Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-604/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja IK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], istovjetnog s IK, rođen **.**.1975., [adresa], zastupanog po punomoćniku Darku Novačiću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Radomir Borotić i Darko Novačić, u Virovitici, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao pravnog slijednika Slavonske banke d.d., Osijek, Podružnica Orahovica, MB: [matični broj], čiji je osnivač Slavonska banka d.d. Osijek, te Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, pod poslovnim brojem P-526/2023-31 od 10. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o je

Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d. d. kao neosnovana, te se potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, pod poslovnim brojem P-526/2023-31 od 10. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o namjenskom kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2007 od 28. svibnja 2007., sklopljen između tužitelja IK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], istovjetnog s IK, rođen **.**.1975., [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika, Addiko Bank d.d., Zagreb, OIB: 14036333877, kao pravnog slijednika Slavonske banke d.d., Osijek, Podružnica Orahovica, MB: [matični broj], čiji je osnivač Slavonska banka d.d. Osijek, te Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., Zagreb, OIB: 14036333877, kao kreditora: -u članku 2. koja glasi: „…23.000,00 CHF (slovima: dvadesettrisuće CHF) odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita:“, -u članku 3. koja glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF (slovima: dvadesettrisuće CHF)…“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, OIB: 14036333877, kao pravnom slijedniku Slavonske banke d.d., Osijek, Podružnica Orahovica, MB: [matični broj], čiji je osnivač Slavonska banka d.d. Osijek, te Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju IK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], istovjetnom s IK, rođen **.**.1975., [adresa], isplati iznos od 4.089,99 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja je do 31. prosinca 2007., propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te koja je nadalje propisana člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se od 1. prosinca 2008., do 31. srpnja 2015., određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, koja se od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja se od 1. siječnja 2023., do 30. prosinca 2023., po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te koja se od 30. prosinca 2023., do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče na iznos od:

-0,72 eur od 1. srpnja 2007., do isplate,

-0,92 eur od 1. rujna 2007., do isplate,

-9,16 eur od 1. ožujka 2008., do isplate,

-9,00 eur od 1. travnja 2008., do isplate,

-6,34 eur od 1. svibnja 2008., do isplate,

-2,61 eur od 1. lipnja 2008., do isplate,

-1,97 eur od 1. srpnja 2008., do isplate,

-2,54 eur od 1. kolovoza 2008., do isplate,

-1,29 eur od 1. rujna 2008., do isplate,

-3,06 eur od 1. listopada 2008., do isplate,

-4,67 eur od 1. studenog 2008., do isplate,

-16,16 eur od 1. prosinca 2008., do isplate,

-7,01 eur od 1. siječnja 2009., do isplate,

-23,42 eur od 1. veljače 2009., do isplate,

-26,38 eur od 1. ožujka 2009., do isplate,

-21,84 eur od 1. travnja 2009., do isplate,

-26,01 eur od 1. svibnja 2009., do isplate,

-18,27 eur od 1. lipnja 2009., do isplate,

-19,06 eur od 1. srpnja 2009., do isplate,

-18,65 eur od 1. kolovoza 2009., do isplate,

-18,24 eur od 1. rujna 2009., do isplate,

-18,36 eur od 1. listopada 2009., do isplate,

-16,28 eur od 1. studenog 2009., do isplate,

-19,73 eur od 1. prosinca 2009., do isplate,

-21,05 eur od 1. siječnja 2010., do isplate,

-25,57 eur od 1. veljače 2010., do isplate,

-16,41 eur od 1. ožujka 2010., do isplate,

-29,55 eur od 1. travnja 2010., do isplate,

-28,75 eur od 1. svibnja 2010., do isplate,

-88,06 eur od 1. lipnja 2010., do isplate,

-37,11 eur od 1. kolovoza 2010., do isplate,

-53,57 eur od 1. rujna 2010., do isplate,

-47,07 eur od 1. listopada 2010., do isplate,

-43,94 eur od 1. studenog 2010., do isplate,

-55,21 eur od 1. prosinca 2010., do isplate,

-67,96 eur od 1. siječnja 2011., do isplate,

-59,92 eur od 1. veljače 2011., do isplate,

-57,54 eur od 1. ožujka 2011., do isplate,

-55,47 eur od 1. travnja 2011., do isplate,

-62,32 eur od 1. svibnja 2011., do isplate,

-74,08 eur od 1. lipnja 2011., do isplate,

-77,08 eur od 1. srpnja 2011., do isplate,

-119,52 eur od 1. kolovoza 2011., do isplate,

-79,32 eur od 1. rujna 2011., do isplate,

-73,95 eur od 1. listopada 2011., do isplate,

-73,43 eur od 1. studenog 2011., do isplate,

-72,92 eur od 1. prosinca 2011., do isplate,

-79,79 eur od 1. siječnja 2012., do isplate,

-82,23 eur od 1. veljače 2012., do isplate,

-82,52 eur od 1. ožujka 2012., do isplate,

-79,30 eur od 1. travnja 2012., do isplate,

-81,45 eur od 1. svibnja 2012., do isplate,

-84,32 eur od 1. lipnja 2012., do isplate,

-173,01 eur od 1. kolovoza 2012., do isplate,

-77,93 eur od 1. rujna 2012., do isplate,

-77,68 eur od 1. listopada 2012., do isplate,

-82,04 eur od 1. studenog 2012., do isplate,

-81,40 eur od 1. prosinca 2012., do isplate,

-82,22 eur od 1. siječnja 2013., do isplate,

-75,40 eur od 1. veljače 2013., do isplate,

-77,03 eur od 1. ožujka 2013., do isplate,

-81,89 eur od 1. travnja 2013., do isplate,

-75,00 eur od 1. svibnja 2013., do isplate,

-74,81 eur od 1. lipnja 2013., do isplate,

-73,94 eur od 1. srpnja 2013., do isplate,

-75,14 eur od 1. kolovoza 2013., do isplate,

-75,76 eur od 1. rujna 2013., do isplate,

-78,40 eur od 1. listopada 2013., do isplate,

-79,20 eur od 1. studenog 2013., do isplate,

-81,82 eur od 1. prosinca 2013., do isplate,

-78,91 eur od 1. siječnja 2014., do isplate,

-81,90 eur od 1. veljače 2014., do isplate,

-405,41 eur od 13. ožujka 2014., u roku od 15 dana.

2. Prvostupanjskim rješenjem, točkom I. izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor radi prijeboja u iznosu od 270,00 EUR-a, a točkom II. izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju plati parnični trošak u iznosu od 2.700,00 EUR-a.

3. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu i rješenje, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. i u svezi članka 381. sve Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda i rješenje preinači, na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužitelja na utvrđenje da su ništetne odredbe članka 2. i članka 3. Ugovora o namjenskom kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2007, sklopljenim 28. svibnja 2007. između tužitelja, kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika, Slavonske banke d.d., kao banke, odredbama kojih članka da je ugovorena valutna klauzula u CHF, te kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa iz osnova tih ništetnih odredbi.

7. Nije u pravu žalitelj, kada prvostupanjsku odluku pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP- a.

8. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, u obrazloženju prvostupanjske odluke navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama, jer je sud prvog stupnja obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitim i na čemu temelji tu svoju ocjenu, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

9. Budući, da prvostupanjska odluka nije donesena uz bitnu postupovnu povredu, koju ističu tuženik, niti uz neke druge povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP- a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnost, to je žalba zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

10. Nije u pravu tuženik, niti, kada navodi da se prvostupanjska odluka temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je točkama I. i II. izreke presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a točkom I. izreke rješenja odbio tuženikov prigovor radi prijeboja kao neosnovan.

11. Naime, prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

12. Tako je, po provedenom dokaznom postupku, prvostupanjski sud ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- tužitelj, kao korisnik kredita i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek, kao davatelj kredita, da su 28. svibnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 5140030250-63000123872/2007 na iznos kunske protuvrijednosti za 23.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita;

- prednik tuženika da je plasirao kreditna sredstva 29. svibnja 2007. i tada tečaj CHF da je bio 4,426428 kuna;

- ugovoreni rok otplate kredita da je sedam godina, u mjesečnim anuitetima, plativo u kunama i obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, te prvi anuitet da je dospio 1. srpnja 2007., a ostali anuiteti uzastopno svakog prvog u mjesecu;

- u Ugovoru o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF tužitelju kao prosječnom potrošaču da nisu obrazloženi, niti, da ga je prednik tuženika ikada upozorio da bi tu nižu početnu stopu nužno pratio rizik koji da postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF, u odnosu na ugovaranje kunskog kredita ili u valuti EUR, te tužitelj kao potrošač da nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF, što navedene odredbe da čini nerazumljivima, o njima da se nije pojedinačno pregovaralo, da su nepoštene i posljedično tome ništetne, te da je takvim postupanjem prednika tuženika, tužitelj kao potrošač oštećen i da je stekao pravo na povrat iznosa, koji da je preplatio zbog valutne klauzule u CHF, te stoga, dijelovi ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli da su suprotni načelu savjesnosti i poštenja i da uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača;

- kredit da je otplaćen u cijelosti 13. ožujka 2014.;

- temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli prema kojima glavnica da je vezana za CHF, tužitelj da je preplatio tuženiku iznos od 4.089,99 EUR-a, a negativna razlika anuiteta da iznosi 28,52 EUR-a i da se odnosi na razdoblje kada tečaj CHF da je bio niži od početnog, tj. od 4,426428 kuna;

- tužitelj da se obratio Slavonskoj banci d.d. u Orahovici radi kredita u svrhu adaptacije kuće, da mu je službenik banke kazao da, zbog visine prihoda, ne ispunjava uvjete za kunski ili kredit u eur, te da jedino može dobiti kredit u CHF, da je CHF stabilna valuta, da mu nisu predočeni parametri vezani za promjenu kamatne stope, niti je upozoren na mogućnost fluktuacije tečaja, da na sastav ugovora ni na koji način nije mogao utjecati, da je mogao birati između odustanka od kredita i prihvata tipskog, standardiziranog ugovora banke, u koji da su uneseni samo njegovi osobni podaci, visina odobrenog kredita, rok otplate, početna kamatna stopa i instrumenti osiguranja, da je pročitao ugovor prije potpisivanja i od svih odredbi da je razumio tek visinu odobrenog kredita i mjesečne rate i u kom roku treba otplatiti kredit;

- Slavonska banka d.d. Osijek, Podružnica Orahovica, kao kreditor, tužitelju, kao potrošaču, da je odobrila kredit za adaptaciju kuće u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita;

- iz financijsko knjigovodstvenog vještačenja i iskaza vještakinje Angeline Horvat, ukupna preplata tužitelja zbog tečajne razlike da iznosi 4.089,99 EUR-a, a negativna razlika, za razdoblje kada tečaj CHF da je bio niži od početno ugovorenog da iznosi 28,52 EUR-a;

- Slavonska banka d.d. Osijek da se pripojila banci Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, a u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača da se ne spominju explicite ugovori o kreditu, koje da je s potrošačima sklapala Slavonska banka d.d. Osijek, ali u tom kolektivnom sporu da su razmatrane činjenične okolnosti uz koje da je Slavonska banka d.d. Osijek, kao pravni prednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i potom Addiko Bank d.d., sklapala ugovore o kreditu u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a upravo u okviru toga roka, i to 28. svibnja 2007., tužitelj i Slavonska banka d.d. da su zaključili predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, pa tužitelj da se osnovano poziva na presude radi zaštite kolektivnih interesa potrošača i te presude da imaju obvezujući učinak na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, kako to da proizlazi iz odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/2014, 110/2015 i 14/2019), te članka 502.c u vezi s člankom 502.a i 502.b ZPP-a;

-na temelju članaka 327. i 328. sve Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), svaka zainteresirana osoba da je ovlaštena na isticanje ništetnosti, koje da se ne gasi, pa tužitelj da, bez obzira na činjenicu što da je ugovor prestao isplatom, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koja se odnose na valutnu klauzulu u CHF;

- pravni prednik tuženika da je postupao suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), a od 7. kolovoza 2007., do 31. prosinca 2008., protivno odredbama članak 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

- za slučaj djelomične ništetnosti ugovora, sukladno članku 323. stavku 1. u svezi s člankom 324. Zakona o obveznim odnosima, svaka ugovorna strana da je dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju ništetne odredbe, a obveza vraćanja imovine da se vrši po odredbama o stjecanju bez osnove i da nastaje kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja da se nije ostvarila ili koja da je kasnije otpala, sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima;

- osnova plaćanja valute vezane za CHF da je otpala utvrđenjem ništetnim tih ugovornih odredbi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa stoga tuženik da je, na osnovi članka 1111., u svezi s člankom 1115. i člankom 29. stavcima 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, dužan izvršiti povrat primljenih, preplaćenih novčanih iznosa sa zakonskim zateznim kamatama koje da teku od dana stjecanja do isplate, a u konkretnom slučaju to da je iznos od 4.089,99 EUR-a s osnova tečajne razlike s pripadajućom zateznom kamatom;

- zastara tužiteljeve tražbine da je prekinuta je 4. travnja 2012., podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12., te da je ponovno počela teći 14. lipnja 2018., tj. danom donošenja odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10, pa kako restitucijski zahtjev da zastarijeva za pet godina, a tužitelj tužbu sudu da je podnio 9. lipnja 2023., to da nije nastupila zastara za preplaćeni iznos na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, slijedom čega da je tuženikov prigovor zastare neosnovan;

- da nije osnovan tuženikov prigovor radi prijeboja.

13. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je utvrdio, da su ništetne odredba predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu uz depozit, kojima da je ugovorena valutna klauzula u CHF, pri tome nalazeći da nije povrijeđeno pravo na jednakost oružja, u smislu Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2683/2021 od 21. rujna 2022., budući da je tuženik odustao od prijedloga za saslušanje svoga zaposlenika na okolnost da je informirao tužitelja o riziku valutne klauzule prema kojoj da je glavnica vezana za CHF, pa je naložio tuženiku, a pozivom na odredbe članaka 323. stavka 1. i 1111. stavka 1. sve Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), da isplati tužitelju temeljem preplate radi promjene tečaja CHF ukupan iznos od 4.089,99 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom na pojedinačne mjesečne iznose koje teku od dana stjecanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate, sve presuđujući na način, kako je to pobliže opisano točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude, dok je odbio kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja, rješavajući kao u točki I. izreke prvostupanjskog rješenja.

14. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, kao i što je ispravno postupio, kada je točkom I. izreke svog rješenja odbio kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

15. Stoga, žalbenim navodima tuženika – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotnu od ispravnih zaključaka po sudu prvog stupnja, a na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja, te prigovara i pravilnosti primijene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a točkom I. izreke rješenja odbio tuženikov prigovor radi prijeboja kao neosnovan – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a točkom I. izreke rješenja odbio tuženikov prigovor radi prijeboja kao neosnovan, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske odluke, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome zašto je točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, kao i zašto je točkom I. izreke rješenja odbio tuženikov prigovor radi prijeboja kao neosnovan, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

16. Nadalje, žalitelju je, a u odnosu na njegove žalbene navode i za odgovoriti, da on tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno da se radi potrošačkom ugovoru, a imajući u vidu okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu uz depozit, nema dvojbe da je isti Ugovor o kreditu uz depozit tužitelj sklopio s pravnim prednikom tuženika prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane pravnog prednika tuženika, te da pravni tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na sadržaj ugovorenih odredaba kojima se glavnica veže za valutu CHF, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj bio informiran o rizičnosti tečaja i ekonomskim posljedicama sklapanja Ugovora o kreditu uz depozit vezano uz CHF, a kako to proizlazi iz iskaza tužitelja.

17. U odnosu na žalbeni prigovor žalitelja, da je on na okolnosti da se o naprijed navedenim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo predložio izvođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika, koji da je solemnizirao predmetni Ugovor o kreditu, a koji dokaz sud prvog stupnja da nije izveo, za navesti, da javni bilježnik nije niti pojedinačno pregovarao s tužiteljem o uvjetima predmetnog Ugovora o kreditu uz depozit, pa tako niti o rizičnosti tečaja i ekonomskim posljedicama sklapanja Ugovora vezano uz CHF, pa sud prvog stupnja nije napravio propust, kada nije izveo dokaz saslušanjem predloženog javnog bilježnika kao svjedoka.

18. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018, koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalog i pravnog prednika tuženika (Hypo Alpe-Adria Bank d.d.), presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da je pravni prednik tuženika (Hypo Alpe-Adria Bank d.d.) od 1. lipnja 2024. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time pravni prednik tuženika postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82.i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

19. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine broj 96/03 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je, kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 87. ZZP/03.

20. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

21. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a, koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

- Direktiva 93/13 EEZ propisuje, da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili posebni, pojedinačni pregovori, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora;

22. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je predmetna ugovorna odredba ništetna.

23. Nadalje, tuženiku je i za navesti, da prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO/05, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO/05.

24. Slijedom toga, u konkretnom slučaju, kod utvrđenja ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu temeljem te ništetne odredbe.

25. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, valja ukazati, da je sud prvog stupnja ispravno utvrdio da isti nije osnovan u dijelu kojim je dijelom točke II. izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu članka 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem članka 502.a. stavak 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama i valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem članka 241. ZOO-a.

26. Vrhovni sud Republike Hrvatske, presudom i rješenjem, pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017., izrazio je pravni stav, da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05), te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača da počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa, obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17, to je rok za restitucijski zahtjev tužitelja počeo teći 14. lipnja 2018. godine.

27. Prema tome, tužitelji je podnošenjem tužbe 9. lipnja 2023. (tužba – stranice od 1 do 8 spisa) istu podnio unutar pet godina računajući od 15. lipnja 2018., kao datuma od kojih je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova.

28. Kako je provedenim vještačenjem stalne sudske vještakinje financijsko- računovodstvene struke Angelina Horvat, dipl.oec. utvrđeno, da je tužitelj temeljem predmetnih ništetnih odredbi pretplatio iznos od 4.089,99 EUR-a, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju iznos od 4.089,99 EUR-a, presuđujući kao u točki II. izreke prvostupanjske presude, te suviše, suprotno žalbenim navodima tuženika, tužitelju nisu trebali biti umanjeni predmetni preplaćeni iznosi, koje je uplatio manje zbog smanjenja tečaja valute CHF, jer plaćanjem anuiteta u manjim iznosima uslijed smanjenja tečaja valute CHF nikakav dio imovine tuženika nije prešao u imovinu tužitelja, a kako to sve ispravno i zaključuje sud prvog stupnja obrazloženjem svoje presude i rješenja, kada je odbio tuženikov prigovor radi prijeboja.

29. Žalitelju je i za navesti, da je sud prvog stupnja pravilno postupio, kada je tužitelju na dosuđeni iznos glavnice priznao i pripadajuće zakonske zatezne kamate, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05., te suviše, tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja i ispravno postupio, kada je naložio tuženiku da tužitelju plati pripadajuće zakonske zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose od dana stjecanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate, jer je tuženik u konkretnom slučaju nesavjestan stjecatelj.

30. Isto tako, žalitelju je i za navesti, da iz stanja spisa predmeta i obrazloženja prvostupanjske odluke proizlazi, da je tuženik pravni slijednik Hypo Alpe-Adria Bank d.d., a Hypo Alpe-Adria Bank d.d. da je pravni slijednik Slavonske banke d.d., pa se u navedenim okolnostima na tuženika protežu pravne posljedice Hypo Alpe-Adria Bank, pravnog slijednika Slavonske banke d.d., a pravnog prednika tuženika, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a u kojem postupku je kao tužena ad. 5) bila Hypo Alpe-Adria Bank d.d.

31. Prema tome, žalba tuženika, izjavljena zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

32. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 5. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalba tuženika i u ovom dijelu ukazuje neosnovana, a žalitelju je, u odnosu na njegove žalbene prigovore, za odgovoriti, da je sud prvog stupnja ispravno postupio, kada je tužitelju priznao troškove za sastav podnesaka od 12. ožujka 2024., 7. ožujka 2024., 4. prosinca 2024.i 12. prosinca 2024., jer i prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda isti troškovi su bili potrebni za vođenje ove parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a), te je tuženiku i za navesti, da je sud prvog stupnja ispravno postupio, kada je tužitelju priznao troškove za pristup njegovog punomoćnika na ročište na kojem je objavljena presuda i rješenje.

33. To stoga, što trošak pristupa na ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuje predstavlja trošak koji je potreban za vođenje parnice, u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, jer svakako je potrebno da se stranka upozna sa sadržajem presude i rješenja, pa tužitelj, za radnje svog punomoćnika i to za pristup na ročište za objavu presude i rješenja, na koje ročište je i pozvan od strane suda, a što je i njegovo zakonsko pravo, ima pravo na naknadu tog troška, te je takav trošak tuženik dužan nadoknaditi tužitelju.

34. Prema tome, tužitelju koji je bio putem svog punomoćnika nazočan na ročištu za objavu presude i rješenja, održanom 17. siječnja 2025. (stranice od 366 do 369 spisa), temeljem odredbe članka 154. stavka 1. i odredbe članak 155. sve ZPP-a, pripada pravo na trošak za pristup na tom ročištu i to u skladu za zahtijevanim troškovima.

35. Nadalje, tuženiku je i za navesti, da je, suprotno njegovim žalbenim prigovorima, sud prvog stupnja ispravno postupio, kada je tužitelju priznao troškove u skladu s odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine broj 138/23), jer je člankom 1. Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine broj 126/22 – dalje: Tarifa) propisano, da se Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22) mijenja i glasi: Tbr. 50. Vrijednost boda iznosi 15,00 kuna, dok je člankom 2. propisano, da ova Izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika stupa na snagu osmoga dana od dana objave u „Narodnim novinama“, a ista je u „Narodnim novinama“ objavljena 28. listopada 2022., dakle koja je na snagu stupila prije donošenja prvostupanjske presude i rješenja, dok je Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine broj 138/23) propisano, da vrijednost boda iznosi 2,00 EUR-a.

36. Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom i rješenjem, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje, slijedom čega je presuđeno i riješeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. i članak 380. točka 2. sve ZPP-a).

Split, 26. veljače 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Tihana Pivac