Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-3256/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice IF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika i o žalbi tužiteljice, protiv presude sadržane u presudi i rješenju Općinskog suda u Osijeku, pod poslovnim brojem P-1324/2023-20 od 11. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalba tuženika Addiko Bank d.d. i žalba tužiteljice IF kao neosnovane i u pobijanim dijelovima po žalbi tuženika kojim je točkama I. i II. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, te točkama III. i V. izreke presude odlučeno o troškovima postupka, kao i u pobijanom dijelu po žalbi tužiteljice kojim je točkom IV. izreke presude odbijen kao neosnovan tužiteljičin zahtjev za naknadu troška u preostalom dijelu, odnosno u dijelu preko dosuđenog troška postupka, potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom i rješenjem suđeno je:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.9.st.2. Ugovora o kreditu uz depozit br. [broj depozita]/2006, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama i Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje nisu upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog dana 20.09.2006. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 27.09.2006. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-2075/06, u dijelu odredbe koji glasi:

„U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 (pravni slijednik Slavonske banke d.d.) da tužiteljici IF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati iznos od 1.082,33 EUR-a

(tisućuosamdesetdvaeura-triedesettricenta), zajedno sa zateznom kamatom koje teku od 9. studenog 2016. do isplate po stopi do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (pravni slijednik Slavonske banke d.d.) da tužiteljici IF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od

1.388,05 EUR-a (tisućutristoosamdesetosameura-petcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 11. listopada 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljičin zahtjev za naknadu troška u preostalom dijelu, odnosno u dijelu preko dosuđenog troška postupka.

V. Odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška.

i riješeno je:

Smatra se da je tužba povučena za iznos od 4,01 EUR-a.

2. Žali se tuženik, pobijajući točke I., II., III. i V. izreke prvostupanjske presude, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda u tom dijelu preinači, na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz obvezu tužiteljice da tuženiku naknadi parnični trošak, podredno ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Žali se i tužiteljica, pobijajući prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je točkom IV. izreke presude odbijen kao neosnovan tužiteljičin zahtjev za naknadu troška u preostalom dijelu, odnosno u dijelu preko dosuđenog troška postupka točkom III. izreke presude (rješenje), zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. u svezi članka 381. sve ZPP- a, predlažući da se ista presuda u tom dijelu preinači na način da se obveže tuženika da plati tužiteljici na ime parničnih troškova daljnji iznos od 568,75 EUR-a.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Žalba tužiteljice nije osnovana.

7. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužiteljice na utvrđenje, da je ništetna odredba članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2006, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama i Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje nisu upisane u zemljišnim knjigama (dalje: Ugovor o kreditu), sklopljenog dana 20. rujna 2006. godine između tužiteljice, kao korisnika kredita – založni dužnik i pravnog prednika tuženika, Slavonska banka d.d. Osijek, kao banke, a odredbom kojeg stavka članka 9. da je ugovoreno, da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu i konačnu otplata kredita, te da se u tom slučaju obvezuje izvršiti i naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke, te kondemnatorni zahtjev tužiteljice za isplatu uplaćenog iznosa tuženiku iz osnova te ništetne odredbe.

8. Iz obrazloženja prvostupanjske odluke proizlazi, da je sud prvog stupnja, po provedenom dokaznom postupku, a na osnovu, kako, nespornih, tako i onih činjenica utvrđenih temeljem izvedenih dokaza, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- među strankama da nije sporna visina tužbenog zahtjeva, a niti da nije sporno, da je između tužiteljice i Slavonske banke d.d., odnosno, Hypo Alpe-Adria- Bank d.d, pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, sklopljen Ugovora o kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2006, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama i Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje nisu upisane u zemljišnim knjigama, kojim Ugovorom da je kreditor stavio na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 68.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, s rokom otplate u trajanju od 30 godina;

- odredbom članka 9. stavkom 2. Ugovora o kreditu da je ugovoreno, da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke;

- naknada za prijevremeni povrat kredita da je iznosila 1.086,34 EUR-a, (tečaj 7,5066);

- na račun tuženika da je uplaćen iznos od 274.739,90 kn, te da je pod opisom plaćanja navedeno –prijevremena konačna uplata kredita na ime IF;

- iz Izvatka iz Odluke o naknadama za usluge Addiko banke d.d., da je predviđena prijevremena konačna otplata kredita kod ugovora o kreditu koji nisu navedeni u prethodnim stavcima i to a) ako se postojeći kredit u Addiko bank d.d. zatvara iz vlastitih sredstava ili kreditom druge banke :3% iznosa od iznosa nedospjele glavnice;

- iz dokumentacije dostavljene od strane tuženika, da ne proizlazi da je tuženik dokazao da je tužiteljičinom prijevremenom otplatom kredita trpio štetu;

- iz iskaza tužiteljice, ista da se otišla raspitati o kreditu u banku, jer da je htjela kupiti stan, u kojem da bi stanovala sa svoje dvoje djece, te da je mislila dignuti kredit u eurima ili kunama, ali da ju je bankarska službenica nagovarala da digne kredit u CHF, kazavši joj da je taj kredit najpovoljniji, najsigurniji i da se nema što brinuti, te kada da je došla nakon par dana na stolu da ju je čekao pripremljen ugovor, koji da je bio tipski. Da je pročitala ugovor, ali da ga nije baš razumjela, jer da nije bankarska stručnjakinja, a osobna bankarica da joj nije objašnjavala odredbe Ugovora, kao ni niti odredbu o prijevremenoj otplati kredita, te u banci da joj nisu rekli ni koliki bi postotak od kredita trebala platiti u slučaju prijevremene otplate, a da joj nisu niti obrazložili, što bi činilo naknadu, kao niti svrhu plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita i tužiteljica da bije mogla utjecati, nego da je bilo ili uzmi ili ostavi. Prva rata da joj je bila 1.600,00 kuna, te da se digla na 2.900,00 kuna, pa zbog toga, što da su joj rate bile tolike, da je morala prodati stan, pa zbog toga da je i prijevremeno otplatila kredit. Da nije tražila određena, posebna pojašnjenja, od bankarskog službenika, da nije bila svjesna sadržaja odredbe članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu, te da nije prigovarala visini naknade, jer da nije bila upoznata s tim da bi mogla pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, te da joj je samo bilo rečeno ili potpiši ili ostavi;

- tužiteljica da ima status potrošača;

- tužiteljica od strane djelatnika banke da nije bila informirana o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredit, kao niti o iznosu navedene naknade, te navedena odredba o prijevremenoj otplati kredita da nije bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, jer da nije sadržavala parametre za određivanje njezine visine (prilikom sklapanja ugovora), te tužiteljica da nije bila informirana na što se konkretno ta naknada odnosi, te o naknadi da nije mogla pregovarati, a da nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima, koji ulaze u sporu naknadu, radi;

- člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03. 46/07 i 79/07- dalje: ZZP) da je propisano, da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti;

- odredbom članka 81. stavcima 1. i 2. ZZP-a da je propisano, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da je sukladno odredbi članka 87. stavku 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna;

- prema odredbi članka 84. ZZP-a da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano, da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu;

- obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, da se može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno da tuženik nije pregovarao s tužiteljicom o spornoj odredbi, kako da bi se uvjerio da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga. tuženik, prilikom ugovaranja sporne odredbe, da je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja;

- iz Nalaza i mišljenja vještaka, tužiteljica da je platila izlaznu naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita dana 08. studenog 2016. godine u iznosu od 1.082,33 EUR-a;

- da nije osnovan tuženikov prigovor zastare tužiteljičine tražbine.

9. Na osnovu ovako valjano utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje, da je predmetna odredba članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu, kojem da je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, primjenom članka 81. ZZP-a, nepoštena, te ista odredba, a u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a da je ništetna, pa sud prvog stupnja u cijelosti prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice i obvezuje tuženika da, temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), na ime isplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati tužiteljici iznos od 1.082,33 EUR-a sa pripadajućom zateznom kamatom, a sukladno odredbi članka 1115.ZOO/05, tekućom od dana stjecanja (naplate naknade), odnosno od 9. studenog 2016., pa do isplate, jer tuženik da je bio nepošten stjecatelj, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude.

10. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

11. Stoga, žalbenim navodima tuženika – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja i zaključaka, suprotnu od ispravnih zaključaka po sudu prvog stupnja na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja, te prigovara i pravilnosti primijene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome zašto je točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

12. Naime, tuženiku je, a u odnosu na njegove žalbene navode, za odgovoriti, da u provedenom postupku, a niti prvostupanjskom presudom u pobijanom dijelu, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, a na koju tuženik ukazuje u žalbi, jer prvostupanjska presuda u tom dijelu sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

13. Nadalje, žalitelju je i za navesti, da se, a prema rezultatima dokaznog postupka, s tužiteljicom nije pregovaralo oko naknade za prijevremenu otplatu kredita, pa očito tužiteljica nije imala utjecaja na sadržaj navedene odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, a suprotno tome, tuženik u prvostupanjskom postupku nije dokazao, pa je sud prvog stupnja pravilno zaključio. da je ništetna predmetna odredba Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

14. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

15. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014., u predmetu broj C- 26/13, navodi se, da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za prijevremenu otplatu kredita, to je očito ništetna ta ugovorna odredba predmetnog Ugovora o kreditu.

17. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu spornu odredbu Ugovora o kreditu, kako bi ista mogla predvidjeti posljedice, koje iz toga Ugora o kreditu proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu Ugovora o kreditu, o kojoj tužiteljica zasigurno nije bila u poziciji pregovaranja.

18. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači, da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. Pravilno je sud prvog stupnja postupio, kada je utvrdio da tuženikov prigovor zastare nije osnovan, a tuženiku je i za navesti, da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. pod poslovnim brojem Su- IV-47/2020-2 zauzeo pravno shvaćanje, da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

20. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi, da zastara restitucijskog zahtjeva iz osnova ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću prvostupanjske presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, a kako je to sve ispravno i zaključio sud prvog stupnja obrazloženjem svoje odluke.

21. Obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu, kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, to je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, te rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje te ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj, zbog čega, sukladno odredbi članka 1115. ZOO/05, tužiteljica ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

22. Prema tome, žalba tuženika izjavljena protiv prvostupanjske presude, u dijelu kojim je točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, izjavljena zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

23. Zakonita je i odluka o troškovima postupka u dijelu kojim je točkom III. izreke presude naloženo tuženiku da tužiteljici plati trošak postupka u iznosu od 1.388,05 EUR-a, kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalba tuženika i u ovom dijelu, koji se na odluku o troškovima postupka sadržanu u točkama III. i V. izreke prvostupanjske presude, u biti samo paušalno žali, ukazuje neosnovan.

24. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja postupio i kada je točkom IV. izreke presude odbio kao neosnovan tužiteljičin zahtjev za naknadu troška u preostalom dijelu, odnosno u dijelu preko dosuđenog troška postupka točkom III. izreke prvostupanjske presude, jer je sud prvog stupnja, a imajući u vidu visinu tužiteljičinog kondemnatornog tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.082,33 EUR-a, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, ispravno postupio, kada je tužiteljici prema vrijednosti predmeta spora u visini od 1.082,33 EUR-a, a primjenom Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 – dalje: Tarifa), za sastav tužbe, za zastupanja na ročištima i za sastav jednog podneska, priznao po 75 bodova za svaku od navedenih radnji, kao i što je ispravno postupio, kada tužiteljici nije priznao troškove za sastav podneska od 10. siječnja 2024. (podnesak – stranice od 78 do 80 spisa), jer i prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda navedeni podnesak, u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, ne predstavlja potreban trošak tužiteljice za vođenje ove parnice, obzirom da je navode iz tog podneska tužiteljica mogla iznijeti na ročištu rasprave, a kako je to sud prvog stupnja i ispravno zaključio obrazloženjem svoje odluke, slijedom čega se žalba tužiteljice, izjavljena protiv točke IV. izreke prvostupanjske presude ukazuje neosnovana.

25. Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi tuženika i tužiteljice, a prvostupanjskom presudom u pobijanim dijelovima, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbama istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika i žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovane i u pobijanim dijelovima potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. i članka 38. točka 2. sve ZPP-a).

26. Nepobijani dio (prvostupanjsko rješenje), valjalo je ostaviti neizmijenjenim.

Split, 26. veljače 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Tihana Pivac