REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Poslovni broj: Us I-1237/2025-16

[adresa] J 5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, uz sudjelovanje zapisničarke Mirjane Jakić, u upravnom sporu tužiteljice JK (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], protiv tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja (OIB: 95131524528), Zagreb, Trg Nevenke Topalušić 1, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, Rijeka, Erazma Barčića 5, radi priznavanja svojstva civilnog invalida rata, 26. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja, KLASA: UP/II-562-05/23-03/128, URBROJ: 522-4/1- 1-2-25-9 od 20. svibnja 2025., kao i radi poništenja rješenja Karlovačke županije, Upravnog odjela za hrvatske branitelje i zdravstvo, Karlovac, KLASA: UP/I-563- 02/21-01/4, URBROJ: 2133-03/11-23-16 od 4. svibnja 2023. te usvajanja zahtjeva tužiteljice za priznavanje svojstva civilnog invalida Domovinskog rata zbog oštećenja organizma zadobivenog ranjavanjem 8. siječnja 1992.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za nadoknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja, KLASA: UP/II-562-05/23-03/128, URBROJ: 522-4/1-1-2-25-9 od 20. svibnja 2025. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Karlovačke županije, Upravnog odjela za hrvatske branitelje i zdravstvo, Karlovac, KLASA: UP/I-563-02/21-01/4, URBROJ: 2133-03/11-23-16 od 4. svibnja 2023., kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za priznavanje svojstva civilnog invalida Domovinskog rata zbog oštećenja organizma zadobivenog ranjavanjem 8. siječnja 1992., uz obrazloženje da tužiteljica ne ispunjava uvjete propisane člankom 8. i 72. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata ("Narodne novine", broj 33/92, 57/92, 77/92, 27/93, 58/93, 2/94, 76/94,108/95, 82/01, 103/03, 148/13 i 98/19, u nastavku teksta Zakon).

2. Osporavajući zakonitost rješenja tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja, KLASA: UP/II-562-05/23-03/128, URBROJ: 522-4/1-1-2-25-9 od 20. svibnja 2025 , a posljedično tome i prvostupanjskog rješenja Karlovačke županije, Upravnog odjela za hrvatske branitelje i zdravstvo, Karlovac, KLASA: UP/I-563-02/21-01/4, URBROJ: 2133-03/11-23-16 od 4. svibnja 2023., tužiteljica je podnijela tužbu, koja je kod ovog suda zaprimljena 18. lipnja 2025. pod poslovnim brojem Us I-1237/2025, a u kojoj je tužiteljica u bitnome navela kako osporava nalaz i mišljenje Žalbenog liječničkog vijeća u Zagrebu od 15. svibnja 2025. navodeći da je suprotno mišljenju istog, tužiteljica išla na terapije kod fizijatra, kao i konzumirala lijekove protiv bolova nakon zadobivene ozljede 8. siječnja 1992. u lijevu natkoljenicu, a koju je zadobila od gelera granate, što je razvidno iz medicinske dokumentacije tužiteljice, iz koje proizlazi, kako u trenutku ranjavanja, pa sve do danas ima zdravstvenih tegoba s lijevom natkoljenicom na način da je lijeva noga nestabilna, da šepa, da joj je za hodanje potrebna štaka, a bol od lijeve natkoljenice da se širi prema kičmi svakodnevno. U svezi presude Upravnog suda u Rijeci poslovnog broja Us I-1494/2023-10 od 4. veljače 2025. ističe, da je u istoj pogrešno utvrđeno da s osnove bolesti PTSP ne postoji pisani dokaz odnosno medicinska dokumentacija temeljem koje se može utvrditi da se tužiteljica liječila od PTSP-a, jer da je iz evidencije oboljenja jasno vidljivo, da je neposredno nakon događaja, kao i godinama nakon toga, koristila lijekove koji se koriste u liječenju bolesti PTSP i to normabel i apaurin i da se njezino liječenje u bolestima nastavilo psihijatrijskim liječenjem 2007. Stoga tužiteljica smatra da je u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a na takvo činjenično stanje da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer suprotno navodima tuženika, njezino oštećenje organizma iznosi 30 % pa je u tužbenom zahtjevu predložila da se poništi osporavano rješenje tuženika od 20. svibnja 2025., kao i prvostupanjsko rješenje od 4. svibnja 2023. te usvoji zahtjev tužiteljice za priznavanjem svojstva civilnog invalida Domovinskog rata zbog oštećenja organizma zadobivenog ranjavanjem 8. siječnja 1992., sve uz nadoknadu troška ovog upravnog spora.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu, zaprimljenim kod ovoga Suda 24. srpnja 2025., u bitnome naveo, da u cijelosti ostaje kod svih navoda iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja koje je doneseno u izvršenju presude ovog suda poslovnog broja Us I-1494/2023/10 od 4. veljače 2025., a kojom je bilo poništeno ranije doneseno rješenje tuženika od 12. lipnja 2023. i predmet je bio vraćen tuženiku na ponovni postupak, uz uputu da tuženik u ponovnom postupku, u postupku izvršenja presude pribavi nalaz Žalbenog liječničkog vijeća u Zagrebu u skladu s odredbama Pravilnika o načinu imenovanja, metodologiji i rada liječničkih vijeća u postupku ostvarivanja prava civilnih stradalnika iz Domovinskog rata ("Narodne novine", broj 118/21), a nakon toga ponovno odluči o zahtjevu tužiteljice za priznavanje svojstva civilnog invalida iz Domovinskog rata zbog oštećenja organizma zadobivenog ranjavanjem 8. siječnja 1992. U odnosu na oštećenje organizma s osnovne bolesti PTSP sud je utvrdio, da je u pravu tuženik kada tvrdi da u spisu ne postoji pisani dokazi iz članka 73. stavak 2. i 3. Zakona, jer medicinska dokumentacija koju je tužiteljica priložila u svrhu osnovanosti svog zahtjeva s osnove bolesti se odnosi na psihijatrijsko liječenje od 2007., dakle nakon propisanog razdoblja, zbog čega ne ispunjava uvjete za utvrđivanje prava koja pripadaju civilnom invalidu rata na temelju mjerodavnih propisa. Tuženik je naveo da je u žalbenom postupku Žalbeno liječničko vijeće razmotrilo svu priloženu medicinsku dokumentaciju o liječenju tužiteljice po ranjavanju, da je nalaz i mišljenje donesen bez neposrednog pregleda tužiteljice uz njezinu pisanu suglasnost za vještačenje i da je tom prilikom utvrđeno da oštećenje organizma tužiteljice s osnova ranjavanja pod okolnostima iz članka 8. stavak 1. Zakona iznosi manje od 20 %, odnosno utvrdilo je da oštećenje organizma uslijed ranjavanja u predjelu lijeve natkoljenice kod tužiteljice iznosi 0 % stalno, a navedena ocjena oštećenja organizma tužiteljice izvršena je sukladno Pravilniku, jer je uvidom u zdravstveni karton tužiteljice i ostalu medicinsku dokumentaciju dostavljenu po izabranom liječniku utvrđeno, da je tužiteljica ranjena gelerom u predjelu lijeve natkoljenice 8. siječnja 1992., da je rana upaljena, inflamirana i ambulantno liječena od 8. do 24. siječnja 1992. te isto nije ostavilo funkcionalnog i kozmetičkog deficita i zdravstvenih tegoba, odnosno zdravstvene tegobe nisu u izraženom stupnju koji bi tužiteljici omogućavao priznanje statusa civilnog invalida Domovinskog rata. Stoga je tuženik predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

4. U ovom upravnom sporu 4. rujna 2025. održano je ročište za raspravu u prisutnosti tužiteljice i zamjenika opunomoćenika tuženika pa je strankama u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24, u nastavku teksta ZUS) data mogućnost izjasniti se o svim zahtjevima i navodima te činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje ovog upravnog spora. Na istom ročištu za raspravu stranke su u cijelosti ostale kod svih svojih navoda iznesenih u tijeku upravnog spora, nakon čega je tužiteljici ukazano da u ovom upravnom sporu može predložiti izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja ispravnosti odlučnih činjenica koje su medicinske prirode, a koje su utvrđene u nalazu i mišljenju Žalbenog liječničkog vijeća u Zagrebu Ministarstva hrvatskih branitelja od 15. svibnja 2025., a na kojem nalazu i mišljenju se temelji osporavano rješenje tuženika (koje je predmetom ocijene zakonitosti u ovom upravnom sporu), a što je tužiteljica i učinila, pa je usvojen dokazni prijedlog tužiteljice za izvođenjem dokaza medicinskim vještačenjem u ovom upravnom sporu po vještaku ortopedu te je tužiteljici naloženo da na račun Suda u roku od 10 dana uplati iznos od 500,00 eura s osnova predujma za izvođenje navedenog dokaznog prijedloga i u navedenom roku dostavi Sudu dokaz o plaćenom predujmu.

5. Na idućem ročištu za raspravu održanom kod ovog Suda 18. rujna 2025. u odsutnosti uredno pozvane tužiteljice, a prisutnosti zamjenika opunomoćenika tuženika, na temelju članka 91. stavak 3. u svezi s člankom 89. stavak 4. ZUS-a utvrđeno je, da je tužiteljica uplatila predujam za izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem u ovom upravnom sporu, dok je opunomoćenik tuženika ostao kod navoda iznesenih u tijeku upravnog spora, nakon čega je određeno izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem po vještaku dr. sc. Tomislavu Mađareviću dr. med. spec. ortopedije iz Rijeke, sa zadaćom, da nakon uvida u medicinsku dokumentaciju tužitelja koja prileži spisu predmeta upravnog spora i upravnog postupka te po potrebi osobnog pregleda tužiteljice utvrdi, koliko iznosi stupanj oštećenja organizma tužiteljice po osnovi ranjavanja 8. siječnja 1992. gelerom u predjelu lijeve natkoljenice kada je tužiteljica zadobila porezotine, sukladno Pravilniku o načinu imenovanja i metodologiji rada liječničkih vijeća u postupku ostvarivanja prava hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, da li više ili manje od 20 %, da li je ranjavanje ostavilo posljedice u vidu zdravstvenih tegoba na nozi tužiteljice u predjelu lijeve natkoljenice, odnosno jesu li medicinske činjenice utvrđene u nalazu i mišljenju Žalbenog liječničkog vijeća Ministarstva branitelja od 15. svibnja 2025. ispravno utvrđene, a vještaku je dat rok od 30 dana za izradu nalaza i mišljenja.

6. U nalazu i mišljenju zaprimljenim kod ovog suda 3 prosinca 2025. dr. sc. Tomislav Mađarević, dr. med. spec. ortooped istaknuo je, da je tužiteljica dostavila obimnu medicinsku dokumentaciju iz 1991. godine, u koju je isti izvršio uvid te utvrdio da se u niti u jednom nalazu ne spominju posljedice ranjavanja među mnogobrojnim medicinskim dijagnozama, dok iz medicinskog kartona tužiteljice proizlazi, da je rana lijeve natkoljenice kao posljedica ranjavanja gelera nastala 8. siječnja 1992., da je liječena radi zadobivene ozljede, od 8. do 24. siječnja 1992. i da je rana izliječena previjanjem i antibiotskom terapijom te ista nije zahtijevala daljnju obradu niti liječenje, a obimna medicinska dokumentacija da ne dovodi u korelaciju mnogobrojne dijagnoze tužiteljice sa zadobivenom ozljedom tužiteljice. Stoga vještak smatra da su dijagnoze radi kojih je kasnije tužiteljica liječena posljedica degenerativne prirode i nisu u korelaciji sa zadobivenom ozljedom, a bol koja se javlja u lijevoj natkoljenici je posljedica degenerativnog oštećenja kralježnice s oštećenjem živaca radi čega se bol širi iz kralježnice u lijevu natkoljenicu pa do u stopalo, slijedom čega je vještak mišljenja da je Žalbeno liječničko vijeće Ministarstva branitelja u Nalazu i mišljenju od 15. svibnja 2025. ispravno utvrdilo medicinske činjenice, navodeći da ne postoji stupanj oštećenja organizma tužiteljice po osnovi posljedica ranjavanja od 8. siječnja 1992. obzirom da je ista uspješno izliječena, dok u spisu predmeta upravnog postupka i spora ne postoji medicinska dokumentacija o nastavku liječenja i možebitnim komplikacijama ranjavanja, slijedom čega je stupanj oštećenja organizma funkcionalnog ili kozmetičkog deficita u ukupnom iznosu manjem od 20%.

7. Na idućem ročištu za raspravu održanom kod ovog suda 19. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice, opunomoćenika tuženika i vještaka, stranke su u cijelosti ostale kod svih svojih navoda iznesenih u tijeku upravnog spora. Tužiteljica je navela da nije suglasna s nalazom i mišljenjem vještaka, dok je opunomoćenik tuženika naveo kako nema primjedbe na istog, nakon čega je izveden dokaz saslušanjem vještaka radi pojašnjenja nalaza i mišljenja te otklanjanja primjedbi koje je tužiteljica iznijela u svezi istog. Na istom ročištu za raspravu vještak je ostao pri datom nalazu i mišljenju, odgovarajući na pitanja Suda i primjedbe tužiteljice, navodeći kako rješenje HZMO-a Područnog ureda u Karlovcu od 2. listopada 2025. kojim se tužiteljici utvrđuje postojanje tjelesnog oštećenja od 70%, a na donje ekstremitete 40% i kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za priznanje naknade za tjelesno oštećenje, ne utječe na nalaz i mišljenje vještaka, jer tužiteljica ima cijeli niz drugih bolesti koje su doveli do invaliditeta, a te bolesti nisu u korelaciji s ranjavanjem tužiteljice. Istaknuo je, da tegobe koje osjeća tužiteljica su posljedica degenerativnih oštećenja kralježnice kod tužiteljice i pritiska na živac u kralježnici, a radi čega se tužiteljica i liječi i radi čega i ima utvrđeno tjelesno oštećenje te tegobe nisu u korelaciji sa ranjavanjem tužiteljice, već su u korelaciji sa teškim fizičkim radom tužiteljice, degenerativnim promjenama i starenjem. Ističe da je tužiteljica izvršila mnoge pretrage i da ni jedna pretraga nije pokazala da je ranjavanje dovelo do oštećenja živaca, a nakon čega je izveden dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka te je rasprava zaključena.

8. Uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka utvrđeno je, da je upravni postupak pokrenut zahtjevom tužiteljice od 27. prosinca 2019., kojim je tužiteljica zatražila priznavanje svojstva civilnog invalida rata temeljem ranjavanja gelerom u lijevu natkoljenicu 8. siječnja 1992. te psihičkog stanja prouzročenih stresovima u vrijeme Domovinskog rata (bolesti PTSP-a).

9. Iz zapisnika od 5. listopada 2020. i 29. travnja 2022., (stranica 17 do 20 spisa) o saslušanju tužiteljice i svjedoka CK i LK, a čiji iskazi su suglasni po svom sadržaju, proizlazi, da se 8. siječnja 1992. dogodilo granatiranje [adresa], uslijed čega je tužiteljica zadobila ranjavanje gelerima. Ujedno iz dodatnog iskaza svjedokinje CK, (stranica 20 spisa), proizlazi, da je tužiteljica bila ranjena i u događaju od 31. prosinca 1991. Da je dana 31. prosinca 1991. i 8. siječnja 1992. na području grada [adresa] bilo neprijateljskih djelovanja (detonacija, preleta zrakoplova i sl.) proizlazi, iz Dnevnih pregleda aktivnosti i pokreta vojnih jedinica ev. br. 251 i 259 te Informacija Centra za obavještavanje, koji su priloženi dopisu Ministarstva obrane, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane od 2. kolovoza 2021.

10. Ranjavanje tužiteljice gelerima proizlazi iz osobnog zdravstvenog kartona tužiteljice (stranice 22-24 spisa), u kojem je izvršen upis izabranog liječnika na dan 8. siječnja 1992. u kojem se navodi da je tužiteljica ranjena gelerom u predjelu lijeve natkoljenice, da je rana upaljena, inflamirana te da je ambulantno liječenje provedeno od 8. do 24. siječnja 1922.

11. Utvrđeno je, da je rješenjem Karlovačke županije, Upravnog odjela za hrvatske branitelje i zdravstvo od 4. svibnja 2023. odbijen zahtjev tužiteljice za priznavanje svojstva civilnog invalida Domovinskog rata, jer nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za to, da je protiv navedenog prvostupanjskog rješenja tužiteljica izjavila tuženiku žalbu, o kojoj je odlučeno rješenjem tuženika od 12. lipnja 2023. na način da je odbijena kao neosnovana žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja, pozivom na odredbu članka 8., 72. st. 1., 2. i 3. te članka 73. st. 2. i 3. Zakona, da je tužiteljica osporavajući zakonitost navedenog rješenja tuženika pravovremeno pokrenula upravni spor pred ovim sudom, koji se vodio pod poslovnim brojem Us I- 1494/2023, a koji je okončan, kao što je to gore navedeno, presudom ovog suda poslovnog broja Us I-1494/2023-10. od 4. veljače 2025. kojom je bilo poništeno rješenje tuženika od 12. lipnja 2023. i predmet je bio vraćen tuženiku na ponovan postupak radi pribavljanja novog nalaza i mišljenja Žalbenoga liječničkog vijeća u Zagrebu u skladu sa odredbama Pravilnika, zbog pogrešno utvrđene činjenice da tužiteljica nije dokazala pisanim dokazima da je zadobila ranjavanje kao posljedicu ratnog stradavanja, dok je u istoj presudi, u odjeljku 15. sud utvrdio, da u odnosu na oštećenje organizma s osnove bolesti PTSP, tuženik je pravilno utvrdio da u spisu predmeta ne postoji pisani dokaz iz članka 73. stavka 2. i 3. Zakona, jer se medicinska dokumentacija koju je tužiteljica priložila u svrhu osnovanosti svog zahtjeva s osnove bolesti PTSP odnosi na psihijatrijsko liječenje od 2007., odnosno nakon propisanog roka iz odredbe članka 8. stavak 2. Zakona, zbog čega tužiteljica s osnovne bolesti PTSP-a ne ispunjava uvjete za utvrđivanje prava koje pripadaju civilnom invalidu rata na temelju mjerodavnih propisa.

12. Utvrđeno je, da je u izvršenju presude ovog suda poslovnog broja US I- 1494/2023-10. od 4. veljače 2025., tuženik u postupku pribavio novi nalaz i mišljenje Žalbenog liječničkog vijeća u Zagrebu od 15. svibnja 2025., u kojem je utvrdilo, da oštećenje organizma tužiteljice uslijed ranjavanja u predjelu lijeve natkoljenice iznosi 0 % stalno, a ocjena je izvršena sukladno Pravilniku, uz obrazloženje, da je tužiteljica ranjena 8. siječnja 1992. gelerom u predjelu lijeve natkoljenice, a prilikom eksplozije ratnog materijala zadobila je porezotine na lijevoj natkoljenici, koljenu i stražnjoj strani bedra, da je rana upaljena, inflamirana i ambulantno liječena od 8. do 24. siječnja 1992. te isto nije ostavilo funkcionalnog kozmetičkog deficita niti zdravstvenih tegoba koji bi omogućavao tužiteljici priznavanje statusa civilnog invalida iz Domovinskog rata, a vještačenje je provedeno bez neposrednog pregleda tužiteljice, uz pisanu suglasnost za vještačenje, nakon čega je osporavanim rješenjem tuženika od 20. svibnja 2025. odbijena žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 4. svibnja 2023., a osporavajući koje je tužiteljica pokrenula upravni spor, koji se pred ovim sudom vodi pod gore navedenim poslovnim brojem.

13. Nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja ovaj sud je utvrdio, da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

14. U ovom upravnom sporu sporno je, jesu li ispunjeni zakonski uvjeti za priznavanje tužiteljici svojstva civilnog invalida rata po osnovi ranjavanja 8. siječnja 1992. kada je zadobila ranu na lijevoj natkoljenici, koljenu i stražnjoj strani bedra te po osnovi bolesti PTSP.

15. I po mišljenju ovog suda, kao i tuženika, u odnosu na oštećenje organizma tužiteljici s osnove bolesti PTSP-a, u pravu je tuženik kada tvrdi da spisu ne prileži pisani dokaz iz članka 73. stavka 2. i 3. Zakona, a kojim odredbama je propisana činjenica da je bolest nastala, pogoršala se, odnosno pojavila se pod okolnostima iz članka 8. stavka 2. tog Zakona i utvrđuje se samo na osnovi medicinske dokumentacije koja potječe iz vremena zlostavljanja, odnosno otpusta iz zatočeništva ili iz vremena od 30 dana nakon zlostavljanja odnosno otpusta iz zatočeništva, a da se iznimno, činjenica da je bolest PTSP nastala, pogoršala se, odnosno pojavila se pod okolnostima iz članka 8. stavka 2. tog Zakona, može utvrditi na temelju medicinske dokumentacije koja nije starija od dvije godine nakon zlostavljanja, odnosno otpusta iz zatočeništva, dok medicinska dokumentacija koju tužiteljica prilaže u svrhu osnovanosti svog zahtjeva, se odnosi na psihijatrijsko liječenje od 2007., dakle nakon propisanog razdoblja, slijedom čega tužiteljica s osnove bolesti PTSP ne ispunjava uvjete za utvrđivanje prava koja pripadaju civilnom invalidu rata na temelju mjerodavnih propisa.

16. U odnosu na činjenice utvrđene u nalazu i mišljenju Žalbenog liječničkog vijeća u Zagrebu Ministarstva hrvatskih branitelja od 15. svibnja 2025., ukazuje se tužiteljici, da iz medicinske dokumentacije koju je priložila uz tužbu, a koja je sadržajno jednaka medicinskoj dokumentaciji koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i koju je tuženik i Žalbeno liječničko vijeće u Zagrebu imalo u vidu prilikom donošenja i ranijeg nalaza i mišljenja, ukazuje da je Žalbeno liječničko vijeće u Zagrebu razmotrilo svu priloženu medicinsku dokumentaciju o liječenju tužiteljice po ranjavanju, prijepis zdravstvenog kartona u kojem je navedeno da se tužiteljica javila osobnom liječniku 8. siječnja 1992. zbog rane lijeve natkoljenice koju je zadobila gelerom granate, da je provedeno ambulantno liječenje od 8. do 24. siječnja 1992. i da stanje po ranjavanju lijeve natkoljenice nije ostavilo funkcionalnog ni kozmetičkog deficita niti zdravstvene tegobe izražene u stupnju koji bi omogućavao priznavanje statusa civilnog invalida iz Domovinskog rata, zbog čega da oštećenje organizma uslijed ranjavanja u predjelu lijeve natkoljenice iznosi 0 % stalno, odnosno nema ga.

17. Tužiteljica ničim nije dokazala da su činjenice utvrđene u nalazu i mišljenju Žalbenog liječničkog vijeća u Zagrebu od 15. svibnja 2025. pogrešno utvrđene, čak štoviše, u ovom upravnom sporu na prijedlog tužiteljice izveden je dokaz medicinskim vještačenjem po gore navedenom stalnom sudskom vještaku, a na okolnost utvrđivanja odlučnih medicinskih činjenica bitnih za rješavanje ovog upravnog spora, o tome koliko iznosi stupanj oštećenja organizma tužiteljice po osnovi ranjavanja od 8. siječnja 1992. gelerom u predjelu lijeve natkoljenice kada je tužiteljica zadobila porezotine, sukladno Pravilniku, da li više ili manje od 20 %, odnosno je li uopće ranjavanje ostavilo posljedice u vidu zdravstvenih tegoba na nozi tužiteljice u predjelu lijeve natkoljenice, te jesu li medicinske činjenice utvrđene u nalazu i mišljenju Žalbenog liječničkog vijeća Ministarstva branitelja od 15. svibnja 2025. ispravno utvrđene.

18. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka od 3. prosinca 2025. kao cjelovit, vjerodostojan i sačinjen u skladu s pravilima struke jer je obrazložen i dodatno usmeno pojašnjen na ročištu za raspravu održanom kod ovog suda 19. veljače 2025., a na kojem je vještak dr. sc. Tomislav Mađarević, dr. med. spec. ortoped od 3. prosinca 2025. istaknuo, da je nakon uvida u obimnu medicinsku dokumentaciju tužiteljice iz 1991., utvrdio, da se u niti jednom od nalaza ne spominju posljedice ranjavanja među mnogobrojnim medicinskim dijagnozama tužiteljice, dok iz zdravstvenog kartona tužiteljice proizlazi, da je tužiteljica liječena radi zadobivene ozljede od 8. do 24. siječnja 1992., rana je izliječena previjanjem i antibiotskom terapijom te ista nije zahtijeva daljnju obradu niti liječenje, pa se obimna medicinska dokumentacija ne dovodi u korelaciju s mnogobrojnim dijagnozama, odnosno ne dovodi u korelaciju mnogobrojne dijagnoze sa zadobivenom ozljedom, jer su dijagnoze radi kojih je kasnije tužiteljica liječena posljedica degenerativne prirode, starenja i fizičkog rada i nisu u korelaciji sa zadobivenom ozljedom, te bol koja se pojavljuje u lijevoj natkoljenici je posljedica degenerativnog oštećenja kralježnice s oštećenjem živaca radi čega se bol širi iz kralježnice u lijevu natkoljenicu pa do stopala, ako i to da ni jedna pretraga nije pokazala da je ranjavanje dovelo do oštećenja živaca na koje tužiteljica ukazuje i zbog čega se liječi po fizijatru.

19. Stoga je vještak zaključio da su odlučne medicinske činjenice i zaključci navedeni u Nalazu i mišljenju Žalbenog liječničkog vijeća Ministarstva branitelja od 15. svibnja 2025. ispravni, jer ne postoji medicinska dokumentacija o nastavku liječenja tužiteljice i možebitnim komplikacijama ranjavanja, zbog čega da kod tužiteljice nema ni oštećenja organizma po osnovi ranjavanja.

20. Stoga je, slijedom svega navedenog, na temelju članka 116. stavak 1. ZUS-a odlučeno kao u izreci ove presude.

U Rijeci 26. veljače 2026.

S u t k i nj a

Marija Renner Jakovljević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- tužiteljici JK iz [adresa]

- opunomoćeniku tuženika Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Rijeka,

Erazma Barčića 5