REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Čazmi
Trg Čazmanskog kaptola 20
43240 Čazma
Poslovni broj: P-929/2021-44
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, po sutkinji Almi Horvatinović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari prvotužiteljice RE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], drugotužiteljice mlljt. EE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa majka i z.z. RE i trećetužiteljice IE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], sve zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o., sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene usmene glavne rasprave dana 22. siječnja 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP) dana 26. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljima RE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], LEONARDI mlljt. PAJDLIN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po majci i z.z. RE i IE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi kao nasljednici iza pok. ZE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.034,67 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja se obračunava na iznos od na iznos od 0,06 € počev od dana 26.11.2008. pa do isplate
na iznos od 14,36 € počev od dana 23.12.2008. pa do isplate
na iznos od 16,56 € počev od dana 26.1.2009. pa do isplate
na iznos od 17,55 € počev od dana 27.2.2009. pa do isplate
na iznos od 14,81 € počev od dana 27.3.2009. pa do isplate
na iznos od 15,34 € počev od dana 4.5.2009. pa do isplate
na iznos od 11,15 € počev od dana 8.6.2009. pa do isplate
na iznos od 8,07 € počev od dana 1.7.2009. pa do isplate
na iznos od 8,89 € počev od dana 12.8.2009. pa do isplate
na iznos od 10,51 € počev od dana 11.9.2009. pa do isplate
na iznos od 10,37 € počev od dana 22.10.2009. pa do isplate
na iznos od 8,73 € počev od dana 30.11.2009. pa do isplate
na iznos od 11,81 € počev od dana 14.1.2010. pa do isplate
na iznos od 14,28 € počev od dana 21.1.2010. pa do isplate
na iznos od 17,80 € počev od dana 12.2.2010. pa do isplate
na iznos od 16,99 € počev od dana 16.3.2010. pa do isplate
na iznos od 21,76 € počev od dana 16.4.2010. pa do isplate
na iznos od 20,86 € počev od dana 28.5.2010. pa do isplate
na iznos od 22,62 € počev od dana 17.6.2010. pa do isplate
na iznos od 37,88 € počev od dana 22.7.2010. pa do isplate
na iznos od 34,74 € počev od dana 25.8.2010. pa do isplate
na iznos od 44,34 € počev od dana 29.9.2010. pa do isplate
na iznos od 41,02 € počev od dana 15.11.2010. pa do isplate
na iznos od 35,69 € počev od dana 1.12.2010. pa do isplate
na iznos od 46,94 € počev od dana 23.12.2010. pa do isplate
na iznos od 61,26 € počev od dana 14.2.2011. pa do isplate
na iznos od 51,12 € počev od dana 8.3.2011. pa do isplate
na iznos od 55,02 € počev od dana 25.3.2011. pa do isplate
na iznos od 50,50 € počev od dana 15.4.2011. pa do isplate
na iznos od 51,32 € počev od dana 11.5.2011. pa do isplate
na iznos od 70,48 € počev od dana 14.6.2011. pa do isplate
na iznos od 72,35 € počev od dana 13.7.2011. pa do isplate
na iznos od 88,36 € počev od dana 12.8.2011. pa do isplate
na iznos od 80,14 € počev od dana 15.9.2011. pa do isplate
na iznos od 71,13 € počev od dana 14.10.2011. pa do isplate
na iznos od 70,17 € počev od dana 26.11.2011. pa do isplate
na iznos od 69,47 € počev od dana 28.12.2011. pa do isplate
na iznos od 73,77 € počev od dana 30.1.2012. pa do isplate
na iznos od 77,51 € počev od dana 26.3.2012. pa do isplate
na iznos od 78,01 € počev od dana 25.4.2012. pa do isplate
na iznos od 75,42 € počev od dana 19.5.2012. pa do isplate
na iznos od 77,17 € počev od dana 24.5.2012. pa do isplate
na iznos od 78,37 € počev od dana 24.5.2012. pa do isplate
na iznos od 76,35 € počev od dana 3.9.2012. pa do isplate
na iznos od 76,88 € počev od dana 19.9.2012. pa do isplate
na iznos od 75,37 € počev od dana 18.10.2012. pa do isplate
na iznos od 72,16 € počev od dana 18.1.2013. pa do isplate
na iznos od 75,64 € počev od dana 11.2.2013. pa do isplate
na iznos od 77,30 € počev od dana 5.3.2013. pa do isplate
na iznos od 76,09 € počev od dana 19.4.2013. pa do isplate
na iznos od 69,53 € počev od dana 6.5.2013. pa do isplate
na iznos od 75,10 € počev od dana 13.5.2013. pa do isplate
na iznos od 75,59 € počev od dana 13.5.2013. pa do isplate
na iznos od 73,41 € počev od dana 16.6.2014. pa do isplate
na iznos od 66,61 € počev od dana 16.6.2014. pa do isplate
na iznos od 66,44 € počev od dana 16.6.2014. pa do isplate
na iznos od 68,11 € počev od dana 16.6.2014. pa do isplate
na iznos od 70,79 € počev od dana 16.6.2014. pa do isplate
na iznos od 74,49 € počev od dana 16.6.2014. pa do isplate
na iznos od 72,58 € počev od dana 26.6.2014. pa do isplate
na iznos od 73,93 € počev od dana 25.7.2014. pa do isplate
na iznos od 75,46 € počev od dana 25.8.2014. pa do isplate
na iznos od 76,42 € počev od dana 24.10.2014. pa do isplate
na iznos od 78,43 € počev od dana 24.11.2014. pa do isplate
na iznos od 77,77 € počev od dana 23.12.2014. pa do isplate
na iznos od 81,94 € počev od dana 24.2.2015. pa do isplate
na iznos od 81,94 € počev od dana 24.2.2015. pa do isplate
na iznos od 81,94 € počev od dana 24.2.2015. pa do isplate
na iznos od 81,94 € počev od dana 24.2.2015. pa do isplate
na iznos od 81,94 € počev od dana 24.2.2015. pa do isplate
na iznos od 81,94 € počev od dana 24.2.2015. pa do isplate
na iznos od 81,94 € počev od dana 24.7.2015. pa do isplate
na iznos od 81,94 € počev od dana 24.8.2015. pa do isplate,
sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 (petnaest) dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužiteljima isplati iznos od 2.950,06 EUR zajedno sa zateznom kamatom počam od dana 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljima parnične troškove u iznosu od 3.878,09 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 26. veljače 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.
IV. Odbija se tužitelj sa zatraženom razlikom parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 3.878,09 eura do zatraženog iznosa od 4.950,00 eura, odnosno za iznos od 1.071,91 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 26. veljače 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 15. svibnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate u kojoj navodi kako je 06. listopada 2008. sa prednikom tuženika Hypo Alpe Adria bank d.d. zaključio ugovor o kreditu broj 166-303/2008, kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 29.833,00 CHF, na rok otplate od 10 godina. Ugovor je sklopljen uz ugovaranje promjenjive kamatne stope te valutne klauzule u švicarskim francima (CHF). Tužitelj ističe da je tijekom trajanja ugovora kamatna stopa bila mijenjana jednostranim odlukama banke, bez pojedinačnog pregovaranja i bez unaprijed određenih, jasnih i razumljivih kriterija, čime je povrijeđeno načelo transparentnosti i ravnopravnosti ugovornih strana. Smatra da je takva ugovorna odredba nepoštena i ništetna.
Nadalje navodi da je ugovor sadržavao valutnu klauzulu u CHF, temeljem koje je cjelokupni tečajni rizik prebačen na potrošača, bez da mu je prije sklapanja ugovora na jasan i razumljiv način objašnjena priroda, opseg i ekonomske posljedice takve klauzule, osobito rizik znatne aprecijacije švicarskog franka i njegov utjecaj na visinu glavnice i mjesečnih anuiteta. Poziva se na sudsku praksu u kolektivnim sporovima protiv banaka, kojom je utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a potom i o valutnoj klauzuli u CHF, nepoštene i ništetne jer nisu bile transparentne niti su potrošačima omogućavale procjenu ekonomskih posljedica ugovora. Tužitelj ističe da je kredit naknadno konvertiran iz CHF u EUR sukladno posebnom zakonskom rješenju, no smatra da sama konverzija ne otklanja ništetnost nepoštenih ugovornih odredbi niti posljedice koje su iz njih proizašle. Stoga traži utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF te isplatu razlike koju je preplatio zbog primjene ništetnih odredbi, odnosno isplatu iznosa utvrđenog kao razlika između plaćenih obveza i obveza koje bi imao da su primijenjeni pošteni i zakoniti uvjeti (uz zakonske zatezne kamate).
Poziva se na relevantne odluke sudova Republike Hrvatske, uključujući presude donesene u postupcima zaštite kolektivnih interesa potrošača, kao i na praksu Suda Europske unije i stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske o obvezi transparentnog informiranja potrošača te neravnoteži ugovornih strana u potrošačkim kreditima s valutnom klauzulom u CHF.
Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnost spornih ugovornih odredbi, naloži tuženiku isplatu preplaćenog iznosa s pripadajućim kamatama te naknadu troškova postupka.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Nije sporno da je prednik tuženika s tužiteljem 6. listopada 2008. sklopio Ugovor o kreditu br. 166-303/2008, ali ističe da je 29. veljače 2016., sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK), sklopljen Sporazum uz ugovor o kreditu (Aneks), kojim su ugovorne strane suglasno izmijenile odredbe o valuti obveze i kamatnoj stopi. Navodi da je kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovora, s retroaktivnim učinkom od početka otplate, te da je izrađen novi otplatni plan u EUR valuti. Tuženik obavještava sud da je sva potraživanja iz predmetnog ugovora ustupio društvu EOS MATRIX d.o.o. kao novom vjerovniku, o čemu je tužitelj obaviješten, te predlaže da se navedeno društvo pozove da stupi u postupak kao umješač na strani tuženika. Ističe i da je ugovor raskinut zbog neplaćanja te da postoji nepodmireno dugovanje tužitelja.
Tuženik prigovara i formalnoj dopuštenosti tužbe, navodeći da je tužbeni zahtjev neodređen u pogledu glavne stvari i sporednih tražbina te da nisu ispunjene pretpostavke za tzv. stupnjevitu tužbu, zbog čega predlaže odbacivanje tužbe kao nedopuštene.
U odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, tuženik ističe da ta odredba više ne postoji jer je zamijenjena Sporazumom iz 2016. godine, sklopljenim na temelju zakona. Smatra da se eventualna ništetnost pojedine odredbe ne odražava na valjanost cijelog ugovora te da je zakonodavac dopustio zamjenu eventualno ništetnih odredbi valjanima, pozivajući se na načelo afirmacije ugovora. Navodi da se ne radi o konvalidaciji ništetne odredbe, već o njezinoj izmjeni suglasnom voljom stranaka, te da presuda u kolektivnom sporu nije primjenjiva u ovom postupku.
U odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik navodi da je i ona izmijenjena Sporazumom, na način da kamatna stopa predstavlja zbroj fiksnog dijela i promjenjivog dijela vezanog uz šestomjesečni EURIBOR, kao općeprihvaćenu referentnu kamatnu stopu europskog tržišta novca, na čiju promjenu banka nema utjecaja. Smatra da je time kamatna stopa postala određena i transparentna za cijelo vrijeme trajanja ugovora.
Zaključno, tuženik smatra da su sporne odredbe zakonito i valjano izmijenjene, da ne postoji osnova za utvrđenje ništetnosti niti za isplatu traženog iznosa, te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova postupka. Tuženik ističe i prigovor zastare.
3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 06. listopada 2008.
3.1. Tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, podneskom zaprimljenim 20. svibnja 2025., specificirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka na način da tužitelj od tuženika potražuje na ime preplaćenih kamata i promjene tečaja iznos od 4.034,67 eura, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinačnog iznosa do isplate, te na ime uvećanja glavnice nakon konverzije iznos od 2.950,06 eura, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od 30. rujna 2015. pa do isplate.
3.2. Tuženik se protivio preinaci tužbe, ali ovaj sud smatra da se ne radi o preinaci tužbe, već je tužitelj podnio tzv. stupnjevitu tužbu u smislu čl. 186b i nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja specificirao je tužbeni zahtjev.
4. Među strankama nije sporno da je tužitelj dana 06. listopada 2008. sa prednikom tuženika Hypo Alpe Adria bank d.d. zaključio ugovor o kreditu broj 166-303/2008, kojim je tužitelju odobren potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 29.833,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita je 10 godina. Kamatna stopa je promjenjiva te je kredit ugovoren uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF). Namjena kredita je za kupovinu poljoprivredne mehanizacije. Nije sporno ni da su stranke sklopile Sporazum uz ugovor o kreditu broj 166-303/2008 29. veljače 2016. u skladu s Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je provedena konverzija kredita iz valute CHF u EUR.
5. Među strankama je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva, prigovor zastare, status tužitelja kao potrošača.
6. Ovosudnim rješenjem posl. broj P-427/2019-22 od 03. ožujka 2021. određen je prekid postupka zbog smrti tužitelja. Rješenjem posl. broj P-427/2019-24 od 23. srpnja 2021. nastavljen je postupak s nasljednicima tužitelja RE, mlljt. EE i mlljt. IE koje su preuzele postupak u ovom predmetu.
7. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih i odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu broj 166-303/2008 od 06. listopada 2008. s potvrdom–solemnizacijom (list 5- 8), Otplatni plan od 16. listopada 2008. (list 9-11, 134-136), Popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015. (list 12-13, 137-138, 311-314), Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku od 09. studenog 2015. (list 14, 139, 305-306), Prihvaćanje izračuna konverzije (list 15, 307), Dopis Addiko bank d.d. od 08. travnja 2019. (list 16), Obavijest o provedenoj konverziji od 08. ožujka 2016. (list 17, 309-310), Sporazum uz Ugovor o kreditu broj 166-303/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 29. veljače 2016. i potvrdom-solemnizacijom (list 35-36), Obavijest o ustupu potraživanja od 25. siječnja 2019. (list 37), Dodatak
XXXIV. Ugovoru o cesiji od dana 05. listopada 2016. (list 126-127), Specifikaciju
uplata od 04. lipnja 2019. (list 140-141), Pregled prometa za klijenta od 04. lipnja 2019. (list 142-151), Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 152), Novi zapisnik sa 41. sjednice Kreditnog odbora Kreditnog odjela za fizičke osobe Sesvete održane 07. listopada 2008. (list 153-161), Dopis Matičnog ureda Bjelovar od 02. ožujka 2021. i smrtni list (list 200-201), Realizirani otplatni plan (list 337), Tablicu G1: Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 338- 346),
8. Izveden je dokaz saslušanjem svjedoka NE (list 268), SE (list 268) i tužiteljice RE kao stranke (list 249-250).
9. Izveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marineli Vuković, dipl.oec., koja je u spis dostavila pisani nalaz i mišljenje (list 282-297) kao i dodatna pisana očitovanja (list 317-322, 406-410).
10. Na ročištu održanom 22. siječnja 2025. tuženik je odustao od prijedloga za saslušanjem svjedokinje ĆE.
11. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a.
12. Specificirani tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
13. Iz ugovora o kreditu broj 166-303/2008 od 06. listopada 2008. proizlazi kako su isti sklopili prednik tužiteljica ZE kao korisnik kredita i fiducijarni dužnik te prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-bank d.d. kao banka, na iznos od 29.833,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Kredit se otplaćuje u 120 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 346,24 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-bank d.d. na dan dospijeća. Kredit je odobren za kupnju poljoprivredne mehanizacije. Člankom 3 Ugovora određeno je kako se na iznos kredita obračunavaju kamate od 6,99%, dok je člankom 6. određeno kako je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-bank d.d. ili drugog akta banke. Ugovoru prileži potvrda (solemnizacija) javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta, od 09. listopada 2008. posl. broj OV-18118/2008.
14. Iz otplatnog plana od 16. listopada 2008. vidljiv je iznos anuiteta, otplatna kvota, kamata, stanje kredita i datum dospijeća anuiteta.
15. Uvidom u Sporazum uz Ugovor o kreditu broj 166-303/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 29. veljače 2016. utvrđeno je kako se navedenim sporazumom regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR primjenom čl. 19c st. 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju sa svim njegovim izmjenama i dopunama. Sporazumu prileži potvrda privatne isprave javnog bilježnika Marije Kustić u Bjelovaru, od 03. ožujka 2016., posl. broj OV-2371/2016.
16. Svjedok NE iskazao je kako je tužitelj za svoje potrebe kupio predmetni traktor, a za njega je digao kredit u Hypo Alpe Adria banci. Zna da je bilo problema oko plaćanja rata, jer su rate bile velike i da to nije mogao podmirivati prodajom mlijeka. Zna da je prodao junice da bi platio dug, a poznato mu je da su mu i kad je prodao pšenicu uzeli novce. Radilo se o jako velikom traktoru, ali je bio problem što za taj traktor nisu bili kupljeni potrebni priključci, tako da se tužitelj i nakon kupnje novog traktora koristio starim malim traktorom IMT 539 i njime obrađivao zemlju. Veliki traktor koristio je za dovoz drveća iz šume iz razloga da tamo sa malim traktorom ne zagrezne i koristio ga je za malčiranje dvorišta koje je veličine oko 2 jutra jer je malčer mogao priključiti na taj traktor. Malčer je isto posuđivao. Tužitelj je drva rušio po liniji koju je dobio iz šumarije i to je bilo isključivo za njegove potrebe grijanja, a ne za prodaju.
17. Iz iskaza svjedoka SE proizlazi kako mu je poznato da je tužitelj podigao kredit za kupnju traktora od 60 konja, ali se uglavnom i dalje služio IMT 539, jer je za taj stari traktor imao sve priključke. Uglavnom se koristio sa tim starim traktorom zbog tih priključaka, a sa novim velikim traktorom vidio je da je malčirao i to sa svojom malčirkom i da je vozio drva na prikolici. Drva je izvlačio za svoje osobne potrebe, a ne za prodaju. Vozio je drva i sa većim i sa manjim traktorom.
18. Tužiteljica RE, saslušana kao stranka u postupku iskazala je kako joj nisu poznati detalji vezano za ugovor o kreditu koji je njezin suprug podigao za kupnju traktora. Taj traktor je koristio za malčiranje oko kuće i isključivo za njihove osobne potrebe. Njen suprug je umro prije 5 godina i ne zna da li se on interesirao za podizanje kredita u nekoj drugoj banci kao ni to da li mu je djelatnik banke objašnjavao pojmove valutne klauzule ili promjenjive kamatne stope jer joj on o tome nije ništa govorio. Samo zna da je on taj kredit podigao i da je dovezao traktor. Nasljednici iza pok. supruga su ona i mlljt. EE kojoj je zakonska zastupnica, koja je napunila 15 godina.
Suprug je u cijelosti otplatio kredit za svoga života.
Suprug joj je rekao da su mu u banci rekli da će to biti najpovoljniji kredit pa ga je on u švicarcima i podigao. U početku su rate bile tzv. normalne, a kasnije su u svojoj visini otišle u nebesa.
19. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Marinele Vuković zaprimljenog 10. travnja 2025. proizlazi kako je vještačenjem utvrđena visina potraživanja tužiteljica prema tuženiku polazeći od Ugovora o kreditu broj 166-303/2008 od 06.10.2008. godine, a na ime više plaćenih kamata i preplaćenih anuiteta radi valutne klauzule, sve s obzirom na ništetnost odredbi istog ugovora. Uzet je u obzir i Aneks ugovora o kreditu broj 066-616/2008 od 20.1.2016. godine (Sporazum temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR) te su utvrđeni efekti konverzije – uvećanje glavnice kredita u konverziji.
Preplata tužiteljica nastala po valutnoj klauzuli kao razlika između iznosa anuiteta koji bi korisnik kredita platio da se primjenjivao tečaj u CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koji je korisnik kredita stvarno i plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja pojedinog anuiteta iznosi ukupno 4.034,67 € i ne uključuje u svom zbroju razdoblja primjene nižeg tečaja CHF spram HRK od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita. Izračunata je za cijelo razdoblje otplate kredita zaključno do dana 30. rujna 2015. godine kao dana kada je izvršena konverzija. Kroz cijelo razdoblje otplate kredita zaključno do dana 30. rujna 2015. godine kao dana kada je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, nije došlo do povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu.
Ukupna preplata temeljem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule (tečajnih razlika) iznosi 4.034,67 EUR.
Kroz cijelo razdoblje otplate kredita zaključno do dana 30. rujna 2015. godine kao dana kada je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, nije bilo razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog tečaja/tečaja važećeg na dan isplate kredita niti razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početne kamatne stope.
Sporazum (Aneks) uz ugovor o kreditu broj 166-303/2008 od 29.2.2016. godine i Obavijest o izračunu konverzije ne sadržavaju podatke o visini dospjele glavnice u valuti CHF na dan 30.09.2015. godine kao niti podatke o visini nove utvrđene glavnice u valuti EUR nakon konverzije. S obzirom da vještak nije zaprimio tražene podatke, odnosno tuženik se izjasnio da ne raspolaže sa traženim podacima, nije moguće utvrditi eventualno uvećanje glavnice kredita u konverziji.
Uvidom u Aneks ugovora o kreditu broj 166-303/2008 od 29.2.2016. godine (Sporazum temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR), konverzija je provedena sukladno zakonskim odredbama; tuženik je sve iznose koje je primio od tužitelja po osnovi otplate kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) te Aneksu ugovora o kreditu broj 166-303/2008 od 29.2.2016. godine uračunao i iskoristio za zatvaranje obveza po kreditu uz valutnu klauzulu EUR, ali tužiteljice provedbom konverzije nisu obeštećene, odnosno tužiteljicama nije izvršen povrat svih preplaćenih iznosa temeljenih na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli, sve kako je to utvrđeno u Nalazu i mišljenju.
20. Vještak se dodatno pisano očitovao kako vještaku nisu dostupni svi relevantni i potpuni podaci potrebni za precizno i nedvojbeno utvrđivanje iznosa glavnice kako ga je tuženik izračunao / odredio, te s obzirom na ograničenost podataka, izračun u dopuni proveden je temeljem dostupnih informacija o visini glavnice na dan 30.09.2015. godine utvrđenoj u kunskoj protuvrijednosti i iskaznim tečajevima na dan 30.09.2015. godine.
Prilikom izračuna efekta konverzije, a prije sklapanja Aneksa ugovora o kreditu i konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR, tuženik (kreditor) ne primjenjuje tečaj CHF na dan isplate kredita već tečaj na dan 30.09.2015. godine zbog čega dolazi do uvećanja glavnice kredita za iznos od 2.950,06 €.
20.1. U odnosu na prigovor primjene pogrešnih tečajeva vještak ističe kako je u uvodnoj napomeni nalaza i mišljenja, precizirao dokumentaciju koja je korištena za izračun, pri čemu je razvidno da nije raspolagao sa dokumentacijom o otkazu kredita na dan 30.08.2013. godine, a koji otkaz kredita tuženik navodi u predmetnom podnesku. Vještak je iz pregleda uplata za podmirene anuitete/rate (specifikacije uplata) po kreditu broj 166-303/2008 utvrdio da je tužitelj kasnio sa podmirivanjem mjesečnih anuiteta, pri čemu je zadnja uplata bila izvršena dana 24.08.2015. godine i pri čemu je u Nalazu i mišljenju navedeno kako je, slijedeći dane dospijeća anuiteta, bez saznanja o otkazu, istom uplatom zatvoren kronološki pripadajući anuitet za mjesec studeni 2014. godine. (str. 7. Nalaza i mišljenja).
U komunikaciji između vještaka i punomoćnika tuženika, a vezano uz iskazano stanje glavnice u konverziji, tuženik niti u jednom dijelu nije spominjao otkaz kredita niti bi eventualno dostavio pojašnjenja/dokumentaciju o otkazu, a kojom se pojašnjava dospjelost glavnice na predmetni datum.Zbog navedenog, došlo je i do primjene pogrešnih tečajeva u Nalazu i mišljenju, Tabela br. 1. – Analitički prikaz iznosa anuiteta uz povećanu kamatnu stopu i povećani tečaj.
Vještak navodi kako će dopunu/ispravak izračuna, u pogledu primjene tečajeva u odnosu na datum otkaza kredita i njegovu dospjelost na dan 30.08.2013. godine dostaviti po primitku dokumentacije o otkazu kredita za što se moli punomoćnik tuženika za dostavu iste.
20.2. U odnosu na prigovor primjene pogrešne metodologije vještak navodi kako je nalaz i mišljenje izrađeno sukladno načelima struke, koristeći dosljednu i provjerljivu metodologiju. Vještak ističe kako je metoda izračuna preplate po osnovi valutne klauzule općeprihvaćena metoda, jasna i poznata, potvrđena brojnim odlukama sudova 1. i 2. stupnja. Istom se utvrđuje razlika između iznosa koje je korisnik kredita uplatio na ime anuiteta i iznosa koji bi bio plaćen da je taj isti anuitet obračunavan prema početnom tečaju važećem na dan isplate kredita. Izračun primjenom kamatne stope na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu, a koji predlaže tuženik, nije primjenjiv u ovom postupku utvrđivanja preplate tužitelja nastale na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, sve onako kako je to Sud odredio svojim Rješenjem od 19. veljače 2025. godine, poslovni broj: P-929/2021-27.
20.3. U odnosu na prigovor prijeboja tzv. negativnih razlika vještak obrazlaže kako izračunom nisu utvrđene tzv. negativne razlike, odnosno za vrijeme otplate kredita tečaj nije padao ispod tečaja važećeg na dan isplate kredita (5.10.2008. godine tečaj za CHF iznosio je 1 CHF = 4,607000 kn). Visina kamatne stope po Ugovoru o kreditu broj 166-303/2008 od 06.10.2008. godine na dan ugovaranja kredita iznosila je 6,990% (iznos anuiteta 346,24 CHF) i kroz vrijeme otplate kredita nije se mijenjala u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu.
21. Na ročištu održanom 22. siječnja 2026. punomoćnik tuženika zatražio je od suda da se dostavi vještaku realizirani otplatni plan koji je tuženik dostavio svojim podneskom od 24. rujna 2025., a iz kojeg je razvidno da je cjelokupni kredit stigao na naplatu danom raskida 30.08.2013. time da tuženik smatra da bi vještak isto trebao uzeti u obzir prilikom izračuna. Pun. tužitelja protivio se takvom prijedlogu tuženika, obzirom da mu je dokumentacija na koju se tuženik pozvao već prethodno dostavio te je vještak u svojoj dopuni nalaza i mišljenja pozvao tuženika na dostavu relevantne dokumentacije, a po kojem zahtjevu vještaka tuženik nije postupio.
21.1. Sud je raspravnim rješenjem odbio prijedlog tuženika za dostavu dokumentacije financijskom vještaku, jer ju tuženik u fazi prethodnog postupka nije dostavio, a niti je predložio uvid u dokumentaciju kojom bi naknadno dokazao da je predmetni ugovor o kreditu raskinut dana 30.08.2013. te je isti u ovoj fazi postupka i prekludiran dostavljati bilo kakvu daljnju dokumentaciju kojom bi dokazao svoje navode.
22. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno čl. 8 ZPP-a.
23. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.
24. Sud je prihvatio iskaze saslušanih svjedoka i tužiteljice kao stranke budući su isti iskazivali životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjećaju i o svojem viđenju stvari.
25. Sud prihvaća kao istinit nalaz i mišljenje vještaka, budući je dan stručno i argumentirano, vještak je pregledno prikazao sve korištene podatke i svoje izračune, precizno uputio na isprave koje je pri vještačenju koristio i analizirao, te je isti u skladu sa pravilima struke.
26. Prigovor tuženika kako tužitelj nije potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju nije osnovan. Tužitelj je u predmetnom slučaju imao status potrošača u skladu s odredbom članka 3. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 93/03), kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tijekom postupka je utvrđeno, iskazom tužiteljice RE i saslušanog svjedoka, kojima je sud poklonio punu vjeru jer su iskazivali životno i okolnosno, a i njihov iskaz u suglasju je s predmetnim Ugovorom o kreditu, odnosno da je pok. prednik tužiteljica zaključio predmetni ugovor kao potrošački kredit. Naime, kredit je odobren tužitelju kao građaninu (potrošaču), a i u čl. 2. predmetnog ugovora stoji "Banka odobrava Korisniku kredita potrošački kredit…". Dakle, niti iz jedne stavke ugovora o kreditu nije vidljivo da bi tužitelj ugovor sklopio kao poduzetnik ili obrtnik. Iako je tuženik u spis dostavio dopis kako je pok. tužitelj ZE imao otvoren OPG, iz istog nije vidljivo od kada je isti egzistirao, dok je sud poklonio vjeru tužiteljici i svjedocima koji su iskazali kako je kupljeni traktor korišten za osobne potrebe, poput prijevoza drva, malčiranja i slično budući da za obradu zemlje nisu imali odgovarajuće priključke za taj sporni traktor.
27. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik je isticao prigovor promašene pasivne legitimacije budući da su tuženik i Eos Matrix d.o.o. sklopili ugovor o prijenosu potraživanja tuženika prema tužitelju s osnova dugovanja po kreditu te je predlagao da se sukladno odredbi čl. 211. ZPP-a društvo Eos Matrix d.o.o. pozove da stupi u parnicu kao umješač na strani tuženika. Sud je dopisom od 04. studenog 2019. sukladno čl. 211. ZPP-a poslao obavijest društvu Eos Matrix d.o.o. . koji je isti zaprimio 7. studenog 2019. te se o istom nije očitovao.
28. Na ročištu održanom 20. veljače 2020. tuženik je za spis i protivnu stranu priložio Dodatak XXXIV. Ugovoru o cesiji zaključenom dana 05. listopada 2016. iz kojeg je vidljivo kako su dana 11. siječnja 2019. isti zaključili Addiko Bank d.d. kao cedent i Eos Matrix d.o.o. kao Cesionar. Iz navedenog Dodatka proizlazi kako istim cedent na cesionara sva prava i obveze vezana uz svoja dospjela, a nepodmirena potraživanja s osnove raznih bankovnih produkata kroz jednokratni prijenos potraživanja te je ugovoren i periodički prijenos potraživanja kojim će cedent prenositi na cesionara daljnja potraživanja kvartalnom dinamikom.
29. Navedeni prigovor promašene pasivne legitimacije sud nije prihvatio budući se o navedenom prijenosu potraživanja društvo Eos Matrix nije ni na koji način očitovalo, a tuženik nije svoju tvrdnju dokazao nikakvom materijalnom dokumentacijom kojom bi dokazao da bi potraživanja tuženika iz konkretnog ugovornog odnosa bila prenesena na društvo Eos Matrix.
30. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII-tuženika kao neosnovane.
31. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U odnosu na tuženika je utvrđeno između ostalog da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Taj dio odluke je Visoki trgovački sud potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.
32. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
33. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
34. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope i valutne klauzule sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope i rasta valute ništetne.
35. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP). Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO i čl. 272. ZOO.
36. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja se utvrđuje odlukom Kreditora, pri čemu nisu uopće određeni parametri, odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud nalazi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.
37. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.
38. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
39. Navedene odredbe predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju nisu objašnjeni razlozi promjene kamatne stope, o tome se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelju kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.
40. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate i valute, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate i valute kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.
41. U smislu odredbe članka 502c ZPP-a sud je vezan za utvrđenja u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske na koja se i tužitelj pozvao. Nadalje, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u bitnom je izrazio stajalište da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu niti određene, a niti odredive, te da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije bio niti je mogao biti razumljiv, te da je unošenje takvih odredaba u Ugovore o kreditima suprotno načelima obveznog prava, te je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku.
42. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, svoje mišljenje je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug, budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Sporazumom uz ugovor o kreditu od 29. veljače 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).
43. Sud ovdje ukazuje i na presudu Europskog suda u predmetu broj: C452/18 (Iberacija Banco SA od 09.07.2020.) a u kojoj se ističe kako članak 6. Stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba/ tumačiti tako da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača što je na nacionalnom sudu da provjeri – dakle činjenica da je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu – konverzija ne znači da su se istim potrošači odrekli sudske zaštite ili prava kojih imaju po prvotno sklopljenom ugovoru o kreditu u CHF.
44. Potpisivanje Dodatka broj 1. Ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući se ni odredbama ZID ZPK/15, a niti dodatkom izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koja je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same jednostrano mijenjale kamatne stope i sa korisnicima kredita nisu pregovarale o valutnoj klauzuli na koju tužitelj nije imao utjecaj. Razlog donošenja ZID ZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bili denominiran u valuti euro.
45. Ujedno, analizirajući odredbe ZID ZPK/15 proizlazi da konverzija kredita u valuti CHF onako kako je uređena navedenim zakonom se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu te da nijedna odredba tog zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Ponudom konverzije tuženik je postupio po odredbama članka 19.b, 19.c, 19.d i 19.e ZID ZPK/15, međutim tužitelj se time što je na istu pristao, odnosno sklopio s tuženikom Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu od 01. ožujka 2016. nije odrekao zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.
46. Uvidom u Sporazum uz ugovor o kreditu broj 166-303/2008 od 29. veljače 2016. sud je utvrdio kako je konverzija provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), ali tužitelju nije izvršen povrat svih preplaćenih iznosa temeljenih na ništetnim odredbama o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka kojeg je sud u cijelosti prihvatio. Osim toga, vještak je utvrdio kako prilikom izračuna efekata konverzije tuženik (kreditor) nije primijenio tečaj CHF na dan isplate kredita, već tečaj na dan 30.09.2015. godine zbog čega je došlo do uvećanja glavnice kredita za iznos od 2.950,06 €.
47. Uslijed svega navedenog, po ocjeni ovog suda, činjenicom da su stranke sklopile Sporazum uz ugovor o kreditu broj 166-303/2008 od 29. veljače 2016. prema odredbama ZID ZPK/15, ne znači da je time tužitelj izgubio pravo na restitucijski zahtjev temeljem ništetnih ugovornih odredbi o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer je intencija donošenja ZID ZPK/15 bila izjednačiti položaj potrošača, odnosno korisnika kredita u CHF sa položajem potrošača koji su sklopili ugovor o kreditu u eurima.
48. Stoga su neosnovani navodi tuženika kojima on osporava pravo tužitelju na isplatu preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu. To stoga jer se tužitelj kao korisnik kredita u CHF nije mogao u momentu sklapanja Sporazuma nagoditi u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, jer mu u tom momentu nisu od strane tuženika date sve informacije o nepoštenim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, imajući u vidu da je odluka u kolektivnom sporu uslijedila tek nakon tri godine nakon sklapanja tog Sporazuma, pa potrošači i korisnici kredita nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom osnovnom Ugovoru da bi se mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/2018 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.
49. Ovaj sud prihvaća i pravno shvaćanje iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. iz koje proizlazi da „sklapanjem dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji.“
50. Presudom suda EU C118/17 (slučaj R) utvrđeno je da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, a nakon provedenog vještačenja sud je utvrdio da nije, te je očigledan pravni interes tužitelja za podnošenjem predmetne tužbe. Ovakav stav zauzela je i novija praksa županijskih sudova u odlukama Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2011/2019-2 od 04. siječnja 2021., Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1338/2020-4 od 27. siječnja 2021., Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-2614/2019-2 od 23. veljače 2021., te Županijskog suda u Splitu broj: Gž-400/2021-2 od 24. ožujka 2021.
51. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u Rješenju Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem shvaćanju Sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora na koje se tuženik poziva tijekom postupka ne isključuje pravo tužitelja kao korisnika kredita na obeštećenje temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko isti nije u cijelosti obeštećen provedenom konverzijom. VSRH u navedenoj odluci se nije bavio pitanjem kondemnacije, a to je da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, već je na postavljeno pitanje: "je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZPK/15 nepostojeći i ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli" odgovorio da: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli".
52. Tijekom postupka sud je utvrdio da je prednik tuženika Ugovorom o kreditu broj:
166-303/2008 koji je zaključio sa tužiteljem dana 06. listopada 2008., povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje: ZZP). Nadalje je utvrđeno da je u tom Ugovoru tuženik ugovorio sa tužiteljem redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke (tuženika) i internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pregovarale i Ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope, a sve na štetu potrošača (tužitelja), a što je također protivno ranije navedenim odredbama ZZP-a. Pregovori stranaka, prije sklapanja Ugovora, sveli su se samo na podatak o visini rate kredita i trajanju otplate kredita. Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tužitelju postupak formiranja kamatne stope, odnosno tužitelj nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, razumljiva pa time ni poštena. Isto se odnosi i na valutu u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, odnosno njegov tečaj tijekom trajanja otplate kredita. Tužitelj, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. Da je ovdje tužiteljica "prosječni potrošač" proizlazi i iz samog njenog iskaza kojeg je sud u cijelosti prihvatio. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužitelja i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati. Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužitelju, a ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO-a).
53. Tuženik je istakao i prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je bilo 13. lipnja 2014. Tužba u ovom predmetu je podnesena 15. svibnja 2019. pa nije protekao rok zastare od pet godina. Donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH broj:Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. prekinuta je zastara u odnosu na valutnu klauzulu uz švicarski franak, pa obzirom da je tužitelj tužbu podnio 15. svibnja 2019. u tom trenutku nije protekao opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO-a.
54. Stoga sud smatra kako je tuženik temeljem članaka 29. st. 2. i čl. 323. st. 1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, dužan tužitelju vratiti preplaćene iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, i to u ukupnom iznosu od 6.984,73 eura, odnosno na ime preplate zbog povećanja tečaja za valutu CHF u iznosu od 4.034,67 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od plaćanja pa do isplate te na ime uvećanja glavnice u iznosu od 2.950,06 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate, kako je navedeno u toč. I. i II. izreke presude.
55. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO-a.
56. O troškovima postupka sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i 2. ZPP-a i 155. ZPP-a jer je tužitelj u ovoj parnici uspio u cijelosti sa tužbenim zahtjevom.
57. Pun. tužitelja su kao nužni i opravdani priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sukladno Tbr. 7. Toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa), troška zastupanja na ročištima dana 18. listopada 2019., 20. veljače 2020., za svako u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, troška sastava obrazloženih podnesaka od 13. ožujka 2020., 17. rujna 2020., za svako u iznosu od 200, eura, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, te podneska od 23. veljače 2021. u iznosu od 100,00 eura, sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife. Tužitelju su od preuzimanja postupka nasljednika iza ranijeg tužitelja priznati i troškovi sa uvećanjem od 20% za zastupanje tri tužitelja sukladno Tbr. 40. Tarife, a sastoje se od troška zastupanja na ročištima dana 13. listopada 2022., 22. siječnja 2025., 02. listopada 2025. i 22. siječnja 2026., za svako po 240,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, troška sastava obrazloženih podnesaka 09. veljače 2022., i 20. svibnja 2025. za svako u iznosu od 240,00 eura, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, podneska od 21. travnja 2021. u iznosu od 120,00 eura, sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife. Svi priznati troškovi tužitelja uvećavaju se za pripadajući PDV, sukladno Tbr. 46. Tarife. Tužiteljima je kao nužan i opravdan priznat i trošak predujma za vještačenje u iznosu od 500,00 eura te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18, 51/23), što ukupno iznosi 3.878,09 eura, sve kako je navedeno u toč. III. izreke presude.
57.1. Sud tužiteljima nije priznao trošak zastupanja na ročištu od 10. veljače 2025. budući isto nije održano. Tužiteljima su priznati zatraženi troškovi obrazloženih podnesaka koje je sud ocijenio opravdanima, i to za maksimalno četiri obrazložena podneska po Tbr. 9. toč. 1. Tarife, dok je za ostale primijenjen Tbr. 8. toč. 3. Tarife. Tužitelji su odbijeni i za materijalni trošak kopiranja dokumentacije u iznosu od 50,00 eura, budući da isti nije obrazložen, odnosno nije specificiran ni dokazan. Zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu tužitelju je priznat u plaćenom iznosu od 53,09 eura, a za razliku ukupno zatražene pristojbe na tužbu i presudu tužitelj je odbijen. Naime, kako su 20. svibnja 2023., stupile na snagu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 51/23 dalje: ZIDZPP/23), kojima je izmijenjena odredba čl. 11. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18 i 51/23), a kojom su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, tužitelj je plaćanja tužbe na presudu oslobođen, sve kako je navedeno u toč. IV. izreke presude.
58. Omjer uspjeha tužitelja u parnici ocijenjen je prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a vodeći računa i o tome da je u cijelosti uspio s dokazivanjem u pogledu osnove zahtjeva, sve sukladno čl. 154 st. 2 ZPP.
59. Svi parnični troškovi priznati strankama bili su u smislu čl. 155 st. 1 ZPP potrebni za vođenje ove parnice, a odmjereni su u granicama postavljenih određenih zahtjeva stranaka za naknadom parničnih troškova, te u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Zakona o sudskim pristojbama, te u skladu sa vrijednošću predmeta spora važećoj u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje.
60. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci.
U Čazmi, 26. veljače 2026.
Sutkinja:
Alma Horvatinović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda.
Naredba:
I Presuda nepravomoćna
II. DNA -punomoćniku tužitelja
-punomoćniku tuženika
U Čazmi, 26. veljače 2026.
