REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI PREKRŠAJNI SUD U SPLITU

Stalna služba u Trogiru

Put Muline 1, Trogir

Poslovni broj: Pp-11990/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski prekršajni sud u Splitu, Stalna služba u Trogiru, po sutkinji Željki Matkov, uz sudjelovanje sudske savjetnice Josipe Grga i Milenke Vičić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenika CĆ, zastupanog po braniteljici Zvjezdani Barić, odvjetnici u [adresa], zbog prekršaja iz članka 10. stavka 1. točke 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (Narodne novine Republike Hrvatske broj: 70/17, 126/19, 84/21, 114/22, 36/24, dalje u tekstu: Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji), kažnjiv po članku 22. stavku 5. istog Zakona, povodom optužnog prijedloga podnesenog od strane Policijske uprave Splitsko-dalmatinske, Policijske postaje Trogir, Klasa: 211-07/24-5/21204, Urbroj: 511-12-33-24-1 od 12. rujna 2024., nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 25. veljače 2026. u nazočnosti okrivljenika i braniteljice okrivljenika, a u izočnosti predstavnika ovlaštenog tužitelja te objavljene u izočnosti stranaka 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Okrivljenik: CĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj],  sin C i Ć, rođen **.**.1977. u [adresa] ([adresa]), s prebivalištem u [adresa], završena SSS,  profesionalni  vozač,  zaposlen, mjesečnih  primanja  cca  1.700,00  eura, oženjen- u tijeku brakorazvodna parnica, otac dvoje djece, lošeg imovnog stanja, državljanin Republike Hrvatske, prekršajno nekažnjavan, kazneno neosuđivan

k r i v  j e

što je dana 23. svibnja 2024. u 23:00 sati u obiteljskoj kući u mjestu [adresa], počinio fizičko nasilje u obitelji naspram svog maloljetnog sina ĆĆ, r. 2007.g., na način da ga je u spavaćoj sobi svojim gornjim dijelom tijela odgurnuo, zbog čega je ĆĆ izgubio ravnotežu i udario gornjim dijelom leđa u drveni ormar, a zatim pao na pod,

dakle, počinio nasilje u obitelj primjenom fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda,

čime je počinio prekršaj iz članka 10. točke 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kažnjiv po članku 22. stavku 5. istog Zakona.

I. Na temelju citiranih zakonskih odredbi, a uz primjenu odredbe članka 37. stavka 3. točke 1. Prekršajnog zakona (Narodne novine Republike Hrvatske broj:

107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22, dalje u tekstu: Prekršajni zakon), okrivljeniku se

i z r i č e

NOVČANA KAZNA U IZNOSU OD 1.200,00 (tisućudvjesto) eura.

Na temelju odredbe članka 183. stavka 2. Prekršajnog zakona okrivljenik je obvezan platiti novčanu kaznu u roku od 30 (trideset) dana po pravomoćnosti ove presude.

Sukladno odredbi članka 183. stavka 2. Prekršajnog zakona, ukoliko okrivljenik u roku od 30 (trideset) dana po pravomoćnosti ove presude uplati 2/3 (dvije trećine) preostale novčane kazne smatrat će se da je novčana kazna u cjelini uplaćena.

II. Na temelju odredbe članka 138. stavka 3. i članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, okrivljenik je dužan na ime troškova prekršajnog postupka uplatiti novčani iznos od 30,00 (trideset) eura, u roku od 30 (trideset), dana po pravomoćnosti ove presude, jer će se isti u protivnom naplatiti prisilnim putem.

Obrazloženje

1. Policijska uprava Splitsko-dalmatinska, Policijska postaja Trogir pod gore navedenim brojem podnijela je ovom Sudu optužni prijedlog protiv okrivljenika, a zbog prekršaja činjenično opisanog i pravno označenog kao u izreci ove presude.

2. Okrivljenik CĆ, u prisutnosti braniteljice Zvjezdane Barić, u svojoj obrani pred Sudom, na glavnoj raspravi dana 29. travnja 2025. godine, naveo je da se ne osjeća krivim zbog prekršaja koji mu se stavlja na teret. Navodi kako su u potpunosti netočni i neistiniti navodi iz optužnog prijedloga kojim mu se stavlja na teret da je počinio fizičko nasilje u obitelji naspram svog sina Z. Događaj koji je naveden u činjeničnom opisu nije se nikada desio, pa o istom ni nema drugih kazivanja. Istina je da su supruga i on u brakorazvodnoj parnici, a sin Z zbog toga sa njim da ne razgovara.

2.1. Braniteljica okrivljenika Zvjezdana Barić, a nakon ovako iznesene obrane, ističe kako iz dokaza prikupljenih u ovom postupku proizlazi da predmetna situacija nije stvarno nastala, nego je posljedica "osvete" zbog pokrenute brakorazvodne parnice, uslijed dugotrajnog nefunkcioniranja bračnih drugova. U predmetnom postupku nije bilo ništa sporno, prvotno je sastavljen Plan o roditeljskoj skrbi, supruga je izjavila da nije bilo obiteljskog nasilja, a očito nezadovoljna ishodom izvršila, pretpostavljaju, predmetnu prijavu, koristeći se tada malodobnim djetetom. Predlaže Sudu obustaviti ovaj postupak.

3. Analizirajući obranu okrivljenika te dovodeći istu u svezi sa sadržajem isprava koje priležu spisu, a radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja i navoda iz obrane okrivljenika, Sud je pozvao i svjedoke, oštećenika- žrtvu ĆĆ i ZĆ.

4. Svjedok oštećenik- žrtva ĆĆ ispitan je na glavnoj raspravi dana 27. listopada 2025. godine putem audio- video linka, u prisutnosti stručne osobe, psihologice, ŽĆ. Psihologica ŽĆ prethodno je obavila pripremni razgovor sa svjedokom oštećenikom- žrtvom ĆĆ te je navela kako, što se tiče njegove emotivne i komunikativne zrelosti, budući se radi o osobi s navršenih 18 godina, smatra kako je definitivno spreman svjedočiti. Na poseban upit Suda kako se osjeća povodom tadašnjeg svjedočenja svjedok navodi kako mu se sve emocije, koje su prošle od samoga događaja točnije od petog mjeseca 2024. godine, vraćaju. Na poseban upit Suda svjedoku da opiše odnos između njega i oca isti je naveo kako je odnos s ocem prekinut nakon kritičnog dana. Odnos između njega i oca je takav da on, iako su bili u istom kućanstvu, točnije od 3. srpnja 2024. godine, nije više uopće stupio u kontakt s njim, nakon što su praktički bili otjerani; otac da nije na nikakav način pokušao stupiti u kontakt s njim, niti je tražio zajedničko skrbništvo sa majkom. Navodi kako je kritičnog događaja komunikaciju s njim prekinuo i ignorirao ga u domu kojeg su tada još uvijek dijelili do početka srpnja, kada su praktički istjerani iz tog doma, te više nije nikada stupio u kontakt s njim. Na poseban upit Suda kakav je bio njegov odnos prije kritičnog događaja, svjedok navodi da je njegov odnos s ocem bio „okej“ negdje do 12-13 rođendana, nakon čega se on počeo prilično distancirati i zatvarati u svoju sobu. Prvi neki potez prema tom njegovom zatvaranju je bio u situaciji kada nije napisao svoj domaći pa se otac derao na njega i rekao mu riječi: „Ti si moje najveće razočarenje.“ Nadalje navodi da je njihov odnos bio minimalan ili blago toksičan, a na poseban upit Suda da pojasni svoje viđenje riječi „toksičan“ u tom kontekstu, isti počinje opisivati događaj kada je saznao za razvod roditelja; saznao je od oca krajem ožujka 2024. godine i tada da se otac, iz njemu nekog nepoznatog razloga, posvetio više njemu, vozili su se automobilom uokolo, pričali su, a on da je tek kasnije shvatio da je to bio jedan oblik manipulacije, a tim prigodama mu je govorio razne neistinite stvari o njegovoj majci, u smislu da kada jednom dođe odluka o tome gdje on ide, on je „gurao“ prema tome da on ostane s njim. Na poseban upit Suda svjedoku kakav odnos ima s majkom, svjedok- oštećenik navodi da je odnos s majkom jako dobar, iako za sebe navodi da je prilično samostalan, u smislu da većinu školskih obaveza radi sam, navodi da je odnos s majkom uvijek bio prekrasan, međutim od kada se ova cijela situacija dogodila primijetio je da joj je veliki emocionalni teret zbog svega toga što se dogodilo. Odnos s majkom je prije razvoda i nakon razvoda vrlo stabilan i dobar, sa otvorenom komunikacijom. Na poseban upit Suda svjedoku kako se osjećao kada je saznao da mu se roditelji razvode, svjedok navodi kako je bilo jako puno toksičnosti u njihovom odnosu, više od strane oca dvije godine unazad, pa je imao neki osjećaj u sebi da će taj dan kad-tad doći, a taj dan je došao kasnije nego što je očekivao. Navodi kako je osjećao solidnu do ekstremnu tugu, da kaže da nije plakao bila bi laž, bilo je intenzivno emocionalno za njega i smatra da je ovo bilo prilično negativno iskustvo. Pozvan da pobliže opiše kritični događaj svjedok iskazuje da se kritični događaj dogodio predvečer, nakon što su se on i majka, a nije siguran da li je brat bio s njima, točnije misli da je on već bio kući, vratili doma. Kada je majka stavila ključ u bravu vidio je da otac ima onaj „svoj“ stav, naslonjen na komodu u hodniku. Kada su ušli on da je stajao prekriženih ruku i izjavio nešto u smislu da bi “trebalo razgovarati“. On je u tom trenutku otišao u svoju sobu i legao na svoj krevet, tada da je otac ušao, počeo se derati na njega jer je nekoliko dana prije saznao za njegovu odluku da želi ići sa majkom i onda se derao da će mu biti teško, da će mu sve uzeti; on da nije htio tada o tome razgovarati, digao se sa kreveta i otišao u drugu prostoriju gdje je zagrlio svog mlađeg brata, koji je slušao istu svađu, budući su se paralelno odvijale dvije svađe- jedna između njega i oca, a druga između majke i oca. Otac da ga je pratio do dnevnog boravka, nastavio se derati, za vrijeme dok je brat bio prisutan; on da se u tom trenutku opet odlučio maknuti i zaključao se u WC. Nakon toga oni su nastali svoju svađu, u drugoj prostoriji koja je bila do WC-a. On da je bio totalno izvan sebe. U jednom trenutku, kada je shvatio da su oni u drugoj prostoriji, izašao je iz WC-a po svoj mobitel. Tada je razmišljao zvati policiju, iako nije mogao, jer je mobitel bio, nažalost, prazan. Taj drugi put kada se vraćao u WC-e, otac je pokušao dojuriti na vrata, ali na njegovu sreću, on ih je uspio zaključati, tako da je ostao neko vrijeme u WC-u. Ono što se sa sigurnošću sjeća da je nakon navedenog događaja on izašao iz WC-a i rekao da će zvati policiju. To nije izazvalo nikakvu očevu reakciju, a on da je došao na vrata sobe kada je otac počeo čupati njegovo računalo iz zida, točnije sve kabele je čupao rukom i krenuo ga je nositi u svoju sobu. U tom trenutku on da se našao ispred vrata, a otac da je, većinom svoje sile, zabio se u njega, pri čemu on da je skočio natrag i udario glavom od metalni dio ormara i potom pao na pod. Nakon toga se opet zatvorio u WC, kako bi se smirio, a kada je izašao kazao je kako je zvao policiju; na to da je otac izjavio „dobro, kada dođu i ti i majka možete vanka“. Nakon navedenog događaja pojavila se baka, očeva majka, DĆ, a kada ju je otac vidio totalno se smirio i preobrazio. Nakon toga s bakom da je otišao gore, na kat, i proveo nekoliko noći kod bake, a smatra da je u tom periodu i baka na neki način bila manipulativna i materijalnim stvarima pokušavala promijeniti njegovu odluku. Nadalje navodi da mu je u tom periodu otac poslao par poruka kada mu je na isto odgovorio: „Hej, stvarno se ne želim vraćati dolje, ja bih da ispoštuješ moju želju da ostanem gore“, na što je otac kazao kako se neće raspravljati i da se izvoli vratiti dole. Na poseban upit Suda je li svjedok smatra da se navedeni fizički kontakt desio nehotice, slučajno, uslijed tog naguravanja, ili on smatra da je to bilo s namjerom, svjedok iskazuje da je to bilo potpuno namjerno; nadalje navodi kako ga je vidio dok je bio na drugom kraju prostorije i onda se samo zabio u njega. Kontakt da je 100% bio namjeran i u nikakvim uvjetima nije bilo moguće da je bio slučajan te navodi kako to nije bilo prvi put. Na poseban upit Suda svjedoku da opiše trenutke nakon navedenog događaja te period od kritičnog događaja pa do tadašnjeg dana, odnosno da li je nakon toga bilo ikakvih ekscesa sa ocem, svjedok odgovara da nakon tog događaja nije bilo toliko situacija; jedino čega se sjeća da je otac nestajao, zaključavao se u svoju sobu te se ne sjeća da li je bilo neke veće komunikacije; jedan dio obitelji, a nakon toga događaja, njemu da se više nije javljao, iako je većinu njih zvao i govorio „hej, treba mi pomoć, možete li izaći barem na kavu ili nešto“, ali niti jedan od članova te strane obitelji se nije javio. Na ponovi upit Suda da li je otac nakon kritičnog događaja pokušao uspostaviti kontakt s njim, svjedok odgovara da od trenutka kada su napustili kuću, negdje oko 3. srpnja 2024. godine, otac da je tada nestao dva dana, uzeo je auto i oni da nisu mogli uzeti svoje osobne stvari; posudili su auto od prijatelja, prebacili su dio njegovih osobnih stvari i od tog datuma da se on nije uopće vratio u kuću; otac da mu je bio blokiran na WhatsApp, a nakon toga ga je totalno odblokirao na svim mrežama, pri čemu se njegov broj od tada nije mijenjao, a on da nije zaprimio niti jednu poruku od njega do tadašnjeg dana. Na daljnji upit Suda kako se osjeća u svezi s tim, svjedok navodi da svako dijete želi ostvariti odnos na relaciji otac- sin te dalje navodi da vjeruje da se ovo sve moglo drugačije završiti, da je postojalo puno drugačijih opcija, međutim ova situacija je bila u nastajanju zadnjih četiri do pet godina, a navodi kako otac nikada u životu nije kazao jednu jedinu rečenicu, a to je „sine, oprosti, kriv sam… za nešto“; to da je bila jedina rečenica koju on nikada nije mogao izgovoriti, uvijek mu je netko drugi bio kriv i to je ono što mu on zamjera.

4.1. Braniteljica okrivljenika upućuje pitanje svjedoku ĆĆ: „Da li ste sreli oca negdje u gradu nakon kritičnog događaja i kako se tada ponašao?“, svjedok odgovara da ga je vidio u prolazu možda nekoliko puta; to je rezultat toga što je otac zaposlen u Promet Split d.o.o., a on se istim služi za svoje putovanje do škole i natrag, konkretno linijom 37 koja ide direktno za Split i direktno na Split 3 lokaciju. Jednom je bilo da se suočio s njime, pri čemu ne može točno navesti datum, ali smatrao je da ga je otac tada uhvatio na prepad; vozio je tada direktnu liniju za Split, kada je vidio da je on vozač tog autobusa, onda se samo okrenuo i otišao na kasniji bus za školu, budući da drži da je to bio kontakt na prepad, otac do tada nije pričao s njim unazad mjesecima te smatra da je to bilo direktno forsiranje kontakta između njega i oca.

4.2. Na poseban upit Suda svjedoku je li se te prigode bojao oca i zbog tog straha da nije htio uspostaviti kontakt, svjedok navodi da se konkretne prigode radilo u jednoj ruci o strahu, a u drugoj ruci radilo se o tome da otac nikada ne može priznati da je u krivu, dok u treću ruku zahtijevali su da otac samo dostavi njegovih nekoliko osobnih stvari, a na kraju ništa od toga nije dostavljeno; on je preko majke uputio što mu treba i ona je poslala poruku, da bi otac umjesto stvari koje su tražene dostavio njegovu staru odjeću u crnim vrećama- kao da je neko smeće.

4.3. Braniteljica okrivljenika upućuje pitanje svjedoku: „Da li Vam je poznato da je Vaš otac s majkom zaključio Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, dakle bio u želji da dobrovoljnim putem razriješi sve njihove odnose, pa i odnose s vama kao djecom, da ih regulira na način da zajednički brinu o vama?„ svjedok navodi da događaj zbog kojeg je on toga dana pozvan kao svjedok se desio nakon završnog, trećeg razgovora kada je on odlučio da želi biti s majkom. Nakon toga se desio ovaj slučaj gdje je otac njega udario. Dakle, njegova odluka da primarno bude s majkom izazvalo je očevu takvu reakciju da ga pokuša natjerati jer ovo njegovo uzimanje računala je sistematsko ponašanje koje se već događalo kroz njegovo djetinjstvo jer koja god kazna da bi bila- uvijek je bila ona koja njemu nešto znači, nekad je to bio mobitel, a nikada nije dobio zabranu da ide vani jer on nije bio socijalno dijete, volio je biti na računalu, programirao je, a otac je uvijek išao na ono što je njemu bilo najdraže, a što nije involviralo udarce, jer je to njemu bila granica, međutim i tu granicu je prošao par puta prije ovog događaja. Ne vidi relevantnost pitanja budući da ga je udario dva dana nakon što se taj Plan trebao potpisati, a sve iz razloga što je odlučio da primarno želi živjeti s majkom.

4.4. Braniteljica okrivljenika upućuje pitanje svjedoku: „Je li znate koji je jedini razlog zbog kojeg taj Plan nije zaživio na Sudu?“, svjedok odgovara da ne vidi relevantnost ovog pitanja, osim toga da se da se iz njega pokuša izvući nešto drugo. Nadalje navodi kako nije svjestan detaljnih razloga zašto se njegovi roditelji nisu mirno razveli.

4.5. Braniteljica okrivljenika upućuje pitanje svjedoku: „Zašto kritične prigode, kada je otac kazao da trebaju razgovarati, nije htio razgovarati, već se povukao u svoju sobu?“, svjedok navodi da otac kritične prigode nije rekao, već se derao da trebaju razgovarati. Dalje navodi kako je imao svoju jaketu i torbu i otišao u sobu kako bi torbu odložio, pri čemu je otac ušao za njim u sobu, u njegov osobni prostor, a svjedok navodi da nikada mirno nije rješavao probleme s njim, već ga je uvijek ponižavao, tako da što god da bi on kazao njega ne bi smirilo.

4.6. Braniteljica okrivljenika ustraje u svom zahtjevu da psihologica prenese svjedoku kako Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi nije zaživio samo iz razloga što je majka za sebe htjela uzdržavanje; oko svega drugog da su se dogovorili, da se stvari mogu uzeti, da će otac plaćati i da plaća alimentaciju od prvog dana od kada su oni napustili dom, pri čemu psihologica spomenute navode nije prenijela svjedoku.

4.7. Braniteljica okrivljenika postavlja pitanje svjedoku: „Da li Vas je otac ikada udario prije tog događaja, a obrana smatra da ga nije ni tada, udario?“, pri čemu svjedok moli da se definira riječ „udario“, nadalje navodi da ako je pitanje da li je ikada sa nekom lošom namjerom stavio ruku na njega, odgovor u tom slučaju je potvrdan. Par mjeseci prije navedenog događaja udario je i njegovog brata kajišom po stražnjici tri- četiri puta.

4.8. Na poseban upit Suda svjedoku da li mu majka prepričava događaje sa svake parnice, svjedok navodi da tu i tamo spomene neku činjenicu, primjerice da joj je Sud za tjedan dana, ali da on nikada nije nju slušao niti bio njen psiholog vezano za temu brakorazvodne parnice. On da nema želju niti potrebu da prati njihov sudski postupak, ali također navodi kako ne vidi relevantnost ovog pitanja.

5. U daljnjem tijeku dokaznog postupka, na glavnoj raspravi održanoj dana 25. veljače 2026. godine, ispitana je svjedokinja ZĆ koja navodi kako, prije svega, mora naglasiti da su njihovi odnosi narušeni od 27. veljače 2024. godine, kada je ovdje okrivljeni zatražio razvod, a na koji je ona suglasno pristala. Kazao je da u kući mogu živjeti do kraja školske godine, međutim od tog dana njihovi su odnosi bili narušeni, daljnji period bio je obilježen učestalim verbalnim i fizičkim zlostavljanjima od strane ovdje okrivljenog, kako prema njoj, tako i prema djeci. Kritične prigode, 23. svibnja 2024. godine, stariji sin Z i ona vraćali su se kući te kada su se parkirali vidjeli su kroz vrata da ovdje okrivljeni njih čeka naslonjen na komodu. Kada su ušli u kuću Z je odmah otišao u svoju sobu i zatvorio se, a mlađi sin se nalazio u boravku i gledao je televiziju. Ovdje okrivljeni odmah je krenuo s galamom koja je bila prvotno usmjerena samo prema njoj. Te prigode galamio je i optužio ju da prodaje stvari iz kuće, a u biti on je bio taj koji je stvari pokupio iz kuće i smjestio ih u malu kućicu i zaključao, pri čemu su ključ imali samo on i njegovi roditelji. Ona da je te prigode ostala imuna na sve njegovo izrečeno, samo se šetala od boravka do sobe i natrag, a u jednom trenu Z je izašao iz svoje sobe i došao sjesti u dnevni boravak kod mlađeg brata Ž, misleći da će zbog tog njegovog čina prestati vika i galama. Međutim, to se nije desilo, a ona se sjeća da je u tom trenu kazala: "Ovaj se razgovor ovdje neće voditi", pri tom misleći da ne želi da se taj razgovor odvija ispred mlađeg sina Ž i da ga se na taj način uvlači u njihovu prepirku. Očito iz straha zbog cijelog dešavanja Z je otišao u WC i zatvorio se tamo. Ovdje okrivljeni u jednom trenu ušao je u Viktorovu sobu te počeo izvlačiti kablove, čupati ih i odnositi kutiju Viktorovog računala. Ona da mu je na to rekla da to ostavi jer da je računalo Viktorovo, dijete ga je samo kupilo. Ovdje okrivljeni na to je odgovorio: "Sve je moje". Ona da je više puta ponovila da kompjuter ostavi jer da je isti Viktorov, a Z je očito to čuo te je u tom trenutku izašao iz WC-a. U trenutku kada je izašao iz WC-a ovdje okrivljeni se već nalazio blizu vrata sobe, na izlazu u hodnik, pri čemu se isti zaletio sa kompjuterom u rukama, odgurnuo Z u ormar i dijete je izgubilo ravnotežu, palo na komodu, a potom na pod. Ovdje okrivljeni na to mu je kazao: "Šta glumiš?". Nakon toga prišla je Z i pomogla mu da se digne s poda, pitala ga je li dobro, a on se ustao, otišao u WC i zaključao te kazao da će zvati policiju. Mora priznati da ga je kritične prigode odgovarala od toga da obavijesti policiju jer je htjela zaštiti svoju djecu od toga da sutradan šetaju po gradu i da netko upire prstom u njih govoreći da im je otac nasilnik. Kratkoročno da je uspjela nagovoriti sina da ne prijavi policiji navedeni čin, međutim fizičke i verbalne prepirke su se nastavile. U jednom trenu baka, majka od ovdje okrivljenog, sišla je s gornjeg kata, pokucala je na vrata od ureda, pri čemu je ovdje okrivljeni momentalno prestao sa vikom i galamom, kao da ga je netko na prekidač isključio; ona je upitala gdje je Z i zašto se deru da ih cijelo naselje čuje. Potom mu je kazala da dadne Viktorov kompjuter, uzela ga je, kao i Z, te odvela gore na kat i Z je slijedećih 10 do 15 dana boravio kod bake, a ona mu je odnosila robu i potrepštine za školu. Sve je kulminiralo 5. srpnja 2024. godine kada su stariji sin i ona osobno pristupili u policijsku postaju jer je htjela prijaviti dugoročno uznemiravanje od strane ovdje okrivljenog. U policijskoj postaji službenik ih je upitao da li je bilo fizičkog nasilja, a u tom trenu njen sin Z je kazao da je, te je u daljnjem tijeku ispitivanja i policijskog postupanja ispričao događaj od 23. svibnja 2024. godine.

5.1. Braniteljica okrivljenika upitana ima li primjedbi i pitanja za svjedokinju ZĆ, navodi da nema primjedbi, ali postavlja pitanje: "Tijekom svog iskaza naveli ste kako ste štitili mlađeg sina Ž, a moje pitanje je zašto niste štitili i starijeg sina Z", pri čemu svjedokinja odgovara da ne zna po čemu je ona to zaključila jer da je ona štitila i Z, ali Z je u tom periodu imao 17 godina i dijete nije glupo i vidi da se nešto događa.

5.2. Na daljnji upit braniteljice okrivljenika svjedokinji: "Sve ove šire događaje što ste sada ispričali- jeste li tijekom obrade HZSR njima iskazali?", svjedokinja iskazuje da je neke događaje ispričala, dok neke nije.

5.3. Na daljnji upit braniteljice okrivljenika: "Ovdje ste rekli da je okrivljeni inicirao postupak razvoda braka, da li je vaš razvod u početku bio sporazuma i da li ste bili postigli Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi?", svjedokinja odgovara potvrdno na oba pitanja.

5.4. Na daljnji upit braniteljice okrivljenika: "Tko je na kraju osporio taj Plan?", svjedokinja odgovara da je ona bila ta koja je osporila Plan, a iz razloga jer je s odmakom neke stvari osvijestila, točnije shvatila je da je lagao o iznosu svoje plaće te se osvijestila u pogledu shvaćanja nekih njegovih prethodnih činova, da isti nisu smjeli biti urađeni na način na koji su urađeni.

5.5. Na daljnji upit braniteljice okrivljenika: "Dok ste bili zajedno- je li njegova plaća varirala ili je uvijek bila ista?", svjedokinja odgovara da je plaća varirala.

5.6. Na daljnji upit braniteljice okrivljenika: "Vezano za ovaj događa- da li ste odveli dijete pedijatru ili bilo kojem doktoru na hitni prijem?", svjedokinja odgovara da nije.

5.7. Na daljnji upit braniteljice okrivljenika: "Je li dijete imalo kakve ozljede ili nije?", svjedokinja odgovara da je dijete imalo modricu, ništa pretjerano.

5.8. Na daljnji upit braniteljice okrivljenika: "Jeste li tijekom vašeg braka koji je trajao 22 godine ikada ranije prijavljivali okrivljenika za bilo koju vrstu nasilja?", svjedokinja odgovara da nije te da ga ni sada nije prijavila ona već njegovo dijete.

5.9. Okrivljenik CĆ upitan ima li primjedbi i pitanja na iskaz ispitane svjedokinje, navodi da nema pitanja, ali kao primjedbu stavlja da je iskaz svjedokinje "izokrenut".

6. S obzirom na kontradiktornost obrane okrivljenika i iskaza svjedokinje ZĆ Sud je proveo suočenje između okrivljenika i svjedokinje, pri čemu, oboje upućeni da gledaju jedan prema drugome, svjedokinja gleda direktno u oči okrivljeniku i kaže: „Jako dobro znaš što si uradio, gurnuo si Z, Z je pao i izmaltretirao si ga tu večer i dijete više s tobom nije.“ Nakon toga započela je verbalna prepirka između okrivljenika i svjedokinje, pri čemu svjedokinja povisuje ton glasa, a okrivljenik gledajući direktno u oči svjedokinji navodi: „Nisam bio nasilan prema Z.“, svjedokinja mu odgovara: „Jesi.“, a okrivljenik navodi: „ Z će zapamtiti sve što mu radiš.“

7. Sud je izvršio uvid u Optužni prijedlog Policijske postaje Trogir, Klasa: 211- 07/24-5/21204 od 12. rujna 2024., Obavijest o počinjenom prekršaju serijskog broja 00567505 od 7. kolovoza 2024., Izvješće o pruženoj intervenciji povodom dojave o nasilju o obitelji od 7. srpnja 2024., Izvješće o angažiranju djelatnika CZSS od 23. srpnja 2024., te potvrdu Odjela za prekršajne evidencije Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije iz koje proizlazi da okrivljenik nije prekršajno osuđivan, a izvršen je uvid i u cjelokupan spis.

7.1. Na temelju članka 178. stavka 1. Prekršajnog zakona Sud je dao završnu riječ strankama te je braniteljica okrivljenika u završnoj riječi izjavila: „Iz rezultata provedenog dokaznog postupka razvidno je kako moj branjenik nije počinio prekršaj koji mu se optužnim aktom stavlja na teret, a koji je podrobnije činjenično i pravno opisan u istom aktu. Naime, prijava kritične prigode podnesena je kao sredstvo manipulacije majke oštećenog djeteta koja je takvom prijavom htjela postići bolji položaj u brakorazvodnom postupku. Naime, ista je u današnjem iskazu prije svega kazala kako je okrivljenik inicirao brakorazvodnu parnicu da bi se poslije ispravila i kazala kako je oko toga postojao dogovor i kako je postignut potpuni Plan koji je trebao na Sudu u izvanparničnom postupku biti i osnažen. No, ista se u jednom trenutku dosjetila kako bi mogla za sebe tražiti uzdržavanje i osporila dogovor te je postupak krenuo u smjeru "težih rasprava" i izvođenja dokaza. Sve je to narušilo njihov do tada korektni odnos. U međuvremenu je i sina Z, koji je u ovom postupku navodni oštećenik, izmanipulirala i nagovorila da svjedoči protiv oca. Na to najbolje upućuje vremenski razmak između navodno kritičnog događaja pa do trenutka odluke da će isti događaj prijaviti nadležnim tijelima. Za napomenuti je da kako taj događaj, tako i današnji vrlo proširen iskaz, nije spominjala nadležnom Hrvatskom zavodu za socijalni rad, što upućuje da je ista predmetne događaje izmislila i usmjerila na okrivljenikovo sankcioniranje, kao čin osvete radi prestanka bračne zajednice. Zbog svega navedenog predlaže se ovom Sudu prihvatiti prednje navode i osloboditi okrivljenika za prekršajno djelo za koje se tereti, a posebice imajući u vidu da isti nije osuđivana osoba i da do sada nikada nije počinio bilo kakvo kazneno, pa ni prekršajno djelo, a osobito da bi isto počinio prema svom malodobnom sinu s kojim je cijelo vrijeme pokušao uspostaviti kontakt.“

7.2. Okrivljenik CĆ u završnoj riječi izjavljuje: "U potpunosti se pridružujem iznesenim navodima svoje braniteljice."

8. Na osnovu provedenog dokaznog postupka, ocjenom obrane okrivljenika, savjesne ocjene svakog dokaza pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te uvidom u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, Sud je ocijenio kako je stanje stvari dovoljno razjašnjeno za donošenje odluke o prekršajima.

9. Sukladno članku 8. stavku 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisano je da osobe na koje se ovaj Zakon primjenjuje su: bračni drug, izvanbračni drug, životni partner, neformalni životni partner, njihova zajednička djeca, te djeca svakoga od njih, srodnici po krvi u ravnoj lozi, srodnici u pobočnoj vezi zaključno do trećeg stupnja, srodnici po tazbini u bračnoj i izvanbračnoj zajednici do zaključno drugog stupnja, posvojitelj i posvojenik.

9.1. Prema članku 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji nasilje u obitelji je: 1. primjena fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda,

2. tjelesno kažnjavanje ili drugi načini ponižavajućeg postupanja prema djeci, 3. psihičko nasilje koje je kod žrtve prouzročilo povredu dostojanstva ili uznemirenost, 4. ekonomsko nasilje kao zabrana ili onemogućavanje korištenja zajedničke ili osobne imovine, raspolaganja osobnim prihodima ili imovine stečene osobnim radom ili nasljeđivanjem, onemogućavanje zapošljavanja, uskraćivanje sredstava za održavanje zajedničkog kućanstva i za skrb o djeci,

5. zanemarivanje potreba osobe s invaliditetom ili osobe starije životne dobi koje dovodi do njezine uznemirenosti ili vrijeđa njezino dostojanstvo i time joj nanosi tjelesne ili duševne patnje.

9.2. Dakle, tjelesno nasilje predstavlja svaki oblik namjernog tjelesnog nasrtaja na žrtvu kojim kod iste nisu nastupile posljedice u vidu ozljede.

9.3. Kažnjivom odredbom članka 22. stavka 1. istog Zakona propisano da tko počini nasilje iz članka 10. ovog Zakona, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od najmanje 300,00 eura ili kaznom zatvora do 90 dana. Odredbom članka 22. stavka 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisano je da ako je nasilje iz stavka 1. ovoga članka počinjeno na štetu djeteta ili osobe s invaliditetom ili osobe starije životne dobi, počinitelj će se kazniti za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od najmanje 1.700,00 eura ili kaznom zatvora u trajanju od najmanje 70 dana.

10. Nesporno je da je između ovdje okrivljenog CĆ i ZĆ u tijeku brakorazvodna parnica i da isti imaju dvoje zajedničke djece te da su njihovi međusobni odnosi od ranije narušeni.

10.1. Međutim, sporno je da li je okrivljenik počinio oblik fizičkog nasilja u obitelji spram svog (tada maloljetnog) sina ĆĆ, a na način kako mu se to optužnim prijedlogom stavlja na teret.

11. Iako okrivljeni CĆ poriče počinjenje prekršaja, odnosno u svojoj obrani navodi kako se događaj fizičkog nasilja, opisan u predmetnom optužnom aktu, naspram (u to vrijeme maloljetnog) sina ĆĆ nikada nije desio, Sud nije prihvatio obranu okrivljenika, ocjenjujući ju manjkavom, neutemeljenom i usmjerenom k tome da se ekskulpira od prekršajne odgovornosti, već je analizom iskaza svjedoka oštećenika- žrtve ĆĆ i ZĆ, utvrdio da je okrivljenik CĆ postupao na način kako je to navedeno u izreci ove presude.

12. Dakle, u postupku je isto nedvojbeno utvrđeno putem saslušanja svjedoka oštećenika- žrtve ĆĆ i ZĆ, kojima je Sud poklonio vjeru u iskaze ocjenjujući iskaze istih kao detaljne, istinite, precizne, vjerodostojne i okolnosne, a koji iskazi su dani pod kaznenom odgovornošću, koji svjedoci su dosljedno, uvjerljivo i bez međusobnih proturječnosti iskazivali o predmetnom događaju, obuhvaćajući pritom ne samo sam tijek događaja, već i sve okolnosti koje su mu neposredno prethodile, kao i one koje su uslijedile nakon njega, a iz kojih iskaza proizlazi kako je ovdje okrivljeni doista i počinio prekršaj koji mu se ovim optužnim aktom stavlja na teret.

12.1. Ovaj Sud nije prihvatio obranu okrivljenika ocjenjujući je prvenstveno manjkavom, budući da iz iste nije bilo moguće utvrditi odlučne činjenice u pogledu predmetnog događaja. Obrana okrivljenika ostala je na razini općenitog i paušalnog poricanja, bez konkretizacije činjeničnih navoda te se očitovala izrazito pasivnom u pogledu osporavanja navoda o tijeku događaja, odnosno izostala je svaka sadržajna i argumentirana kontradikcija izvedenim dokazima. Naime, okrivljenik se ograničio na tvrdnju da se predmetni događaj, opisan u optužnom aktu, „nije desio“, pri čemu nije ponudio vlastitu, logički zaokruženu i činjenično potkrijepljenu verziju događaja, niti je aktivno sudjelovao u razjašnjenju spornih okolnosti. Obrana se pritom iscrpljivala isključivo u pokušaju prebacivanja odgovornosti na suprugu okrivljenika, odnosno majku (tada maloljetnog) oštećenika- žrtve ĆĆ, bez pružanja konkretnih dokaza ili uvjerljivih razloga koji bi takve navode potkrijepili.

12.2. Suprotno takvoj pasivnoj i nekonkretiziranoj obrani, oba ispitana svjedoka su iskazivala okolnosno, jasno i uvjerljivo, dajući detaljan i međusobno suglasan prikaz svih relevantnih činjenica, imali su logičan slijed događaja, i u čijim iskazima nije bilo elemenata koji bi upućivali na nevjerodostojnost njihovih kazivanja. Osobito je značajno da obrana okrivljenika nije imala primjedbi na iskaz svjedoka oštećenika- žrtve ĆĆ, dok je u odnosu na iskaz svjedokinje ZĆ iznesena tek općenita i nekonkretizirana tvrdnja da je isti „izokrenut“, bez daljnjeg obrazloženja ili ukazivanja na konkretne nedosljednosti.

12.3. Slijedom navedenog, Sud ocjenjuje da je obrana okrivljenika ostala na razini formalnog osporavanja bez stvarnog doprinosa rasvjetljavanju činjeničnog stanja, dok su izvedeni dokazni iskazi svjedoka uvjerljivi, dosljedni i vjerodostojni te kao takvi prihvaćeni u cijelosti.

12.4. Za istaknuti je da je Sud iz činjeničnog opisa djela ispustio riječi: „…navedeni događaj je kod maloljetnog ĆĆ izazvao osjećaj uznemirenosti i povredu dostojanstva“. Naime, posljedica u obliku uznemirenosti ili povrede dostojanstva čini biće prekršaja psihičkog, a ne fizičkog nasilja u obitelji.

13. U skladu s prethodnim, Sud smatra nesporno utvrđenim da je okrivljenik svojim ponašanjem ostvario sva bitna obilježja prekršaja iz članka 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i to fizičko nasilje prema (u to vrijeme maloljetnom) sinu ĆĆ, uslijed kojeg nije nastupila tjelesna ozljeda, budući nema podataka o zadobivenoj ozljedi, pa je time ostvario obilježja prekršaja iz članka 10. točke 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kažnjivog po članku 22. stavku 5. istog Zakona.

14. Nakon što je na ovaj način utvrđena odgovornost okrivljenika, valjalo je donijeti odluku o sankciji uzimajući pri tom u obzir sve okolnosti koje u smislu članka 36. Prekršajnog zakona utječu na vrstu i mjeru izrečene kazne.

14.1. Prilikom odlučivanja o konkretnoj prekršajnoj sankciji i individualizaciji kazne, cijenjene su sve relevantne okolnosti predviđene u članku 36. stavku 2. Prekršajnog zakona, pa je okrivljeniku kao olakotna okolnost uzeta u obzir činjenica do sada nije prekršajno kažnjavan, kao i njegovo korektno držanje pred Sudom, dok otegotnih okolnosti, osim samih obilježja prekršajnog djela, na strani okrivljenika Sud nije našao za cijeniti. Stoga je Sud, primjenom odredbi o ublažavanju novčane kazne iz članka 37. stavka 3. točke 1. Prekršajnog zakona, istom izrekao novčanu kaznu ispod Zakonom propisanog minimuma novčane kazne za predmetni prekršaj, smatrajući da će se upravo izrečenom novčanom kaznom prema okrivljeniku postići svrha kažnjavanja u cilju izražavanja društvenog prijekora zbog počinjenog djela prekršaja kako u smislu specijalne tako i u smislu generalne prevencije.

14.2. Temeljem članka 183. stavka 2. Prekršajnog zakona ukoliko okrivljenik u roku koji mu je određen za plaćanje novčane kazne uplati dvije trećine novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini uplaćena.

15. Sud je odbio prijedlog ovlaštenog tužitelja da se okrivljeniku CĆ izrekne zaštitna mjera obaveznog psihosocijalnog tretmana rukovodeći se načelom razmjernosti iz članka 51.a Prekršajnog zakona, a smatrajući da će se i izrečenom novčanom kaznom prevenirati počinjenje novog djela i postići svrha kažnjavanja.

16. Odluka o troškovima prekršajnog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavka 3. i članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, te predstavlja paušalni iznos troškova Suda, određen obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika.

17. U suglasju sa svim iznijetim odlučeno je kao u izreci presude.

Trogir, 26. veljače 2026.

Zapisničarka

Sutkinja

Milenka Vičić, v.r.

Željka Matkov, v.r.

Sudska savjetnica

Josipa Grga, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe Visokom prekršajnom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu, a putem ovog Suda, bez takse, u roku od 8 (osam) dana od dana prijema iste, u dva istovjetna primjerka.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

- okrivljeniku CĆ,

- braniteljici okrivljenika Zvjezdani Barić, odvjetnici u Splitu,

- oštećeniku- žrtvi ĆĆ,

- ovlaštenom tužitelju,

- za spis.