi inflacije mjerenoj indeksom promjena potrošačkih cijena u odnosu na početnu 2002., a kraj činjenice da je u međuvremenu došlo do znatnog porasta inflacije i rasta potrošačkih cijena to se i prema pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, valorizacija dosuđene pravične novčane naknade radi očuvanja njezine realne vrijednosti opravdano može temeljiti na kretanju opće razine cijena (inflaciji) u Republici Hrvatskoj od 2020. do 2025. budući da je inflacija objektivan ekonomski pokazatelj koji odražava pad kupovne moći novca. Međutim, uključivanje rasta plaća kao dodatnog korektivnog kriterija nije pravno utemeljeno jer pravična novčana naknada nije vezana uz razinu prosječnih primanja već ima funkciju satisfakcije zbog povrede prava osobnosti. Uključivanje rasta plaća dovelo bi do dodatnog i neopravdanog povećanja iznosa iznad razine potrebne za očuvanje njegove realne vrijednosti.

14.3. Stoga je uvažajući realan gospodarski kontekst, s posebnim naglaskom na stopu inflacije koja je nakon 2020. do travnja 2025. iznosila 29,9% i prema ocijeni ovog suda tužiteljici na ime naknade neimovinske štete valjalo dosuditi pravičnu novčanu naknadu u iznos od 2.260,26 EUR, na koji iznos teče zakonska zatezna kamata od 25. svibnja 2023. odnosno od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku, na temelju čl. 1103. ZOO, a u preostalom dijelu do 2.591,73 EUR odnosno za daljnji iznos od 331,47 EUR zahtjev tužiteljice odbiti kao neosnovan.

15. U odnosu na žalbeni navod tuženika da prvostupanjski sud u obrazloženju presude u točki 34. odlučujući o kamati na neimovinsku štetu navodi: „Tužiteljica na dosuđenu glavnicu neimovinske štete potražuje zatezne kamate od 25.05.2023., odnosno od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku. Navedeno je u skladu sa čl. 1103. ZOO, pa je na glavnicu dosuđena zatezna kamata koja teče od 17.07.2024. do isplate.“ navesti je da time pobijana presuda nije nejasna niti proturječna kako to navodi žalitelj, već se radi o greški u pisanju obrazloženja koju će prvostupanjski sud ispraviti na temelju odredbe čl. 342. ZPP.

16. Isto tako, tužiteljici je pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 1095. st.1. ZOO dosuđena naknada imovinske štete za tuđu njegu i pomoć, pri čemu je sud pravilno utvrdio dužinu potrebe za tuđom njegom i pomoći u trajanju od 8 sati, te cijenu nestručne tuđe pomoći u iznosu od 4,00 EUR, što daje iznos od 32,00 EUR.

17. Slijedom svega navedenoga, valjalo je djelomično odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu presudu pod točkom I. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužiteljici isplatiti na ime naknade neimovinske štete iznos od 2.260,26 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 25. svibnja 2023. do isplate te pod točkom II. izreke na temelju odredbe čl. 368. st.1. ZPP. Žalba tuženika u odnosu na točku I. izreke je djelomično prihvaćena (za iznos od 331,47 EUR sa zateznim kamatama) i u tom je dijelu preinačena pobijana presuda na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP na način da je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan.

18. Preinačenjem dijela prvostupanjske presude došlo je do promjene uspjeha stranaka u sporu stranaka pa je slijedom toga valjalo odlučiti o troškovima cijelog postupka, prema čl. 166. st.2. ZPP.

18.1.Tužiteljičinih uspjeh, sagledavajući ga u kvalitativnom i kvantitativnom smislu, iznosi 93,5% (100% u odnosu na osnovu, a 87% u odnosu na visinu), čime je uspjeh protivne strane 6,5% pa je sukladno čl. 154. st.2. ZPP tuženik dužan tužiteljici platiti 78% parničnih troškova.

18.2. Pobijanom odlukom tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 2.375,00 EUR pa tužiteljici pripada 78% tog iznosa ili 1.852,50 EUR. Pored toga, tužiteljici pripada neophodni trošak medicinskog vještačenja u cjelokupnom iznosu od 200,00 EUR tako da ukupni parnični troškovi tužiteljice iznose 2.052,50 EUR, koje joj je dužan naknaditi tuženik sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude.

18.3. Za preostalih 522,50 EUR parničnih troškova dosuđenih tužiteljici pobijanom odlukom valjalo je prihvatiti žalbu tuženika i preinačiti pobijanu odluku te odbiti u tom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova.

19. Tuženik je sa žalbom uspio u omjeru od 13% pa mu je tom postotku tužiteljica dužna naknaditi troškove žalbenog postupka.

19.1. Tuženik je priznat zatraženi trošak sastava žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 250,00 EUR uvećano za PDV 25% u iznosu od 62,50 EUR (Tar.br.10. t. 1. i Tbr.46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika) i trošak pristojbi na žalbu uplaćen u iznosu od 72,69 EUR što ukupno iznosi 385,19 EUR. Razmjerno uspjehu u žalbenom postupku pripada mu 13% toga iznosa, slijedom čega je tužiteljici naloženo da tuženiku naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 50,07 EUR dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu tog troška odbijen kao neosnovan.

Pula - Pola, 26. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković