Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-601/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja ĆG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marku Vučiniću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Randička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & i Partneri d.o.o., u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, pod poslovnim brojem P-758/2024-10 od 21. studenog 2024.,u sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava kao osnovana žalba tuženika Privredna banka Zagreb d.d. i presuda Općinskog suda u Rijeci, pod poslovnim brojem P-758/2024-10 od 21. studenog 2024. se:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu kojim je točkama I. i II. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja,

b) preinačuje u pobijanom dijelu kojim je točkom III. izreke presude odlučeno o troškovima postupka, na način da ista presuda u tom dijelu glasi:

„Dužan je tuženik u roku od 15 dana naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 267,14 EUR-a sa zateznim kamatama koja teku od donošenja prvostupanjske presude (21. studenog 2024.) pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan prvi siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan prvi srpnja te godine, dok se za više zatraženi iznos od 437,50 EUR-a zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.“

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuje se ništetnom odredba točke 11.3 Ugovora o kreditu broj: 9012033891 od 17.10.2006. godine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva OU-1915/2006 od 19.10.2006.godine, u dijelu koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita...”

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. iz Zagreba,Radnička cesta 50, OIB:02535697732 da tužitelju UG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova naknade za obradu kredita isplati iznos od 206,26 EUR-a s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21.10.2006. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do 1.1.2023 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1. 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. iz Zagreba,Radnička cesta 50, OIB:02535697732 da naknadi tužitelju UG iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročene troškove postupka u iznosu od 704,64 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 21. studenog 2024. pa do isplate sve u roku od 15 dana dok se za više zatraženi trošak zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači, na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja i istom naloži da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

5. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužitelja na utvrđenje, da je ništetna odredba članka 11.3 Ugovora o kreditu broj 9012033891, sklopljenog 17. listopada 2006. između tuženika, kao banke i tužitelja, kao korisnika kredita, a kojom odredbom članka da je ugovorena tužitelju obveza da prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita plati banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita, te kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 206,26 EUR-a, a koji iznos tužitelj da je uplatio tuženiku iz osnova navedene ništetne odredbe.

6. Po provedenom dokaznom postupku, a na temelju, kako nespornih, tako i onih činjenica utvrđenih temeljem kompletne raspravne građe, prvostupanjski sud ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja utemeljio je na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- tužitelj i tuženik da su dana 17. listopada 2006. sklopili Ugovor o kreditu, kojim da je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 33.428,48 CHF protuvrijednosti u kunama;

- tužitelju, od iznosa kredita, da je dana 20. listopada 2006. godine na ime naknade za obradu kredita naplaćen iznos od 206,26 EUR-a (tada 1.554,03 kuna);

- tužitelj da je, u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 – dalje: ZZP/03) potrošač, jer da je sklopio predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja da nije namijenjena njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, te tužitelj da je podigao predmetni kredit radi kupnje automobila;

- odredbom članka 81. stavcima 1. i 2. ZZP/03, koji zakon da je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, da je propisano, kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca;

- iz iskaza tužitelja, sa bankom da se nije moglo pregovarati oko naknade za obradu kredita, a tekst ugovora da je bio unaprijed pripremljen od strane banke;

- odredba Ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita da je protivna načelu savjesnosti i poštenja, jer o njoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a Ugovor o kreditu da je pripremio i predložio tuženik, pa u tom dijelu da je nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana;

- utužena tražbina tužitelja da nije u zastari.

7. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje, da je odredba članka 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom da je ugovoreno plaćanje predmetne jednokratne naknade za korištenje kredita, a kojom odredbom tuženik sam sebi da je ostavio slobodu određivanja visine ove naknade bez pojedinačnog pregovaranja o tome sa tužiteljem, temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03., ništava, pa nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 206,26 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koliko da je prilikom isplate kredita tuženik naplatio tužitelju iz odobrenih kreditnih sredstava, a koji iznos tuženik da je stekao bez osnove, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude.

8. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

9. Nije u pravu žalitelj, kada prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkama I. i II. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a.

10. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, u obrazloženju prvostupanjske presude navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama, jer je sud prvog stupnja obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitim i na čemu temelji tu svoju ocjenu, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

11. Budući, da prvostupanjska presuda u ovom pobijanom dijelu nije donesena uz bitnu postupovnu povredu, koju ističe tuženik, niti uz neke druge povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnost, to je žalba zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

12. Nadalje, kako se sa tužiteljem, a prema rezultatima dokaznog postupka, nije pregovaralo oko jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva, jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (članak 11.3. Ugovora o kreditu), to očito tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

13. Iako je zasigurno tuženik imao određene troškove kod obrade kredita, a isto se naplaćuje u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom određenom iznosu, kao stvarni trošak, to i prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je ništetna predmetna odredba članka 11.3. Ugovora o kreditu.

14. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993, određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

15. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014., u predmetu broj C- 26/13, navodi se, da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kreditnog zahtjeva, to je očito u pitanju ništetna ta ugovorna odredba, te je obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 206,26 EUR-a.

17. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu odredbu Ugovora o kreditu, kako bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga Ugora o kreditu proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu Ugovora o kreditu, o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.

18. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači, da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. Pitanje zastare, sud prvog stupnja je razjasnio i u potpunosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud. Tako je za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrdio, da je isti neosnovan, navodeći, da je pod poslovnim brojem Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje, da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

20. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi, da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću prvostupanjske presude u kojoj je odlučeno o predmetnoj ništetnosti.

21. Obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i to u visini od 1,00% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja - potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, te rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj, zbog čega, sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05, tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

22. Žalbeni navodi tuženika, koji se odnose na, po sudu prvog stupnja, utvrđenu ništetnost sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer je tužitelju kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o visini iste naknade za obradu predmetnog kredita, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020.

23. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ugovorena odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđenom ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja, a koji i prihvaća ovaj žalbeni sud.

24. Prema tome, žalba tuženika, izjavljena protiv točaka I. i II. izreke prvostupanjske presude, zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

25. Budući, da na izloženi način u ovom pobijanom dijelu, kojim je točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom u ovom pobijanom dijelu, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i u ovom pobijanom dijelu, kojim je točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je odlučeno kao pod I. a) izreke (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

26. Međutim, osnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkom III. izreke presude odlučeno o troškovima postupka.

27. To stoga, što tužitelju, koji je u cijelosti uspio u ovom postupku, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora u iznosu od 206,26 EUR-a, temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, pripadaju slijedeći opravdani troškovi (članak 155. stavak 1. ZPP-a) i to za sastav tužbe iznos od 50,00 EUR-a (Tbr. 7. u svezi Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - „Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 – dalje: Tarifa) i za zastupanje po punomoćniku na ročištima održanim 21. listopada 2024. i 26. kolovoza 2024. u iznosu od po 50 EUR-a (Tbr. 9. Tarife) za svako ročište, što sve skupa, uvećano za 25% PDV-a, ukupno iznosi 187,50 EUR-a, kojem iznosu kada se doda trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR-a i trošak pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR-a, proizlazi da ukupan troška tužitelja iznosi 267,14 EUR-a, koji iznos troška je tuženik dužan naknaditi tužitelju, dok je zahtjev tužitelja za više zatraženi trošak u iznosu od 437,50 EUR-a valjalo odbiti, slijedom čega je odlučeno kao pod I. b) izreke (članak 380. točka 3. ZPP-a).

28. Tuženiku nisu priznati troškovi žalbenog postupka, obzirom da je on svojom žalbom uspio samo u sporednom potraživanju (troškovima postupka), slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

29. Slijedom svega navedenog, presuđeno je kao u izreci.

30. Nepobijani dio (odbijajući dio točke III. izreke prvostupanjske presude) valjalo je ostaviti neizmijenjenim.

Split, 26. veljače 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Tihana Pivac